Zemlja u kojoj smo zaspali, sanjajući vječito bolju budućnost za generacije koje se nisu ni rodile, morala se raspasti, jer dok smo mi spavali akademici su se igrali opasnih demografskih igara a vojska budno čekala da nagomilano oružje isprazni na vlastitom narodu, prethodno ga od tog istog naroda debelo naplativši. Naravno da je takav privid idiličnog življenja u svom raspadu morao prouzrokovati i strašno, čak šokantno buđenje, pa se s pravom, ovako još nerasanjeni i polubudni pitamo – gdje smo to živjeli?
Kada se čovjek, ipak, potpuno razbudi i rasani shvati gdje je u stvari živio i kakvih je sve likova živjelo u njegovom okruženju šokira se saznanjem da takve ljudske spodobe još postoje, pa makar i u undeground-u življenja. Oni nisu došli iz Felinijevog scenarija, iako su zastrašujuće antropološke i humanoidne pojave, niti su obitovali na nekoj drugoj i tuđoj planeti, već živjeli tu, pored nas. Istina, egzistirali su u teškom blatu, kaljuži inferiornosti i samo ih je užasna kataklizma i mogla izbaciti na površinu života, tako da se u munjevitom času suočimo sa nečim što bi trebali biti ljudi. Izbačeni su i etablirani u svaki milimetar našeg života i prostora, ali je usitinu teško vjerovati da će se poslije kataklizme sve te kreature vratiti u svoju baruštinu iz koje su izmilili kao gmizavci. Oni su više nego ikada sada tu, i na našim životnim prostorima, marširajući kao zombiji i šireći neizdrživ smrad. Danas oko sebe, umjesto pristalih lica s crtama produhovljenosti i civilizacijskih likova imamo galeriju primitivnih, krajnje frustriranih, neopisivo zlobnih, patoloških pokvarenjaka, duhovnih siledžija s kojima ne samo da moramo dijeliti prostor, već se, s tim životinjama iz krda, boriti da sačuvamo još ono malo preostale ljudske pameti i nezagađenih oaza normalnog življenja. Pod punom političkom opremom najrigidnije mržnje, a obučeni u vjerskim centrima, gdje su božje istine davno mutirale u nepojmljive sotonske floskule, ove spodobe, kojima samo po biološkim zakonitostima moramo priznati antropološki status, sabijaju nas u geto, gdje ćemo , vjerovatno, jednom i potpuno nestati, dok će svi ti volovi, kao u orwelovskoj farmi, vladati našim životima. Bosanski volovi, svih štalskih provijencija, ujedinjeni u blatu šovinizma i primitivizma, po uspješno okončanom urbanocidu i urušavanju svih civilizacijskih i kuturoloških kodeksa, marširaju tako i u mirnodopskim uslovima svoj dugi marš kroz naše živote. Ponudili su lojalno nalogodavcima zla i mentorima za buđenje nacionalne i religiozne svijesti neupotrebljavane i krajnje ograničene mozgove, da ga kao plastelin valjaju svojom mržnjom i da od njega naprave plastični eksploziv nacionalizma, dobar eksploziv u neandertalskim glavama koji obituje u svakoj zgradi, ulici i mahali i koji se uvijek može po potrebi aktivirati. Volovi, naravno, kao i u svakom sistemu ne gube svoju tegleću funkciju, s tim da je sada njihova vučna uloga da što više vuku u tradicionalizam i konzervatizam, u slavne prošlosti, sve do svetih svetosavskih zemalja, banovina i begluka, što dublje do srednjovjekovnog mraka, jer tek tamo njihovi deformisani mozgovi dobijaju neophodnu hranu i kiseonik, tamo gdje nisu anahroni i tamo gdje obituje njihov civilizacijski nivo, tamo odakle kasnije donose gotove izrđale matrice za ugradnju u sasvim drugačije društvene strojeve i vremenske dimenzije. Donoseći pregršt svega i svačega iz srednjovjekovnih riznica , u civilizacijama davno odbačenih i zaboravljenih relikta, stvara se jedna skaradna zbirka, a svaki demokratski, multietnički ili multikulturološki eksponat proglašava se odmah nacionalnom izdajom i pokušava se na sve načine devastirati. Revitalizacija nacionalizma stvara tako nove sisteme vrijednosti i nove kordinate za kretanje volova, njihovo etabliranje i u institucije i u ojađenu svakodnevnicu, sužava i kontaminira prostor svim ljudima koji bi najmanje trošili svoj život živeći u paukovoj mreži mržnji i proklamovanih novih vrednota, obavezno uperenih protiv drugih nacija i vjera. Međutim, nije dovoljno volovski trend samo blago osuditi, izraziti gnušanje, ili još gore zauzeti ignorantni stav. Stampedo je pokrenut i sam od sebe zasigurno se neće zaustaviti, tako da ga treba poražavati gdjegod i kadgod je to moguće. Kako se volovskoj grupaciji dogodio iznenadni napad pameti i nadimanje inteligencije stvoreno je tlo na kojem mogu i moraju biti poraženi, i oni i njihove demagogije, te vraćeni u svoje baruštine. Šutnja i anemičnost će biti konačna verifikacija volovskog društva, primitivizma i teškog srednjovjekovnog mraka, potpuno utapanje u štalski smrad, gubljenje vlastitosti i dostojanstva.
Jovica Letić

Zašto je jedan dio građana bivših jugoslovenskih republika sa austrijskim državljanstvom i na prošlim i na posljednjim izborima dao svoj birački glas štraherovskim političkim kamarilama i zašto danas lajkuju na društvenim mrežama suludu Stracheovu ideju osnivanja alianse protiv islamizacije može razumjeti samo čovjek kojem funkcionira jedino desna strana podobro nerazvijenog mozga. Doda li se ovoj bolesnoj desničarskoj ideji i prijedlog generalnog sekretara slobodnjaka, Haralda Vilimskog, da se ubuduće u pasoše unese i religija, sve u ime sigurnosti, glasači su zajedno sa svojim izabranim predstavnicima austrijske vlasti direktno s njima zakoračili u zonu čistog fašizma a ozbiljno počeli patiti od migracijske amnezije, zaboravljajući da su i sami bolovali teške migracijske bolesti koje danas boluju neki drugi ljudi boreći se za svoje parče normalnog života i sigurnog neba. Migracijske životne priče su različite, ali njihova krajnja sudbina je teško djeljiva, ma odakle dolazili. Tiha ksenofobija je definitivno njihov fatum, ma kako se zvanična demokratija ove useljeničke zemlje trudila da sriče i zamuckuje o pravima stranaca, da neprestano provodi kojekakve integracijske procese u koje nerijetko involvira sa naših prostora kojekakve analfabete i ljude nedorasle da se bave kulturnim i društvenim radom. Motiv takvih dodvorica je savršeno jasan i on ne ide dalje od grupnog fotografiranja uz lokalne političke moćnike i predstavnike raznoraznih institucija, ali je daleko zbunjujuće desničarsko koketiranje ljudi koji takve interese i sitne koristi nemaju a, ipak, ulaze u prostor najnižih poriva. Do juče su i sami bili u jednom danteovskom krugu, gdje su imali neriješen status i neizvjesnu budućnost, a kada su prešli u drugi, mnogo sigurniji i povlašteniji krug kao da su ukoračili u amneziju, koja im omogućava da zaborave kakvu su i sami sudbinu imali i apsurd da postanu lovci na migracijske vještice zajedno sa onim koji su se uvijek borili i još se bore da prava migranata svedu na najnižu moguću razinu. Svakako, uzrok tome je i činjenica da mnogi štraheovski simpatizeri funkcioniraju po populističkoj matrici iz zemlje porijekla, gdje se vječito favorizuje svoje i negira tuđe, gdje je mržnja stanje svijeti i društvenog trenutka, gdje su ratni zločinci i bolesne političke vođe najprihvatljivije i najslavljenije osobe, ali čak i za takve paradoksalno je udruženje sa vlastitim progoniteljom. Ipak, njima je njihov progonitelj dobar zato što ih je privremeno ostavio na miru, zato što sada, umjesto njih, proganja nekakav azilantski i useljenički šljam, koji ne bi trebao imati prava da sačuva svoj život i živote svoje djece, niti da ima egzistencijalnu sigurnost, pa zdušno lajkuje morbidne i fašizoidne ideje slobodarske partije, pozdravlja njihove sablasne poruke sa džambovskih plakata, gdje se ispisuje najgora istorije vjerske i nacionalne mržnje, i dajući takvu besmislenu i neljudsku poruku misle da će im biti eliminisana konkurencija za svoje parče zemlje na tuđem teritoriju. Svi ti migranti iz bivše Jugoslavije koji se lajkujući jednu bolesnu politiku i aplaudirajući zlu počinju promatrati sve te Turke, Arape, Čečene i druge nepoželjne narode kao poželjnu metu za odstrel, jer bi, po nekom bolesnom matematičkom principu smanjenjem prisustva ove populacije u društvu njihov broj imao veću i čvršću vrijednost, iako je hajka na sve te stigmatizirane ljude plod najgore generalizacije po kojoj su svi oni potencijalni teroristi i kriminalci, a dodaju li se tobožnjoj brizi za jedno sigurno i zdravo austrijsko društvo i najmizerniji nacionalistički, vjerski i šovinistički porivi onda imamo potpunu igru apsurda sa svim komponentama ludila. Sam Strache, isto tako, voli političku matematiku, pa je procijenio kako bi broj Srba u Austriji mogao biti i te kako važan izborni rezervoar, te se počeo dodvoravati , s jedne strane, tako da oživljava kosovski mit i tako pogađa patriotsku ahilovu petu i , s druge strane, angažuje Srbina, Nemanju Damjanovića, kao prvog srpskog odbornika u pokrajinskoj i gradskoj Skupštini grada Beča. Gospodinu Nemanji nije se dopalo vlastito ime, pa je ubrzo sam sebe nazvao Nemo, kao da je došao iz Pixar Animation studija, a prvo i jedino što je uradio je borba da se maternji jezik djece, pa i srpski, ne smiju koristiti u školama, kao ni udžbenici za maternji, pa i srpski jezik, što samo pokazuje koliko je desničarska slobodarska politika metastazirala u njegovom, bolje ne reći, kakvom mozgu. Svi lajkaši i aplauderi morali bi se dobro zamisliti zašto podržavaju stranku čiji je prvi stranački vođa 1956. bio bivši esesovac, Anton Reinthaller, stranku kojoj je ksenofobija temelj političkog djelovanja, stranka protiv čijeg se participiranja u vlasti glasno buni sva napredna austrijska javnost. Ako već imaju dodvornički poriv onda bi daleko ljudskije i prirodnije bilo da stanu zu one mnogobrojne Austrijance koji dobro znaju na što sve može izaći vladavina ekstremne desnice i kakvu katastrofu može izazvati i najmanje koketiranje sa zlom. Mržnja je nečasna a još nečasnije kada se širi i podržava, pa makar to bilo i naivno lajkovanje na facebook-u.
Jovica Letić

Mnogi stanovnici Zapadnog Balkana rado i s ponosom citiraju izjavu njemačkog naučnika Haralda Hermanna da je Zapadni Balkan kolijevka zapadne civilizacije. Na veliku žalost, danas je takva tvrdnja mnogo više razlog za sram nego ponos. Civilizacijske vrijednosti uništene su do neprepoznatljivosti a kolijevka pretvorena u balkansku političku umobolnicu koja punim kapacitetom radi dvadeset i četiri sata dnevno, proizvodeći, ili rigidnim nacionalizmom oboljele pacijente, ili nesretnike kojima ostaje samo očaj ili bijeg što dalje od satrule kolijevke i smrada fašizma koji se nezaustavljivo širi.
U sveopštoj horskoj nacionalističkoj i šovinističkoj galami pljušte riječi mržnje i najprizemnije uvrede na račun drugih nacija a učešće u njima je svojevrsno pitanje odbrane nacionalne časti, bilo da je riječ o običnim ljudima na društvenim mrežama, bilo o političarima, nacionalnim Führerima s dirigentskom palicom i partiturama sa jasno zadanim nacionalnim notama. Horskim pjevanjem mržnje žele, koliko homogenizirati svoj narod, toliko iskoristiti tu istu mržnju za podizanje rejtinga i sebi i svojoj stranci a nama samo ostaje da pustimo glas, da ga dignemo visoko protiv drugih nacija, njihovih omraženih zlikovaca i gadova a , istovremeno, umilnim glasom pjevamo o našim zločincima i huljama, slaveći ih kao nacionalnu ponos i svetost. S učešćem u takvim melodijama mi više nismo samo pripadnici svoje nacije, mi smo njeno vlasništvo. Kao regrutovana svojina nacije, grupacije nad grupacijama, dobijamo obavezujući repertoar arija i moramo biti spremni podržavati najveće nacionalne laži, istorijske obmane, prijetnje drugima i zločine nad drugima, odnosno, sve ono što niko drugi na ovom svijetu od nas ne može tražiti. Nikakvo solo pjevanje nije poželjno izvan jedino prihvatljivog i za sve obavezujućeg mišljenja, kao krajnje i jedine istine, jer ono je , kao takvo, makar i izopačeno, naš najveći nacionalni interes. U ovakvoj postavci zahtjeva naciji smo, dakle, potrebni kao najobičniji gadovi koji znaju da mrze, koji u svakom drugom dobro znaju prepoznati vječnog neprijatelja, kao slijepi poslušnici i sljedbenici njene neprikosnovene veličine, spremni da i najmračnija istorijska zla počinjena u njeno ime znamo izglancati do te mjere da postanu svijetla strana dične nacionalne istorije. Sve to vas primorava na jednu patološku povezanost i bolesnu familijarnost sa nacijom, na činjenicu da si „ti“ vrijedan samo kao „mi“, pa onda samo ostaje izbor da se šutljivo šćućurimo u toplom stadu i horski slavimo činjenicu kako smo baš mi sretnici koji su se rodili kao pripadnici te i takve od Boga i prirode izabrane nacije, ili da se priklonimo slobodi vlastite savjesti, savjesti koju niko ne može primorati da ne prihvati činjenicu da su i pripadnici naše nacije činili zla i u naše ime, bar onoliko koliko su pripadnici drugih nacija činili zla pripadnicima naše nacije. Postoje li riječi koje mogu umekšati okrutnu istinu i biti dostojni eufemizmi nečemu što se jezivo zove zločin, genocid, etničko čišćenje, pokolj i zvjerstvo i može li naša savjest iznjedriti a potom i prihvatiti takve eufemizme? Takvih riječi nema i ne treba da ih bude. Može li se čovjek , onda, ljudski i odvažno suočiti s takvim teretom kojeg sve te riječi nose u sebi? Može, samo ako oslobodimo svoj um bilo kakvih stega i diktata, ako istinu želimo prihvatiti u svoj svojoj brutalnosti i osjetite stid i za ono što su činili drugi u ime nas, osuditi to iskreno i ljudski, a drugima, na koje se uvijek prebaci dio krivnje da bi se sve relativiziralo, prepustite da propitaju vlastitu savjest i da osude sve ono što je činjeno prema pripadnicima naroda kojem pripadamo. Može, ukoliko smo, prepušteni slobodi savjesti, spremni prihvatiti stigmu nacionalnog izdajnika, izroda i otpadnika, jer smo tako samo izdali nečije patološki bolesne interese skrivene pod krinkom lažnog patriotizma, jer smo se izrodili od nekih ideja koja i našu i druge nacije samo dublje guraju u blato i teški balkanski mrak. Može, ukoliko su nam bliže žrtve bilo kojeg naroda od zločinaca iz vlastitog , ljudi kojima je zlo jedina nacija i vjera, ljudi koji tom zlu ne samo služe, već očekuju priznanje za svoja zlodjela, dobijajući mjesto u istoriji, istorijskoj čitanci, sliku na majici, ulicu i trg i koji uvijek očekuju od nas da vičemo – heroj a ne zločinac, zločinac, to smo svi mi. Zločinaca i nečasnih ljudi bilo je i bit će, ali ako smo mi statisti u njihovim krvavim epizodama, aplauderi i slavljenici njihovog zločinačkog puta, nismo li veća čudovišta od njih samih. Sloboda savjesti nam se nudi i ona mora biti izvan svakog suludog i lažnog nacionalnog interesa i moramo čuti njen glas, i zbog nas i zbog djece, koja su ionako već opasno indoktrinirana u koloplet mržnje, mržnje koja nipošto ne smije biti amanet koji im ostavljamo za budućnost.
Jovica Letić

Ispod snjegova / Unter dem Schnee je performans od lirskih pjesama, proznih i dramskih odlomaka autora Jovice Letića koji je na pozornicu postavio režiser iz Hamburga, Nicolas Dabelstein, a u njemu su zajedno igrali članovi Ars poetice, Innsbruck, Dajana Mehadžić, Daniela Letić, Lucija Geljić, Mara Letić-Geljić, Sabiha Halilović i Željimir Bajić, kao i austrijski glumci Klaus Rohrmoser, Christof Heinz i Anna Mariani. Sala Freies Theatra bila je puna a zahvaljujući reakcijama publike Freis Theatar donio je oluku da se performans ponovi 25.02.2016. godine u 20,00. Ovo je samo početak zajedničke umjetničke saradnje ljudi iz bivše Jugoslavije i naših austrijskih prijatelja a već od jeseni očekuje se do sada najveći projekt – predstava “Nulti čovjek” Jovice Letića,  koju će na njemačkom jeziku postaviti Nicolas Dabelstein a vode se intezivni pregovori da se na našem jeziku predstava postavi u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini.

cover

Lirski performans Das Wort, Ars poetica Innsbruck, izveden je u Innsbruck-u u maju, junu, oktobru i novembru 2012.godine. Ideja, scenarij i režija – Jovica Letić. Interpretacije – Dajana Mehadžić, Daniela Letić, Gordana Sirovina, Karolina Mühlböck, Lucija Geljić, Mara Letić Geljić, Mišo Klarić, Simone Geljić i Sabiha Halilović.

Ime Markiza de Sada, kontradiktornog Francuza, zatvaranog po ludnicama i tamnicama, malo kome je nepoznato zbog sinonima za seksualne perverzije i zlo kojima je nahranio mnogo generacija raznoraznih izopačenjaka, psihopata i okorjelih zločinaca, a visokomoralni ljudi ubrajaju ga i u jednog od najvećih indirektnih ubojica u cijeloj istoriji ljudskog roda. >> Čitaj ostatak teksta < <

U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje. >> Čitaj ostatak teksta < <

Globusova kulmunistička stranica “Demokatismus und Schlamperei“, povjerena  dr. Mariji Kasapović potvrdjuje da se novinarsko poimanje demokratije već dugo izjednačava s pravom na bezumnost, a sama aljkavost i površnost kao bitan segment takvog poimanja. Naime, u kolumni „Holbrookova Bosna bez Hrvata“ Bosna kao iznureno, ali još živo tkivo koje se agonično bori za svoj život i boljitak,  >> Čitaj ostatak teksta < <

Kada je svojevremeno Čikago tribjun napisao za Den Braunovu knjigu “Da Vincijev kod” zanimljiv kritički imperativ – stavite ovo na vrh gomile, možda je i nehotično prikazao pravo stanje čitalačkog svijeta, kao i personificirano mjesto knjige u takvom svijetu. >> Čitaj ostatak teksta < <

Akademici, veliki dušebrižnici naroda, još davno počeli su se baviti urbanizmom jedne zemlje, postavivši tezu da je svaki trag srpske stope dovoljna argumentacija za tapije i izdavanje građevinskih dozvola u stvaranju svetih srpskih zemalja. Krvavi građevinski pir, politički potpomognut skupocjenom oklopnom mašinerijom za raščišćavanje terena za radove,( mašinerijom koju su platitli i oni na čijoj je zemlji trebala otpočeti bespravna gradnja) mogao je da počne, uz budni nadzor akademsko-arhitektonskog ureda. Vremenom, morbidni planovi i krvave skice počele su se na terenu urušavati, kao i bolesni snovi nalogodavaca o velikom etničkom kompleksu, ali histerija neimara zla i destrukcijski potencijal više se nije mogao ničim zaustaviti i on je bjesomučno pretvarao zemlje u pepeo, prah i krv nevinih. Izgradili su se teški zidovi mržnje, zidovi srama i zidovi plača.

>> Čitaj ostatak teksta < <