Ispod snjegova / Unter dem Schnee je performans od lirskih pjesama, proznih i dramskih odlomaka autora Jovice Letića koji je na pozornicu postavio režiser iz Hamburga, Nicolas Dabelstein, a u njemu su zajedno igrali članovi Ars poetice, Innsbruck, Dajana Mehadžić, Daniela Letić, Lucija Geljić, Mara Letić-Geljić, Sabiha Halilović i Željimir Bajić, kao i austrijski glumci Klaus Rohrmoser, Christof Heinz i Anna Mariani. Sala Freies Theatra bila je puna a zahvaljujući reakcijama publike Freis Theatar donio je oluku da se performans ponovi 25.02.2016. godine u 20,00. Ovo je samo početak zajedničke umjetničke saradnje ljudi iz bivše Jugoslavije i naših austrijskih prijatelja a već od jeseni očekuje se do sada najveći projekt – predstava “Nulti čovjek” Jovice Letića,  koju će na njemačkom jeziku postaviti Nicolas Dabelstein a vode se intezivni pregovori da se na našem jeziku predstava postavi u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini.

cover

Lirski performans Das Wort, Ars poetica Innsbruck, izveden je u Innsbruck-u u maju, junu, oktobru i novembru 2012.godine. Ideja, scenarij i režija – Jovica Letić. Interpretacije – Dajana Mehadžić, Daniela Letić, Gordana Sirovina, Karolina Mühlböck, Lucija Geljić, Mara Letić Geljić, Mišo Klarić, Simone Geljić i Sabiha Halilović.

Ime Markiza de Sada, kontradiktornog Francuza, zatvaranog po ludnicama i tamnicama, malo kome je nepoznato zbog sinonima za seksualne perverzije i zlo kojima je nahranio mnogo generacija raznoraznih izopačenjaka, psihopata i okorjelih zločinaca, a visokomoralni ljudi ubrajaju ga i u jednog od najvećih indirektnih ubojica u cijeloj istoriji ljudskog roda. >> Čitaj ostatak teksta < <

U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje. >> Čitaj ostatak teksta < <

Globusova kulmunistička stranica “Demokatismus und Schlamperei“, povjerena  dr. Mariji Kasapović potvrdjuje da se novinarsko poimanje demokratije već dugo izjednačava s pravom na bezumnost, a sama aljkavost i površnost kao bitan segment takvog poimanja. Naime, u kolumni „Holbrookova Bosna bez Hrvata“ Bosna kao iznureno, ali još živo tkivo koje se agonično bori za svoj život i boljitak,  >> Čitaj ostatak teksta < <

Kada je svojevremeno Čikago tribjun napisao za Den Braunovu knjigu “Da Vincijev kod” zanimljiv kritički imperativ – stavite ovo na vrh gomile, možda je i nehotično prikazao pravo stanje čitalačkog svijeta, kao i personificirano mjesto knjige u takvom svijetu. >> Čitaj ostatak teksta < <

Akademici, dušebrižnici naroda, još davno počeli su se baviti urbanizmom jedne zemlje, postavivši tezu da je svaki trag srpske stope dovoljna argumentacija za izdavanje građevinskih dozvola u stvaranju svetih srpskih zemalja. Krvavi građevinski pir, potpomognut skupocjenom oklopnom mašinerijom za raščišćavanje terena za radove,( mašinerijom koju su platitli i oni na čijoj je zemlji trebala otpočeti bespravna gradnja) mogao je da počne, uz budni nadzor akademsko-arhitektonskog ureda. Vremenom, morbidni planovi i krvave skice počele su se na terenu urušavati, kao i bolesni snovi nalogodavaca o velikom etničkom kompleksu, ali histerija neimara zla i destrukcijski potencijal više se nije mogao ničim zaustaviti i on je bjesomučno pretvarao zemlje u pepeo, prah i krv nevinih. Izgradili su se teški zidovi mržnje, zidovi srama i zidovi plača.

>> Čitaj ostatak teksta < <

Kako se bojkotovala Grbavica

Reakcije na nagrađeni film „Grbavica“  u civiliziranom dijelu kontinenta su i prepoznatljive i očekivane, kao što nisu i neočekivane upravo s tla gdje je ovaj film trebalo gledati onako kako se u austrijskim i njemačkim kinima gledala Spilbergova „Šindlerova lista“. Dvorane su bile ispunjene i sjećam se da je vladala neka čudna, gotovo neopisiva tišina. Nije bila ni napregnuta, ni mučna, već gotovo sakralna, kao nevjerovatan spoj pijeteta i katarze, gdje su ljudi osjećali i zgražavanje nad bjesomučnim orgijama nacista i stanoviti osjećaj krivnje za ono što su činili njihovi preci. Genracije ispred platna nipošto se nisu mogle stigmatizirati za jedno veliko zlo, ali ni osporiti im pravo da jedan dio velikog stida, kojeg je na njih bacila mračna nacionalsocijalisticka ideologija, osjećaju i sami.

>> Čitaj ostatak teksta < <

Tirolski gradić Telfs, posljednjih godina podobro je uzbuđivao austrijsku javnost i bio česta tema, kako informativnih emisija, tako i žučnih političkih rasprava. U ovom malom mjestu  gdje živi oko dvanaest hiljada stanovnika, a od toga negdje oko dvije i po hiljade građana Turske, islamska vjerska zajednica podnijela je zahtjev za izgradju džamije. Gradske urbanističke vlasti, poslije žučnih političkih previranja, ipak su donijele odluku za izgradnju ovog objekta, ali kao kompromis koji bi trebao zadovoljiti obije strane i odluku da minaret ne smije biti veći od osam metara i da on može biti samo kao arhitektonski element, a nikako element u svojoj vjerskoj funkciji. >> Čitaj ostatak teksta < <

Predstava “Rekvijem za Don Kihota” u izvedbi grupe “Ars poetica” , Innsbruck u velikoj sali Kolpinghaus-a, Innsbruck

JOVICA LETIĆ

Requiem für Don Quichote (Requiem za Don Quiota), Jovica Letić

Mijenjati svijet, nekad teško razumljiv, nekad lako shvatljiv, iz optike psihoterapeuta, iz optike pacijenta mentalno oboljeloga… Jesu li nepoznati svjetovi duboko ukopani u svoje fikcije ludosti… Ludaci bez djetinjstva, ludaci donkihotovci, simulanti… U sobama bez izlaza, mračnim, neprozirnim, iz prostora vrtnje u krug. I zar su te sobe samo u psihijatrijskim klinikama ili ih ljudi katkad grade oko sebe i za sebe?! O ovim i sličnim pitanjima razmišljaju likovi u knjizi Requiem za Don Quiota autora Jovice Letića.

Nema gnusnijih stvari od onih koje čovjek zna sam o sebi. Jeziva galerija ništavila u svima je nama. Samo, strah nas je ući. Ja. Ja sam mogla biti Hamlet vlastite duše. Nisam se znala snaći u njenim zamršenim putevima. Faust ili Mefisto? Nisam dovoljno hrabra ni za jednog ni za drugog.
(iz monologa lika luđak samoubica)

U romanu je psihoanalitički razrađena spoznaja vlastitih mogućnosti. Nisu li geniji, visionari nerijetko svrstavani u ludake, šizofrenike i paranoike, a u halucinatornim stanjima nastajala vrhunska djela svjetske književnosti?! Strašno je uvjerenje da individualni život i individualno ja nisu jedno pa nakon što ludaku samoubojici spase život, uništili su zapravo njegovo ja. On je nemoćan oduprijeti se najezdi  navika koje su oličenje naše druge prirode.   Pri kauzalno-posljedičnoj vezi ti isti koji su joj uništavali život sada ga nastoje spasiti. Harmonija truljenja i moć neumitnosti. Jedina stvarna moć u meni. Sve drugo samo je trajanje u otkucaju zidnog sata.   Ovdje su postavljena pitanja o potrazi i ostvarenju samoga sebe, o bezuspješnom rušenju pravila određenoga poretka, o sagrješenju i razumijevanju tuđe molitve, o grijesima i kaznama. Likovi svojom ideologijom opravdavaju životne batine:  Svi smo gadovi. Svi. Svi odreda. Samo anđeli odlaze. Napuštaju ovo ukleto mjesto. Idu ka nebu.Popratni stihovi iz Letićeve zbirke pjesama Satenski stihovi uvršteni u kompoziciju Requiema upotpunjuju magnetizam riječi i pojačavaju smisao i snagu izrečenih misli aktera, a svi oni zapravo su duboko nesretni i povrijeđeni, neki od njih svjedoci incestualnih scena i nemoralnih činova. Vjerovanje u svoje teorije, sigurnost pri monologiziranju bez imalo potrebe za ubjeđivanjem jer je ona već svršila svoju misao – sve to dopušta ludilo. A kad se zaboravi plakati, ostaje grč, destrukcija i ludilo. Likovi ne štede razotkrivanje, oni su projektori snažnih rečenica i upravo takvih samoubjeđenja:   Užasi nisu užasi dok ne pripadnu tebi… Ludnica je sigurna. Jedino sigurno mjesto. Ovdje si potpuno zaboravljen od svih, uz to, nemaš se čime inficirati. Psihoterapeut poistovjećuje svoje stanje (zbunjenost) sa stanjem osoba u sobi u kojoj se odvija radnja, a izvor njegovog stanja zapravo je život izvan te sobe nikako onaj u njoj: Nekada sam vjerovao. Čovjeku. Životu. Sebi. Imao ideale. Vjeru u nešto. Sada se osjećam kao smetlar koji stoji na smeću te svoje vjere… na gomili smrada i otpada. Zar je svijet oko nas umnogome knjiga lekcija „Kako postati gad“: opijanje, mržnja, žderanje humanizma i potiranje same biti čovjeka?! Ali u čovjeku ipak… unatoč svemu… postoji želja za životom, otuda nemoć za izvršenjem samoubojstva. Čovjek je najbliži čovjeku, ma koliko dalek bio. Psihoterapeut se nesvjesno postavlja u ulogu pacijenta priznajući da traži svoj stid koji će ga odvesti u suočenje sa svim u sebi od čega podsvjesno a kasnije i svjesno bježi. Don Quijote iz Letićeva teksta ponajviše je svjestan razočaranja u ljude i mnogo toga ljudskoga, dajući ljudima srce, dušu, uvijek je nailazio na podsmijeh. Stoga je ovaj tekst na jedan način i obol svim Don Quijotima, isprika za nanesene boli. Čovjek naspram čovjeka. Lice naspram lica. Između ponor crn kao smrt. Između daljina promrzla u beskraju. Ispod, podrhtava utroba majke Zemlje. Grešna, što rodi nezahvalnu djecu. Čovjek gleda u čovjeka. Ne vide jedan drugom boje očiju. A oči lijepe. Ljudske. Gluhoća oko ljudi, u njima i izvan njih, dovikuju se, šapuću jedni drugima ali zatvorenih usta, zatvorene duše. Sve sama osama i otuđenost. Nigdje ruka u ruci i vapaj za iskonskim zagrljajem i riječi koje će izraziti potrebu. U iščekivanju nastupa humanosti čovjeka svi akteri su strpljivi, a iznenadni nestanak Don Quijota u svjetlo i nepoznato kao jednoga od onih koji još uvijek imaju srce i dušu, zaustavlja radnju i ostavlja čitatelja pred razmišljanje: Je li važna kruna racio spoznaje ili kruna ljubavi u čovjeku?!  Ljiljana Tadić

FOTOGRAFIJE  SA PREDSTAVE

by Wolfgang Sigmund

VIDEO – ODLOMCI IZ PREDSTAVE

by Jovica Letić

Glumci u predstavi

Odlomci iz predstave 1

Odlomci iz predstave 2

Odlomci iz predstave 3