WEB SITE NEWS »

Izlistano u kategoriji News

Tu, u daljini – Hier, in Ferne

HIER in FERNE / TU, u DALJINI

Jovica Letić

Dvojezičnu zbirku poezije Tu, u daljini /Hier in Ferne Jovice Letića izdala je bečka Morawa i nalazi se u prodaji širom Evrope.
Poetska knjiga Tu u daljini, Jovice Letića, veoma je ozbiljna i sadržajna zbirka lirike, nastajala u rasponu od trideset godina, te toga, raznolika po strukturi pjesama koje sadrži, kao i njihovim tematsko-motivskim okvirima. Iako je Letić čovjek koji je rođen u ravničarskom Pelagićevu, a danas živi podno austrijskih Alpi, njegova poezija nije plačljiva nostalgija za rodnim krajem i ostavljenim životom već ozbiljno promišljanje čovjekove sudbine u ma kojem prostoru i vremenu. S obzirom na način pisanja, Letićeva poezija poznaje i oblike stihovane, pa i u strofe izdijeljene, pjesme, kao i pjesme u prozi u kojima je izostao bilo kakav oblik versifikacije. Zbirka se otvara naslovnom pjesmom u prozi, koja gotovo autopoetički žali za vremenima pjesničke žudnje za zvijezdama, vremen-ima kada je i pisanje i čitanje poezije bilo važnije od jurnjave za materijel-nim oblicima života. Ukoliko bismo pokušali govoriti o temeljnim mo-tivima ove lirike, a što je zaista teško, najprije ćemo morati napraviti makar okvirnu podjelu pjesama na nekoliko temeljnih grupa. Najprije, tu su ljubavne pjesme kroz koje je moguće iščitati kompletan ljubavni roman ispisan u slavu kako jedne žene tako i ljubavi općenito. U Letićevoj ljubavnoj poeziji nema plačljivo-sentimantalnih nota, nema patetike i is-praznih ljubavnih zanosa. Sve je konkretizirano – od prvog susreta, negdje u prolazu između svjetova, preko narastanja ljubavi, do konačnog rezimea u pjesmi „U bezvremenu“ u kojoj Dogodili smo se jedno drugom/ u trenutku ukazanja/ čistog i potpunog života/ izvan obmane vremena,/ u bezvremenu,/ na mjestu gdje se sjedinjuju/ rađanje i nestajanje/ gdje vječno/ ruši bojažljivi mit/ o prolaznosti. Ljubav se dogodila izvan svih velikih htijenja, u našim malim postojanjima. I nema tu nikakve mistifikacije niti sudbinskih određenja. Jedna od najboljih ljubavnih pjesama „Satenski stihovi“, intertekstualno priziva općepoznatu zbirku Satanski stihovi, ironizirajući na taj način velika pitanja i velike pjesničke motive, nagovarajući nas da povjerujemo u to da nema ozbiljnije teme od ljubavi.
Pjesma je građena kroz gradaciju sa sjajnim završnim efektom iznevjerenog očekivanja. Konačno, u pjesmi „Riječ“ lirski subjekt će se zapitati ima li uopće dovoljno riječi i postoji li dovoljno snažna riječ da iskaže njegovu beskrajnu ljubav. Druga grupa pjesama prati egzistencijalni grč čovjekova bivstvovanja u svijetu omeđenom predmetima. „Kvadratura kruga“ priziva dobro nam poznati egzistencijalistički motiv čovjekove bačenosti u svijet, koji se zatim produbljuje ljudskom vječnom trkom i strkom u potrazi za smislom i samim sobom.
S nadom, da bismo, možda, jednom/ ipak, stigli Negdje./ Kako bi nas, možda, jednom/ ipak, dočekao Neko./ Kako bismo, možda, jednom/ ipak, zatekli Nešto. S pogledom na kišne kapi u prozoru, pjesnik primjećuje svakodnevne predmete i progovara o cigareti, čaši, zidnom satu, cipelama i suternskom stanu, o zvucima muzike koji dopiru iz susjedstva, maglama, kišama i snijegu… o svemu onome pored čega život prolazi neprimijećen. O patnji koja postaje čovjek i o čovjeku koji postaje patnja, u gradu ozidanom teškim ciglama učmale tišine. Vrijeme je ustajalo a život stao u zdjelu ničega i prolazi maj po maj. Nostalgični modus pojavljuje se povremeno i oskudno, a poetski je najsnažniji u pjesmama „Putnik“ i „Pjesma s putne torbe“. Lirski subjekt negdje duboko i skriveno u sebi nosi osjećaj dolaska u prostore drugosti, jer tamo, u meni vječito čami stranac na peronu s nevažećom kartom uspomena, sujeta i htijenja. I, da li mu vjerovati da: Ne, nije to nostalgija samo bolan oćut da u mom zimskom gradu na nečijem dlanu topli kesteni mirišu. Zbijena tijela hodača svijetom klate se u ponoćnom vozu za Cirih, nose u svojim južnim očima metež motiva, nepostojanost i neizvjesnost vlastitih života. Aludirajući na Šantićevo sunce tuđeg neba, Letić progovara o snijegu tuđe zemlje („Prvi snijeg“), poentirajući da Nema tuđe zemlje. Postoji samo ljepota zemlje. U nekoliko zimskih pisama pjesnik progovara o ljepoti planinskih pejzaža i vječnoj ljudskoj zapitanosti o vlastitom poslanju, bez obzira na nebo ispod kojeg pjeva. Pa ipak, čini se da u nekim trenucima kompletno čovjekovo biće stane u riječ nekada (pjesma „Nekada“), jer Sav moj život počinje sa/ Nekada/ i nemoćan potanja u nužnost/ u neminovno sučeljenje/
Nekada i Nikad više. Jovica Letić u svojoj poeziji nije ostao ni gluh ni nijem za zbivanja na Balkanu, u zemlji Bosni čija je historija, kako kaže, suviše kratka za sve ratove i sve junake. Ona je umorna od velikih historija i velikih događanja. U pjesmama „Tamo ispod neba“, „Čovjekov običan dan“ i „Bezbožni stihovi“ pjesnik progovara o zlu i strahotama rata. I dok krv teče i nečija djeca stradaju, dok ludilo huškača urla, neko provodi svoj običan dan, daleko od svega/ zbijen u toplini/ čopor sito spava.
A tamo, ispod neba, obmanuta sabraća slijepo poslušna žrtvuju sve što imaju, zbog gadova koji im prodaju raspela i boga pričaju mržnjom. Pjesma „Bezbožni stihovi“ funkcionira kao svevremena opomena zlik-ovcima, svima onim koji čine svijet mjestom mržnje, a u Boga se zaklinju i od njega milost traže. Napisana u distisima na principu kontrastiranja, pjesma završava zapitanošću:

Čine grobove bezimenim / i izgovaraju tvoje ime.
Čine na zemlji pakao / i tako traže mjesto u raju.
Zar im opraštaš, Bože /? Oni znaju što čine.

Ovaj kratki pregled poezije Jovice Letića završit ću navodom pjesme koja jeste bosanska (naslovom određena), ali je i univerzalna – „Zemlja bosanska“:

Ovdje je tako mnogo sličnosti,
Tako mnogo istog
U svim našim snovima
Našim odrastanjima
i inatima
Našim imenima
Našim srastanjima
u istu zemlju
Da se ne bi
Do krvi prezreli
Zbog ono malo različitosti

Imajući na umu cjelinu pjesničke zbirke Tamo, u daljini, sve njene poetske vrijednosti i pjesnikovo vješto komuniciranje s riječju i različitim motivima, vrednote pjesničkog jezika i stila – s radošću i zadovoljstvom preporučujem rukopis za štampanje.

Prof. dr. Dijana Hadžizukić

Theaterstück “Nullmensch” /Nulti čovjek

Pozorišnu predstavu Jovice Letića Nulti čovjek – Nullmensch režirao je austrijski glumac i režiser Klaus Rohrmoser a premijerno je prikazana 4.maja 2018 u BRUX Freis Theater Innsbruck. Nakon toga uslijedilo je još šest predstava u okviru 9.Tiroler Dramatikfestivala a reakcije pozorišne kritike i publike, koja je pogledala, ovih sedam izvedbi uistinu su bolje nego što je bilo ko mogao pretpostaviti. U predstavi su učestvovali sjajni glumci – Florian Böhm, Immanuel Degn, Amarilla Ferenczy, Heinz Fitz, Nevena Lukić, Ivan Pantner, Michael Rudigier i Lucas Zolgar. Kostimografiju i scenografiju uradila je Salha Freidl a film za predstavu izvanredni režiser ruske škole Omar Borubaev.

Stranica jovicaletic.com

Stranica ima za cilj da poeziju obogati slikarskom, muzičkom i filmskom umjetnošću. U linku portreti, takođe, predstavićemo anonimne i poznate lićnosti iz svijeta kulture i umjetnosti.  Stranica će se izrađivati u toku ove godine i nadamo se da će u narednom periodu dobijati svoj izgled i sadržaj, onakakav kakav je vizioniran i onakav kakav će biti zanimljiv svima vama koji  je blizak svijet umjetnika. Stranica je potpuno nekomercijalna, izrađena sa mnogo ljubavi,  i jedni cilj joj je da na jednom mjestu okupi sve ljubitelje umjetničke riječi, slike i zvuka, te da donosi sve važne informacije iz svijeta umjetnosti i kulture.

Page 1 of 11