WEB SITE NEWS »

Izlistano u kategoriji News

Performance “Unter dem Schnee” /Ispod snjegova

U Freies Theatar Innsbruck održan je permonace pod nazivom UNTER  dem SCHNEE /ISPOD SNJEGOVA u kojem je predstavljena poezija i proza Jovice Letić. Poeziju i prozne tekstove interpretirali su: Christof Heinz, Klaus Rohrmoser, Ana Mariani i članovi Ars poetice Innsbruck: Daniela Letić, Dajana Mehadžić,  Lucija Geljić, Mara Letić-Geljić, Sabiha Halilović, Simone Geljić i Željimir Bajić. Violoncello – Snežana Trajkovski. Performans je režirao Nikolas Dabelstein. Sala  je bila dupke puna, pa je rukovodstvo Freies Theatra donijelo odluku da se performans ponovi 25.02.2016. godine. Više u linku Ars poetica – predstave.

Stranica jovicaletic.com

Stranica ima za cilj da poeziju obogati slikarskom, muzičkom i filmskom umjetnošću. U linku portreti, takođe, predstavićemo anonimne i poznate lićnosti iz svijeta kulture i umjetnosti.  Stranica će se izrađivati u toku ove godine i nadamo se da će u narednom periodu dobijati svoj izgled i sadržaj, onakakav kakav je vizioniran i onakav kakav će biti zanimljiv svima vama koji  je blizak svijet umjetnika. Stranica je potpuno nekomercijalna, izrađena sa mnogo ljubavi,  i jedni cilj joj je da na jednom mjestu okupi sve ljubitelje umjetničke riječi, slike i zvuka, te da donosi sve važne informacije iz svijeta umjetnosti i kulture.

Pitanje optike

Pitanje optike

Dubravka Ugrešić

1. Bez anestezije

U Berlinu sam upoznala Ryszarda Kapuscinskog, koji se 1994. našao tamo na istoj stipendiji kao i ja. Kapuscinski me upitao zašto sam napustila Hrvatsku, i ja sam – da bih zaobišla svoju priču – lanula:

– Sjećate se onog filma Andrzeja Wajde, Bez anstezije? O onom novinaru kojemu jednoga dana prestanu stizati strane novine u ured, a onda postupno gubi posao, ženu, sve…

U stvari, filma sam se mutno sjećala, i već sam bila požalila što sam tako nesmotreno navela baš taj primjer.

– Sjećam se – rekao je Kapuscinski. – Ja sam bio taj novinar.

2. Profesor pokazuje majmunske uši

U Amsterdamu je ledeni siječanj, neuobičajen za holandske mokre zime.

Sjedim u zatopljenoj radnoj sobi i obavljam jutarnji ritual: pretražujem na internetu novine, između ostaloga i hrvatske. Moj pogled zapinje za fotografiju. Na fotografiji je starac koji s dječački nestašnim osmijehom gleda ravno u čitaoca i pokazuje mu “majmunske uši”. Pokazati nekome “dugi nos” – gesta je u kojoj palac raširenog dlana prislanjamo na nos. Pokazati “majmunske uši” – gesta je kojom raširene dlanove prislanjamo na uši. Obje su geste infantilne, rugalačke, analogne plaženju jezika, i već odavno nisu u upotrebi.

Osmjeh poznajem. Osmjeh signalizira da je njegov nosilac svjestan da je počinio kakav “nestašluk” (da je, na primjer, slagao, ukrao, prevario, pretukao nekoga, podmetnuo nekome nogu, ili u nečijem prisustvu tek “pustio vjetar”), ali se rasteže ne bi li udobrovoljio žrtvu. Osoba što se smješka ne smatra svoj smiješak isprikom nego pobjedom. Otuda onaj mali slavodobitni sjaj u kutu usana. To nije osmjeh krivca već samouvjerenog gospodara situacije; to je osmijeh tobožnjega sluge kojega služe drugi; to je osmijeh varalice koji drži figu skrivenu u džepu.

Tako se u mojoj bivšoj zemlji smješkaju mnogi muškarci. Tako su se cerekali srpski muževi u srpskoj skupštini početkom rata (sigurna sam da negdje postoji video zapis). Muževima je bilo dosadno, pa je jedan bacio drugome papirnatu kuglicu u glavu. I započelo je opće cerekanje, uspavane televizijske kamere živnule su, kuglica je poletjela dalje i zasjedanje se načas pretvorilo u nestašan muški razred. A vani se, zbog svih njih, zbog ostarjelih, okrupnjelih i osjedjelih dječaka, veselo razbuktavao rat.

Intervju s profesorom je petominutna medijska kruna koju hrvatski tjednik Globus stavlja na profesorovu glavu. Iz intervjua saznajemo da je profesor porijeklom Poljak; da je 1931. s obitelju došao u Zagreb; da je njegova mama Poljakinja i prisilna pravoslavka; da se krstio u evangeličkoj crkvi u Zagrebu (da bi mami nadoknadio “štetu”); da je zavolio Hrvatsku; da je otišao u partizane, gdje je zarobio dva Nijemca; da je za vrijeme rata imao djevojku, Židovku (što nije bilo lako, kaže), kojoj je nabavio papire i izveo je iz Zagreba na sigurnije jadransko primorje. Ugledni profesor ruske književnosti nadalje iskazuje mali prezir prema “zahtjevnoj” književnosti (neka superzahtjevna publika po stoti put čita Krležu, neka čita vrhunske strane autore) i radije bira hrvatsku, domaću, kvartovsku književnost, namijenjenu prosječnim čitateljima, u koje profesor svrstava i sebe (tu smo mi, prosječni čitatelji).

Što ovih nekoliko detalja govori hipotetičnom inozemnom čitaocu? Ništa osobito. Osjetljiviji inozemni čitalac mogao bi, doduše, zamijetiti da je malko neukusno da se stari profesor hvali time što je spasio svoju djevojku, Židovku, kada je to nešto što se od pristojnih ljudi očekuje, tim više što je profesor, prema vlastitim riječima, bio u prilici da nabavi potrebne papire. Mogao bi pomisliti i to da profesor hrvatskoj publici zapravo signalizira da sam nije Židov, što bi on, politički korektan inozemac, za razliku od prosječnog Hrvata, već mogao shvatiti kao nedostatak dobrog ukusa.

Što ovih nekoliko detalja govori hrvatskom čitaocu starije i srednje dobi? Mnogošto. Vještina samopozicioniranja jedna je od najcjenjenijih vještina u hrvatskoj medijskoj i životnoj praksi. Izreka – dobro se snašao – neka je vrsta verbalne medalje koja se udjeljuje najboljima. Čini se da su političari, novinari, književnici, javne osobe najbolji u vještini snalaženja. Dojam izvrsnosti stječe se, međutim, samo zato što su osobe javne. I drugi ljudi snalaze se kako znaju i umiju.

Profesor je sin tvorničara, ali su obiteljsku tvornicu uništili boljševici, što u prosječnom hrvatskom čitaocu izaziva automatsku sućut prema oštećenom (pa, naravno, boljševici, Rusi, Srbi, sve je to ista komunistička banda!). Profesor je usput udobrovoljio i mnogobrojne hrvatske katolike, jer i sam je, prema vlastitu priznanju, kršten. Profesor je kao partizan u Drugom svjetskom ratu zarobio (samo zarobio, ne i ubio!) dva Nijemca, i to samo zato što je, prema vlastitim riječima, znao njemački jezik (mali edukativni moment!), čime je sebe okvalificirao kao načelnog humanitarca među – partizanima.

Zašto profesor javno iznosi te detalje? Povod je posve razumljiv, nedavno je objavljena njegova autobiografija. A razlog? Danas su takvi detalji prihvatljivi. Prije petnaestak godina nisu bili. Svako javno spominjanje partizanštine i antifašizma izazivalo je negodovanje, sve dok vlast, u liku donedavnog hrvatskog predsjednika, nije malko promijenila ton. Profesor, dakako, nije spomenuo da je bio i član saveza komunista, takvo što bi još uvijek moglo razjariti hipotetičnog hrvatskog prosječnog čitaoca. Najvažnije je da je profesor hrvatski rodoljub i da je Hrvatska njegova domovina. Profesor se nadalje malko pohvalio malim, ali “hrabrim” nestašlukom: na studentskom zboru 1968. sastavljao je rezoluciju. Pritom preskače druge godine nakon Drugog svjetskog rata, godinu  ‘71, godinu  ‘91… Poznato je da, kad čovjek ostari, sve se više sjeća mladih godina, a zaboravlja stare – izjavljuje profesor. I nema nikoga tko se s time ne bi mogao složiti. Stari ljudi zaboravljaju i to što su u životu pročitali. Šteta je što se profesor nije prisjetio barem svoga zemljaka Czeslawa Milosza, i njegove antologijske knjige Zarobljeni um, ili svoga drugog zemljaka Miroslava Krleže, i njegova antologijskog romana Na rubu pameti.

3. Zašto sam zapela?

Zašto sam zapela za intervju, i čemu jetke primjedbe na riječi starca koji se zadovoljno praćaka u zasluženom trenutku medijske pažnje? Osobu s fotografije poznajem. Razumijem njezin jezik, prepoznajem nijanse i tonove, njušim svaku riječ, poznajem lokalni hrvatski novogovor, koji se svaki čas, već prema prilikama mijenja, štoviše, koji se svako malo i institucionalno mijenja. Reagiram kao precizan senzor, znam da je svaka riječ tu da pogladi jedno uho i zareže u drugo, da je svaka i najbanalnija rečenica – u čiju jednoznačnost nevini čitalac i ne sumnja – samo novi namaz pudera na lice onoga koji je izgovara.

Zašto sam se prihvatila otužnog posla “demaskiranja” posve nevažnog novinskog teksta? Jer tekst je ionako neprevodiv. A neprevodiv je zato jer je duboko kontekstualan. Prevođenje je ovdje borba s hidrom, prevodilac ovdje mazohistički unaprijed pristaje na gubitak.

Pokušajmo zamisliti situaciju u kojoj netom silovana žena pokušava reći da su je silovali, ali joj umjesto uobičajenih kanala – policije, suda i zakona – nude da to ispriča kroz jedan jedini preostao kanal – “pokvareni telefon”. Očajna žena šapuće u uho prvome do sebe: “Silovali su me…” Šapat ide od uha do uha, i posljednji u lancu glasno kaže: “Milovali su me!” Ljudi u lancu se smiju. Žena pokušava ponovo, i svaki put put izlazi neka druga riječ. Gomila se zabavlja. “Vi ste zvijeri!” – viče potreseno žena. “Svakom po mjeri!” – viče zadnji u lancu, i cio lanac potresa se od smijeha.

Metafora “pokvarenog telefona” primjenjiva je na sve bivše jugoslavenske sredine. Jezik “pokvarenog telefona” u širokom je opticaju, ušao je u sve pore života, u medije, institucije, politiku, u način mišljenja, u međuljudske odnose, u svakidašnji život. U rezultatu mnogi zločini nisu procesuirani, mnoge žrtve su ušutkane, mnogi zločinci proglašeni su herojima, mnogi lopovi poslovnim ljudima, mnogi glupani intelektualcima, i poneki intelektualci glupanima, mnogi počinitelji zločina žrtvama, mnoge žrtve počiniteljima, mnogi luđaci normalnima, i mnogi normalni ljudi luđacima. Ovih dana na Sudu u Hagu i Radovan Karadžić igra se “pokvarenog telefona”. Skida sa sebe riječi optužbe kao dosadne čičke. Svaku riječ optužbe koja zvuči kao silovanje on samouvjereno izvrće u milovanje.

I naslov intervjua s profesorom kao da je ispao iz “pokvarenog telefona”. On glasi: Dubravka Ugrešić nije otjerana. Otkuda moje ime u naslovu? I zašto taj glagol otjerati? (Prva asocijacija: otjerati golubove…) Dok mi starčevo lice s ekrana pokazuje “majmunske uši” (iš, iš, iš!), dotle mi naslov poručuje suprotno, to da nisam otjerana. Koji je ovo košmar!?

Osjećam se kao da me je netko grubo izbacio iz moje sigurne prostorne i vremenske distance (Amsterdam, siječanj 2010) i protiv moje volje katapultirao unazad, u drugi prostor, u drugo vrijeme, u godinu 1991, godinu 1992, godinu 1993…

4. Zašto izlazim bez kišobrana

Ne znam da li svaki čovjek posjeduje neku svoju, personalnu “neadekvatnost”, ali ja sam svakako vlasnica svoje. Nosim je poput madeža na tijelu koji sam stekla rođenjem. Nisam čak sigurna je li neadekvatnost prava riječ, prije će biti da se radi o optici. Možda je u pravu kolega, književnik, koji je hrvatskoj javnosti bio davno skrenuo pozornost na moju “optičku deformaciju”. Tu vrstu unutrašnjih “previda” skloni smo da tumačimo kao zavjeru detalja uperenih protiv nas, koji se tokom života poput malih magneta skupljaju u slagalicu, u našu tajnu paralelnu biografiju, u nečitljiv psihogram, u unutrašnji zemljovid koji se, tako nam se barem čini, ne poklapa s našim stvarnim putanjama. Ta skrivena, paralelna biografija sastoji se od nekih nejasnih, ali uvijek istih frustracija ili fascinacija; od nekih nejasnih nelagoda koje izazivaju uvijek ista situacija ili isti ljudi; od nekih ozarenja koja izazivaju uvijek ista gesta ili osmijeh; od nekih uvijek istih, sitnih grešaka, tvrdoglavosti i strahova… Kao dijete bojala sam se stepenica. Znala bih se popeti, ali nisam znala kako da siđem. U međuvremenu sam, dakako, naučila, ali onaj djetinji strah pri pogledu nadolje i dalje čuči u meni. Sitni tvrdoglavi detalji, ništa osobito. Zašto određenu točku u gradu savladavam na isti, duži i naporniji način? Zašto je upravo ta putanja, a ne neka druga, tako tvrdoglavo fiksirana u mojoj glavi? Zašto prisjetivši se nekih ljudi koje sam srela u životu, tvrdoglavo zaboravljam njihova imena, ali pamtim detalje: to kako netko naginje glavu, kako zabrinuto gladi lijevu obrvu i kretnjom popraćuje neku izgovorenu riječ? Zašto uporno izlazim bez kišobrana iako je bjelodano da će pasti kiša?

5. Abeceda rata

Početkom rujna 1991, u Zagrebu, zajedno s ostalim stanarima, silazila sam u podrum petokatnice u kojoj sam stanovala zbog svakodnevnih uzbuna. Uzbune, za razliku od svojih susjeda, nisam uzimala isuviše ozbiljno. Danas se pitam odakle taj ozbiljni previd, ta arogancija koja opasnost ne uzima “suviše ozbiljno”?[1] Možda je za “previd” kriva moja tadašnja čvrsta uvjerenost da većina ljudi ipak neće krenuti za svojim karikaturalnim vođama, uništiti sve što su godinama zajedno gradili, i dovesti u pitanje budućnost svoje djece? Odbijala sam da povjerujem u to što sam kroz svoju deformiranu vizuru pratila oko sebe unazad nekoliko godina, kao što sam i sada odbijala da vidim to što mi je bilo pred nosom, na malom ljudskom uzorku stanara jedne zagrebačke petokatnice, koji su se svakodnevno spuštali u podrum? Možda sam baš tu, u podrumu, trebala pripustiti k svijesti malu, nedopustivu, prljavu pomisao da mnoge ljude, zapravo, uzbuđuje situacija rata. Praznina života najednom se puni uzbudljivim sadržajem, osobne frustracije najednom dobijaju pokriće, osobni gubici šansu da se isprave, osobne netrpljivosti da se iskažu. Tu, u podrumu, uskočio je u moju “deformiranu” vizuru postariji susjed štakorska izgleda. Za njega se pričalo da je bespravno uselio u peterosobni stan neke starice, koja je ubrzo nakon toga umrla. I stambeni kvadrati ostali su njemu. Već prvi dan za našeg silaska u podrum susjed štakorska izleda pojavio se s crvenom trakom oko ruke i pištoljem zadjenutim u stražnji džep. Nitko nije pitao odakle mu ta traka, što ona znači i otkuda mu pištolj: svi smo poslušno slušali njegovo polusmisleno organizacijsko brbljanje. Već drugi dan susjed je dobio pomoćnika, također s trakom oko ruke i revolverom zadjenutim u stražnji džep. Bio je to nezaposleni mladac, muž radišne stanarke. Radišnoj stanarki bio je u jednom času zakucao biološki sat, pa je našla mladca s kojim je izrodila troje djece. Time je mladićeva funkcija očito bila iscrpljena. Traka i revolver povratili su dripcu dostojanstvo, za koje, dotada, nije ni znao da ga treba imati.

Isključivši ton, promatrala sam svoje susjede. Tada sam u nekom djeliću mozga, zahvaljujući svojoj deformiranoj optici, pronikla načas u neposrednu budućnost: činilo mi se da znam tko će prvi neprijatelju zariti zube u grlo, tko će provesti rat gledajući televizor, tko će prvi pohrliti da denuncira susjede, tko će eventualnim ranjenicima povijati rane, tko će pasti u depresiju, tko će huškati ljude, tko će raznositi vijesti, tko će izmusti ratni profit. Možda je tu, u podrumu, trebalo naučiti abecedu rata. Ja sam, međutim, svoje trenutno “proniknuće” bacila u vjetar kao nevažeću novčanicu.

6. Američki fikcionar

Krajem rujna 1991. sjela sam na vlak i otputovala u Amsterdam. U Amsterdamu sam izvadila američku vizu i krenula za Ameriku, gdje me je čekao gostujući predavački posao. Viza dobivena u Amsterdamu pokazala se sretnom okolnošću. U Zagrebu su u to vrijeme sve ambasade, banke i zagrebački aerodrom bili zatvoreni. U New Yorku me prvi put snažno udarila spoznaja da je moja raspadnuta zemlja u ratu. Za ovu grešku u koraku bila je ponovno kriva moja “deformirana optika”: to što je u tom času bilo daleko, najednom je postalo tako nepodnošljivo blizu; to što mi je bilo ispred nosa, jedva da sam razaznavala. Tresla me “spoznajna” groznica, svoje strahove istjerivala sam na neprimjeren način, buljeći satima u televizijske horror filmove u malom njujorškom stanu, koji mi je na neko vrijeme bila ustupila gostoljubiva vlasnica. Kada sam izmigoljila iz svog njujorškog “skloništa”, strahove sam gasila u susretima sa zemljacima. Većina nas bila je u srednjim godinama, jedni su došli da ostanu zauvijek, drugi su se, baš kao i ja, zadesili u Americi privremeno. Bilo je to snažno after-life iskustvo: obreli smo se na drugom kraju svijeta, kao na kakvoj košmarnoj kerolovskoj čajanci, i nitko od nas, zapravo, nije točno znao što će sa sobom.

Američki fikcionar, knjiga koja je nastajala u tih nekoliko mjeseci, bila je rezultat moje “poremećene optike”: svoje napise o američkoj svakidašnjici slala sam holandskim novinama. Nisam se previše pitala što će od svega toga shvatiti holandski čitalac, autorska situacija u kojoj sam se našla ionako je već unaprijed bila osuđena na fijasko. Moji tekstovi bili su pisani u nervoznom unutrašnjem dvoglasu, jedno je opovrgavalo drugo, jedno drugo dopunjavalo, jedno se preslikavalo u drugome. Pa ipak, čini se da je moja kriva optika pomogla da stvari, barem načas, stavim na pravo mjesto.

U lipnju 1992. vratila sam se u Zagreb. Osjećaj unutrašnje “neadekvatnosti” postao je bolno oštar. Ponovo sam stvari doživljavala u dvoslici, u troslici, u kopiji i originalu. Ništa više ničemu nije odgovaralo. Slike su imale neodgovarajuće titlove, a titlovi i slike neodgovarajuće šumove. Ni u okružujućoj stvarnosti nije bilo drukčije. Iste ulice nisu više imale ista imena. Isti ljudi više nisu izgovarali isti tekst. A donedavni prijatelji rastezali su usta u tuđi osmijeh.

Početkom rujna 1992. krenula sam na svoj redovni posao. Bila sam zaposlena u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ništa se naizgled nije promijenilo, ali se u odnosima s kolegama pojavila prijeteća pukotina. Izgledali su mi kao statisti, kao da su u kakvom trećerazrednom kazališnom komadu glumili povratnike s fronta.

– Pusti ih, sve će to proći – rekla je kolegica koja je bila u Americi u isto vrijeme kada i ja. – Oni su ipak propatili, a mi nismo.

Složila sam se, iako je riječ propatiti zveknula tupo, poput pada plastične kovanice o plastičnu podlogu. Tupost tona pripisala sam svojoj “slušnoj deformaciji”.

Ljeti sam napisala mali esej pod naslovom “Čisti hrvatski zrak”.[2] U tekstu sam kao metaforu iskoristila suvenirnu limenku koja se tih dana prodavala na zagrebačkim štandovima suvenira. Na limenci je bio otisnut hrvatski grb i slogan: Čisti hrvatski zrak. U malom tekstu nabrojala sam što je i koga je u Hrvatskoj tih mjeseci čistio marljivi duh iz limenke, Mr. Clean, Meister Proper. Esej je 23. listopada objavljen u njemačkim novinama Die Zeit pod naslovom “Saubere kroatische Luft”, i nešto kasnije u engleskom Independent on Sunday, pod naslovom “Dirty tiranny of Mr. Clean”. Nisam ni pomišljala na to da će mali esej, čija snaga, po mome, nije premašivala domet novogodišnje praskalice, odjeknuti u hrvatskoj javosti poput bombe, i da će metafora iz limenke zategnuti omču i oko moga vrata.

7. Hrvatski fikcionar

Preda mnom je odeblji fascikl s hrpom izrezaka iz hrvatskih novina toga vremena. Novine su malko požutjele, papir se malko istanjio. Načas mi se čini da indiferentna hrpa novinskog papira nema baš nikakve veze sa mnom, a onda me stari novinski papir iznenada zareže poput žileta i iz ranice načas (samo načas) potekne svježa krv. Zatim mi se učini da čitam čitulje, zamjećujem da ponekoga više nema na životu; kod nekih se začudim da još postoje, neki su ljudi kao konzerve s neograničenim trajanjem, mislim. A onda se zapitam postojim li ja, i tko koga ovdje, zapravo, prelistava: oni mene ili ja njih. Zatim poput opruga iskoče detalji koje tada nisam bila zamijetila. Neki novinski napisi s laboratorijskom samouvjerenošću upiru prstom u moje etničko porijeklo, drugi histerično zahtjevaju da ga napokon sama otkrijem. Zatim u moj fokus uskaču datumi, osobito datumi. To što mi se tada činilo spontanom erupcijom novinskih objeda na moj račun sada se slaže u konzistentniju priču. I udaram o paradoks kao glavom o zid: što se priča čini konzistentnijom to ju je teže ispričati.

Tekst objavljen u Die Zeitu moji budni sugrađani ubrzo su “provalili”. Moja prva prokazivačica, novinarka zaposlena u HDZ-ovskim “deratizacijskim” odredima (kasnije dugogodišnja glavna urednica hrvatske televizije), proglasila me denuncijanticom domovine. A samo dva dana nakon moje medijske promocije u “izdajnicu domovine”, slijedio je napad iz pera uglednog hrvatskog književnika. Kolega je proizveo ne samo pozamašan repertoar optužbi i poruga na moj račun, nego i neku vrstu obrasca optužbe unutrašnjeg neprijatelja mlade hrvatske države, koji će kasnije, s više ili manje osobne kreativnosti, ispunjavati moji budući medijski egzekutori.

Uskoro se iz Rio de Janeira – gdje se održavala svjetska konferencija PEN-a – jednom ljutitom fax-porukom javio predsjednik hrvatskog PEN-a. Predsjednik je otišao u Rio sa svetom misijom da PEN-ovu međunarodnu komitetu kao iduće mjesto održavanja kongresa ponudi Dubrovnik. Netko je od prisutnih, pretpostavljam, primijetio da nije pametno da se kongres održi u ratnoj zoni, ali je uvrijeđeni predsjednik odlučio da taj detalj za domaću javnost prevede dramatičnije. Neki američki pisac postavio je pitanje što je sa slobodom medija u Hrvatskoj i, navodno, izrazio zabrinutost za sudbinu pet “novinarki”. Već isti dan pojavio se članak pod naslovom “Lobistice promukla glasa”,[3] čija autorica (danas urednica televizijske emisije “Pola ure kulture”) optužuje pet žena za konspiraciju protiv Hrvatske, pokušaj miniranja budućeg svjetskog kongresa PEN-a u Dubrovniku, i namjerno prikrivanje srpskih spolnih zločina, odnosno silovanja Muslimanki i Hrvatica. Svjetski PEN kongres biti će održan u Dubrovniku iduće godine, a ime zabrinutog američkog pisca nikada neće biti otkriveno. Zašto? Zato što zabrinuti američki pisac nije ni postojao. Izmislila ga je efikasna mašta predsjednika hrvatskoga PEN-a i njegovih pomoćnika.

I lavina je krenula. Slučaj je okrunjen člankom u tjedniku Globus, a kao autor članka potpisao se “Globusov investigativni tim”. Pet žena – Slavenka Drakulić, Rada Iveković, Vesna Kesić, Jelena Lovrić i ja – proglašene smo “vješticama iz Ria”. Uz članak je objavljen i efektan grafikon s podacima o godini rođenja, mjestu rođenja, obrazovanju, etničkome porijeklu, zanimanju, bračnom statusu,[4] djeci, stambenom statusu, radnom odnosu, o boravcima u inozemstvu za vrijeme rata, o radovima, i o članstvu u Savezu komunista svake od nas ponaosob.

Premda je Globusova medijska fabrikacija bila besprimjerno glup i amaterski uradak (pravi majstori mogli su to bolje!), “uradak” je ipak postigao svoj cilj.

U vrijeme najžešćeg medijskog linča zaustavila me susjeda i upitala:

– Onda, susjeda, kad idemo van?

Ovo van odnosilo se, pretpostavljam, na to kada ću van iz Hrvatske.

– Zašto bih ja to trebala ići van? – pitala sam.

– Pa kad pišete one laži o nama.

– A vi ste čitali to što pišem?

– Zašto bih čitala! Zar ćete reći da svi drugi lažu!?

I tu se ništa nije dalo promijeniti. Svako pozivanje na razum vodilo je u još žešće ludilo. U odgovor na započetu medijsku harangu objavila sam esej “Laku noć, hrvatski pisci”,[5] na hrvatskom jeziku, u hrvatskim novinama. Nitko nije komentirao moj tekst, ali dva tjedna kasnije, kao u “pokvarenu telefonu”, stigao je kolektivni odgovor investigativnog Globusovog tima. Kolektivni blesan plazio mi je jezik i pokazivao “majmunske uši”.

Moja književnički osjetljiva narav ne može odoljeti a da ne citira (izbor je moj) repertoar pogrda – koje su na mene osobno i navještičju družinu – sasuli najpismeniji među pismenima: hrvatski novinari, hrvatski pisci i hrvatski kritičari.[6] U njihovim napisima opisana sam kao:

– osoba s “deformiranom optikom”;
– osoba koja nema razumijevanja za “narod koji se poveselio vlastitoj državi i slobodi govora”;
– osoba s “deformiranom optikom”;
– osoba koja nema razumijevanja za “narod koji se poveselio vlastitoj državi i slobodi govora”;
– osoba koja je izgubila “ukus i mjeru”;
– osoba koja progovara “na krivi način, na krivom mjestu i u krivi čas”;
– osoba s “ograničenom perspektivom”;
– književnica “specifična talenta”, čije je pisanje “sitan štrikeraj”;
– “nacionalna peroubojica”;
– “baba koja progoni Hrvatsku”;
– baba koja “jezičari, trača, denuncira”;
– osoba dostojna “prezira”;
– osoba kojoj samo lomača u Hrvatskoj može “zatopliti srce”;
– članica “jedne od organizacijskih jezgara međunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata”;
– članica družine “pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih žena”;
– “lažljivica”;
– “ukleta Holanđanka”;
– “jugonostalgičarka”;
– “nacionalna daltonistica”;
– “salonska internacionalistica”;
– “mrzovoljna i zlonamjerna mjeračica slobode”;
– “tužibaba koja nudi recepte za slobodu iz već davno usmrđenih evropskih pseudolijevih i pseudodesnih kuhinja”;
– osoba s “vertikalnim problemom”;
– osoba koja je “pobrkala lončiće”;
– osoba koja “u oluji nisko spušta haljinu”;
– osoba koja “prodaje domovinu za sto maraka”;
– osoba koja za “male novce, ali očito s velikim veseljem, denuncira i pljuje po svojoj (?) domovini”;
– “perjanica propaloga komunističkog režima”;
– “informatorica Europske zajednice”;
– “brižljivo odabrana sugovornica Bruxellesa i Europske zajednice”;
– “osoba dvojbenog ugleda”;
– osoba koja nije “nipošto izložena represijama”;
– “bezdomovinska intelektualka;
– “dama hrvatskog postkomunizma”;
– samospaljivačica (koju kad svrati u Zagreb “treba odmah okružiti s dvajest vatrogasnih kola, uperit u nju 300 šmrkova, na svaku njezinu riječ treba pustit vodu”);
– osoba koja je “dotjerala do savršenstva patološku mržnju prema Hrvatskoj i hrvatstvu”;
– “bijesna žena”;
– “nezajažljiva jugonostalgičarka”;
– osoba spremna za “kakvu bolju psihijatrijsku kliniku”;
– članica skupine “egzaltiranih kćeri revolucije”;
– “denuncijantica domovine”;
– članica skupine koja je pokušala “‘minirati’ održavanje PEN kongresa u Dubrovniku”;
– “lobistica promukla glasa”;
– osoba koja “konspirira protiv Hrvatske”;
– “feministica”;
– “feministica koja siluje Hrvatsku”;
– “antihrvatska feministica”;
– članica skupine “samoživih žena srednje dobi koje imaju ozbiljnih problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim, intelektualnim i političkim identitetom”;
– “djevojčica komunizma”;
– članica “dobro organizirane intelektualne sekte koja putuje na relaciji Beograd-Zagreb-Ljubljana”;
– “bivša profiterka komunizma i postkomunizma”;
– osoba “mizerne sudbine”;
– osoba koja je “izvršila moralno i intelektualno samoubojstvo”;
– “vještica”…

Danas mnogima ove optužbe zvuče smiješno. Tada nisu bile smiješne. Mediji su danonoćno regrutirali ljude u rat i svaki je dobrovoljac bio dobrodošao. Ljeti 1992, kada sam načas skočila do voćarne u svom najbližem susjedstvu, imala sam čekajući u redu vremena da osmotrim nekog nervoznog kupca banana ispred sebe. Bilo je vruće, muškarac se ogolio do potkošulje i ljetnih kratkih hlača, a iz džepa hlača virio je revolver. Banane i revolver – bila je to prilično točna slika tadašnje hrvatske svakidašnjice.

Oružje se tada moglo kupiti preko novinskih oglasa, oglašivači su prodavali kvočke, piliće i kinder jaja. Kvočka je bila sinonim za revolver,pilići za metke, a kinder jaje za ručnu bombu. Oružje je moglo okinuti u raznim pravcima. Shvatila sam to kada sam u novinama pročitala vjesticu da se neki mladić, povratnik s fronta, raznio “kinder jajetom” u dvorištu osnovne škole koju je nekad pohađao.

Ljude je u to vrijeme na razne načine gutao mrak.

8. Mračni hodnici Filozofskog fakulteta

Moj posao u Zavodu za znanost o književnosti bio je višegodišnji istraživački projektPojmovnik ruske avangarde. Voditelj projekta bio je profesor ruske književnosti koji je, zahvaljujući svom znanstvenom ugledu, uspio okupiti ekipu izvrsnih stručnjaka iz nekolicine evropskih zemalja. Rezultati naših godišnjih znanstvenih skupova bili su objavljivani u višetomnoj ediciji istoga naslova, koju smo zajednički uređivali i supotpisivali profesor i ja.

Kada je hrvatski bard javno izvršio arbitražu nad mojom etničkom, etičkom i književnom podobnošću, moj status na fakultetu naglo se promijenio. Pročitavši u novinama “cehovsku” evaluaciju moga slučaja, već idućeg dana moji fakultetski kolege prestali su me pozdravljati. U ured Zavoda za znanost o književnosti više nitko nije navraćao. Ulaska se klonio i sam profesor, i kolegica koja je radila sa mnom. Kolege su se nalazile u uredu nakon mog odlaska s posla. Isprva nisam shvaćala što se točno događa, a onda smo s vremenom uigrali ovu prešutnu nagodbu: ja bih izlazila, oni bi ulazili; ja bih ulazila, oni bi izlazili. Moj kolega i prijatelj, rijetka osoba koja je bila stala uz mene, bio je svjedok ove djetinjaste, mučne i uporne igre. Često je brisao s lica nevidljivu pljuvačku koja je bila namijenjena meni, a koja bi znala okrznuti i njega.

Negdje u ožujku ili travnju 1993. čekao me kratak put u New York, gdje sam na NYU trebala održati predavanje. Dozvola da odem na samo nekoliko dana zapela je, što nikada ranije nije bio problem. Na zahtjev dekana morala sam predočiti pismeni sinopsis predavanja koje ću održati u New Yorku. Takvo što nije spadalo u fakultetska pravila. Pravilo je bilo na brzinu smišljeno, samo za mene. Pa ipak, još uvijek sam odbijala pomisao da su moji kolege i prijatelji zaista povjerovali u “pravednost” medijskog linča. Mislim da sam se negdje duboko u sebi stidjela za njih i umjesto njih. Upinjala sam se da nadomjestim izostanak stida s njihove strane.

Tih nekoliko mjeseci radila sam na pripremi našeg redovitog godišnjeg skupa koji se, mislim, održao u maju i koji je te, 1993. godine, imao za temu totalitarizam i umjetnost. Činilo mi se duboko ironičnim da moji kolege pišu referate o vremenu teške ideologizacije književnosti i umjetnosti, o socijalističkom realizmu, o staljinističkoj cenzuri, o pogubnim nakaradnostima totalitarna mišljenja, a pritom su im (svima nama!) svježi fašistički i totalitarni fragmenti hrvatske svakidašnjice promicali ispred nosa. U to vrijeme bila je slavljena izložba danas zaboravljenog kipara Krune Bošnjaka, u notorno socrealističkom stilu; iz hrvatskih biblioteka bacane su u smeće knjige (neke su i gorjele na lomačama!) nepodobnih autora (Srba, komunista, nehrvata, Jugoslavena i sličnih). U to vrijeme knjige etnički čistih hrvatskih pisaca bile su označene ponosnom naljepnicom u obliku hrvatskog pletera; cenzura je u medijima, osobito na televiziji i radiju, u izdavaštvu i školama bila pravilo, a ne izuzetak. Jedna od najistaknutijih figura hrvatskog kulturnog života toga vremena bio je povratnik iz emigracije Vinko Nikolić, član ustaške vlade NDH i tvorac pamfleta O ustaškoj književnosti, a veliko književno otkriće postao je minorni pisac Mile Budak, tvorac rasnog zakona u Pavelićevoj nacističkoj NDH. U to vrijeme sve je vrvjelo od propagandnih, crno-bijelih književnih tekstova, a figura Tuđmanovog omiljenog pisca i sabornika Ivana Aralice uspostavljala je novi hrvatski književni kanon.

U to vrijeme gorjele su na medijskoj lomači vještice. U to vrijeme ministrica kulture izjavila je da će hrvatski jezik i književnost u obrazovnim ustanovama moći predavati samo etnički čisti Hrvati. U to vrijeme – kada su mnoge ulice promijenile ime – ozbiljno se raspravljalo o tome da ulica u kojoj se nalazio Filozofski fakultet konačno promjeni nedostojno (ime partizanskog heroja) u dostojno ime književnika, ustaškog ministra kulture i utemeljitelja rasnog zakona u NDH-a -Mile Budaka.

Sve to, i još ponešto, iznijela sam na našem skupu o totalitarizmu i umjetnosti.

Profesor je, gotovo osobno povrijeđen, primijetio da je apsurdno dovoditi u vezu staljinizam i hrvatski “patriotizam izazvan srpskom agresijom”. Tako ili nekako slično. Moja kolegica primijetila je da su stvari koje iznosim pred našim inozemnim kolegama duboko neumjesne, jer uovom času naši momci ginu na frontu… To s našim momcima koji ginu na frontu bila je moralistička žvaka toga vremena.

– Dok naši momci ginu na frontu, ti si upravo pročitala svoj referat o Bulgakovu, a uskoro ćeš mirno krenuti na zajedničku večeru s kolegama – odgovorila sam. Tako ili nekako slično.

Na zajedničkoj večeri s kolegama nisam bila. Svojim “neumjesnim”, “na krivom mjestu – u krivo vrijeme – na krivi način” istupom uručila sam samoj sebi otkaz, koji se ionako kuhao u meni nekoliko mjeseci. Ili, preciznije, nisam ja dala otkaz sebi, nego njima, mojim kolegama, intelektualcima, humanistima, profesorima književnosti. Mogla sam im dati otkaz iz nekoliko razloga, ali i jedan je bio dovoljan. U to vrijeme, prema naputku hrvatskog ministarstva kulture, čišćene su biblioteke od nepodobnih knjiga i njihovih autora. Ponegdje su gorjele i lomače. Štoviše, lomače su znali inicirati lokalni bibliotekari, učitelji i đaci.[7] Na smeću su, prema izvještajima rijetkih novinara, pronađene, među ostalima, knjige Ive Andrića, jedinog jugoslavenskog Nobelovca, i Thomasa Manna. Na smeću su pronađene kultne knjige moga djetinjstva, poput Ježeve kućice Branka Ćopića. Na smeću su pronađene i moje knjige. Moji kolege, profesori književnosti, šutjeli su. Nitko od njih nije ni trepnuo.

Kada sam odlazila s fakulteta, moja dugogodišnja kolegica, rekla je:

– Mi smo te cijelo vrijeme, zapravo, štitili.

– Kako to misliš?

– Mogli smo te napasti, a nismo, zar ne?

Moja kolegica rekla je istinu. Zaista, oni su tada bili u prilici da učine mnogošto, ali, eto, nisu. Nitko mi nije upucao metak u čelo, drugim riječima – štitili su me.

Prije odlaska objavila sam u lokalnim novinama članak pod naslovom “Pravo na kolektivnu cenzuru”.[8] Moj tekst, kao i moj “nekontrolirani” istup na slavističkom skupu, bio je još jedan poziv na javni dijalog. Tekst je dočekan sa šutnjom. “Pokvareni telefon” prepričavanje mojih eseja objavljenih u inozemnim novinama, bio je slađi i ubojitiji po mene od otvorene konfrontacije. Sam čin stupanja u dijalog podrazumijeva minimum poštovanja prema sugovorniku i dijalogu kao obliku komunikacije s drugim. Odbijanje dijaloga govori o ridikulizaciji, o neopozivoj ljudskoj i profesionalnoj diskvalifikaciji drugoga.

A kada sam profesoru i dugogodišnjem suradniku rekla da odlazim s fakulteta, on je rekao:

– To je najbolje što možete učiniti.

I ni riječi manje. I ni riječi više. I ni riječi nikada poslije.

9. Specijalni rat

Globusova fabrikacija o hrvatskim vješticama nije bila “najsramniji trenutak hrvatskog novinarstva”, kako su to mnogo, mnogo kasnije etiketirali neki novinari, naprosto zato jer se nije radilo o novinarstvu.[9] Bio je to specijalan rat, i Globus je bio tek poslušni vojnik u tome ratu. Svi jugoslavenski mediji, srpski, a onda i hrvatski, marljivo su radili na potpirivanju mržnje, na ubrzanju etničkoga pulsa uspavanih masa, a kada je buknuo rat, agilno su obavljali “specijalne zadatke”. Otvoreno priznavši da lažu, mediji su kao opći moralni slogan usvojili izjavu jedne hrvatske novinarke: Kada je domovina u pitanju, spremna sam lagati. S dolaskom Tuđmana na vlast 1990, vodeća stranka HDZ preuzela je većinu medija. U tom procesu preuzimanja vlasti neki novinari otpušteni su, a drugi, lojalni, nagrađeni su direktorskim, uredničkim, dopisničkim, i drugim funkcijama. Na mjesta otpuštenih, regrutirani su mladi novinarski jurišnici koji nisu imali moralnih dilema oko svoga zanata, naprosto zato jer nisu imali ni morala ni zanata.

Ubrzo su medijima cirkulirale liste s imenima ljudi za medijski odstrel. I moje ime bilo je na tim listama. Štoviše, liste su u nekoliko navrata bile objavljivane u hrvatskim novinama. Pored svakog imena bio je naveden i telefonski broj. Telefon kao oružje bio je ponuđen malim, anonimnim građanima. Prema mojoj personalnoj statistici telefon kao oružje najčešće su koristile domoljupke. Njihove anonimne poruke vrvjele su od vulgarnosti na temu seksa s “četnicima”. Ova aktivnost bila je za moje zemljakinje “emancipatorska”: mnoge su se pokazale verbalno kreativnima, baš kao da se radilo o njihovim vlastitim erotskim fantazijama na zadatu političko-ratnu temu.

Mediji su se u specijalnom ratu bavili prljavim poslom “deratizacije neprijatelja”. I ljudi su stradavali zbog različitih stvari:

– zbog krivog etničkog prorijekla;
– zbog srpskog etničkog porijekla;
– zbog odsustva etničkog porijekla;
– zbog miješanog etničkog porijekla;
– zbog jugoslavenskog porijekla;
– zbog babe Srpkinje;
– zbog djeda Srbina;
– zbog tate partizana;
– zbog mame komunistkinje;
– zbog tetke antifašistkinje;
– zbog ideološkog opredjeljenja;
– zbog odsustva ideološkog opredjeljenja;
– zbog odsustva vjerskog opredjeljenja;
– zbog krivog vjerskog opredjeljenja;
– zbog toga što su nekome stali na žulj;
– zbog toga što su bili vlasnici vile na moru;
– zbog toga što je vila nekome zapela za oko;
– zbog posla koji je nekome zapeo za oko;
– zbog toga što su bili Albanci;
– ili Romi;
– ili Jugoslaveni;
– ili situaciji neprilagođeni Hrvati;
– zbog toga što su bili uspješni;
– zbog odsustva volje da se opredjeljuju…

Bile su to slatke strategije fašizma. A iza medijskih dimnih zavjesa, iza dima koji se širio s vještičjih lomača, neki anonimni nesretnici ostajali su bez posla; bez svojih kuća, neki su prebijani, neki ubijani. Mnogi su prolazili kroz svakidašnjicu kao kroz kišu nevidljivih metaka.

Pitanje o krivici medija nikada nije bilo ozbiljno postavljeno. Glavnina tadašnjih novinara – zaposlenika hrvatske medijske industrije mržnje – i danas je na svojim mjestima. Istina, jezik se ponešto promijenio, strategije su manje vidljive. Danas, uostalom, ne treba više lagati da bi se “obranila domovina koja krvari”. Danas se brani to što se u ovih dvadeset godina steklo: stambeni kvadrati, radno mjesto, sigurna penzija ili naprosto – biografija.[10] Što više, danas najglasnija imena hrvatske književnosti – komforno smještena na svojim radnim mjestima i ovjenčana lokalnim književnim nagradama – računajući na kratku pamet (u čemu su, uostalom, u pravu, jer žive u amnestičkom društvenom okolišu) vrše eksproprijaciju “vještičjeg diskursa” i tako naknadno popravljaju svojimage. Kolege (uglavnom muškarci), ti koji su dvadeset godina šutjeli, danas glasno recikliraju “vještičje pismo”,[11] ukidajući mu tako pravo na autorstvo, čime samo efikasno završavaju posao prvih “spaljivača”.

10. Bajka o malom hrvatskom rodoljubu

Primjedba kolege, poznatog hrvatskog književnika, da bih mogla imati višerazumijevanja za narod koji se poveselio svojoj državi i slobodi govora zaista ne stoji. Imala sam razumijevanja, što više razumjela sam tzv. narod u tom času bolje nego samu sebe. Poznajem desetine biografija malih hrvatskih rodoljuba, psihogram koji rađa poslušnike poznajem kao svoj džep. Naučila sam tko će, kada će i zbog čega zgrabiti zastavu i prvi jurnuti u obranu svoje zemlje. Pritom će braniti domovinu kao osobno dostojanstvo. Jer domovina je za mnoge ljude sinonim osobnog dostojanstva. Osobito za one koji ništa drugo nemaju.

Ivicu (nazovimo ga običnim hrvatskim imenom) poznavala sam iz gimnazije. Bio je dvije ili tri godine stariji od mene, i bila bih posve zaboravila na njega da nije u jednom trenutku uskrsnuo u mome vidokrugu. Tko zna, možda sam ga tada, u gimnazijskim danima, nehotice nagazila. Ivica je spadao u kategoriju nesretnika kojima svatko tko prođe udari čvrgu.

Kasnije je Ivica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao povijest, i zaposlio se u srednjoj školi kao nastavnik. Kada sam ga nakon više godina slučajno srela, steglo mi se srce. Njegov status očito se nije mnogo promijenio. Neugledan, s rijetkim brčićima (koje u to vrijeme baš nitko nije nosio), s prevelikim “Varteksovim” sakoom na sebi, dobrano prorijeđene kose već u tridesetoj, s crnom činovničkom torbom u ruci, Ivica se nepogrešivo uklapao u tipologiju nastavnika kojima učenici lijepe šaljive poruke na leđa. Bio je u to vrijeme podstanar, požalio mi se kako jedva izlazi na kraj: mala plaća, podstanarstvo i razulareni đaci.

A onda je, na nekom međunarodnom povjesnom seminaru upoznao ženu svoga života, lijepu liječničku kći iz istočnoevropske prijestolnice. Onako plavokosa, prozirna, blijeda, s tamnim kolobarima ispod velikih zelenih očiju izgledala je kao da je rasla na kokainu, a ne na kefiru. I Ivica je poput junaka iz ruske bajke prevalio sedam državno-administrativnih brda i sedam državno-birokratskih dolina, i konačno doveo plavokosu ljepoticu u Zagreb. Osmjehnula mu se sreća, škola je izašla u susret i dodijelila mu mali stan, dijete je bilo na putu, a razulareni đaci postali su pristojniji. A kada se rodilo dijete, žena je zatražila rastavu braka. Ivica je, čini se, bio tek početna stepenica na stepeništu njezinih životnih aspiracija. I Ivica se iselio iz novostečene obiteljske sreće i vratio u usamljeničko podstanarstvo.

A onda se poput iznenadnog sunca nakon kiše, poput glavnog zgoditka na lutriji, objavila Ona, Domovina. I Ivica se promptno upisao u Domovinu, stao u prve redove, poklonio se velikome vođi hrvatskoga naroda i dogurao do sabornika. Usput je u nekoliko navrata javno pljunuo i na mene, što mu ovdje iz sveg srca opraštam. Što više, za njegovu osobnu sreću spremna sam okrenuti i drugi obraz.

Domovina mu je dala novi, prostrani stan, i, kažu, personalnog šofera, iako je moguće da je šofer tek plod moje empatičke mašte. Sve je sada imao. Samo ženu nije imao, što je za hrvatskog političara i katolika krupna prepreka na putu prema ozbiljnijoj karijeri. I Ivica je, što da drugo radi, po drugi put zaprosio svoju “kokainsku plavušu”, i, gle, mudra žena pristala je. Otada smo je viđali na televiziji, svaki put kada bi se pojavila neka istočnoevropska delegacija. Plavuša je služila kao personalna prevoditeljica tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana.

A onda se na domovinskoj lutriji ponovo zavrtio sretan broj, i Ivica je dobio ambasadorsko mjesto ni više ni manje nego u ženinoj istočnoevropskoj prijestolnici.

Zamišljam kako je izgledao prvi ambasadorski prijem, na kojemu Ivica, dijete hrvatskoga seoskog siromaška, dočekuje punca i punicu liječnike. Zamišljam kako sve one životne čvrge i čvoruge nestaju kao rukom odnesene. Zamišljam i te roditelje, liječnike, koji dolaze da se diplomatski poklone zetu. Umjesto hrvatskog seljačića s brčićima, slinavog Ivanuške, čekao ih je – hrvatski ambasador. Zvijer, kojoj su tako nesmotreno prepustili jedinicu-ljepoticu, prometnula se u princa!

Što je dalje bilo, ne znam, ali Ivica, čini se, više nije ambasador. Možda još uvijek ima neku funkciju, ali televizijske kamere više ne love njegovo lice. Hrvatski državni aparat danas se polako rješava svojih jurišnika. Jurišnici, kažu, narušavaju image Hrvatske u svijetu. Ivica je gotovo udžbenički primjer ur-fašističkoga psihograma. A ljude s takvim vrijednim psihogramom nikada ne miču, njih samo privremeno “stavljaju na led”.

11. Mama

U lipnju 1993. dala sam otkaz na Filozofskom fakultetu. Jesen sam provela na jugu Njemačke. Iduću godinu trebala sam provesti na stipendiji u Berlinu, ali što ću i kamo ću dalje nisam znala…

Iako sam bila napustila hrvatsku sredinu, sredina je teško napuštala mene. Ponašala se poput bumeranga, histerično me podsjećala na činjenicu da sam joj pripadala, i da joj prema tome zauvijek pripadam, a njeno je da odluči hoće li me silovati ili milovati. Hrvatstvo se vuklo za mnom po evropskim zemljama, sjedilo na mojim književnim večerima po raznim gradovima Evrope, svađalo se, dobacivalo jetke primjedbe, grubo prekidalo moje nastupe s uvijek istim optužujućim repertoarom. Znalo se pojaviti u liku sjedokosog muškarca u Beču, koji bi u maniri starinskog policijskog doušnika nešto zapisivao u “blokčić”; u liku neke ostrašćene žene u Kopenhagenu, koja bi mašući nevidljivim toplomjerom mjerila razinu moga “hrvatstva; u liku mlade nastavnice hrvatskog jezika u Bonnu, koja bi me (prethodno ponosno istaknuvši da nije pročitala nijednu moju knjigu) optužila da u svojim knjigama upotrebljavam srbizme; u liku ponositog predstavnika hrvatske katoličke zajednice u Berlinu, koji bi me na (mojoj!) književnoj večeri optužio za propast hrvatskog turizma. Pritom nitko od tih ljudi nikada nije izgovorio svoje ime i prezime. Hrvatstvo se predstavljalo sa zamjenicom “mi”.

Ponekad me hrvatstvo podmuklo pratilo u obliku ružna trača; u obliku kiše pisama, koja su potaknuta agilnim hrvatskim atašeom za kulturu u Zurichu, na adresu Neue Zurcher Zeitunga slali švicarski Hrvati, izražavajući ogorčenje zbog svakog mog tamo objavljenog teksta. Ponekad se hrvatstvo objavljivalo s institucionalnim licem, u ponudi hrvatskog veleposlanstva u Sofiji mome bugarskom izdavaču da otkupi cjelokupnu nakladu bugarskog izdanja Kulture laži. Hrvatski veleposlanik u Bugarskoj (u tom času) bio je moj kolega pjesnik. Kolega je najbolje znao što u knjizi piše. Ponekad se hrvatstvo pojavljivalo na kakvom sajmu knjiga, gdje bi ONI, hrvatski književnici, bili na jednoj strani, dok bih JA bila na drugoj strani. Moji kolege izvodili bi svoju složenu pantomimu prolazeći pored mene kao da me ne vide, i dajući mi istodobno na znanjeda me ne vide.

Moja najveća podrška bila je moja mama. Kada sam već bila napustila Zagreb, anonimni hrvatski građani znali su je terorizirati telefonskim pozivima.

– Je li to gospođa Ugrešić?

– Da – rekla bi mama.

– Majka književnice Ugrešić?!

I kada bi moja naivna starica ponosno odgovorila da jest, da je na telefonu “mama književnice Ugrešić”, u njezino uho sručivale su se uvrede. Tako joj je jednom prilikom samozvana predstavnica malog mjesta u kojem sam se rodila poručila da me se oni, građani dotičnog mjesta, odriču.

– Kako te se mogu odricati, pa nisu te oni rodili! – komentirala bi smijući se moja mama.

Ponekad je znala gunđati:

– Prestani s “tim pisanjem”, zbog tebe će mi oduzeti penziju – rogoborila je.

– Da li bi radije da ti ukinu penziju ili da me vidiš na Tuđmanovom prijemu? – iskušavala sam je.

– Umrla bi od srama da te vidim na televiziji s Tuđmanom. Što ne bi bilo loše jer mi onda penzija više ne bi trebala – rekla bi.

I mi bismo prasnule u smijeh. Ponekad bih ja posustala, ne bih više znala kako da se nosim s tuđom mržnjom.

– Zamisli kako bi ti tek bilo da te vole! – tješila me vedro moja starica.

Ponekad bi opet ona posustala, pa bi se gunđajući zapitala kako je baš nju zapala sudbina da ima tvrdoglavu kćerku.

– Zamisli tek kako je bilo roditeljima Josifa Brodskog! – lanula bih.

– Da, ali ti nisi Brodski! – odbrusila bi mama.

I mi bismo prasnule u obostrano ohrabrujući smijeh.

Sada, iz tog procjepa – gdje se na jednoj strani komešaju “činjenice” u obliku besmislene hrpe novinskog papira, a na drugoj moja “deformirana” sjećanja – kao rijetko lice zdravog razuma izranja moja mama. I kada bi me netko pritisnuo uza zid i prislio da nakon tolikih godina konačno odgovorim na besmisleno pitanje imam li ja uopće hrvatsku domovinu, odgovorila bih da imam, i da je to moja mama, Bugarka.

Mame, na moju duboku žalost, odnedavno nema više među živima.

12. Istjerivači golubova

Vratimo se na početak, na fotografiju profesora koji mi pokazuje “majmunske uši” i naslov koji mi poručuje da nisam otjerana. Na pitanje zna li on što ja danas pišem, profesor kaže: “Otkako je ostala u inozemstvu, ne. U pitanju su, s jedne strane osobni odnosi, a s druge činjenica da je ona namjerno napustila ovu sredinu. Ona nije protjerana, nitko je nije tjerao, otišla je na stipendiju… Nisam bio spreman prihvatiti njenu publicistiku. Razišli smo se onog trena kada je ona svoj publicistički posao shvatila kao svoj ‘rat’ u inozemstvu, počela se reklamirati kao disident, emi-grant.”[12]

Profesor je na pitanje mogao odgovoriti da ne zna što ja pišem. Bio bi to, doduše, ne suviše laskav odgovor za jednog profesora književnosti, ali razumljiv. Profesor, međutim, ima potrebu da kaže, iako ga to nisu pitali (!), da sam namjerno napustila sredinu, da nisamprotjerana, da me nitko nije tjerao. Moj književni rad kvalificira kao publicistiku (odakle zna, ako me nije čitao?), a razišao se sa mnom (profesor lažno sugerira da je među nama postojao dijalog), u trenutku kada sam svoj publicistički posao (posao koji nije dostojan intelektualne pažnje) shvatila kao rat u inozemstvu (ja pucam iz pera, a inozemstvo mi je – busija). Pritom se reklamiram kao disident i emigrant (moja je pozicija, dakle, lažna, neautentična) – smatra ugledni stručnjak za avangardnu rusku književnost.

Zašto je sve to potrebno profesoru? Kako to da se, nakon punih osamnaest godina, kada se lomača već ugasila, najednom odvažio da i on javno zapali žigicu, i upotrijebi istu retoriku, kao i njegovi prethodnici? Prije je, dakako, potajno puhao u vatru, ali sada je odlučio da o svemu progovori javno. Profesor dobro zna da živi u sredini u kojoj ljudi nemaju moralne principe, ali zauzvrat imaju nju, sredinu. Među ljudima smrdi, ali je barem toplo, kaže Miroslav Krleža. Profesor preferira toplinu.

Strah od isključenja iz zajednice očito je jedan od najsnažnijih ljudskih strahova. Strah od isključenja iz zajednice ucjepljuje se s prvim isključenjem iz dječje igre, iz dječjeg rođendana, iz školskog razreda. Strah od isključenja iz zajednice temelj je svakog fašizma. Straha nije lišen nitko, pa ni stari profesor.

Zašto je redakcija Globusa izvukla naslov “Dubravka Ugrešić nije otjerana”? Globusu je profesorov autoritet zatrebao kao potvrda da je njegov investigativni tim prije osamnaest godina ipak bio u pravu. Ali zašto baš sada? Nešto malo prije objavljivanja intervjua, Globus je izgubio sudsku parnicu koja se vukla punih sedamnaest godina. Osim isplate skromne novčane odštete za “duševne opekotine” koje sam zadobila prilikom medijskog spaljivanja, Globus je, prema sudskom rješenju, bio obavezan da objavi puni tekst presude. Objaviti tekst presude značilo bi javno priznati moralni poraz, čemu se Globus uspješno otima već godinama. Umjesto toga, Globus objavljuje intervju s profesorom. Naslov – “Dubravka Ugrešić nije otjerana” – zvuči kao definitivna sudska presuda.[13] Tek toliko da se zna tko je pravi gazda u hrvatskoj kući.

A stari profesor, s obzirom na svoj profesionalni status i ugled samim činom iskazivanja javnog prezira prema svojoj bivšoj studentici i dugogodišnjoj suradnici, odaslao je prašnjavu pedagošku poruku: svaki individualan čin neposlušnosti (namjerno je otišla!), svaki pobunjenički glas i treba biti kažnjen. Sredina je dobra i pravedna, a njezini razmetni kćerke i sinovi (publicisti, disidenti, emigranti) zaslužuju svaku pokudu. Stari profesor – sastavljač antologije snažnog naslova Heretici i sanjari, promotor ruskih avangardista i književnog termina poetika osporavanja – tužno je omanuo. Umjesto moralnog arbitra poslužio je tek kao – istjerivač golubova. Istjerivač golubova?!

U Zagrebu sam imala stan u petokatnici, s velikom terasom. Terasa nije bila osobito privlačna, jer su je stalno opsjedali golubovi. I moji susjedi imali su isti problem. Nitko od nas nije znao kako da se riješi napasnika. Jednoga dana na terasi mojih susjeda pojavila se ozlijeđena golubica. Susjedi su se sažalili i izliječili je. Golubica je postala privržena poput domaće životinje. A onda je na terasu dovela i “dečka”. Susjedi su prihvatili i “dečka”, i sada su redovito hranili oboje. A “dečko” je u znak zahvalnosti za regularne mrvice postao “policajac”. Otada je efikasno tjerao druge golubove s terase.

I stari profesor prijeteći je ukosio svoj tupi kljun u mome pravcu i slabašno zalepetao krilima. Učinio je to za nekoliko empatičkih mrvica što ih je prosula topla ruka hrvatske sredine.[14]

13. Bizarne vijesti iz trećeg svijeta

Na nedavnom sastanku u Ženevi (u rujnu 2009) UN-ovi službenici, predstavnici pojedinih zemalja, aktivisti, predstavnici NGO-a izrazili su zabrinutost zbog sve veće učestalosti lova na vještice. Praksa lova na vještice primjenjuje se u siromašnim i najčešće ruralnim dijelovima Indije, Afrike i Azije. Najčešće stradaju žene i djeca.

Iako upućeni u problematiku tvrde da je teško doći do pouzdanih podataka, prema nekim izvorima u Indiji (Asam, Zapadni Begal) od 2003. naovamo ubijeno je oko sedamsto pedeset žena. Pripadnici zajednice teroriziraju vješticu na razne načine: režu joj kosu, skidaju je do gola, tjeraju je da prolazi selom, tuku je štapovima, ozljeđuju vrućom peglom, živu je zakopavaju, vežu je za drvo, spaljuju je i prisiljavaju na smrtonosne testove. Parekša, test, sastoji se u tome da se žena natjera da stavi ruku u lonac vrućeg ulja i izvadi novčić s dna lonca: ako ostane neozljeđena, onda nije vještica, ako sprži ruku, vještica je. Praksa lova na vještice ima obično skriveni pragmatičan razlog. Spaljivanje vještica u Indiji lokalni je oblik gerontocida. Zajednice se na taj način rješavaju ustiju koja nisu više sposobna da zarade za svoj kruh. Studije pokazuju da je lov na vještice u Indiji učestaliji za neradnih godina. Optužujući ih da su bacile urok na ljetinu, zajednica – kolektivni egzekutor – rješava se svojih ostarjelih, “nekorisnih” članica. I u Africi (Tanzanija, Kongo) žrtve su najčešće stare žene iz siromašnih seoskih domaćinstava.

Praksa lova na vještice u iznimnom je porastu na Novoj Gvineji. Nova Gvineja je po broju oboljelih od AIDS-a nadmašila Ugandu, čak 90 posto zaraženih na svim pacifičkim otocima stanovnici su Nove Gvineje. Stanovnici Nove Gvineje za raširenu bolest okrivljuju vještice, sangume, i izlažu ih teroru koji najčešće završava ubojstvom.

U osobito zabrinjavajućem porastu je praksa molestiranja djece koju njihove zajednice proglašavaju vješticama, bez obzira na spol. U Kinšasi navodno desetine tisuća djece živi na ulici. Većinu te djece odbacile su njihove obitelji zbog navodne sumnje da su vještice. Stvarni razlog je siromaštvo, a prokazivači su roditelji koji nisu sposobni da se brinu o svojoj brojnoj djeci. Vodeću ulogu u toj okrutnoj praksi imaju lokalni svećenici, koji na arbitraži (tko je vještica, a tko nije), a zatim i na egzorcističkim torturama (gdje tjeraju djecu da ispijaju dušičnu kiselinu, na primjer) zarađuju novac.

Ugrožena skupina su i afrički albinosi, jer postoji vjerovanje da dijelovi njihovih tijela mogu poslužiti protiv vještičjih uroka, ili pak za njihovo spravljanje. Osobito su ugrožena djeca. Nerijetka je i jeziva praksa da djeci naživo vade pojedine organe koji će poslužiti za spravljanje vještičjeg antiseruma.

U vještičkoj praksi postoji i fenomen poznat pod nazivom koro (penis-snatching). Fenomen je prvi put registriran u Kini i drugim azijskim zemljama, ali najnoviji primjeri dolaze iz Afrike (Kongo, Nigerija, Kamerun, Gana, Gambia). Muškarci povremeno upadaju u kolektivnu histeriju, vjerujući da su im nestali penisi. Za krađu penisa može biti optužen bilo tko: “vještice”, “crni muškarci” (!), ljudi koji nose “zlatan prsten na ruci”, “Đavolov prijatelj”, tajanstveni “stranac”. Pogođenim muškarcima penis navodno iščezava prilikom rukovanja s takvom osobom. “Kastrirani” muškarci se u bijesu okomljuju na “kradljivca” i fizički ga muče. Jedan nesretni Sudanac optužio je za nestanak svog penisa “cionističkog agenta koga su poslali u Sudan da bi spriječio prokreaciju i razmnožavanje naših ljudi”.

U lovu na vještice postoje dvije vrste sudionika: prokazivači, witch-smellers, i egzekutori. Iako zabranjena, u nekim afričkim kulturama (Bantu kultura, na primjer), praksa lova na vještice nije iskorijenjena. Prokazivači, witch-smellers, obično su žene, odjevene u svečanu, ritualnu odjeću. Za vrijeme rituala, koji ima za cilj da identificira vješticu, pripadnici plemena sjedaju u krug, započinju s hipnotičnim ritualnim napjevavanjem i ritmičnim pljesknjem dlana o dlan, sve dok u nekom trenutku witch-smeller ne dostigne stanje transa. Osoba koju u transu witch-smeller dotakne rukom, vještica je. To može biti jedna ili više osoba. Suplemenici izvlače iz kruga prokazane osobe i ubijaju ih po kratkom postupku. Ponekad ovi rituali traju i po nekoliko dana i znaju završiti u plemenskom samopokolju. I životinje mogu biti – vještice. Prokazivačica, witch-smeller, jede sirovo životinjsko meso da bi ušla u duh životinje i izoštrila svoje njušne instinkte.

14. Prokazivači i egzekutori

Danas, nakon gotovo dvadeset godina, između još uvijek žive tribalne prakse lova na vještice i svoga vještičjeg slučaja uočavam mnoge sličnosti.

Hrvatsko pleme zateklo se početkom devedesetih u stanju kolektivnog transa. U trans su ga doveli šamani, tribalni vođe, i mediji koji su danonoćno udarali u bubnjeve nacionalne ugroženosti. Šamani (ritualno odjeveni u hrvatsku zastavu) pozivali su suplemenike da uđu u trag svakovrsnim neprijateljima. I ljudi su, da bi razvili instinkte, jeli sirovo meso, osobito kada su vidjeli da se to može, da nije kažnjivo, da to isto radi i druga strana. A onda su se, razvivši svoje njušne instinkte, pretvorili tko u prokazivače, tko u egzekutore. Zlatna vještičja groznica pomutila je pamet mnogima. Najprije su kao vještice javno prokazali žene, nekolicinu neposlušnih, kasnije su na red došli i drugi. Žene su optužene za šurovanje s vragom, za izdaju plemenskih običaja, za bacanje uroka, za loš urod, za bolesti, za plemensku nesreću. U metode kažnjavanja hrvatskih vještica spadali su: javno ponižavanje, medijski teror, zastrašivanje, prezir, verbalni napadi, ostrakizam, lažne objede, ružni tračevi, oduzimanje intelektualnog posla, oduzimanje javnog prostora (vještice su bile javne osobe: glumice, profesorice, novinarke, književnice) i prava na dijalog, zastrašivanje članova obitelji, anonimni telefonski pozivi, kolektivna ili personalna pisma upućena inozemnim fakultetskim katedrama, novinama, kolegama piscima i prevodiocima sa svrhom da im se i tamo, gdje god bile, oduzme javni prostor i mogućnost zaposlenja. Istina, nijedna od prokazanih žena nije bila prebijena ili ubijena. Zato su, daleko od medijske buke, prebijani i ubijani drugi, anonimni, ljudi. “Vještice” su poslužile kao medijski surogati, kao vašarska zabava, kao besplatna pikado-meta izložena na glavnome trgu, kao najjeftinija metoda homogenizacije naroda protiv “unutrašnjih” i “vanjskih” neprijatelja.

U moje meso zagrizli su kolege (šamani, arbitri, autoriteti), witch-smelleri. Upavši u rodoljubni trans, prokazali su me i otvorili sezonu lova. U početku – kada su mnogi pojurili s upaljenim šibicama da me spale na medijskoj lomači; kada je danonoćno zvonio telefon bljujući u moje uho prijeteće anonimne poruke; kada su moje kolege izvodili svoju otužnu, trećerazrednu pantomimu (glava koja se s izrazom gađenja okreće u stranu, pogled koji se pri susretu sa mnom spušta), a koja je – manje meni, a više okolini – trebala demonstrirati da me izopćuju iz svoga kruga; kada je svatko tražio svoj način da objavi svoju lojalnost prema novom režimu, a najlakši je bio da pljunu na “vješticu” – ja sam (ah, poremećena optiko!) mržnju svoje sredine još uvijek tumačila kao posredni poziv na dijalog. Mašina mržnje, pragmatična, snažna i efikasna, zavitlala me i dala mojoj metli snažan potisak. I ja sam uzletjela.

Danas, nakon gotovo dvadeset godina, sve se, poput tupog sažetka, svelo na fotografiju starca koji pokazuje “majmunske uši”. Sada konačno shvaćam, kriva je moja “deformirana optika”. Precijenila sam svoju sredinu. Njezin volumen mnogo je manji i njezin sadržaj daleko beznačajniji nego što sam to mislila. Potcijenila sam njezinu rezistentnost: mnogo je jača i tvrdoglavija nego što sam to mislila.

Što se, dakle, dogodilo? Ja sam svoju sredinu ostavila, namjerno sam otišla, a ona mi je srdito isplazila jezik, jedino što je znala. Nije se zamarala čitajući moje knjige: to bi je već uvuklo u dijalog, a mene u uvjerenje da sam za nju ipak nešto “naštrikala”. Oduvijek je više cijenila svoju, osrednju, usmenu književnost, zato je i povjerovala u glasine koje je sama proizvela. Ništa se, dakle, nije dogodilo. I ništa se pod milim bogom ne događa, čak je i onaj telefon u stalnom kvaru.

I zato, moji suplemenici, pokušajmo još jednom, glasno i razgovijetno: da,namjerno sam otišla. Ne, niste vi otjerali mene, nego sam ja ostavila vas. Ne, niste se vi razišli sa mnom, nego ja s vama. I niste vi diskvalificirali mene, nego sami sebe. I niste vi meni dali otkaz, nego ja vama, da, vama. A što se vas, profesore, tiče, nije mi ugodno da vam kažem to što negdje i sami znate: ne, nisam ja pala na ispitu, nego vi.

U dvadesetogodišnjem međuvremenu mnogi su ljudi nestali, mnogima su spaljene biografije, mnogi žive negdje drugdje, mnogi su životi pokradeni, mnogi su pod zemljom, mnogi živi zakopani, mnogi krivci su i dalje na slobodi, ali većina mojih bivših sugrađana je na broju. Moji sugrađani i dalje kopaju nos i “puštaju vjetrove”, sjede po kafićima, ogovaraju jedni druge, laskaju jedni drugima, ispijaju svoje kavice, drežde subotom na glavnome trgu, koji je, doduše, promijenio ime, ali ni to baš ništa ne mijenja na stvari. Zure na gradsku tržnicu, cjenjkaju se, kupuju svježi sir i vrhnje, čitaju novine, žmirkaju na suncu, smiješe se jedni drugima, pokazuju jedni drugima nevidljive “roge”, kimaju glavama, cmaču jedni druge pri susretu, i dobrodušno hrane golubove što se šepure po trgu. Zbog bačenih mrvica i jedni i drugi – i ljudi i golubovi – spremni su pokrenuti se, zamahati krilima, pokoškati se, otjerati svoje (iš-iš!), samo da bi njima ostala mrvica više. Ni to, međutim, nije ništa novo, život teče kako je oduvijek i tekao.

15. Penis-snatching

Ponekad se zabavljam zamišljajući što bih odgovorila kada bi me moji nekadašnji spaljivači, profesori s “majmunskim ušima”, kolege, veseli deratizatori, vic-maheri, intelektualci, bukači, eksterminatori, policajci, witch-smelleri, kritičari, potkazivači, ridikuli, šegadžije, amnestičari, rodoljubi i rodoljupke – pitali:

– Zašto smo vas ono onda bili malko osmudili?

I ja razmišljam kako da odgovorim, spisateljica sam, trebala bih znati na što će uho moga piromanskoga naroda sa znatiželjom strignuti.

– Bili ste pali u nacionalni kolektivni trans. Koro – šapćem na uho prvome do sebe.

– Koro!? – mršti se osoba.

– U nekim dijelovima Afrike muškarci znaju upasti u kolektivnu histeriju. Uvjereni su da su im nestali penisi, a ako su nestali, netko ih je ukrao. I razbješnjela rulja tobože kastriranih muškaraca kreće u lov na tobožnje kastratore.

– Ne razumijem o čemu to govorite. Kakve veze Afrikanci imaju s vama? A i s nama?!

– Govorim u metaforama. Tada, prije dvadeset godina, bili ste me optužili da sam vam otuđila tu vašu kolektivnu, nacionalnu stvar. Simboličku, dakako – šapćem osobi do sebe.

– Zašto samo muškarci? A žene?

– I žene su se, kao čuvarice nacionalnih vrednota, uključile u hajku na tobožnje kradljivice.

Ljudi u lancu se bune.

– Dajte, već jednom, smislite se! Dokle ćemo čekat?! – viču nestrpljivo.

– Pa što da kažem ovome do sebe? – pita me iskreno zbunjen.

– Sada više ni ja ne znam…

– Zašto ste završili na lomači? Recite, samo da je kratko – kaže.

– Zbog krađe penisa – šapćem.

Vlasnik uha kima glavom, razumio je, prenosi moje riječi uhu do sebe. Riječi cure od uha do uha, lanac je dugačak.

– Zbog krađe ponosa! – konačno uzvikuje zadnji u lancu.

Čini se da jedini preostao kanal komunikacije – “pokvareni telefon” – ipak radi.

– Da, zbog krađe ponosa – potvrđujem. Moji piromani cerekaju se kao lud na brašno. Uzimam svoju metlu i tiho se iskradam. Vjetar ugodno brije u moje lice. Spuštam pogled nadolje. Moji dobri sugrađani živahno se komešaju. Nasmiješena lišca upravljena su nagore. S visine sliče na glavice kupusa ostavljenog da zadovoljno raste na nekom zapuštenom polju. Ispod njih, u zemlji, trunu ljudski leševi. Od toga je kupus nekako veći i sjajniji. Ili mi se samo čini? Priznajem, sve je pitanje optike, i svatko je odgovoran za svoju. I laka poput pera klizim zrakom.

Page 1 of 11