WEB SITE NEWS »

Prezervativ

Kako se bojkotovala Grbavica


Reakcije na nagrađeni film „Grbavica“  u civiliziranom dijelu kontinenta su i prepoznatljive i očekivane, kao što nisu i neočekivane upravo s tla gdje je ovaj film trebalo gledati onako kako se u austrijskim i njemačkim kinima gledala Spilbergova „Šindlerova lista“. Dvorane su bile ispunjene i sjećam se da je vladala neka čudna, gotovo neopisiva tišina. Nije bila ni napregnuta, ni mučna, već gotovo sakralna, kao nevjerovatan spoj pijeteta i katarze, gdje su ljudi osjećali i zgražavanje nad bjesomučnim orgijama nacista i stanoviti osjećaj krivnje za ono što su činili njihovi preci. Genracije ispred platna nipošto se nisu mogle stigmatizirati za jedno veliko zlo, ali ni osporiti im pravo da jedan dio velikog stida, kojeg je na njih bacila mračna nacionalsocijalisticka ideologija, osjećaju i sami.

Tirolske orgije

Tirolski gradić Telfs, posljednjih godina podobro je uzbuđivao austrijsku javnost i bio česta tema, kako informativnih emisija, tako i žučnih političkih rasprava. U ovom malom mjestu  gdje živi oko dvanaest hiljada stanovnika, a od toga negdje oko dvije i po hiljade građana Turske, islamska vjerska zajednica podnijela je zahtjev za izgradju džamije. Gradske urbanističke vlasti, poslije žučnih političkih previranja, ipak su donijele odluku za izgradnju ovog objekta, ali kao kompromis koji bi trebao zadovoljiti obije strane i odluku da minaret ne smije biti veći od osam metara i da on može biti samo kao arhitektonski element, a nikako element u svojoj vjerskoj funkciji.

Rekvijem za Don Kihota

Predstava “Rekvijem za Don Kihota” u izvedbi grupe “Ars poetica” , Innsbruck u velikoj sali Kolpinghaus-a, Innsbruck

JOVICA LETIĆ

Requiem für Don Quichote (Requiem za Don Quiota), Jovica Letić

Mijenjati svijet, nekad teško razumljiv, nekad lako shvatljiv, iz optike psihoterapeuta, iz optike pacijenta mentalno oboljeloga… Jesu li nepoznati svjetovi duboko ukopani u svoje fikcije ludosti… Ludaci bez djetinjstva, ludaci donkihotovci, simulanti… U sobama bez izlaza, mračnim, neprozirnim, iz prostora vrtnje u krug. I zar su te sobe samo u psihijatrijskim klinikama ili ih ljudi katkad grade oko sebe i za sebe?! O ovim i sličnim pitanjima razmišljaju likovi u knjizi Requiem za Don Quiota autora Jovice Letića.

Nema gnusnijih stvari od onih koje čovjek zna sam o sebi. Jeziva galerija ništavila u svima je nama. Samo, strah nas je ući. Ja. Ja sam mogla biti Hamlet vlastite duše. Nisam se znala snaći u njenim zamršenim putevima. Faust ili Mefisto? Nisam dovoljno hrabra ni za jednog ni za drugog.
(iz monologa lika luđak samoubica)

U romanu je psihoanalitički razrađena spoznaja vlastitih mogućnosti. Nisu li geniji, visionari nerijetko svrstavani u ludake, šizofrenike i paranoike, a u halucinatornim stanjima nastajala vrhunska djela svjetske književnosti?! Strašno je uvjerenje da individualni život i individualno ja nisu jedno pa nakon što ludaku samoubojici spase život, uništili su zapravo njegovo ja. On je nemoćan oduprijeti se najezdi  navika koje su oličenje naše druge prirode.   Pri kauzalno-posljedičnoj vezi ti isti koji su joj uništavali život sada ga nastoje spasiti. Harmonija truljenja i moć neumitnosti. Jedina stvarna moć u meni. Sve drugo samo je trajanje u otkucaju zidnog sata.   Ovdje su postavljena pitanja o potrazi i ostvarenju samoga sebe, o bezuspješnom rušenju pravila određenoga poretka, o sagrješenju i razumijevanju tuđe molitve, o grijesima i kaznama. Likovi svojom ideologijom opravdavaju životne batine:  Svi smo gadovi. Svi. Svi odreda. Samo anđeli odlaze. Napuštaju ovo ukleto mjesto. Idu ka nebu.Popratni stihovi iz Letićeve zbirke pjesama Satenski stihovi uvršteni u kompoziciju Requiema upotpunjuju magnetizam riječi i pojačavaju smisao i snagu izrečenih misli aktera, a svi oni zapravo su duboko nesretni i povrijeđeni, neki od njih svjedoci incestualnih scena i nemoralnih činova. Vjerovanje u svoje teorije, sigurnost pri monologiziranju bez imalo potrebe za ubjeđivanjem jer je ona već svršila svoju misao – sve to dopušta ludilo. A kad se zaboravi plakati, ostaje grč, destrukcija i ludilo. Likovi ne štede razotkrivanje, oni su projektori snažnih rečenica i upravo takvih samoubjeđenja:   Užasi nisu užasi dok ne pripadnu tebi… Ludnica je sigurna. Jedino sigurno mjesto. Ovdje si potpuno zaboravljen od svih, uz to, nemaš se čime inficirati. Psihoterapeut poistovjećuje svoje stanje (zbunjenost) sa stanjem osoba u sobi u kojoj se odvija radnja, a izvor njegovog stanja zapravo je život izvan te sobe nikako onaj u njoj: Nekada sam vjerovao. Čovjeku. Životu. Sebi. Imao ideale. Vjeru u nešto. Sada se osjećam kao smetlar koji stoji na smeću te svoje vjere… na gomili smrada i otpada. Zar je svijet oko nas umnogome knjiga lekcija „Kako postati gad“: opijanje, mržnja, žderanje humanizma i potiranje same biti čovjeka?! Ali u čovjeku ipak… unatoč svemu… postoji želja za životom, otuda nemoć za izvršenjem samoubojstva. Čovjek je najbliži čovjeku, ma koliko dalek bio. Psihoterapeut se nesvjesno postavlja u ulogu pacijenta priznajući da traži svoj stid koji će ga odvesti u suočenje sa svim u sebi od čega podsvjesno a kasnije i svjesno bježi. Don Quijote iz Letićeva teksta ponajviše je svjestan razočaranja u ljude i mnogo toga ljudskoga, dajući ljudima srce, dušu, uvijek je nailazio na podsmijeh. Stoga je ovaj tekst na jedan način i obol svim Don Quijotima, isprika za nanesene boli. Čovjek naspram čovjeka. Lice naspram lica. Između ponor crn kao smrt. Između daljina promrzla u beskraju. Ispod, podrhtava utroba majke Zemlje. Grešna, što rodi nezahvalnu djecu. Čovjek gleda u čovjeka. Ne vide jedan drugom boje očiju. A oči lijepe. Ljudske. Gluhoća oko ljudi, u njima i izvan njih, dovikuju se, šapuću jedni drugima ali zatvorenih usta, zatvorene duše. Sve sama osama i otuđenost. Nigdje ruka u ruci i vapaj za iskonskim zagrljajem i riječi koje će izraziti potrebu. U iščekivanju nastupa humanosti čovjeka svi akteri su strpljivi, a iznenadni nestanak Don Quijota u svjetlo i nepoznato kao jednoga od onih koji još uvijek imaju srce i dušu, zaustavlja radnju i ostavlja čitatelja pred razmišljanje: Je li važna kruna racio spoznaje ili kruna ljubavi u čovjeku?!  Ljiljana Tadić

FOTOGRAFIJE  SA PREDSTAVE

by Wolfgang Sigmund

VIDEO – ODLOMCI IZ PREDSTAVE

by Jovica Letić

Glumci u predstavi

Get the Flash Player to see this content.

Odlomci iz predstave 1

Get the Flash Player to see this content.

Odlomci iz predstave 2

Get the Flash Player to see this content.

Odlomci iz predstave 3

Get the Flash Player to see this content.

Portreti

Alem Isaković

Danilo Lompar

Darko Perović

Dino Sabit Bekto

Đorđe Balašević

Hasudin Hodžić Haš

Ivona Svetaljski

Katarina Petrović Iris

Karlo Šoštarić

Ljiljana Tadić

Marjan Hajnal

Marina Nešić

Milan Mladenović

Mišo Klarić

Miljenko Trnsko

Nebojša Vukčević

Svebor Delić

Siniša Glavašević

Tomica Bajsić

Tomislav Čale

Tatjana Debeljački

Jovica Letić – Proza

 

  

  

  

  

  

_____________________________________ 

Ruke 

Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Ruke postavljaju putokaze. Putokazi od svjetlosti u beskraju.Vode nas do druge polovine našeg raspolućenog bića.Vode nas do drugog, davno izgubljenog komada duše.Postoje ruke. Nevidljive. Ruke čudnog vajara. Ruke koje strpljivo sve komadiće slažu u vječnosti svaki djelić ljubavlju blagoslove. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.
  

_____________________________________ 

Cipele 

Cipele. U uglu. Na počivalistu za odbačene. Zaboravile su poodavno svoj ulašteni gizdav hod. Prašnjav, dotrajao demode oduvijek je znao da sve linije kretanja gospodara nisu ni bila kretanja. Stajale su u opsjeni hoda i raspadale se skupa s njim. On, u svom uglu ,možda, još vjeruje da postoje druge cipele što znaju hodati izvan granica. Crne cipele , pak, znaju da će se vratiti reciklirane u iste korake drugog gospodara i da će, kada postanu nastamba za kiše, ponovo doći u svoj ugao, na počivalište za odbačene. 

_____________________________________ 

Čaša 

Njeno prozirno truplo čeka crvenilo vina. Tajnu sunca i tajnu rađanja. Šapati sa ruba stropoštavali su se u njenu utrobu i živjeli tamo kao laži, kao čežnje, kao nemiri, kao mrtve nevažnosti. Čuva ih i čeka nove. Sterilna kučka sve to negdje krije i nadmeno me motri sjajnim zjenicama stakla. Noć je. Bacam je o zid i žmureci jezivo se smijem da nadglasam njen lomljiv vrisak. Rasuta po sobi kučka je joŠ moćnija. U svako parče nastanjuje mjesečinu i ždere sve ono što sam htio ostaviti za sebe, da se sačuvam u postojanju. 

_____________________________________ 

Cigareta

Jutro dimnog mira. Nikotinsko razjedanje utrobe za iskorak u dan. Kao da ždereš samog sebe. Nezdrav oćut zadovoljstva za osjećanje potpunog ja, za potrebu da se oglasi svaka nit bolesnog tkiva. Kroz plavičast treptaj ukazuje se beznačajnost riječi. Šutnja dobija apsolutnu vrijednost i svaka misao stvorena u njoj neku svoju iskonsku tajnu plamenog žiška. Gasi se u staklu sićušno tjelašce dogorjelog tebe i radja strast feniksa da iz pepela iznikne novi put kroz misli, novi obris tvari koja nosi tvoje ime, tvari koja se razlaže u supstanci šutnje. 

_____________________________________ 

Sat 

Zidni sat. U tami. U prostoru šutnje. Aveti metalnog zvuka tumaraju između zidova. Cvile duše progutanih vijekova. Klatno u svojim amplitudama nema milost, ni za mrtve, ni za rođene. Jednolični ritam. Nestajanje kao drevni sistem. U meni se raspada trenutak po trenutak. Harmonija truljenja i moć neumitnosti. Jedina stvarna moć u meni. Sve drugo, samo je trajanje u otkucaju zidnog sata.
Kružni tok triju mačeva. Sječiva. Svako u svojoj putanji. Oštar brid stići će jednom posljednje čekanje. Muk u samoći sobe ostat će da živi u vječnom metalnom zvuku, ispod sata, ispod giljotine. 

_____________________________________ 

Nož 

Naliči na kuhinjskog vuka. Sam. Uzvišen u čeličnoj tvrdoći. U ruci nikada ukroćen, mada se poslušno zariva u boju ubijenog mesa i ima nevjerovatan sluh za nove forme svega što umire pod njim. Ipak, to je samo rutina postojanja. Njegova kreacija mnogo je ambicioznija. Živo meso. Zariti se u nečije toplo tkivo i na oštricama spojiti pogled bola i pogled mržnje u jedno. Bačen u trenutku kajanja cinično će se smijati tuđoj slabosti i uživati u krvi što će se sasušiti na njemu i postati samo mala, ništavna mrlja. 

_____________________________________ 

Zimska pisma

1.
Opustjelom ulicom provejava snijeg. Kao sablasti pahulje plešu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zašto gledam ravnodušno bijeli tango? Zašto ne znam sanjati ona predgrađa, mjesta vječitog čekanja, gdje pišu se najduža i najljepša zimska pisma? Čini se da je čovjek nadživljen. Ništa ljudsko u njemu više nema smisla. Tek, sa postiđenom sjetom, pomislim na neposluh naših duša. Smijale su se baš ovim lekcijama po kojim nam se danas životi odmotavaju. Učili su nas mali ljudi tajnama velikog življenja. Mi nismo htjeli naučiti nista. Udisali smo život kao planinski vjetar s jeseni. Vjerovali samo svojim čulima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa životima od svih onih naučenih lekcija koje nismo ni slušali. Mrznemo skupa sa svim razgolićenim tajnama postojanja i teškim zaboravom na nekad davno udahnut okus života. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima. Misli imaju čudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta kojih više nema i koja , možda, nikada nisu ni bila stvarna. Mjesta su popločana našim htijenjima. Stjecišta izgubljenih duša, gdje se svi vraćamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tužna prostanstva našeg mimoilaženja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Sam. Pokušavam raspoznati sebe i u sebi sve one nekadašnje male nemire podijeljene s vama. Ničega preoznatljivog. Ničega više nema na mutnoj površini svijesti. Potom, umoran, prateći svoje pognute misli dogegam se natrag, na jedno drugo mjesto. Skrovito stanište za moj novi, naučeni života. Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjećam baš ničim.
Mirisom mastila udahnem nestale dane. Sav postanem mastilo zimskog pisma koje će, možda, naći vaše nepoznate adrese i otići bijelim usjecima duž utihle ulice. 

2.
Po zidovima promiču sjenke nekog starog Godoardovog filma. Skriven medju njih djetinjasto pokušavam pobjeći i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki. U susjedstvu neko sluša Rahmanjinova. Sonata. Zašto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srećan? Ti zvuci kao da kidaju život. Bole. U boli te bar malo ima.
Sa prozora zgrade preko puta vidim oči djeteta. Oči koje stare. Pogled će mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu života. U mom životu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomičnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noć u truplima ugašenih cigareta.
Sve se stišaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao živi, koračajući oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupčilo u svoje sivilo. Dječaka, s očima koje stare, u polumraku pustoši više ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni život gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre riječi zimskog pisma. 

3.
Noćas se sjećam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokušati sjećati. Bez milosti za sebe i vas. Bez bojazni da ću utonuti u neizbježnost patetike i smiješni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica. Ne mogu ih se više sjetiti. Znam da su bila drugačija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nešto najljepše ikad stvoreno. Mogli smo im se smiješiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i čekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sačuvati. Lutaju sada rasuta posvuda. Tuđa, neprepoznatljiva i nikome draga naša lica.
Imali smo imena. Ne pamtim ih više. Znam da su bila raznolika i melodična. I živjela su samo kao imena. Obična imena. Izgovarali smo ih onako kako se izgovorila prva sveta Riječ. Imena su nam počela umirati. Postala su ružni znaci naših prepoznavanja u različitosti.  Imali smo riječi. Kada nismo znali njihova značenja pretvarali smo ih u melodije. Onda smo ih osluškivali kao pjesmu svemira i savršeno ih razumjeli. Gospode, koliko je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vječnosti! Potom, došla je šutnja. Kao podlac. U prezrenju tuđih sami smo onijemili i pobacali samoživim rukama sve te darove riječi. Danas nam ni vlastite riječi podjednako ne znače ništa koliko i tuđe.  Imali smo moć da stanujemo u snovima. Siromašni podstanari u savršenoj raskoši. Plaćali smo stanarinu vjerom u uzvišeno pozvanje svojih lica. Vjerom u riječi i imena. Vjerom u vječnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tačku svjetlosti, gdje su se dodirivali svi naši, kao more ustalasani životi.
Noćas, kada ne postoji niti djelić nas, niti išta za što bi mogli reći da je naše, ja ću biti vaše i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Riječ što je dostojanstveno živjela na usnama. Biću mali, smiješni podstanar nestalog života, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma. 

4.
Tiho je. Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izašli gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogućnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o čovjeku. Otišli smo različitim cestama, vjerujući u ispravnost svojih odabranih mogućnosti. Imali smo zakon nužnog za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali. Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz naše podstanarske sobe, nismo ponijeli najvredniji dio sebe. Sada više i ne lutamo. I ne tražimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane riječi. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plašiti bliskosti i susreta. Dovoljno nam je hladno da bi ikada poželjeli toplinu drugih.  Možda ćeš se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokušavajući ni da me se sjetiš. Možda ćeš se nasmijati patetičnom i smiješnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Možda, čak, nećeš ni povjerovati da se uopšte više igdje i pišu zimska pisma.  Ipak, dobro znam da pamtiš zimske vatre. Lica su nam bila obsjana i sjenke plamena na njima činila ih istim. U pucketanju te vatre, u koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao, naša imena su postojala jedno uzvišeno ime. To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega više nema i nikoga se ne može sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirućim plamičcima vidjet ćeš naše, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju jednog upokojenog života.  Ne znam što ćeš osjećati. Ne znam ni kako ćeš preći svo to vrijeme do ulica u predgrađu. Ne znam ni da li ćeš i ti poželjeti napisati jedno zimsko pismo. Jedino znam da ja ne smijem prestati čekati. Ne smijem prestati vjerovati da zimska pisma još postoje i putuju. 

_____________________________________ 

Ponoćni voz za Zürich 

Tijesan hodnik ponoćnog voza za Zürich stjecište je našeg mesa zbijenog u znojne dodire. Postelja za polusne blijedih spavača na putnim torbama. Usjek međusvjetova, gdje razdvajaju se misli i gube u metežu motiva rasutih po našim južnim očima. Prostor je samo privid u tijesnom hodniku ponoćnog voza za Zürich. Ritualno pomjeraju se sjenke u ritmu metalne simfonije tračnica. Munjevito promiču slike noci na oknima zamagljenim našim dahom. Srebrne konture planina titraju na umornim licima ukletih hodača svijetom. Na kraju noći crveno se slute kolodvori u svitanju. Tamo, strpljivo nas čekaju neposatojanosti i neizvjesnosti naših života.

Jovica Letić – Poezija

 

 

 

 

 

Alegro
Čovjekov dom
Čovjekov običan dan
Dani
Dilema u nesanici
Elegija
Februar
Groteska
Iza
Imaginacija
Jesenja
Minijatura
Nešto
Oduvijek
Odraz
Predvečernja varijacija
Ponoćna dilema
Posljednji stihovi
Pored života
Putnik
Riječ
Susret
Satenski stihovi
Što
Tuđi čovjek
Ti
Tišina
U bezvremenu
U magli

 

______________________________

Alegro

u prokletstvo
neka odu jalove svetice
a
kurve da nam rađaju djecu
jer
utrobe njihove su čedne

kao samoća

u nepamćenje
neka propadnu hohštapleri misli
a
luđaci da nas putevima vode
jer
svijest je njihova svijetla

kao snoviđenje

u kletvi
neka nestanu uškopljeni anđeli
a
bog da jedino grešnicima vjeruje
jer
istina njihova je čista

kao lik čovjeka
 

______________________________

Čovjekov dom

Čekanje
već davno umrlo je na prozoru
glasovi posljednjih prijatelja
zanavijek se zagubili u zapuštenom dvorištu
Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja
trošno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe
što s čovjekom žive
samo još kao navika gledanja,
tek da bi pustoš naličila nečemu

Život navrati uzgred
po njima da ocrta vrijeme
ispije nekoliko kapi sebe
i ostavi jedne pored drugih
čovjeka i stvari
da u prazne posude postojanja
sakupljaju samoću kao kišnicu.

______________________________

Čovjekov običan dan

trgovci naših života
prodaju posljednje misli
kao što se
rasprodaje natrulo voće
svjetina
se tiska oko tezge
ostacima duše
čovjekovu smrt da kupi

u praznim
zjenicama ratnika
ludilo huškača urla
poslanici neba
blagoslove djecu božju
u pohodu
ubijanja bližnjeg svog

gore vatre na horizontu
pravednici
tuđu pale djecu
svoju da ugriju
vjetar
poslušno pepeo raznosi
pustinja oko nas narasta

zbijen u toplini
čopor sito spava
zlo je uvijek negdje drugo
i sasvim je običan čovjekov dan

______________________________ 

Dani

Prikradu se, odnekud, izdaleka
neki čudni dani
zaboravljeni u osami vremena,
davno već prošli
a da i dogodili se nisu.
Putuju i prolaze
bez satnica i samilosti
duž zapuštenih tračnica sna
poljima rastrgnutih svitanja
šumama u prolaznost obojenim
kroz svjetlost
očiju koje te traže.

______________________________ 

Dilema u nesanici

Počinjem li
ili prestajem postojati
dok iskisla noć
nesanicom
puzi oko mene
dok sklopam oči
da vratim se
ka onom
što je još preostalo
od sebe i svoga
onom malo
što je još negdje
preživjelo
u zdjeli vremena
______________________________

Elegija

Kroz dan od pripaljene cigarete
ispraćam njene korake u odlaženju
u utonuće, u jesen

Moj pogled od lišća što se koti po stazi
kroz uzdrhtale breze u venama
vidi daleka svitanja
jutra
kada sam ubirao njen osmijeh
kao jabuku
noći
kada sam osmijeh vraćao nebu
da njime zvijezde topli

Kroz dan od dogorjele cigarete
ostaje samo elegija
na nekom drevnom jeziku bez riječi
u utonuću, u jeseni

______________________________ 

Februar

u tami
kao sablazni
svijetle
mrazom prekrivene šume
tih i nadmen
dolinom
za dahom znojnih konja
tumara vjetar
gubi se
u bremenitoj magli
i zaboravlja
prekriti za sobom
u snijegu ostavljene
tragove
zimske tuge
______________________________

Groteska

Nije li suludo
tražiti
a ne znati što uopšte tražiš
željeti
tek da nešto poželiš
odlaziti
a uvijek ostajati
smijati se
kako bi se narugao
sopstvenom plaču
i u beznađu
znati reći tako obične riječi
- dobro je.

______________________________ 

Iza

Ona je tamo
Iza svih snova
Iza života
Iza svih ovih laži od postojanja

Iza svega

Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
riječi kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačni smisao mene

______________________________

Imaginacija

niz moj pogled survava se dan
potrošen,
u nepamćenje bačen

utanjaju u nigdje njegova lica
šumovi predgradja
makovi pored samotnog puta
kao ptice
bijeli oblaci u prolazu

nije li on, ipak, samo imaginacija
loša navika mojih čula

jer
stvarna je, tek, zjenica vječnosti
u tvom vučjem oku.
______________________________

Jesenja

Ljeto je Tvojih osmijeha
šapata i snova,
ljeto istina i nevinih grijehova.

Ljeto je
s oblacima od srebra
u čijoj utrobi
putuju snene sive kiše
sanjaju
kapljičasti let nebom
i mir u tvojoj kosi.

Sva ćeš biti kišna.

Samo par kapi na usnama
mokra,
ostavićeš za mene
da skinem s njih
sve dodire rane jeseni.

______________________________ 

Minijatura

kao ovlašnim dodirima prstiju
u neke bludne noćne sate
dotakne me i probudi
tvoje ime

snen šapat
u polumraku sobe
stapa se s molitvom neba,
s kišom
što vani jesen sriče

______________________________ 

Misao

U kasne sate,
kad samoća, s glasom sobne studeni,
priziva melanholiju

uvučem se u misao o Tebi

kao u toplu postelju,
kao u utrobu majke.

I sve potpuno nestane
da sve samo postane
jedan san sa izgubljenim budjenjima.

______________________________ 

Nešto

Nešto u meni
još tebi se nada.
A posrću dani
tumaraju noći
i prvi snijeg pada.

Nešto u meni
još na tebe čeka.
A promiču sjene
curi sivilo neba
i lijeno teče zelena rijeka.

Nešto u meni
Sve je što imam.
______________________________ 

Oduvijek

Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čeznji
u nečemu
što je oduvijek bilo jedno

Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
vjerujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvijek bio isti

______________________________

Odraz

tvoj lik
u jutarnjem ogledalu
nije tvoj,
veċ mutan odraz
neke izgubljene sjenke
koja ti naliči
prerano
pristigao zaborav
u izmijenjenim oblicima
tvog lica
smišljena varka očiju
zagledanih
u konačnost samoodricanja
u naviku
lišenu svake bliskosti
u savršenstvo
jedne proporcije nevažnosti
u staklo
na kojem se igraju
obrisi
preostalog tebe

______________________________ 

Predvečernja varijacija

Drugačije umire ovaj dan
u gluho predvečerje

poslušan i pognut
kao krivac koji traži stope grijeha
otkoračava u beskraj sivila
zavlači se
u utrobu nadolazeće noći
da bi bar dosanjao horizont purpura
toneći krug sunca iza bregova
oblake od pamuka
što mu čuvaju tragove na nebu

sanja svoju potpunost
onako,
onako kako ja sanjam tebe

Drugačija je usamljenost breze
u ovo tmurno predvečerje

samotna i nezamijetna
posljednjim sasušenim drhtajem lišća
gubi samosvijest o svojoj ljepoti
istapa boje
u gordim siluetama borovih šuma
što čekaju prvi novembarski snijeg

čekaju svoju smislenost
onako,
onako kako ja čekam tebe
______________________________ 

Ponoćna dilema

mislili smo da suviše znamo
baš o svemu
i da smo danas
sigurno sklonjeni i zaštićeni
u svojim iscrtanim krugovima
mira i dosade
obmanuli jedan surovi život
da smo se
ovako nemirima nedokučivi
ispeli na uzvišenja zrelosti i neranjivosti
kako bi se, tako,
u samozadovoljstvu
mogli nadmeno podsmjehivati
svemu što služi bolu i patnji

vjerovatno,
sve bi bilo mnogo bolje
da nismo ništa mislili i ništa znali,
da smo se samo
prepustili slabostima u nama

______________________________ 

Plavi blues

Iskapava još jedan dan

polumrakom se misli
kao u boemskom pijanstvu sapliću
od zida do zida
ti čudni slijepci
što izlaz ne traže
već čekaju te i sanjaju te

u plavim zvukovima bluesa
Ti gaziš još jednu mjesečinu

negdje,
s ispruženim rukama mjesečara
bježiš iz snova
lutaš krovovima poznatih sistema
bosa
po užarenom limu istinskog života
i ne čujes da traže te

plavi zvukovi bluesa
Možeš li prekoračati sudbinu

pobjeći, tako bosa, od svog bitka
i prokletstva
putevima tuđeg smisla
usjecima
kroz tuđe dane i noći
a da ne poželiš
postati zanavijek utopljenik

u plavim zvukovima bluesa

______________________________ 

Pogled

Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.

______________________________

Posljednji stihovi

Kada se
u posljednje snjegove na planinama
zariju rasanjeni dodiri sunca u martu
čekaćeš me
sama na cesti od pustoši
sva predana ranom proljeću
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više doći neću.

Kada se
u sparne tišine ljeta
uvuku zalutali, nabrekli oblaci
čekaćeš me
sama na kolodvoru bez vozova
sva predana milovanju julske kiše
a dobro znaćeš
da doći neću nikad, nikad više.

Kada se
u prezrelo rumenilo jeseni
zadomi ona tuga sive samoće
čekaćeš me
sama na raskrsnici izgubljenih puteva
sva predana žutim mirisima noći
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više neću doći.

Kada se
u pucketanju novembarske vatre
zalelujaju prve pahulje zime
čekaćeš me
sama na prozoru bez svitanja
sva predana strepnji za novi dan
a dobro znaćeš
da sam kao i ti negdje u prokletstvu sam.

______________________________ 

Pored života

Putuje sjenka
da nadje mjesto za sebe.
Zalud.
Nema distance.
Jedan podij za sve živote,
mizanscen za svakog glumca
maska za svako lice
kostim skrojen za svaku igru.
Kada se pogase svjetla,
zavjese spuste,
horovi ućute i zaspu šaptači,
ostaćeš mali sanjar
usamljen, stvarni ti
kojeg centrifuga uvijek vraća nazad,
na podij,
nazad iz čeznje
da nadje svoje, samo svoje mesto
negdje, bilo gdje, pored života.

______________________________

Putnik

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s bijednim prtljagom
spoznaja, iluzija i strasti
s koferima
punim sivih tirolskih kiša
čekajuci
u modrom balkanskom krugu
da dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s nevažećom kartom
uspomena, sujeta i htijenja
s datumima
posljednjih, polupraznih tramvaja
čekajuci
i onu zadnju ironičnu porugu,
da ostavi sve
dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Ne, nije to nostalgija
samo bolan oćut
da u mom zimskom gradu
na nečijem dlanu
topli kesteni mirišu. 

______________________________ 

Riječ

Ako Ti kažem
samo toliko, da volim Te
strah me
da time
bas ništa neću reći.

Kažem li Ti
samo toliko, da želim Te
bojim se
da će mi
na siromaštvu rečenog
zamjeriti srce.

Gospode,
prospi s neba
jednu veliku svetu Riječ
ljudima još nepoznatu
razastri je
svuda oko Nje
samo tako
ja mogu joj reći sve.

______________________________ 

Susret

Sreli smo se
negdje
između svjetova
u malom prolazu
gdje
sudbine se ukrštaju
u vremenu
kada svemir utihne
da se
šapati duša čuti mogu

______________________________ 

Satenski stihovi

Ne volim je
Daleku i nepoznatu
Skrivenu
U očima neuhvatljivih boja.

Ne volim je
Plahu i ustreptalu
Skrivenu
U svakom mom nemiru.

Ne volim je
Svijetlu i nedodirljivu
Skrivenu
U svakoj uzavreloj riječi.

Jedino više
Na svijetu mrzim sebe
Što noćas
Lažem
Bezočnije nego ikad.

______________________________ 

Što

u paučini,
u ustajalom vremenu
trošim posljednje ostatke sebe
i tek
u umorne dane
s okna
što zure u mene
bacam sve te riječi
noćima
zrak što su obesčastile
laži
omorom što tumaraju
kao aveti
i lica,

tudja lica dama i beštija
što ostaviše slane tragove

u snu
u čekaonici Tebe
slušam uplašen vjetar
što cvili cestom
i nosi misao
kao snovidjenje
da krenem
ka sjeveru
da nadjem te

možda je
u tvojim promrzlim prstima
skriven
način na koji volim
svrha
svega što bio jesam
svega
što sada nisam
______________________________ 

Tuđi čovjek

tudj čovjek živi u meni
odsutno i gnjilo
njegovo lice
nosim u novi dan
i kradom
pothranjujem osjećaj
kako, možda,
negdje nisam još mrtav
oplakan i pokopan
kako se još može
urinuti u meso
u tkivo vlastitosti
u izgnanog sebe
i zanavijek otjerati
tudjeg čovjeka
koji stari u meni

______________________________

Ti

Ti si bila tu, oduvijek
negdje
u kutku nepoznatog mene
kao sjena,
kao skriven život
kao tajna potpunosti

možda
su te tek odveli putevi
na neko
sasvim drugo mjesto
no, sjenka
tvoja nepomična sjenka
ostala je
tu,
duboko u kutku neznanog mene
da jednom otvori
skrovitu
zakopanu svjetlost

ti si bila tu, oduvijek
negdje
na počivalistu za žudnje
ni mašta,
ni stvarnost
tek žena
koja čuva tajnu postojanja
smisao
svega u meni lijepim što postoji

______________________________ 

Tišina

Ako ikada odeš,
ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugijati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.

Ako ikada odeš,
ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svjetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
stope na snijegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
tišinu svemira
da se
za smrt pripremiti mogu.

______________________________ 

U bezvremenu

Dogodili smo se jedno drugom
u trenutku ukazanja
čistog i potpunog života

izvan obmane vremena,

u bezvremenu,

na mjestu gdje se sjedinjuju
rađanje i nestajanje
gdje vječno
ruši bojažljivi mit
o prolaznosti

Dogodili smo se jedno drugom
izvan svega predvidljivog
u našim malim postojanjima

izvan svih velikih htijenja
prizivanih snovima

tek, kao izbor nekih viših,
božanskih zakonitosti
gdje naše misli
nemaju
više što reći

Dogodili smo se jedno drugom
i ne pitaj nikada sebe
zašto je to bilo tako

je li naša izabranost
sudbina sretnika ili prokletnika
je li sve
moglo biti
drugačije i običnije

______________________________

U magli

Više se ne mogu
i ne znam sjetiti sebe,
prepoznati se u dalekim slikama
što blijede i trunu

Više ne znam
i ne mogu naći
bilo što prepoznatljivo i svoje,
dodirnuti mislima
bar jedan trenutak bliskosti sa sobom

Ničega…

ničega sem kamenog pogleda
golih alpskih bregova
obgrljenih sivim rukama
novembarske magle

______________________________

Satenski stihovi (Verse aus Satin), Jovica Letić

Prizvana prošlost u čiju se istinitost sumnja, komadići duše oslobođeni emotivnih izazova, samo slutnja koja nagovještava „rasanjenu ljubav“ – osnovni su motivski postulati na kojima Letić objedinjuje i razjedinjuje svoje stihove od satena.  Dodir erotike u ljubavnoj poeziji, „sva ćeš biti kišna/ samo par kapi na usnama/ mokra/ ostavićeš za mene/ da skinem s njih/ sve dodire rane jeseni“ (Jesenja). Subjekt je često u samoti bez „nje“, voljene, drage, koja nije tu, bezbroj je očiju drugih, bezbroj prolaznika i njihovi glasovi, nijedan njen. Ona je u snovima i samo za nju su čuvani suveniri prekrasnoga i neodsanjanoga sna. Ona zna doći iz sna, „u dahu vjetra“. Tako žena često u Letićevim stihovima nije opipljivost već nerazbijena magija, a sam subjekt kolekcionar je vokativa njenoga lika, glasa i duše (Kao da te nema, Bezbroj i jedina). Nekada je to bezuvjetna predaja ženi vrijednoj požrtvovanosti:

Poželio bih
umrijeti sa tobom
na pijesku,
na obali bez ikoga,
neke godine, nekog dana
u neko svitanje…

Bio bih vječnost
pošto umrijeh s tobom
na pijesku
na obali bez ikoga
neke godine, nekog dana
u neko svitanje.
             (Balada o smrti)

Nekad je ona samo žena, oduvijek tu, „ni mašta, ni stvarnost, tek žena koja čuva tajnu postojanja, smisao svega lijepog što u subjektu postoji“ (Ti). Ali uvijek je život bez nje okolica smrti, besmisla, ona tako postaje i ostaje temeljni smisao, i njen odlazak značio bi želju odlaskom u svemir koji će pripremiti smrt (Tišina).        U cipelama za odbačene, jedan čovjek je stao, svjestan da svi pravci kretanja i nisu bili zapravo pravci polazaka i dolazaka (Cipele). Neobičan je u ovoj zbirci prijelaz ljubavne poezije prema misaonoj, gdje autor ne pošteđuje čitatelja stravičnih usporedbi: nož sliči kuhinjskom vuku, on je uzvišen u svojoj čeličnoj tvrdoći, u ruci neukroćen, čak se i poslušno zariva u meso (Nož). Preispitivanje sebe u mirnom jutru osjenčenom dimom cigarete može biti žderanje samog sebe, „nezdrav oćut zadovoljstva za osjećanje potpunog ja, za potrebu da se oglasi svaka nit bolesnog tkiva“.  U svemu je opet lik žene, dim ga obavija, u želji da se kao feniks rodi strast iz pepela, s njenim imenom i sveobuhvatnost koja se razlaže u supstanci šutnje (Cigareta). U pjesmama se intenzivno osjeti nostalgičnost uvjetovana dozivom doma, tamo gdje je pruga, gdje su peroni na kojima je stranac „s nevažećom kartom uspomena, sujeta i htijenja“. Dom koji priziva ambijent toplog kestenja i obratno, slika je tužna i rasplakana pred  prostorom  u kojem je subjekt trenutno (Putnik). Tako bosanski pejzaž u liriziranoj formi preuzima istovremeno snoviđenje i zbilju, izraz sveobuhvatno nastoji uklopiti mir duše, senzibilnost umjetnosti i sve pretočiti u čašu koja se pije, iz koje se srče i u koju se slijeva najezda nostalgije ali i rezignacije zbog svagdašnjega života, čije putove i korake ne planiramo uvijek ali koji se dese kao kad se niz liticu slijevaju kiše višednevne i voda zna kuda će otjecati. Tako i umjetnik svoju riječ kruni miomirisima doma i austrijskih pejzaža pa se sa svim tim ljepotama suživljava osjećajući napokon mir i ispunjenje u Univerzumu pred kojim je zadivljen.   Nije uvijek sve u ruhu optimizma, zna se desiti i bezvoljni pad, letargija sna i bunila, kad ne postoji put već samo stranputice, kad je sve obmana, mnogo toga sazdano od laži, obgrljenost jezivom šutnjom da nema nigdje nikoga (Put). Osamljenost i harmonija truljenja jedino je što pjesnik uzdvaja kao ishod, trajnost na neki način: Muk u samoći sobe ostat će da živi u vječnom metalnom zvuku, ispod sata, ispod giljotine.       Letić pokušava odgonetnuti smisao i poslanje svojega metafizičkoga identiteta, tko je, netko, rastvoren, ili Nepoznati, a potom skida mraz s prozora čekajući… nju, koja zapravo i ne postoji, sve je fantazmagorija njegove mašte. Tako se on opet vraća ženi, čiji je dolazak odgođen kao što je i njegovo čekanje osuđeno na svoje postojanje (Vrijeme lakmusa). Stoga, svjestan neumitnosti težine egzistiranja, on će pribjeći stihu u ženi i ženi u stihu, preobući svoj ponos u lirika nesputane strasti i živjeti pišući bez straha od predaje ljubavi koja boli, ali bez koje je sve slipava prašina, magla i dim. Svjestan ove istine, Letić svoje verse nježno uvija u ruho satena čuvajući ih tako od truljenja i prolaznosti.     Ljiljana Tadić
                            

 

Knjiga “Satenski stihovi” dvojezični je pjesnički prvijenac g. Jovice Letića, nadarena pjesnika čija duša je beskonačna i nedokučiva. On je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ “žena” napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se g. Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća … Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića lišena je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju g. Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama. G. Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao “sam sebi dovoljan”, ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o g. Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti “vukom samotnjakom” i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi. Knjiga poezije Satenski stihovi vrlo će brzo osvojiti srca i um svakoga knjigoljupca, naročito onog dijela čitateljske publike koja uživa u poetskom izričaju. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.  Elfrida Matuč Mahulja

 

Za uvod u poeziju ove zbirke pjesama nije potrebno puno riječi, pošto ona govori dovoljno sama za sebe.To nije hermetična lirika, nego lirika koja usmjerenog čitatelja svjesno poziva da pažljivo sluša, ne samo melanholične nego i uvijek prisutne optimistične zvukove i koja će ga odvesti u jedan poseban svijet riječi koji je oslikan čas u snažnim, a čas u nježnim  pastelnim bojama, čija su forma i sadržaj u skladu. Jovica Letić je u svoju prvu zbirku lirike, sa kojom se predstavio kao zreo pjesnik, unio  osobnu suptilnu emocionalnost, povezanu sa bogatim životnim iskustvom. Iz toga proizlazi jedna raznolična lirska žetva, koja se bavi sa egzistencijalnim temama, kao što su Eros i Tanatos, ali se i približava općoj problematici smisla.Tu su na sugestivan način nježne, ali i strastvenošću ispunjene pjesme, realnost i maštanje je umjetnički isprepleteno, a iz toga proizlaze slike pune fantazije i raspoloženja, koje snagu crpe iz međuljudskih susreta. Doživljaj prirode u toku godišnjih doba ulazi u punoj ljepoti u ovu liriku i u stanju je oteti čitatelja u nijansama bogatu imaginaciju pisca, koja je ponekad idilično-romantična, pa, opet, inspirirana ekspresionizmom. Poneka lirična misao se dotakne i doživljaja domovine i tuđine, pri čemu nam izražajne, ali ipak bez patetike nametnute slike, asocijacije, fragmenti razgovora odražavaju osobne doživljaje i zbunjenost jedne osobe na granici kultura i svjetova.  Ovo dvoježično izdanje ima izričito ulogu mosta koji povezuje različite kulture i omogućava da lirski način izražavanja na maternjem jeziku u prevodu Helmuta Weinberger-a sačuva poetsko u sebi.              Sigrid Darinka Völkl

 

Strani kompozitori

Antonio Vivaldi

Antonín Leopold Dvořák

Aram Khachaturian

Béla Bartók

Bedřich Smetana

Carl Orff

Claude Debussy

Dmitrij Šostakovič

Edvard Grieg

Felix Mendelssohn

Frédéric Chopin

Franz Schubert

Franz Liszt

Georges Bizet

Giuseppe Verdi

Giacomo Puccini

Gioacchino Antonio Rossini

Georg Friedrich Händel

Gustav Mahler

Hector Berlioz

Igor Fjodorovič Stravinski

Johannes Brahms

Joseph Haydn

Johann Strauß

Johann Sebastian Bach

Ludwig van Beethoven

Maurice Ravel

Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov

Niccolò Paganini

Petar Iljič Čajkovski

Richard Wagner

Robert Schumann

Richard Strauss

Sergej Sergejevič Prokofjev

Sergej Vasiljevič Rahmanjinov

Wolfgang Amadeus Mozart

Strani filmski umjetnici

Andrzej Wajda

Alfred Hitchcock

Akira Kurosawa

Aki Olavi Kaurismäki

Al Pacino

Andrej  Tarkovski

Bernardo Bertolucci

Charles Chaplin

David Lynch

Federico Fellini

François Truffaut

Ingmar Bergman

Jean-Luc Godard

Jack Nicholson

Jacques Tati

Luis Buñuel

Miloš Forman

Michael Haneke

Orson Welles

Pedro Almodóvar

Quentin Tarantino

Rainer Werner Fassbinder

Robert Altman

Roman Polański

Robert de Niro

Sergei Eisenstein

Stanley Kubrick

Wim Wenders

Strani slikari

Albrech Dürer

Albrecht Altdorfer

Auguste Renoir

Amedeo Clemente Modigliani

Claude Monet

Caspar David Friedrich

Caravaggio

Diego Velázquez

Diego Rivera

Eugène Delacroix

El Greco

Edgar Dega

Edward Hopper

Franz Marc

Francisco de Goya

Gustav Klimt

Henri de Toulouse-Lautrec

Ilja Jefimovič Rjepin

John William Waterhouse

Jan van Eyck

Johannes Vermeer van Delft

Kazimir Severinovič Maljevič

Leonardo da Vinci

Murillo

Michelangelo

Paul Cézanne

Paul Gauguin

Pablo Picasso

Peter Paul Rubens

Rembrandt van Rijn

Rafael

Sandro Botticelli

Salvador Dali

Tizian

Vincent van Gogh

Vasilij Vasiljevič Kandinski

Domaći slikari

Antun Augustinčić

Dimitrije Popović

Edo Murtić

Gabrijel Jurkić

Ivan Generalić

Ivan Meštrović

Irfan Hozo

Mersad Berber

Milić od Mačve

Mladen Veža

Mića Popović

Milivoj Uzelac

Nebojša Đuranović

Nadežda Petrović

Olja Ivanjicki

Oton Iveković

Pavle Paja Jovanović

Sava Šumanović

Safet Zec

Uroš Predić

Vlaho Bukovac

Page 1 of 212