Archiv für April 2010

Domaći kompozitori i umjetnici

Donnerstag, 22. April 2010

Gertruda Munitić

Ivo Tijardović

Ivo Pogorelić

Ivan pl. Zajc

Jakov Gotovac

Josip Runjanin

Krsto Odak

Miroslav Čangalović

Petar Konjević 

Radmila Bakočević

Stevan Hristić

Stefan Milenković

Stevan Stojanović Mokranjac

Stanislav Binički

Vatroslav Lisinski

Vjekoslav Šutej

Domaći filmski i pozorišni umjetnici

Donnerstag, 22. April 2010

Aleksandar Saša Petrović

Branko Gavella

Bojan Stupica

Boris Dvornik  

Dušan Vukotić

Dušan Makavejev

Danis Tanović

Dejan Mijač

Danilo Bata Stojković

Dušan Kovačević

Emir Kusturica

Fabijan Šovagović

Goran Paskaljević

Lordan Zafranović

Rajko Grlić

Rade Šerbedžija

Slobodan Šijan

Zoran Radmilović

Die Ochsen – Stazama bosanskih volova

Montag, 19. April 2010

Zemlja u kojoj smo zaspali, sanjajući vječito bolju budućnost za generacije koje se nisu ni rodile, morala se raspasti, jer dok smo mi spavali akademici su se igrali opasnih demografskih igara a vojska budno čekala da nagomilano oružje isprazni na vlastitom narodu, prethodno ga od tog istog naroda debelo naplativši. Naravno da je takav privid idiličnog življenja u svom raspadu morao prourokovati i strašno, čak šokantno budjenje, pa se s pravom, ovako još nerasanjeni i polubudni pitamo – gdje smo to živjeli? (weiterlesen…)

Tetra Pack nacionalisti

Montag, 19. April 2010

Kanadskoj beštiji koja je slavila smrt 186 djece u Beslanu.

Kad nacionalist istupi pred vas sa svojim jasnim i neskrivni licem  nacionalističke prepoznatljivosti on , dakako, to smatra svojom vrlinom s kojom ponosno stupa a nikako nekom degenericnom slikom kakva se projektuje u vašim očima. Svijet ljudi oko njega je u biti slika insekta koji se klasifikuju i dijele tako da u toj diobi mjesto njegove nacije, rase ili vjere uvijek ima jedino važno i , naravno, dominantno mjesto. (weiterlesen…)

Bankrot kulturnog identiteta

Samstag, 17. April 2010

U dokumentima nekadašnjeg ZAVNOBiH-a pisalo je, pored ostalog, da BiH nije ni muslimanske, ni hrvatska, ni srpska, već muslimanska, hrvatska i srpska, što je formulacija koja priznaje integralnost same zemlje, ali sasvim jasno verifikuje i prepoznaje nacionalne identitete. Ma koliko bosanstvo tretirali kao neuspio politički model nove nacije, što je po diktatu istorijskih zbivanja nužno i morala biti, kulturna baština , pak, daleko je ispred ove političke utopije. Kultura uvijek nalazi lako zajednički jezik sa životom i njeno trajanje nije kao kod samoljubive politike, jednokratko i nestalno. Nacionalno, kao naglašen segment političke zbilje, danas ponovo postavlja enigmu kroz pitanje – kakva je fizionomija ove nesretne zemlje i što ona ima kao znak prepoznatljivosti, a da obavezno nije u kontekstu rata, mržnje, nacionalne i vjerske netrpeljivosti? (weiterlesen…)

Lista stranih pjesnika

Samstag, 17. April 2010

Aleksandar Puškin

Anna Akhmatova

Antonio Machado

Arthur Rimbaud

Aleksandar Blok

Alphonse de Lamartine

Bertolt Brecht

Boris Paternak

Carl Sandburg

Charles Baudelaire

Charles Bukowski

Cesare Pavese

Czeslaw Milosz

Dante Alighieri

Edgar Allan Poe

Ezra Pound

Emily Dickinson

Eugène Ionesco

Endre Ady

Eva Zonenberg

Frederico Garcia Lorca

Fernando Pessoa

Fjodor Ivanovič Tjutčev

Friedrich Nietzsche

François Villon

Francisco de Quevedo

Friedrich Hölderlin

Georg Trakl

Gerard de Nerval

Guillaume Apollinaire

Gabriela Mistral

Gaj Valerije Katul

Georg Johannesen

Hans Magnus Enzensberger

Heinrich Heine

Hafiz

Hermann Hesse

Halil Džubran

Ingeborg Bachmann

Jacques Prevert

Jacques Prevert II

Jim Morrison

Jorge Luis Borges

Jorge Luis Borges II

Jorge Guillén

John Milton

Jose Luis Hidalgo

Juan Ramón Jiménez

Johann Wolfgang von Goethe

Jacques Brel

Konstantin Simonov

Konstantinos Kavafis

Li Tai-Po

Lodovico Ariosto

Lope de Vega

Louis Aragon

Lord Byron

Langston Hughes

Luis de Góngora

Martin Heidegger

Michelangelo Buonarroti

Mihail Ljermontov

Marina Ivanovna Cvetajeva

Novalis

Nichita Stanescu

Octavio Paz

Omar Hajjam

Pablo Neruda

Paul Celan

Paul Verlaine

Pedro Salinas

Percy Bysshe Shelley

Petrarca

Publije Vergilije Maron

Paul Eluard

Pierre de Ronsard

Rabidranath Tagore

Rainer Maria Rilke

Rudyard Kipling

Rafael Alberti

Sergej Jesenjin

Sylvia Plath

Sándor Petőfi

Stephane Mallarme

Salvatore Quasimodo

Thomas Stearns Eliot

Tadeusz Różewicz

Vladimir Majakovski

Valerij Brjusov

Victor Hugo

Vicente Aleixandre

William Blake

William Butler Yeats

Wislawa Szymborska

Walt Whitman

Wiliam Shakespeare

Zbignjev Herbert

Lista domaćih pjesnika …

Samstag, 17. April 2010

Abdulah Sidran

Aleksa Šantić

Antun Branko Šimić

Antun Gustav Matoš

Arsen Dedić

Antun Šoljan

Augustin Tin Ujević

August Šenoa

Alojz Grodnik

Branko Radičević

Branko Miljković

Boško Tomašević

Branislav Petrović

Boris Dežulović

Branko Ćopić

Ćamil Sijarić

Čarls Simić

Desanka Maksimović

Dobriša Cesarić

Dragutin Tadijanović

Duško Trifunović

Dragutin Domjanić

Danilo Kiš

Dušan Vasiljev

Dušan Radović

Dobrica Erić

Ðorđe Balašević

Đura Jakšić

Enes Kišević

Enver Čolaković

France Prešern

Ferida Duraković

Gustav Krklec

Hamza Humo

Hanibal Lucić

Hadžem Hajdarević

Irena Vrkljan

Ivan Goran Kovačić

Ivan Slamnig

Ivo Andrić

Izet Sarajlić

Ivan V.Lalić

Ivan Gundulić

Ivan Mažuranić

Janko Polić Kamov

Josip Murn

Jovan Jovanović Zmaj

Juraj Kaštelan

Jovan Dučić

Kosta Racin

Laza Kostić

Luko Paljetak

Ljubomir Simović

Mak Dizdar

Matija Bećković

Meša Selimović

Milan Rakić

Mile Stojić

Miloš Crnjanski

Miroslav Antić

Miroslav Krleža

Musa Ćazim Ćatić

Miodrag Pavlović

Momčilo Nastasijević

Milan Begović

Mira Alečković

Marko Vešović

Milutin Bojić

Nikola Šop

Oskar Davičo

Oton Župančič

Pero Zubac

Petar Preradović

Petar Petrović Njegoš

Predrag Lucić

Rade Drainac

Rade Šerbedžija

Rastko Petrović

Skender Kulenović

Stanislav Vinaver

Stevan Raičković

Strahimir Silvije Kranjčević

Safvet-beg Bašagić

Sima Pandurović

Slobodan Rakitić

Srečko Kosovel

Vasko Popa

Vesna Parun

Vladislav Petković Dis

Vladimir Vidrić

Vojislav Ilić

Veljko Petrović

Vlado Gotovac

Vesna Krmpotić

Vladimir Nazor

Zvonimir Golob

Zal Kopp

Desna strana apsurda

Samstag, 17. April 2010

Zašto je jedan dio građana Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije sa austrijskim državljanstvom na posljednjim izborima dao svoj birački glas štraherovskim političkim falangama Stanovnici Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske počinju ozbiljno patiti od migracijske amnezije, zaboravljajući uz prisustvo svojih boravišnih viza, radnih dozvola i stečenog ekonomskog samozadovljstva, da su sami i bili i ostali migranti, da i poslije toliko godina gastarbajterskog statusa nisu prestali biti stranci i da njihove nekadašnje rane migracijske bolesti boluju sada drugi ljudi.

(weiterlesen…)

Novi Test Artikl…

Samstag, 17. April 2010

NIETZSCHEANCI LJEVICE – Foucault, Deleuze, Derrida, postmoderna i dekonstrukcija

“Pustinja raste, jao onom tko krije pustinju u sebi”, “Treba posjedovati kaos unutar sebe, kako bi porodili razigranu zvijezdu”,”Ono što predstavlja originalnost nekog čovjeka jest da vidi ono što drugi ne vide”. – (Friedrich Nietzsche)

Kod svakog pokušaja kontestacije javljaju se, kao hazardni ulozi, nova filozofska promišljanja već poznatih teorija. Tako je postmoderna, zahvaljujući posebnim tehnikama, postala gotovo opće mjesto, uvriježeni način mišljenja zahvaljujući beskrupuloznim izjednačavanjima. Siroti je Nietzsche pretvoren u „djeda studentskih protesta“ ili čak u „oca antiglobalističkih pokreta“. A ključno je za tu idejnu makinaciju bilo čitanje rečenice: “Volja za moć=Proizvodnja željenog“. No radi se o aforizmima, koji sami sebi grizu rep te služe na udivljenje studenata tek iznikle brade, i idu u prilog postavkama što očaravaju anarhiste i izdavače literature za lijeve „jurišnike“. Eto, našao se hljeb za njihove oštre zube. Jer gladna omladina žvače i guta postmodernu, naročito ukoliko je ova prerušena u ruho „movimentista“, „neposlušnih“ i ostale anarhističke halje, koje imaju prednost da iako nikad nisu doživjele politički uspjeh i dobile vlast, nisu je nikad ni izgubile, pa su još uvijek u modi. Stare, poražene, istrošene, izašle iz mode, neće nitko, bilo da se radi o cipelama ili političkim viđenjima i filozofskim tumačenjima. Kad su omanule partije, naročito komunističke, na Istoku kao i na Zapadu, kad su omanuli i Marx i Lenjin i kulturna revolucija u Kini, koliko i “demokratski centralizam” kao tehnika političkog ponašanja, mladi ljudi okrenuli su se na drugu stranu u potrazi za nadom. Gladni “istina” koje će ih učiniti vidovitima, obratili su se francuskim filozofima dekonstrukcije, uvjereni da novom mješavinom Freuda, Nietzschea i marksističkih postavki mogu prodrijeti do suštine i naći onu čvrstu točku, na koju će se osloniti da preobraze svijet. Pitanje od kojeg se polazi jeste da li je moguće rekonstruirati neku filozofsku teoriju počevši od Nietzschea? Već više od trideset godina misaono najprofinjeniji dio ljevice najavljuje prevazilaženje metafizike, kraj velikih pripovijesti, nestanak naracije i smrt filozofije povijesti. To je dugotrajno putešestvije započeto kao pokušaj kritike “real-socijalizma” i njegovih žalosnih političkih projekcija na Zapadu. Pokušaj je nastavljen spajanjem literature postmoderne s novim društvenim i kulturnim autoritetima. A plod svega toga bio je rađanje “prekrasne progresivne” perspektive Individuuma, Pojedinca i njegovog individualnog puta i to upravo u času kad je ovaj propao, a božanstveni se Pojedinac našao satrt pod ubitačnom težinom prekarnosti i nesigurnosti (radne, ugovorne, egzistencijalne, kulturne), koja mu je uskratila ne samo budućnost, nego i sadašnjost. …Tako je volja za moć izjednačena s proizvodnjom željenog slavno omanula kad se patos aristokrata ljevičarske misli našao u srazu s istinskim razlikama životne prakse. Jer je prije spomenuto poistovjećivanje želje za moć s proizvodnjom željenog dovelo do prekida krvotoka. Na taj je način podmetanjem lažnih idola (na što je već upozoravao Stari zavjet) svjestan projekt preobrazbe realnosti i kolektivne emancipacije ljudskog roda, koji se uvijek nalazio u žiži moderniteta, ušao u duboku krizu, jer je došlo do devalvacije razuma (ratio) i do programiranog rastakanja pojma subjekta (vidi npr. depopularizaciju ideje organizirane partije među mnogim ljevičarima). Iako korjene takvom mišljenju neki traže već u Frankfurtskoj školi i kod Gramscija i Blocha, temelj je u čitanju i shvaćanju Nietzschea, i upravo je na njegovim tekstovima izvedena ta gotovo savršena kulturna operacija. Gilles Deleuze i Michel Foucault, Jacques Derrida i toliki drugi autori, zahvaljujući otkriću koncepta razlike (diferance), razvili su patos diferencije, koji aristokrate ljevičarske misli razlikuje i dijeli od stada poslušnih robova. Koncept diferencije – razlike – a ne volja za moć, do te je mjere podvrgnut uljepšavanju da se pretvara u koncept kooperativne vlasti odnosne moći, koja će biti postignuta zajedničkim udruživanjem i kooperacijom. Vrlo lijepa i vrlo stara ideja, samo ukoliko bi sadašnji vlastodršci pristali da ispuste moć i vlast kao gavran sir. Religija Zaratustre predlaže se kao pozadina novog, mogućeg individualnog puta ka oslobođenju, za “nomade” naših dana. Iako neki filosofi, kao Nijemac Jan Rehmann, osporavaju takvo čitanje Nietzschea, ono u svakom slučaju teško može postati novom podlogom za ozbiljnu kritiku dominacije kapitalističkog društva. Drugi pak tu filozofiju dekonstrukcije utemeljenu na konceptu razlike smatraju solidarnom s ideološkom neoliberističkom ofanzivom i njenim mehanizmom prihvaćanja podložnosti kako na društvenom tako i na političkom planu. Nove puteve treba neprestano istraživati, ali da li su oni otkriveni negacijom dijalektike? Darwin je u ponečem zastario, Hegelove je principe preobrnuo sam Marx, a prošlo je i više od stoljeća i po otkad su Marx i Engels napisali svoje glavne radove. Mnogo je vode otada proteklo, mnogo se toga izmijenilo. No Zemlja se okreće još uvijek u istom smjeru i novi kokteli, budući da “koktel Molotov” nije dao rezultata, čiji sastojci variraju od Freuda do Marxa sa nietzscheanstvom kao dominantnim ukusom, treba tek da pokažu svoje učinke. Ukoliko ne vjerujete, sjetite se događaja u Ateni.   Jasna Tkalec (izvor – Novi plamen)