Archiv für Dezember 2018

Die Ochse – stazama bosanskih volova

Montag, 17. Dezember 2018

Zemlja u kojoj smo zaspali, sanjajući vječito bolju budućnost za generacije koje se nisu ni rodile, morala se raspasti, jer dok smo mi spavali akademici su se igrali opasnih demografskih igara a vojska budno čekala da nagomilano oružje isprazni na vlastitom narodu, prethodno ga od tog istog naroda debelo naplativši. Naravno da je takav privid idiličnog življenja u svom raspadu morao prouzrokovati i strašno, čak šokantno buđenje, pa se s pravom, ovako još nerasanjeni i polubudni pitamo – gdje smo to živjeli?
Kada se čovjek, ipak, potpuno razbudi i rasani shvati gdje je u stvari živio i kakvih je sve likova živjelo u njegovom okruženju šokira se saznanjem da takve ljudske spodobe još postoje, pa makar i u undeground-u življenja. Oni nisu došli iz Felinijevog scenarija, iako su zastrašujuće antropološke i humanoidne pojave, niti su obitovali na nekoj drugoj i tuđoj planeti, već živjeli tu, pored nas. Istina, egzistirali su u teškom blatu, kaljuži inferiornosti i samo ih je užasna kataklizma i mogla izbaciti na površinu života, tako da se u munjevitom času suočimo sa nečim što bi trebali biti ljudi. Izbačeni su i etablirani u svaki milimetar našeg života i prostora, ali je usitinu teško vjerovati da će se poslije kataklizme sve te kreature vratiti u svoju baruštinu iz koje su izmilili kao gmizavci. Oni su više nego ikada sada tu, i na našim životnim prostorima, marširajući kao zombiji i šireći neizdrživ smrad. Danas oko sebe, umjesto pristalih lica s crtama produhovljenosti i civilizacijskih likova imamo galeriju primitivnih, krajnje frustriranih, neopisivo zlobnih, patoloških pokvarenjaka, duhovnih siledžija s kojima ne samo da moramo dijeliti prostor, već se, s tim životinjama iz krda, boriti da sačuvamo još ono malo preostale ljudske pameti i nezagađenih oaza normalnog življenja. Pod punom političkom opremom najrigidnije mržnje, a obučeni u vjerskim centrima, gdje su božje istine davno mutirale u nepojmljive sotonske floskule, ove spodobe, kojima samo po biološkim zakonitostima moramo priznati antropološki status, sabijaju nas u geto, gdje ćemo , vjerovatno, jednom i potpuno nestati, dok će svi ti volovi, kao u orwelovskoj farmi, vladati našim životima. Bosanski volovi, svih štalskih provijencija, ujedinjeni u blatu šovinizma i primitivizma, po uspješno okončanom urbanocidu i urušavanju svih civilizacijskih i kuturoloških kodeksa, marširaju tako i u mirnodopskim uslovima svoj dugi marš kroz naše živote. Ponudili su lojalno nalogodavcima zla i mentorima za buđenje nacionalne i religiozne svijesti neupotrebljavane i krajnje ograničene mozgove, da ga kao plastelin valjaju svojom mržnjom i da od njega naprave plastični eksploziv nacionalizma, dobar eksploziv u neandertalskim glavama koji obituje u svakoj zgradi, ulici i mahali i koji se uvijek može po potrebi aktivirati. Volovi, naravno, kao i u svakom sistemu ne gube svoju tegleću funkciju, s tim da je sada njihova vučna uloga da što više vuku u tradicionalizam i konzervatizam, u slavne prošlosti, sve do svetih svetosavskih zemalja, banovina i begluka, što dublje do srednjovjekovnog mraka, jer tek tamo njihovi deformisani mozgovi dobijaju neophodnu hranu i kiseonik, tamo gdje nisu anahroni i tamo gdje obituje njihov civilizacijski nivo, tamo odakle kasnije donose gotove izrđale matrice za ugradnju u sasvim drugačije društvene strojeve i vremenske dimenzije. Donoseći pregršt svega i svačega iz srednjovjekovnih riznica , u civilizacijama davno odbačenih i zaboravljenih relikta, stvara se jedna skaradna zbirka, a svaki demokratski, multietnički ili multikulturološki eksponat proglašava se odmah nacionalnom izdajom i pokušava se na sve načine devastirati. Revitalizacija nacionalizma stvara tako nove sisteme vrijednosti i nove kordinate za kretanje volova, njihovo etabliranje i u institucije i u ojađenu svakodnevnicu, sužava i kontaminira prostor svim ljudima koji bi najmanje trošili svoj život živeći u paukovoj mreži mržnji i proklamovanih novih vrednota, obavezno uperenih protiv drugih nacija i vjera. Međutim, nije dovoljno volovski trend samo blago osuditi, izraziti gnušanje, ili još gore zauzeti ignorantni stav. Stampedo je pokrenut i sam od sebe zasigurno se neće zaustaviti, tako da ga treba poražavati gdjegod i kadgod je to moguće. Kako se volovskoj grupaciji dogodio iznenadni napad pameti i nadimanje inteligencije stvoreno je tlo na kojem mogu i moraju biti poraženi, i oni i njihove demagogije, te vraćeni u svoje baruštine. Šutnja i anemičnost će biti konačna verifikacija volovskog društva, primitivizma i teškog srednjovjekovnog mraka, potpuno utapanje u štalski smrad, gubljenje vlastitosti i dostojanstva.
Jovica Letić

Lajkovanje Strachea

Montag, 17. Dezember 2018

Zašto je jedan dio građana bivših jugoslovenskih republika sa austrijskim državljanstvom i na prošlim i na posljednjim izborima dao svoj birački glas štraherovskim političkim kamarilama i zašto danas lajkuju na društvenim mrežama suludu Stracheovu ideju osnivanja alianse protiv islamizacije može razumjeti samo čovjek kojem funkcionira jedino desna strana podobro nerazvijenog mozga. Doda li se ovoj bolesnoj desničarskoj ideji i prijedlog generalnog sekretara slobodnjaka, Haralda Vilimskog, da se ubuduće u pasoše unese i religija, sve u ime sigurnosti, glasači su zajedno sa svojim izabranim predstavnicima austrijske vlasti direktno s njima zakoračili u zonu čistog fašizma a ozbiljno počeli patiti od migracijske amnezije, zaboravljajući da su i sami bolovali teške migracijske bolesti koje danas boluju neki drugi ljudi boreći se za svoje parče normalnog života i sigurnog neba. Migracijske životne priče su različite, ali njihova krajnja sudbina je teško djeljiva, ma odakle dolazili. Tiha ksenofobija je definitivno njihov fatum, ma kako se zvanična demokratija ove useljeničke zemlje trudila da sriče i zamuckuje o pravima stranaca, da neprestano provodi kojekakve integracijske procese u koje nerijetko involvira sa naših prostora kojekakve analfabete i ljude nedorasle da se bave kulturnim i društvenim radom. Motiv takvih dodvorica je savršeno jasan i on ne ide dalje od grupnog fotografiranja uz lokalne političke moćnike i predstavnike raznoraznih institucija, ali je daleko zbunjujuće desničarsko koketiranje ljudi koji takve interese i sitne koristi nemaju a, ipak, ulaze u prostor najnižih poriva. Do juče su i sami bili u jednom danteovskom krugu, gdje su imali neriješen status i neizvjesnu budućnost, a kada su prešli u drugi, mnogo sigurniji i povlašteniji krug kao da su ukoračili u amneziju, koja im omogućava da zaborave kakvu su i sami sudbinu imali i apsurd da postanu lovci na migracijske vještice zajedno sa onim koji su se uvijek borili i još se bore da prava migranata svedu na najnižu moguću razinu. Svakako, uzrok tome je i činjenica da mnogi štraheovski simpatizeri funkcioniraju po populističkoj matrici iz zemlje porijekla, gdje se vječito favorizuje svoje i negira tuđe, gdje je mržnja stanje svijeti i društvenog trenutka, gdje su ratni zločinci i bolesne političke vođe najprihvatljivije i najslavljenije osobe, ali čak i za takve paradoksalno je udruženje sa vlastitim progoniteljom. Ipak, njima je njihov progonitelj dobar zato što ih je privremeno ostavio na miru, zato što sada, umjesto njih, proganja nekakav azilantski i useljenički šljam, koji ne bi trebao imati prava da sačuva svoj život i živote svoje djece, niti da ima egzistencijalnu sigurnost, pa zdušno lajkuje morbidne i fašizoidne ideje slobodarske partije, pozdravlja njihove sablasne poruke sa džambovskih plakata, gdje se ispisuje najgora istorije vjerske i nacionalne mržnje, i dajući takvu besmislenu i neljudsku poruku misle da će im biti eliminisana konkurencija za svoje parče zemlje na tuđem teritoriju. Svi ti migranti iz bivše Jugoslavije koji se lajkujući jednu bolesnu politiku i aplaudirajući zlu počinju promatrati sve te Turke, Arape, Čečene i druge nepoželjne narode kao poželjnu metu za odstrel, jer bi, po nekom bolesnom matematičkom principu smanjenjem prisustva ove populacije u društvu njihov broj imao veću i čvršću vrijednost, iako je hajka na sve te stigmatizirane ljude plod najgore generalizacije po kojoj su svi oni potencijalni teroristi i kriminalci, a dodaju li se tobožnjoj brizi za jedno sigurno i zdravo austrijsko društvo i najmizerniji nacionalistički, vjerski i šovinistički porivi onda imamo potpunu igru apsurda sa svim komponentama ludila. Sam Strache, isto tako, voli političku matematiku, pa je procijenio kako bi broj Srba u Austriji mogao biti i te kako važan izborni rezervoar, te se počeo dodvoravati , s jedne strane, tako da oživljava kosovski mit i tako pogađa patriotsku ahilovu petu i , s druge strane, angažuje Srbina, Nemanju Damjanovića, kao prvog srpskog odbornika u pokrajinskoj i gradskoj Skupštini grada Beča. Gospodinu Nemanji nije se dopalo vlastito ime, pa je ubrzo sam sebe nazvao Nemo, kao da je došao iz Pixar Animation studija, a prvo i jedino što je uradio je borba da se maternji jezik djece, pa i srpski, ne smiju koristiti u školama, kao ni udžbenici za maternji, pa i srpski jezik, što samo pokazuje koliko je desničarska slobodarska politika metastazirala u njegovom, bolje ne reći, kakvom mozgu. Svi lajkaši i aplauderi morali bi se dobro zamisliti zašto podržavaju stranku čiji je prvi stranački vođa 1956. bio bivši esesovac, Anton Reinthaller, stranku kojoj je ksenofobija temelj političkog djelovanja, stranka protiv čijeg se participiranja u vlasti glasno buni sva napredna austrijska javnost. Ako već imaju dodvornički poriv onda bi daleko ljudskije i prirodnije bilo da stanu zu one mnogobrojne Austrijance koji dobro znaju na što sve može izaći vladavina ekstremne desnice i kakvu katastrofu može izazvati i najmanje koketiranje sa zlom. Mržnja je nečasna a još nečasnije kada se širi i podržava, pa makar to bilo i naivno lajkovanje na facebook-u.
Jovica Letić

Nacionalna familijarnost i sloboda savjesti

Montag, 17. Dezember 2018

Mnogi stanovnici Zapadnog Balkana rado i s ponosom citiraju izjavu njemačkog naučnika Haralda Hermanna da je Zapadni Balkan kolijevka zapadne civilizacije. Na veliku žalost, danas je takva tvrdnja mnogo više razlog za sram nego ponos. Civilizacijske vrijednosti uništene su do neprepoznatljivosti a kolijevka pretvorena u balkansku političku umobolnicu koja punim kapacitetom radi dvadeset i četiri sata dnevno, proizvodeći, ili rigidnim nacionalizmom oboljele pacijente, ili nesretnike kojima ostaje samo očaj ili bijeg što dalje od satrule kolijevke i smrada fašizma koji se nezaustavljivo širi.
U sveopštoj horskoj nacionalističkoj i šovinističkoj galami pljušte riječi mržnje i najprizemnije uvrede na račun drugih nacija a učešće u njima je svojevrsno pitanje odbrane nacionalne časti, bilo da je riječ o običnim ljudima na društvenim mrežama, bilo o političarima, nacionalnim Führerima s dirigentskom palicom i partiturama sa jasno zadanim nacionalnim notama. Horskim pjevanjem mržnje žele, koliko homogenizirati svoj narod, toliko iskoristiti tu istu mržnju za podizanje rejtinga i sebi i svojoj stranci a nama samo ostaje da pustimo glas, da ga dignemo visoko protiv drugih nacija, njihovih omraženih zlikovaca i gadova a , istovremeno, umilnim glasom pjevamo o našim zločincima i huljama, slaveći ih kao nacionalnu ponos i svetost. S učešćem u takvim melodijama mi više nismo samo pripadnici svoje nacije, mi smo njeno vlasništvo. Kao regrutovana svojina nacije, grupacije nad grupacijama, dobijamo obavezujući repertoar arija i moramo biti spremni podržavati najveće nacionalne laži, istorijske obmane, prijetnje drugima i zločine nad drugima, odnosno, sve ono što niko drugi na ovom svijetu od nas ne može tražiti. Nikakvo solo pjevanje nije poželjno izvan jedino prihvatljivog i za sve obavezujućeg mišljenja, kao krajnje i jedine istine, jer ono je , kao takvo, makar i izopačeno, naš najveći nacionalni interes. U ovakvoj postavci zahtjeva naciji smo, dakle, potrebni kao najobičniji gadovi koji znaju da mrze, koji u svakom drugom dobro znaju prepoznati vječnog neprijatelja, kao slijepi poslušnici i sljedbenici njene neprikosnovene veličine, spremni da i najmračnija istorijska zla počinjena u njeno ime znamo izglancati do te mjere da postanu svijetla strana dične nacionalne istorije. Sve to vas primorava na jednu patološku povezanost i bolesnu familijarnost sa nacijom, na činjenicu da si „ti“ vrijedan samo kao „mi“, pa onda samo ostaje izbor da se šutljivo šćućurimo u toplom stadu i horski slavimo činjenicu kako smo baš mi sretnici koji su se rodili kao pripadnici te i takve od Boga i prirode izabrane nacije, ili da se priklonimo slobodi vlastite savjesti, savjesti koju niko ne može primorati da ne prihvati činjenicu da su i pripadnici naše nacije činili zla i u naše ime, bar onoliko koliko su pripadnici drugih nacija činili zla pripadnicima naše nacije. Postoje li riječi koje mogu umekšati okrutnu istinu i biti dostojni eufemizmi nečemu što se jezivo zove zločin, genocid, etničko čišćenje, pokolj i zvjerstvo i može li naša savjest iznjedriti a potom i prihvatiti takve eufemizme? Takvih riječi nema i ne treba da ih bude. Može li se čovjek , onda, ljudski i odvažno suočiti s takvim teretom kojeg sve te riječi nose u sebi? Može, samo ako oslobodimo svoj um bilo kakvih stega i diktata, ako istinu želimo prihvatiti u svoj svojoj brutalnosti i osjetite stid i za ono što su činili drugi u ime nas, osuditi to iskreno i ljudski, a drugima, na koje se uvijek prebaci dio krivnje da bi se sve relativiziralo, prepustite da propitaju vlastitu savjest i da osude sve ono što je činjeno prema pripadnicima naroda kojem pripadamo. Može, ukoliko smo, prepušteni slobodi savjesti, spremni prihvatiti stigmu nacionalnog izdajnika, izroda i otpadnika, jer smo tako samo izdali nečije patološki bolesne interese skrivene pod krinkom lažnog patriotizma, jer smo se izrodili od nekih ideja koja i našu i druge nacije samo dublje guraju u blato i teški balkanski mrak. Može, ukoliko su nam bliže žrtve bilo kojeg naroda od zločinaca iz vlastitog , ljudi kojima je zlo jedina nacija i vjera, ljudi koji tom zlu ne samo služe, već očekuju priznanje za svoja zlodjela, dobijajući mjesto u istoriji, istorijskoj čitanci, sliku na majici, ulicu i trg i koji uvijek očekuju od nas da vičemo – heroj a ne zločinac, zločinac, to smo svi mi. Zločinaca i nečasnih ljudi bilo je i bit će, ali ako smo mi statisti u njihovim krvavim epizodama, aplauderi i slavljenici njihovog zločinačkog puta, nismo li veća čudovišta od njih samih. Sloboda savjesti nam se nudi i ona mora biti izvan svakog suludog i lažnog nacionalnog interesa i moramo čuti njen glas, i zbog nas i zbog djece, koja su ionako već opasno indoktrinirana u koloplet mržnje, mržnje koja nipošto ne smije biti amanet koji im ostavljamo za budućnost.
Jovica Letić

Tu, u daljini

Sonntag, 16. Dezember 2018

Dvojezično izdanje zbirke poezije Jovice Letića Tu, u daljini – Hier, in Ferne izdala je bečka Morawa a prezentacija knjige bila je u Innsbruck-u, Beču i Linz-u, početkom 2018 godine. Autor je izabrao njemu najdraže pjesme napisane u posljednjih trideset godina a sa maternjeg jezika na njemački jezik pjesme su preveli profesori sa univerziteta u Innsbrucku, dr. Helmut Weinberger i dr. Siegrid Darinka Völkl. Izdavačka kuća myMorawa potrudila se da učestvuje u prezentaciji knjige i njenoj distribuciji širom Evrope. Recenziju za ovu zbirku poezije napisala je dr. Dijana Hadžizukić, sa mostarskog Univerziteta Džemal Bijedić a svoj osvrt dale su još tri dame, Darinka Völkl, Ljiljana Tadić i Elfrida Matuč Mahulja.




Jovica Letić je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ “žena” napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća. Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića liše na je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama.  Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao “sam sebi dovoljan”, ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o Jovici Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti “vukom samotnjakom” i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi. Knjiga poezije vrlo će brzo osvojiti srca i um svakoga knjigoljupca, naročito onog dijela čitateljske publike koja uživa u poetskom izričaju. („Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju”.)

Elfrida Matuč Mahulja


KRATKA UMJETNIČKA BIOGRAFIJA (video)

Get the Flash Player to see this content.

Tu, u daljini


Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same. Niko više ne zna gdje žive, kome trepere i koga osamljene čekaju. Niko više ne želi da se uzdigne do njih, da se ugrije u beskraju, da udahne u sebe sve živuće na ovoj Zemlji, nadvlada zamku vremena i sam zatreperi vječnošću. Niko više ne hoda prostorom između zvijezda, uzvišen i zaboravu nedokučiv.
Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same.

Hier, in Ferne


Hier, in der Ferne, sind die Sterne vergessen und allein. Niemand weiß mehr, wo sie leben, für wen sie funkeln und auf wen sie in ihrer Einsamkeit warten. Niemand will sich mehr hinauf zu ihnen erheben, sich an der Unendlichkeit wärmen, alles Lebendige auf dieser Erde in sich einatmen, Herrscher im Schloss der Zeit sein und selbst zu funkeln beginnen in Ewigkeit. Niemand wandelt mehr in dem Raum zwischen den Sternen, erhaben und dem Vergessen unerreichbar.
Hier, in der Ferne, sind die Sterne vergessen und allein.

Kvadratura kruga

Kao da smo odnekud bačeni.
Već poodavno zaboravio nas je prvi krik rođenja.
Naše dječje lice više nas se i ne sjeća.
Kao da smo odnekud bačeni.
Svako u svoj krug. Svako ukopan u svoje klimavo težište
života.
Čini se da samo naši koraci vjeruju u pobunu,
vjeruju da kretanja ukrug imaju ishodišta.
I tako, svako baulja po svojoj liniji u geometriji apsurda
stopama od umora i putevima od žuljeva korača,
jer koraci hoće Negdje,
hoće Nekom
hoće Nešto.
I idu. Idu koraci naši putanjom bez svjetlosti i izlaza.
Tragovi posrtanja, saprani kišama i ukošenim snjegovima,
stižu do Nigdje, nalaze Nikog i dobijaju Ništa.
Stihija kretnje i besmisleno ubrzani ritam jalovo mjere kvadraturu kruga.
I idu, idu sve dalje i dalje, dok tiho, kao svitanje, kaplje život.
Tek ponešto sumnjive hemije
i supstanci obmana
ubrizgamo u vene ukočenog vremena
kako bi, možda, jednom
ipak, stigli Negdje.
Kako bi nas, možda, jednom
ipak, dočekao Neko.
Kako bismo, možda, jednom
ipak, zatekli Nešto.

Quadratur des Kreises

Als wären wir von irgendwo geworfen.
Schon längst hat uns der erste Geburtsschrei vergessen.
Und auch das Gesicht unserer Kindheit erinnert sich nicht mehr an uns.

Als wären wir von irgendwo geworfen.
Ein jeder in seinen Kreis. Ein jeder vergraben in seinen
wackeligen Schwerpunkt des Lebens.
Es scheint, als glaubten nur unsere Schritte an Aufruhr,
sie glauben, dass Kreisbewegungen einen Ausweg haben.

Und so kriecht ein jeder dahin entlang seiner Linie in einer Geometrie des Absurden
schreitet mit müden Sohlen auf schwieligen Wegen,
denn die Schritte wollen ins Irgendwo, wollen zu Irgendwem
wollen Irgendwas.
Und sie gehen. Unsere Schritte gehen auf Bahnen ohne Licht und Ausweg.

Spuren des Strauchelns, verwaschen von Regen und abgeräumtem Schnee, kommen an im .
Nirgendwo, finden Niemanden und bekommen Nichts.
Urgewalt der Bewegung und sinnlos beschleunigter
Rhythmus vermessen vergebens die Quadratur des Kreises.

Und sie gehen, gehen immer weiter und weiter, während sanft, wie der Anbruch des Tages, das Leben tropft.

Nur ein wenig fragwürdige Chemie
und Substanzen der Täuschung
spritzen wir in die Venen erstarrter Zeit,
damit wir, vielleicht, einmal dennoch, , im Irgendwo ankommen.

Damit uns, vielleicht, . einmal dennoch, Irgendjemand erwartet.
Damit wir, vielleicht, einmal
dennoch Irgendetwas erreichen.

Bezbožni stihovi

Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Luka 23, 34)

Zar im opraštaš, Bože?
Oni znaju što čine.

Čine sve bez milosti
i traže tvoju milost.

Čine svijet mjestom mržnje
i traže tvoju ljubav.

Čine pohode u zla
i traže tvoj blagoslov.

Čine grobove bezimenim
i izgovaraju tvoje ime.

Čine na zemlji pakao
i tako traže mjesto u raju.

Zar im opraštaš, Bože?
Oni znaju što čine.

Gottlose Verse

Vater, vergib ihnen sie wissen nicht, was sie tun!
(Lukas 23.34)

Verzeihst du ihnen etwa, o Gott?
Denn sie wissen, was sie tun.

Sie tun alles ohne Erbarmen
und verlangen dein Erbarmen.

Sie machen die Welt zu einem Ort des Hasses
und verlangen deine Liebe.

Sie unternehmen Kreuzzüge des Bösen
und verlangen deinen Segen.

Sie errichten Gräber den Namenlosen
und sprechen deinen Namen aus.

Sie machen die Erde zur Hölle
und verlangen einen Platz im Himmel.

Verzeihst du ihnen etwa, o Gott?
Denn sie wissen, was sie tun.

FOTOGRAFIJE S PREZENTACIJE Beč – Linz – Innsbruck



Nullmensch Jovica Letić

Samstag, 15. Dezember 2018

Pozorišnu predstavu Jovice Letića  Nulti čovjek – Nullmensch režirao je austrijski glumac i režiser Klaus Rohrmoser a premijerno je prikazana 4.maja 2018 u BRUX Freis Theater Innsbruck. Nakon toga uslijedilo je još šest predstava u okviru 9.Tiroler Dramatikfestivala a reakcije pozorišne kritike i publike, koja je pogledala, ovih sedam izvedbi uistinu su bolje nego što je bilo ko mogao pretpostaviti. U predstavi su učestvovali sjajni glumci – Florian Böhm, Immanuel Degn, Amarilla Ferenczy, Heinz Fitz, Nevena Lukić, Ivan Pantner, Michael Rudigier i Lucas Zolgar. Kostimografiju i scenografiju uradila je Salha Freidl a film za predstavu izvanredni režiser ruske škole Omar Borubaev.

„Als Rebellen sind wir auf die Welt gekommen, jeder von uns. Wir brauchen einen Aufstand!“

Wie erblindet folgen wir einem verbrauchten System, bauen Ziegel für Ziegel unser eigenes Irrenhaus. Außerhalb bleiben nur die wahren Irren.

Wie sollen wir als Halbmenschen wieder ganz Menschen werden, wie sollen wir die verlorenen Werte wiederfinden?
Und wie sollen wir zum Anfang zurückfinden, zum Nullmenschen, der eine neue Substanz des Lebens ermöglichen wird?

TRAILER Nullmensch

Get the Flash Player to see this content.

FOTOGRAFIJE S PREDSTAVE

(za veću rezoluciju  jednostavno kliknite na fotografiju)

KRITIKE

Kronen Zeitung

Stadtblatt

Tiroler Tageszeitung



Tu, u daljini – Hier, in Ferne

Samstag, 15. Dezember 2018

HIER in FERNE / TU, u DALJINI

Jovica Letić

Dvojezičnu zbirku poezije Tu, u daljini /Hier in Ferne Jovice Letića izdala je bečka Morawa i nalazi se u prodaji širom Evrope.
Poetska knjiga Tu u daljini, Jovice Letića, veoma je ozbiljna i sadržajna zbirka lirike, nastajala u rasponu od trideset godina, te toga, raznolika po strukturi pjesama koje sadrži, kao i njihovim tematsko-motivskim okvirima. Iako je Letić čovjek koji je rođen u ravničarskom Pelagićevu, a danas živi podno austrijskih Alpi, njegova poezija nije plačljiva nostalgija za rodnim krajem i ostavljenim životom već ozbiljno promišljanje čovjekove sudbine u ma kojem prostoru i vremenu. S obzirom na način pisanja, Letićeva poezija poznaje i oblike stihovane, pa i u strofe izdijeljene, pjesme, kao i pjesme u prozi u kojima je izostao bilo kakav oblik versifikacije. Zbirka se otvara naslovnom pjesmom u prozi, koja gotovo autopoetički žali za vremenima pjesničke žudnje za zvijezdama, vremen-ima kada je i pisanje i čitanje poezije bilo važnije od jurnjave za materijel-nim oblicima života. Ukoliko bismo pokušali govoriti o temeljnim mo-tivima ove lirike, a što je zaista teško, najprije ćemo morati napraviti makar okvirnu podjelu pjesama na nekoliko temeljnih grupa. Najprije, tu su ljubavne pjesme kroz koje je moguće iščitati kompletan ljubavni roman ispisan u slavu kako jedne žene tako i ljubavi općenito. U Letićevoj ljubavnoj poeziji nema plačljivo-sentimantalnih nota, nema patetike i is-praznih ljubavnih zanosa. Sve je konkretizirano – od prvog susreta, negdje u prolazu između svjetova, preko narastanja ljubavi, do konačnog rezimea u pjesmi „U bezvremenu“ u kojoj Dogodili smo se jedno drugom/ u trenutku ukazanja/ čistog i potpunog života/ izvan obmane vremena,/ u bezvremenu,/ na mjestu gdje se sjedinjuju/ rađanje i nestajanje/ gdje vječno/ ruši bojažljivi mit/ o prolaznosti. Ljubav se dogodila izvan svih velikih htijenja, u našim malim postojanjima. I nema tu nikakve mistifikacije niti sudbinskih određenja. Jedna od najboljih ljubavnih pjesama „Satenski stihovi“, intertekstualno priziva općepoznatu zbirku Satanski stihovi, ironizirajući na taj način velika pitanja i velike pjesničke motive, nagovarajući nas da povjerujemo u to da nema ozbiljnije teme od ljubavi.
Pjesma je građena kroz gradaciju sa sjajnim završnim efektom iznevjerenog očekivanja. Konačno, u pjesmi „Riječ“ lirski subjekt će se zapitati ima li uopće dovoljno riječi i postoji li dovoljno snažna riječ da iskaže njegovu beskrajnu ljubav. Druga grupa pjesama prati egzistencijalni grč čovjekova bivstvovanja u svijetu omeđenom predmetima. „Kvadratura kruga“ priziva dobro nam poznati egzistencijalistički motiv čovjekove bačenosti u svijet, koji se zatim produbljuje ljudskom vječnom trkom i strkom u potrazi za smislom i samim sobom.
S nadom, da bismo, možda, jednom/ ipak, stigli Negdje./ Kako bi nas, možda, jednom/ ipak, dočekao Neko./ Kako bismo, možda, jednom/ ipak, zatekli Nešto. S pogledom na kišne kapi u prozoru, pjesnik primjećuje svakodnevne predmete i progovara o cigareti, čaši, zidnom satu, cipelama i suternskom stanu, o zvucima muzike koji dopiru iz susjedstva, maglama, kišama i snijegu… o svemu onome pored čega život prolazi neprimijećen. O patnji koja postaje čovjek i o čovjeku koji postaje patnja, u gradu ozidanom teškim ciglama učmale tišine. Vrijeme je ustajalo a život stao u zdjelu ničega i prolazi maj po maj. Nostalgični modus pojavljuje se povremeno i oskudno, a poetski je najsnažniji u pjesmama „Putnik“ i „Pjesma s putne torbe“. Lirski subjekt negdje duboko i skriveno u sebi nosi osjećaj dolaska u prostore drugosti, jer tamo, u meni vječito čami stranac na peronu s nevažećom kartom uspomena, sujeta i htijenja. I, da li mu vjerovati da: Ne, nije to nostalgija samo bolan oćut da u mom zimskom gradu na nečijem dlanu topli kesteni mirišu. Zbijena tijela hodača svijetom klate se u ponoćnom vozu za Cirih, nose u svojim južnim očima metež motiva, nepostojanost i neizvjesnost vlastitih života. Aludirajući na Šantićevo sunce tuđeg neba, Letić progovara o snijegu tuđe zemlje („Prvi snijeg“), poentirajući da Nema tuđe zemlje. Postoji samo ljepota zemlje. U nekoliko zimskih pisama pjesnik progovara o ljepoti planinskih pejzaža i vječnoj ljudskoj zapitanosti o vlastitom poslanju, bez obzira na nebo ispod kojeg pjeva. Pa ipak, čini se da u nekim trenucima kompletno čovjekovo biće stane u riječ nekada (pjesma „Nekada“), jer Sav moj život počinje sa/ Nekada/ i nemoćan potanja u nužnost/ u neminovno sučeljenje/
Nekada i Nikad više. Jovica Letić u svojoj poeziji nije ostao ni gluh ni nijem za zbivanja na Balkanu, u zemlji Bosni čija je historija, kako kaže, suviše kratka za sve ratove i sve junake. Ona je umorna od velikih historija i velikih događanja. U pjesmama „Tamo ispod neba“, „Čovjekov običan dan“ i „Bezbožni stihovi“ pjesnik progovara o zlu i strahotama rata. I dok krv teče i nečija djeca stradaju, dok ludilo huškača urla, neko provodi svoj običan dan, daleko od svega/ zbijen u toplini/ čopor sito spava.
A tamo, ispod neba, obmanuta sabraća slijepo poslušna žrtvuju sve što imaju, zbog gadova koji im prodaju raspela i boga pričaju mržnjom. Pjesma „Bezbožni stihovi“ funkcionira kao svevremena opomena zlik-ovcima, svima onim koji čine svijet mjestom mržnje, a u Boga se zaklinju i od njega milost traže. Napisana u distisima na principu kontrastiranja, pjesma završava zapitanošću:

Čine grobove bezimenim / i izgovaraju tvoje ime.
Čine na zemlji pakao / i tako traže mjesto u raju.
Zar im opraštaš, Bože /? Oni znaju što čine.

Ovaj kratki pregled poezije Jovice Letića završit ću navodom pjesme koja jeste bosanska (naslovom određena), ali je i univerzalna – „Zemlja bosanska“:

Ovdje je tako mnogo sličnosti,
Tako mnogo istog
U svim našim snovima
Našim odrastanjima
i inatima
Našim imenima
Našim srastanjima
u istu zemlju
Da se ne bi
Do krvi prezreli
Zbog ono malo različitosti

Imajući na umu cjelinu pjesničke zbirke Tamo, u daljini, sve njene poetske vrijednosti i pjesnikovo vješto komuniciranje s riječju i različitim motivima, vrednote pjesničkog jezika i stila – s radošću i zadovoljstvom preporučujem rukopis za štampanje.

Prof. dr. Dijana Hadžizukić

Theaterstück “Nullmensch” /Nulti čovjek

Freitag, 14. Dezember 2018

Pozorišnu predstavu Jovice Letića Nulti čovjek – Nullmensch režirao je austrijski glumac i režiser Klaus Rohrmoser a premijerno je prikazana 4.maja 2018 u BRUX Freis Theater Innsbruck. Nakon toga uslijedilo je još šest predstava u okviru 9.Tiroler Dramatikfestivala a reakcije pozorišne kritike i publike, koja je pogledala, ovih sedam izvedbi uistinu su bolje nego što je bilo ko mogao pretpostaviti. U predstavi su učestvovali sjajni glumci – Florian Böhm, Immanuel Degn, Amarilla Ferenczy, Heinz Fitz, Nevena Lukić, Ivan Pantner, Michael Rudigier i Lucas Zolgar. Kostimografiju i scenografiju uradila je Salha Freidl a film za predstavu izvanredni režiser ruske škole Omar Borubaev.

Vijesti

Mittwoch, 12. Dezember 2018

2018 godina bila je posebno plodonosna u radu autora Jovice Letića. Početkom godine održane su promocije nove zbirke pjesama u izdanju bečke myMorawa, najprije u Beču, potom u Linz-u i na kraju u Innsbruck-u, gdje je promociji knjige prisustvovalo preko 120 ljudi, a gosti su bili violinistica Anja Miličević i kamerni hor Fresco Vokalis Innsbruck. U mjesecu maju pozorišni komad Jovice Letića režirao je austrijski glumac i režiser Klaus Rohrmoser a u insbruškom BRUX Freies Theatru izvedeno je sedam predstava a o njihovom kvalitetu najbolje svjedoče kritike iz Kronen Zeitung-a, Tiroler Tageszeitunga i Stadtblatt-a, kao i reakcije gledalaca koji su pogledali ovu ekspresionističku groznicu. U ovoj godini pet novih udžbenika za nastavu maternjeg jezika, autora  Jovice Letić i Mare Letić Geljić, u izdanju izdavačke kuće Lemberger Verlag iz Beča našli su se u nastavi maternjeg jezika u Austriji.