Preko trideset godina umjetničkog rada u Austriji pod ovim linkom predstavit ću svoj rad na pozorišnim predstavama, performansima i projektima čiji sam bio idejni začetnik, autor tekstova i režiser a uz svesrdnu pomoć članova Ars poetice, umjetničke grupe koju smo osnovali ja i moja supruga Mara Letić Geljić. Ova je svojevrsna retrospektiva rada kroz tekstove, fotografije i video zapise kako da se na neki način ovjekovječi, tako da se oda veliko priznanje svim ljudima koji su imali učešća u mom umjetničkom radu.

REKVIJEM za DON KIHOTA / REQIUEM für DON QUIJOTE Kolpinghaus Ibk

Predstava „Rekvijem za Don Kihota“ u izvedbi grupe „Ars poetica“ , Innsbruck u velikoj sali Kolpinghaus-a, Innsbruck

JOVICA LETIĆ

Requiem für Don Quichote (Requiem za Don Quiota), Jovica Letić

Mijenjati svijet, nekad teško razumljiv, nekad lako shvatljiv, iz optike psihoterapeuta, iz optike pacijenta mentalno oboljeloga… Jesu li nepoznati svjetovi duboko ukopani u svoje fikcije ludosti… Ludaci bez djetinjstva, ludaci donkihotovci, simulanti… U sobama bez izlaza, mračnim, neprozirnim, iz prostora vrtnje u krug. I zar su te sobe samo u psihijatrijskim klinikama ili ih ljudi katkad grade oko sebe i za sebe?! O ovim i sličnim pitanjima razmišljaju likovi u knjizi Requiem za Don Quiota autora Jovice Letića.

Nema gnusnijih stvari od onih koje čovjek zna sam o sebi. Jeziva galerija ništavila u svima je nama. Samo, strah nas je ući. Ja. Ja sam mogla biti Hamlet vlastite duše. Nisam se znala snaći u njenim zamršenim putevima. Faust ili Mefisto? Nisam dovoljno hrabra ni za jednog ni za drugog.
(iz monologa lika luđak samoubica)

U romanu je psihoanalitički razrađena spoznaja vlastitih mogućnosti. Nisu li geniji, visionari nerijetko svrstavani u ludake, šizofrenike i paranoike, a u halucinatornim stanjima nastajala vrhunska djela svjetske književnosti?! Strašno je uvjerenje da individualni život i individualno ja nisu jedno pa nakon što ludaku samoubojici spase život, uništili su zapravo njegovo ja. On je nemoćan oduprijeti se najezdi navika koje su oličenje naše druge prirode. Pri kauzalno-posljedičnoj vezi ti isti koji su joj uništavali život sada ga nastoje spasiti. Harmonija truljenja i moć neumitnosti. Jedina stvarna moć u meni. Sve drugo samo je trajanje u otkucaju zidnog sata. Ovdje su postavljena pitanja o potrazi i ostvarenju samoga sebe, o bezuspješnom rušenju pravila određenoga poretka, o sagrješenju i razumijevanju tuđe molitve, o grijesima i kaznama. Likovi svojom ideologijom opravdavaju životne batine: Svi smo gadovi. Svi. Svi odreda. Samo anđeli odlaze. Napuštaju ovo ukleto mjesto. Idu ka nebu.Popratni stihovi iz Letićeve zbirke pjesama Satenski stihovi uvršteni u kompoziciju Requiema upotpunjuju magnetizam riječi i pojačavaju smisao i snagu izrečenih misli aktera, a svi oni zapravo su duboko nesretni i povrijeđeni, neki od njih svjedoci incestualnih scena i nemoralnih činova. Vjerovanje u svoje teorije, sigurnost pri monologiziranju bez imalo potrebe za ubjeđivanjem jer je ona već svršila svoju misao – sve to dopušta ludilo. A kad se zaboravi plakati, ostaje grč, destrukcija i ludilo. Likovi ne štede razotkrivanje, oni su projektori snažnih rečenica i upravo takvih samoubjeđenja: Užasi nisu užasi dok ne pripadnu tebi… Ludnica je sigurna. Jedino sigurno mjesto. Ovdje si potpuno zaboravljen od svih, uz to, nemaš se čime inficirati. Psihoterapeut poistovjećuje svoje stanje (zbunjenost) sa stanjem osoba u sobi u kojoj se odvija radnja, a izvor njegovog stanja zapravo je život izvan te sobe nikako onaj u njoj: Nekada sam vjerovao. Čovjeku. Životu. Sebi. Imao ideale. Vjeru u nešto. Sada se osjećam kao smetlar koji stoji na smeću te svoje vjere… na gomili smrada i otpada. Zar je svijet oko nas umnogome knjiga lekcija „Kako postati gad“: opijanje, mržnja, žderanje humanizma i potiranje same biti čovjeka?! Ali u čovjeku ipak… unatoč svemu… postoji želja za životom, otuda nemoć za izvršenjem samoubojstva. Čovjek je najbliži čovjeku, ma koliko dalek bio. Psihoterapeut se nesvjesno postavlja u ulogu pacijenta priznajući da traži svoj stid koji će ga odvesti u suočenje sa svim u sebi od čega podsvjesno a kasnije i svjesno bježi. Don Quijote iz Letićeva teksta ponajviše je svjestan razočaranja u ljude i mnogo toga ljudskoga, dajući ljudima srce, dušu, uvijek je nailazio na podsmijeh. Stoga je ovaj tekst na jedan način i obol svim Don Quijotima, isprika za nanesene boli. Čovjek naspram čovjeka. Lice naspram lica. Između ponor crn kao smrt. Između daljina promrzla u beskraju. Ispod, podrhtava utroba majke Zemlje. Grešna, što rodi nezahvalnu djecu. Čovjek gleda u čovjeka. Ne vide jedan drugom boje očiju. A oči lijepe. Ljudske. Gluhoća oko ljudi, u njima i izvan njih, dovikuju se, šapuću jedni drugima ali zatvorenih usta, zatvorene duše. Sve sama osama i otuđenost. Nigdje ruka u ruci i vapaj za iskonskim zagrljajem i riječi koje će izraziti potrebu. U iščekivanju nastupa humanosti čovjeka svi akteri su strpljivi, a iznenadni nestanak Don Quijota u svjetlo i nepoznato kao jednoga od onih koji još uvijek imaju srce i dušu, zaustavlja radnju i ostavlja čitatelja pred razmišljanje: Je li važna kruna racio spoznaje ili kruna ljubavi u čovjeku?! Ljiljana Tadić

FOTOGRAFIJE SA PREDSTAVE

by Wolfgang Sigmund

VIDEO – ODLOMCI IZ PREDSTAVE

LIRSKI PERFORMANS DAS WORT / RIJEČ Kolpinghaus Innsbruck

Lirski performans „Das Wort“ / „Riječ“ , Ars poetica Innsbruck, izveden je u Innsbruck-u u maju, junu, oktobru i novembru 2012.godine. Ideja, scenarij i režija – Jovica Letić. Interpretacije – Dajana Mehadžić, Daniela Letić, Gordana Sirovina, Karolina Mühlböck, Lucija Geljić, Mara Letić Geljić, Mišo Klarić, Simone Geljić i Sabiha Halilović. Cilj projekta bio je da se austrijskoj publici približi umjetničko stvaralaštvo bosanskohercegovačkih, hrvatskih i srpskih umjetnika, kao pjesnika, čije su pjesme interpretirane na njemačkom jeziku, tako i naših slikara kao i muzičkih stvaralaca i u tome se, bez sumnje, uspjelo i time su na neki način srušene predrasude da se naši prostori promatraju samo kroz lupu politike i ratova.

U uvodnom dijelu video odlomaka s predstave napravljena je kratka retrospektiva Ars poetice Innsbruck.

LIRSKI PERFORMANS „UNTER DEM SCHNEE“ / „ISPOD SNJEGOVA“ FREIES THEATER INNSBRUCK

Unter dem Schnee / Ispod snjegova

jovicaletic 01/12/2015 1 min read

Ispod snjegova / Unter dem Schnee je performans od lirskih pjesama, proznih i dramskih odlomaka autora Jovice Letića koji je na pozornicu postavio režiser iz Hamburga, Nicolas Dabelstein, a u njemu su zajedno igrali članovi Ars poetice, Innsbruck, Dajana Mehadžić, Daniela Letić, Lucija Geljić, Mara Letić-Geljić, Sabiha Halilović i Željimir Bajić, kao i austrijski glumci Klaus Rohrmoser, Christof Heinz i Anna Mariani. Sala Freies Theatra bila je puna a zahvaljujući reakcijama publike Freis Theatar donio je oluku da se performans ponovi 25.02.2016. godine u 20,00. Ovo je samo početak zajedničke umjetničke saradnje ljudi iz bivše Jugoslavije i naših austrijskih prijatelja a već od jeseni očekuje se do sada najveći projekt – predstava „Nulti čovjek“ Jovice Letića, koju će na njemačkom jeziku postaviti Nicolas Dabelstein a vode se intezivni pregovori da se na našem jeziku predstava postavi u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini.

POZORIŠNA / KAZALIŠNA PREDSTAVA „NULLMENSCH“ / „NULTI ČOVJEK“ BRUX THEATER Innsbruck

Nullmensch Jovica Letić

Pozorišnu predstavu Jovice Letića Nulti čovjek – Nullmensch režirao je austrijski glumac i režiser Klaus Rohrmoser a premijerno je prikazana 4.maja 2018 u BRUX Freis Theater Innsbruck. Nakon toga uslijedilo je još šest predstava u okviru 9.Tiroler Dramatikfestivala a reakcije pozorišne kritike i publike, koja je pogledala, ovih sedam izvedbi uistinu su bolje nego što je bilo ko mogao pretpostaviti. U predstavi su učestvovali sjajni glumci – Florian Böhm, Immanuel Degn, Amarilla Ferenczy, Heinz Fitz, Nevena Lukić, Ivan Pantner, Michael Rudigier i Lucas Zolgar. Kostimografiju i scenografiju uradila je Salha Freidl a film za predstavu izvanredni režiser ruske škole Omar Borubaev.

„Als Rebellen sind wir auf die Welt gekommen, jeder von uns. Wir brauchen einen Aufstand!“

Wie erblindet folgen wir einem verbrauchten System, bauen Ziegel für Ziegel unser eigenes Irrenhaus. Außerhalb bleiben nur die wahren Irren.

Wie sollen wir als Halbmenschen wieder ganz Menschen werden, wie sollen wir die verlorenen Werte wiederfinden?
Und wie sollen wir zum Anfang zurückfinden, zum Nullmenschen, der eine neue Substanz des Lebens ermöglichen wird?