WEB SITE NEWS »

Novi Test Artikl…

NIETZSCHEANCI LJEVICE – Foucault, Deleuze, Derrida, postmoderna i dekonstrukcija

“Pustinja raste, jao onom tko krije pustinju u sebi”, “Treba posjedovati kaos unutar sebe, kako bi porodili razigranu zvijezdu”,”Ono što predstavlja originalnost nekog čovjeka jest da vidi ono što drugi ne vide”. – (Friedrich Nietzsche)

Kod svakog pokušaja kontestacije javljaju se, kao hazardni ulozi, nova filozofska promišljanja već poznatih teorija. Tako je postmoderna, zahvaljujući posebnim tehnikama, postala gotovo opće mjesto, uvriježeni način mišljenja zahvaljujući beskrupuloznim izjednačavanjima. Siroti je Nietzsche pretvoren u „djeda studentskih protesta“ ili čak u „oca antiglobalističkih pokreta“. A ključno je za tu idejnu makinaciju bilo čitanje rečenice: “Volja za moć=Proizvodnja željenog“. No radi se o aforizmima, koji sami sebi grizu rep te služe na udivljenje studenata tek iznikle brade, i idu u prilog postavkama što očaravaju anarhiste i izdavače literature za lijeve „jurišnike“. Eto, našao se hljeb za njihove oštre zube. Jer gladna omladina žvače i guta postmodernu, naročito ukoliko je ova prerušena u ruho „movimentista“, „neposlušnih“ i ostale anarhističke halje, koje imaju prednost da iako nikad nisu doživjele politički uspjeh i dobile vlast, nisu je nikad ni izgubile, pa su još uvijek u modi. Stare, poražene, istrošene, izašle iz mode, neće nitko, bilo da se radi o cipelama ili političkim viđenjima i filozofskim tumačenjima. Kad su omanule partije, naročito komunističke, na Istoku kao i na Zapadu, kad su omanuli i Marx i Lenjin i kulturna revolucija u Kini, koliko i “demokratski centralizam” kao tehnika političkog ponašanja, mladi ljudi okrenuli su se na drugu stranu u potrazi za nadom. Gladni “istina” koje će ih učiniti vidovitima, obratili su se francuskim filozofima dekonstrukcije, uvjereni da novom mješavinom Freuda, Nietzschea i marksističkih postavki mogu prodrijeti do suštine i naći onu čvrstu točku, na koju će se osloniti da preobraze svijet. Pitanje od kojeg se polazi jeste da li je moguće rekonstruirati neku filozofsku teoriju počevši od Nietzschea? Već više od trideset godina misaono najprofinjeniji dio ljevice najavljuje prevazilaženje metafizike, kraj velikih pripovijesti, nestanak naracije i smrt filozofije povijesti. To je dugotrajno putešestvije započeto kao pokušaj kritike “real-socijalizma” i njegovih žalosnih političkih projekcija na Zapadu. Pokušaj je nastavljen spajanjem literature postmoderne s novim društvenim i kulturnim autoritetima. A plod svega toga bio je rađanje “prekrasne progresivne” perspektive Individuuma, Pojedinca i njegovog individualnog puta i to upravo u času kad je ovaj propao, a božanstveni se Pojedinac našao satrt pod ubitačnom težinom prekarnosti i nesigurnosti (radne, ugovorne, egzistencijalne, kulturne), koja mu je uskratila ne samo budućnost, nego i sadašnjost. …Tako je volja za moć izjednačena s proizvodnjom željenog slavno omanula kad se patos aristokrata ljevičarske misli našao u srazu s istinskim razlikama životne prakse. Jer je prije spomenuto poistovjećivanje želje za moć s proizvodnjom željenog dovelo do prekida krvotoka. Na taj je način podmetanjem lažnih idola (na što je već upozoravao Stari zavjet) svjestan projekt preobrazbe realnosti i kolektivne emancipacije ljudskog roda, koji se uvijek nalazio u žiži moderniteta, ušao u duboku krizu, jer je došlo do devalvacije razuma (ratio) i do programiranog rastakanja pojma subjekta (vidi npr. depopularizaciju ideje organizirane partije među mnogim ljevičarima). Iako korjene takvom mišljenju neki traže već u Frankfurtskoj školi i kod Gramscija i Blocha, temelj je u čitanju i shvaćanju Nietzschea, i upravo je na njegovim tekstovima izvedena ta gotovo savršena kulturna operacija. Gilles Deleuze i Michel Foucault, Jacques Derrida i toliki drugi autori, zahvaljujući otkriću koncepta razlike (diferance), razvili su patos diferencije, koji aristokrate ljevičarske misli razlikuje i dijeli od stada poslušnih robova. Koncept diferencije – razlike – a ne volja za moć, do te je mjere podvrgnut uljepšavanju da se pretvara u koncept kooperativne vlasti odnosne moći, koja će biti postignuta zajedničkim udruživanjem i kooperacijom. Vrlo lijepa i vrlo stara ideja, samo ukoliko bi sadašnji vlastodršci pristali da ispuste moć i vlast kao gavran sir. Religija Zaratustre predlaže se kao pozadina novog, mogućeg individualnog puta ka oslobođenju, za “nomade” naših dana. Iako neki filosofi, kao Nijemac Jan Rehmann, osporavaju takvo čitanje Nietzschea, ono u svakom slučaju teško može postati novom podlogom za ozbiljnu kritiku dominacije kapitalističkog društva. Drugi pak tu filozofiju dekonstrukcije utemeljenu na konceptu razlike smatraju solidarnom s ideološkom neoliberističkom ofanzivom i njenim mehanizmom prihvaćanja podložnosti kako na društvenom tako i na političkom planu. Nove puteve treba neprestano istraživati, ali da li su oni otkriveni negacijom dijalektike? Darwin je u ponečem zastario, Hegelove je principe preobrnuo sam Marx, a prošlo je i više od stoljeća i po otkad su Marx i Engels napisali svoje glavne radove. Mnogo je vode otada proteklo, mnogo se toga izmijenilo. No Zemlja se okreće još uvijek u istom smjeru i novi kokteli, budući da “koktel Molotov” nije dao rezultata, čiji sastojci variraju od Freuda do Marxa sa nietzscheanstvom kao dominantnim ukusom, treba tek da pokažu svoje učinke. Ukoliko ne vjerujete, sjetite se događaja u Ateni.   Jasna Tkalec (izvor – Novi plamen)

1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (4 votes, average: 4.75 out of 5)
Loading ... Loading ...

No Responses to “Novi Test Artikl…”

Leave a Reply

You must be logged in to post a comment.