WEB SITE NEWS »

Desna strana apsurda

Zašto je jedan dio građana Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije sa austrijskim državljanstvom na posljednjim izborima dao svoj birački glas štraherovskim političkim falangama Stanovnici Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske počinju ozbiljno patiti od migracijske amnezije, zaboravljajući uz prisustvo svojih boravišnih viza, radnih dozvola i stečenog ekonomskog samozadovljstva, da su sami i bili i ostali migranti, da i poslije toliko godina gastarbajterskog statusa nisu prestali biti stranci i da njihove nekadašnje rane migracijske bolesti boluju sada drugi ljudi.

Umjesto što desničarska politička mešetarenja i mahnitanja bolesne pameti pozdravljaju bilo bi dobro samo da se prisjete ko su bili u ovoj zemlji i u kakvoj su poziciji bili na startu jednog mučnog hoda kroz administrativno bespuće i niskoporivno blato što ih je dočekalo. Migracijske životne priče su različite, ali njihova krajnja sudbina je teško djeljiva, ma odakle oni dolazili. Ksenofobija je definitivno njihov fatum, ma koliko se zvanična demokratija jedne useljeničke zemlje upinjala da sriče o pravima stranaca, da neprestano bulazni o integraciji, procesu zakašnjelom dvije decenije, te tako neutrališe ovu mračnu pojavu. Državni aparat, kao i svaki drugi hladni makijavelistički stroj, bespoštedno melje sudbine ljudi i o njihovoj budućnosti odlučuje onako kako se odlučuje o opstanku loše zastićene životinjske vrste. Policija sa strašću sudjeluje u sudskim odlukama hladnog aparata i koliko čini da ovu nesretnu populaciju drži pod svojim strogim nadzorom, toliko se trudi da svaki migrant najprije bude tretiran kao potencijalna opasnost za društvo, njegov manje ravnopravan član, pa tek onda nekakvo biće koje bi trebalo biti ljudsko. Poslodavcima je to, pak, repromaterijal za sticanje kapitala, mašina koja radi, hranjena nekvalitetnim gorivom i životno uskladištena u najmizernije prostore, pa se ne treba čuditi kada se oni jednog dana iznenade što im neko njihove mašina  želi predstaviti pod bića sa ljudskim potrebama. Domicilno stanovništvo, opet, trudi se da uvriježeni društveni tretman ove sve manje poželjne grupacije u potpunosti očuva, uzimajući nerijetko ovlasti koji se mogu svesti pod represije i psihološke torture najgore kategorije. Svaka zgrada, gotovo po pravilu, ima svog dežurnog čuvara tradicionalnih vrijednosti i lovca na migracijske vještice. No, migracijski status najprije valja zaslužiti tretmanom kroz birokratski filter, čija konačna verifikacija statusa ljude bar oslobađa straha, neizvjesnosti od protjerivanja i sticanje pozicije u društvu, ma kakva ona bila. Takvi ljudi osjećaju da su iskoračili iz najgoreg kruga danteovskog pakla i prešli u drugi, koliko toliko podnošljiviji i povlašteniji krug. Taj iskorak iz jednog kruga i ukoračaj u drugi početak je amnezije i iskorak u apsurd. Naime, ostavljajući druge ljude tamo, migracija iz drugog kruga prestaje osjećati sudbinu ljudi sa mjesta na kojem su i sami bili, i u njihovim svijestima počinje da funkcioniše jedna opasna desničarska i populitička matrica koju su ponajprije ponijeli iz vlastite zemlje, te prihvatili drugu, ni po čemu drugačiju. Desničarska svijest smatra da je društvo nužno hijerarhijsko a nesretni migranti sa boravišnim statusom počinju misliti kako je njihov uspon na hijerarhijskoj ljestvici dostatan u tolikoj mjeri da mogu opravdati i podržati sve ono što politička desnica želi učiniti sa ljudima iz prvog kruga nesreće. Hajderovske, štraherovske i slične hajke na druge migrante čine im se potpuno prihvatljive, čak opravdane, jer , s jedne strane, i sami vole populističke vođe iz vlastitog naroda, a s druge strane, smatraju da sav taj azilantski šljam i novi talas useljenika ugrožava i njihovu društvenu poziciju. Džamboovski plakati slobodnjaka na kojima je nedvojbivo ispisana mržnja prema migrantima doimaju se jednom dijelu migracije kao valjano dizajnirane i politički objektivne, tim prije jer su uperene protiv direktne konkurencije u borbi za opstanak na tuđem teritoriju. Migranti iz Bosne, Srbije i Hrvatske počinju tako promatrati Turke i Kurde kao poželjnu metu za odstrel, jer bi, po njihovom suludom matematičkom principu, smanjenjem broja turske i kurdske populacije, njihov broj imao veću i čvršću vrijednost. Hajka na azilante nerijetko je hajka na ljude koji su stigmatizirani principom generalizacije, kao kriminalci i opasnost po zdravo društvo, a nasi hajkači kroz svoje ljudski nesuvisle povike motivirani su, ne samo strahom da im se zdravo društvo u kojem gostuju ne uruši, već i najmizernijim nacionalističkim, vjerskim i šovinističkim porivima. Dakle, mržnja prema Čečenima, Afrikancima, Arapima, Kurdima ili Albancima koju zagovaraju desnicari već je postala dio i njihovog životnog svjetonadzora. Desničarska mržnja, koja u svojoj retorici izuzima njihove grupacije, prihvatljiva je iz svih tih mizernositnih razloga, ali i dobrog sluha za sve jezive melodije koje dolaze sdesna, melodije koje su iz vlastitih domovina ponijeli i sami kao sablasan amanet. U samoj otuznoj igri apsurda, gdje se jedni nemoćnici moralno stavljaju na stranu nadobudnih desničara da satru druge nemoćnike, dolazimo do još jednog tužnog odslika vremena u kojem živimo, vremena u kojem su svi protiv svih, vremena gdje je jadni i skučeni elementarni život zaboravio sve ljudske vrijednosti i gdje preživljavanje po svaku cijenu zamjenjuje istinske vrijednosti života.  Jovica Letić

1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (12 votes, average: 4.92 out of 5)
Loading ... Loading ...
Tags: , ,

No Responses to “Desna strana apsurda”

Leave a Reply

You must be logged in to post a comment.