Mnogi stanovnici Zapadnog Balkana rado i s ponosom citiraju izjavu njemačkog naučnika Haralda Hermanna da je Zapadni Balkan kolijevka zapadne civilizacije. Na veliku žalost, danas je takva tvrdnja mnogo više razlog za sram nego ponos. Civilizacijske vrijednosti uništene su do neprepoznatljivosti a kolijevka pretvorena u balkansku političku umobolnicu koja punim kapacitetom radi dvadeset i četiri sata dnevno, proizvodeći, ili rigidnim nacionalizmom oboljele pacijente, ili nesretnike kojima ostaje samo očaj ili bijeg što dalje od satrule kolijevke i smrada fašizma koji se nezaustavljivo širi. U sveopštoj horskoj nacionalističkoj i šovinističkoj galami pljušte riječi mržnje i najprizemnije uvrede na račun drugih nacija a učešće u njima je svojevrsno pitanje odbrane nacionalne časti, bilo da je riječ o običnim ljudima na društvenim mrežama, bilo o političarima, nacionalnim Führerima s dirigentskom palicom i partiturama sa jasno zadanim nacionalnim notama. Horskim pjevanjem mržnje žele, koliko homogenizirati svoj narod, toliko iskoristiti tu istu mržnju za podizanje rejtinga i sebi i svojoj stranci a nama samo ostaje da pustimo glas, da ga dignemo visoko protiv drugih nacija, njihovih omraženih zlikovaca i gadova a , istovremeno, umilnim glasom pjevamo o našim zločincima i huljama, slaveći ih kao nacionalnu ponos i svetost. S učešćem u takvim melodijama mi više nismo samo pripadnici svoje nacije, mi smo njeno vlasništvo. Kao regrutovana svojina nacije, grupacije nad grupacijama, dobijamo obavezujući repertoar arija i moramo biti spremni podržavati najveće nacionalne laži, istorijske obmane, prijetnje drugima i zločine nad drugima, odnosno, sve ono što niko drugi na ovom svijetu od nas ne može tražiti. Nikakvo solo pjevanje nije poželjno izvan jedino prihvatljivog i za sve obavezujućeg mišljenja, kao krajnje i jedine istine, jer ono je , kao takvo, makar i izopačeno, naš najveći nacionalni interes. U ovakvoj postavci zahtjeva naciji smo, dakle, potrebni kao najobičniji gadovi koji znaju da mrze, koji u svakom drugom dobro znaju prepoznati vječnog neprijatelja, kao slijepi poslušnici i sljedbenici njene neprikosnovene veličine, spremni da i najmračnija istorijska zla počinjena u njeno ime znamo izglancati do te mjere da postanu svijetla strana dične nacionalne istorije. Sve to vas primorava na jednu patološku povezanost i bolesnu familijarnost sa nacijom, na činjenicu da si „ti“ vrijedan samo kao „mi“, pa onda samo ostaje izbor da se šutljivo šćućurimo u toplom stadu i horski slavimo činjenicu kako smo baš mi sretnici koji su se rodili kao pripadnici te i takve od Boga i prirode izabrane nacije, ili da se priklonimo slobodi vlastite savjesti, savjesti koju niko ne može primorati da ne prihvati činjenicu da su i pripadnici naše nacije činili zla i u naše ime, bar onoliko koliko su pripadnici drugih nacija činili zla pripadnicima naše nacije. Postoje li riječi koje mogu umekšati okrutnu istinu i biti dostojni eufemizmi nečemu što se jezivo zove zločin, genocid, etničko čišćenje, pokolj i zvjerstvo i može li naša savjest iznjedriti a potom i prihvatiti takve eufemizme? Takvih riječi nema i ne treba da ih bude. Može li se čovjek , onda, ljudski i odvažno suočiti s takvim teretom kojeg sve te riječi nose u sebi? Može, samo ako oslobodimo svoj um bilo kakvih stega i diktata, ako istinu želimo prihvatiti u svoj svojoj brutalnosti i osjetite stid i za ono što su činili drugi u ime nas, osuditi to iskreno i ljudski, a drugima, na koje se uvijek prebaci dio krivnje da bi se sve relativiziralo, prepustite da propitaju vlastitu savjest i da osude sve ono što je činjeno prema pripadnicima naroda kojem pripadamo. Može, ukoliko smo, prepušteni slobodi savjesti, spremni prihvatiti stigmu nacionalnog izdajnika, izroda i otpadnika, jer smo tako samo izdali nečije patološki bolesne interese skrivene pod krinkom lažnog patriotizma, jer smo se izrodili od nekih ideja koja i našu i druge nacije samo dublje guraju u blato i teški balkanski mrak. Može, ukoliko su nam bliže žrtve bilo kojeg naroda od zločinaca iz vlastitog , ljudi kojima je zlo jedina nacija i vjera, ljudi koji tom zlu ne samo služe, već očekuju priznanje za svoja zlodjela, dobijajući mjesto u istoriji, istorijskoj čitanci, sliku na majici, ulicu i trg i koji uvijek očekuju od nas da vičemo – heroj a ne zločinac, zločinac, to smo svi mi. Zločinaca i nečasnih ljudi bilo je i bit će, ali ako smo mi statisti u njihovim krvavim epizodama, aplauderi i slavljenici njihovog zločinačkog puta, nismo li veća čudovišta od njih samih. Sloboda savjesti nam se nudi i ona mora biti izvan svakog suludog i lažnog nacionalnog interesa i moramo čuti njen glas, i zbog nas i zbog djece, koja su ionako već opasno indoktrinirana u koloplet mržnje, mržnje koja nipošto ne smije biti amanet koji im ostavljamo za budućnost. Jovica Letić