Prezrena su jutarnja buđenja, taj mučni rutual promjene svjetova, izlaženja iz svjetlosti mlakog, zaštitničkog sna u dodir sivog dana raspetog na prozorskom oknu, u polumraku sobe umobolnice na kraju svjetlosti. Dok bore se za prevlast sva ta nerasanjena čula čini se da samo sjediš u gomili nesklada punoj mirisa ustajalosti, šumova i zamornih, prepoznatljivih oblika. Crna kafa, cigareta, čiji dim raskužuje prostor, i misao kako je dobro što tišina i tama nemaju dimenzije, što postoje izvan svega, najviše izvan vremena što se sliva i truli po memljivim zidovima.
Vani, lijeno pulsira život. Nebom lete bolesne ptice i njihova krila lepršaju kao rađajuće paranoje, reže jedni na druge bijesni ljudi po haustorima a hijenske oči iza zavjesa motre ulice. Dječji smijeh samljeven je u betonski muk i njihove sive, zagašene oči grebu po zidovima. Podsvjesno, čistota u njima traži izlaz, žudi da prođe kroz zid, dotakne svjetlost i pred njihove noge, ukopane u močvarno blato, razastre sve otete boje ovog svijeta. Ničeg, sem zaludnosti.
Kao sjenke prostorom po okoštaloj kori zemlje tumaraju ljudi, besciljno i tromo. Ispod, u utrobi te iste majke zemlje, razbacane ljudske kosti koje , s vremena na vrijeme, neki krupje razbaca po stolu da bi hohšapleri mogli da licitiraju njima, da odrede ime zločina koji ih je stvorio, ili da to ime ospore i ismiju, a onda, da te iste kosti prokrijumčare za svoje ambiciozne bitke, jer i one su, kao i sve drugo, samo alatke kojim se stvara uspješnost. Inače, krijumčari se sve, od marihuane u uzgoju zdrave organske hrane do crkvenih relikvija, migranata, maski i oružja, a s najviše strasti krujumčare se relikti prošlosti, poražene a nikad pobijeđene ideologije zla. Iako u umobolnici nedozvoljene, postrojavaju se spodobe u crnom, tek da daju do znanja kako su njihove kame još dovoljno oštre za nevine ljudske vratove. Krijumčare se imena najgorih zlikovaca ponosno obučenih u herojske odore najvećih sinova naroda i na ponos nacije zaposijedaju ulice, trgove i studentske domove. Krijumčare se najgore istorijske laži zavijene u oblandu neprikosnovene nacionalne istine. U najvišu hijerarhiju umobolnice krijumčare se gadovi koji brišu svoju sramnu prošlost i umjesto oprosta traže kolektivni zaborav, nadobudne narcisoidne, arogantne, primitivne, bešćutne i samozadovoljne hulje koje istinski vjeruju da bez njih život svih ludaka u umobolnici ne bi imao nikakvog smisla, dok u vrhu vjerske hijerarhije stoluju mrzitelji, ne Božje, već političke sluge najsramotnijih politika i njihovih ideologija, raspojasani bludnici što metafiziku ljubavi shvataju kao putovanje prstima po nevinoj dječjoj koži. Ipak, sve to u svijetu umobolnice i nije neki grijeh, jer zakon, ako ga i ima, lako daje oprost svih ovih grijehova, koliko je neoprostiv grijeh pokušaj malobrojnih autošovinista, izroda i izdajnika naroda da u ovu harmoniju sveopšteg ludila prokrijumčare zdravu pamet, da mute bistre vode kriminala i korupcije, da blate osvjedočene domoljube, rodoljube, patriote i nacionalno osviještene vođe, slavne likove dične prošlosti koji su se doslovno krvlju, i to tuđom, osvjedočili kao najbolji među svim ludacima. Taj drugačiji luđački nesoj halucinira o nekavim aferama, o nepotizmu i koropciji, o političkim prevarama, bulazni o desetljenoj zavjeri šutnje iz koje istrčavaju polugole, silovane djevojčice da bi osvjedočene velikane umobolničkog društva stigmatizirali kao najobičnije perverznjake i promiskuitetna ništavila, da bi svojom nesnosom vikom remetili sklad bolesne umobolničke tišine i nesnošljivog mira. Hohštapleri znaju kako se i ludilo stvara i kako se nad ludacima uspostavlja kontrola, kako se od zla i mržnje zida mentalni sklop, opasan u svojoj bestijalnosti i ogavan u svojoj neljudskosti, ali nepokolobljiv, odlučan i dugotrajan da sačuva zlo i mržnju, njegovo vezivno tkivo, zlo i mržnju, njihov jedini smisao ulaska u svaki novi dan. Hohštapleri znaju kako se ludaci huškaju a na novinarske i sve druge izopštene gadove, kako im se prijeti i kako ih se napada, jer samo takvim junaštvom umobolnica čuva svoj dobro ozidani prostor.
Tu, ne smije i ne može da postoji lucida intervala, svijetli momenti u pomračenom luđakom umu, jer zavještanje na mrak je svetost ovog mjesta, ove umobolnice na kraju svjetlosti.
Mrak. Još mučniji je ritual prelaska iz tmine u treptaj posljednjeg parčeta svjetlosti kakvog nudi san, jer kako ući u obmanu vjerujući da i obmana može biti život. Posljednja cigareta prije spavanja, tek da dim raskuži prostor, da osjetiš razjedanje u utrobi, kao da tako ždereš samog sebe, da tako osjetiš onu zaštitničku pratišinu i toplinu pratame, dok niz vlažne i gnjile zidove curi umor i podlost vremena.