Jevandjelje po inerciji
Amra, Alisa, Sabina i Amela pjevaju neku božićnu pjesmu na njemačkom. Slušam. Vani snijeg otežava grane smreka u školskom parku. Situacija je apsurdna, gotovo groteskna. Osjećam nelagodu i pomislim da bih radije , u ovom duhovnom klinču, slušao gospel.
Zašto ovu djecu primoravaju da postanu horski dio jednog naslijeđa i tradicije koja im ni po čemu ne pripada? Obaveza, pod pseudopedagoškom izlikom da se ne izdvajaju od drugih, ili pak smišljena ili nehotična drskost? Sa zida u nas odsutno bulji krst. Ratzinger je govorio o potrebi da se svuda gdje je moguće vjerski simboli ističu. I ja, i ova djeca, u prostoru smo duhovno obilježene teritorije, u zvucima tuđe pjesme, u potmulom toku jedne inercije koju ne možemo zaustaviti, ali moramo iz nje izaći, jer to nije naše kretanje.
Mučno mi je. Već smo navikli, i ja i oni, na proturječnosti življenja i još jedino vjerujem da će ove čiste duše naći svoje mjesto pod suncem, shvatiti ono što sada ne mogu razumjeti. Meni će, pak, ostati gorka mučnina, uvijek isponova, kada se davi čovjek i njegov izbor slobode, bilo da se davi golim rukama ili u čistim bijelim rukavicama.
Profesori su mi često isticali i hvalili kako toleratnost tako i prilagodljivost ove bosanske djece, obavezno povlačeći paralelu sa netolerantnom i neprilagodljivom djecom iz Turske, (podli, odvratan i ciničan komparativ za povlađivanje) zaboravljajući da oni i kada prelaze u drugu kulturu ostaju to što jesu- muslimani, i da iako svojim načinom života ne upražnjavaju ono što se etiketira kao ekstremni oblik islama nikako ne prestaju biti muslimani.
Uostalom, nagrada za ovu epski opjevanu tolerantnost i integraciju nikako nije ova i ovakva zloupotreba.
Jevandjelje po coca coli
Vraćam se za Innsbruck. Slušam Walkin´ blues. Snijeg i blues. Dvije tako čiste sjedinjene ljepote ne mogu odagnati ružne pomisli na jedan veliki sekularni razum koji stvara jednu planetarnu civilizaciju i halapljivo ždere samog sebe.
Što hoće taj dominantni svijet? U neoliberalnoj matrici stvara se definitivno jedan obrazac obavezan za sve, ali politički centri moći čak forsiraju jedan klerikalistički val, jer im je on potreban da bi učinili legitimnim svoja prava u svim sferama, ma koliko sve to bilo u totalnoj oprečnosti sa principima sekularizma kojeg zagovaraju.
Sjetim se svih tih politikologa i socijologa što su po televizijskim studijima uznemireno govorili o islamu kao jedinoj religiji koja se
odupire procesima sekularizacije, tih istih što sada negdje u duhovnom božićnom ozračju propisuju školske programe sa svescima božićnih pjesama koje djeca moraju učiti, ma odakle dolazili.
Naravno, ovdje je debelo pomiješana modernizacija, kojoj se islam nikako ne odupire, i vesternizacija, kojoj bi se svaki razuman čovjek trebao oduprijeti. Samo plitak um može vjerovati da neko ko drži koka-kolu u ruci, ima televizor i auto postaje poželjan i propisan čovjek za upotrebu u sekularnom društvu globalnog svijeta. Ljudi koji prihvataju modernizaciju ne moraju nužno prihvatiti zapadnjačke duhovne i životne vrijednosti.
Dakako, trubeći o vjerskim slobodama u sekularnoj zajednici dušebriznici zaboravljaju da muslimani ne smatraju da je islam samo vjera – on je sve, i taj princip teško je ugradiv u novu gradjevinu koja se pošto-poto želi sazidati.
Samo da se oslobode vlastitih stega i duhovne skučenosti, da ostave ovu djecu samo njihovoj slobodi i izboru arhitektura bi bila raznovrsnija i bogatija, kao jedna najskladnija slika života samog.
Jevandjelje po fanatizmu
Zillertal. Božićni dekor. I dalje ne mogu odagnati pomisao na djevojčice, koje će, možda, jednom sve to gledati drugačije, kao što će i otpjevane pjesmice biti dio jednog zaboravljenog vremena, ali će zasigurno u odrastanju često o svojoj vjeri sa televizijskih stanica slušati zbunjujuće i gadljive sintagme.
Pokušavam predočiti kako će se u tom jednom procijepu, nalik nekoj mračnoj alpskoj provaliji, snaći i nadvladati razornost svih tih sintagmi koje se tvore sa rječju islam. Islamski ekstremizam. Islamski fundamentalizam. Islamski terorizam. Riječ islam u leksickom ozračju zapadnjaka definitivno je prestala da funkcionise samostalno i po uvriježenoj recepturi uvijek se stavlja u neki ružan i optužujući kontekst. Odgovor je savršeno prost. Američka reakcijska histerija na septembarska zbivanja ugradila se u informativnu evropsku mrežu i ona sluganski u etar šalje nepovjerenje prema muslimanima širom svijeta. Sve diskusije koje sam imao prilike čuti odaju ukus informativne porcije koju čovjek zapada poslušno jede ne trudeći se baš nikada da razmisli o hrani koju unosi u sebe. Proždere je i poslije preživa njene otrovne sokove.
Varenje takve hrane učinilo je i to da konzument vjeruje kako su svi muslimani svijeta Arapi i da je to isključivo arapska kultura, jer , s obzirom na geopolitičku kartu današnjeg svijeta i zbivanja u njemu, ovaj stereotip nije slučajno instaliran. To je daleko lakše za probavni trakt, nego spoznati da je islam velika planetarna religija koja je nastanjena na svim kontinentima, u različitim jezicima i kulturama, i da kao takav ima
sasvim različite nacionalne i regionalne varijante, što samo potvrdjuje istinu da je Evropljanin maligno obolio od američkog pojednostavljenja svega i nametanja vlastitih kategorija kao jedino mjerodavnih.
Alisa će, tako, umjesto u čarobnu zemlju čuda morati ući u sablazan kategorija i u svemu tome naći mjesto za vlastito samoprepoznavanje i identitet. Apsurdi su, valjda, fatum i kako krhka djevojčica već sada živi u njenim epicentrima, vjerovati je da će iz njih znati naći i izlaz.
Jevanđelje po toleranciji
Istovremeno, društvo će tu istu djecu terorizirati sa velikim istinama – kako žive u slobodi, demokratiji i toleranciji.
Tolerancija. Riječ je postala krajnje prazna, otrcana i gotovo da više i nema smisla. Tasti i uvjereni da su centralna tačka cijelog životnog sustava dobro znam kako bi zapadnjaci reagovali da se njima samim spočitavaju neki stereotipi koji bih ih oblatili i unizili, ali ,isto tako, dobro znam da će senzibiliranje javnosti za očuvanje stereotipa, kada se radi o drugim religijama i kulturama, biti još dugo prisutno i to sve pod plaštom kultne tolerancije.
Gospoda zaboravljaju da je osnovno načelo tolerancije želja za spoznajom drugačijeg, da mora postojati jedna dobra, ljudska namjera da se stekne bar osnovno znanje o nečemu što je prisutno i što živi daleko od sablažnjivih termina tipa – fundamentalizam, ekstremizam, terorizam, primitivizam…
Gospoda zaboravljaju da svojim stereotipnim stigmama prave kulturnu izolaciju, u vremenu u kojem je to nemoguće, da stvaraju jedan sablasan a neodrživ začaran krug koji nagriza i one vrijednosti za koje se bore i koje žele na ovakav sraman način sačuvati.
Jedina mogućnost da iz tog kruga izađu je da progovore o muslimanu kao o čovjeku vjere, o islamu kao religiji ravnoteže, srpljenja i kontemplacije, a prvenstveno o islamu koji je u svojoj suštini miroljubiv.
Samo tako riječ tolerancija dobit će svoj pravi smisao, postati zdravo tlo življenja svih ljudi i stanovita katarza duša kontaminiranih nesnosljivošću prema nečemu čiju bit apsolutno ne poznaju, a djeca koja ovdje žive zdrav vazduh u kojem će punim plućima moći da dišu i punopravno koriste pravo na svoj život, neuslovljen bar balastima od kojih se mogu i trebaju osloboditi. Jovica Letić