Arhitektura zla

Akademici, veliki dušebrižnici naroda, još davno počeli su se baviti urbanizmom jedne zemlje, postavivši tezu da je svaki trag srpske stope dovoljna argumentacija za tapije i izdavanje građevinskih dozvola u stvaranju svetih srpskih zemalja. Krvavi građevinski pir, politički potpomognut skupocjenom oklopnom mašinerijom za raščišćavanje terena za radove,( mašinerijom koju su platitli i oni na čijoj je zemlji trebala otpočeti bespravna gradnja) mogao je da počne, uz budni nadzor akademsko-arhitektonskog ureda. Vremenom, morbidni planovi i krvave skice počele su se na terenu urušavati, kao i bolesni snovi nalogodavaca o velikom etničkom kompleksu, ali histerija neimara zla i destrukcijski potencijal više se nije mogao ničim zaustaviti i on je bjesomučno pretvarao zemlje u pepeo, prah i krv nevinih. Izgradili su se teški zidovi mržnje, zidovi srama i zidovi plača.
Za očekivati je bilo da će ovaj suludi projekt smrti biti zaustavljen, da će jedna mračnjačka arhitektonska vizija biti definitivno porazena i zgažena, jer istorija gradnje uči da samo na greškama stičemo mogućnost da vizije učinimo kreativnim i vrijednim ostvarenja.  R.S., najmarljivi neimar, nastavlja bespravnu gradnju ugrađujući u temelje kosti, lobanje upucane u potiljak i leševe, koristeći rigidni fašizam kao armaturu i zlo kao vezivno tkivo. Temelji su izgradjeni i RS zahtijeva da se za njih dobije uredna građevinska dozvola. Moćnici iz visokog ureda za arhitekturu svijeta, navikli da tuđu zemlju uvijek gledaju kao na vlastito katastarsko pravo, bilo da ga zaposjednu privremeno ili trajno, izdaju tapije i gradnja najrobatnije straćare vijeka mogla je da počne. Kuća je proglašena simbolično jednim od početaka mira, ta ista kuća po kojoj hodaju opunomoćene aveti smrti sa papirima za stanarsko pravo i duhovi prognanih, kojima nikakva istinska prava pred slijepim urbanizmom nisu mogla pomoći. RS, poslije jednog desetljeća bivstvovanja u izmišljenoj istorijskoj straćari, moćnoj samo kao sramotni, posljednji bastionom izgrađenog fašizma na tlu regije koja sanja velike snove, izgleda da će morati , jednom, biti sankcionirana za svoju bespravnu gradnju. Međutim, opravdano je strahovati da će iza lako rušljive, sklepane i ružne kućurine ostati, negdje u travi i korovu koji će izrasti, teško urušljivi temelji na kojima će RS izgrađivati nevidljive mitomanske staklenike. Ispod njih će naivna djeca slušati RS-û kako okorjele zločinace čini herojima građevinskog rada a samu izgradnju zločina kao veliko djelo jednog neimarskog sna. Podzemnim hodnicima, bauljajući katakombama mraka, pravoslavni dušebrižnici opskrbljavat će iz nepresušnih crkvenih rezervoara ove iste sulude snove uvijek istom hranom, da zasite snove o svetoj zemlji i gradnji po svaku cijenu. Može li neko izvesti ovu djecu ispod jednog teško vakumiranog stakla, udaljiti ih od ove uklete kuće i naučiti da pogledaju sav taj beskrajni prostor oko njih, prostor koji će im pomoći ozdravljenju i očišćenju od nezdrave prašine koju su im u pluća i mozak, svojim rušilačkim alatkama, darivali očevi? 

Jovica Letić