Jose Luis Hidalgo

Jose Luis Hidalgo rodio se u Santanderu 1919.  Pohađao je pet godina umjetničku akademiju u Valenciji. Slikar, crtač i rezbar. Ubio se 1947.  kad mu je izašla najbolja knjiga pjesma (Mrtvi) koja je pobudila veliko zanimanje javnosti. Njegove jednostavno građene strofe nose u sebi unutrašnju snagu, nepatvoreno ljudsko iskustvo i tragično osjećanje života. Njegove bunovne vizije pune su mraka i smrti. Objavio je tri zbirke: Korijen (Raiz, 1944), životinje (Los animales, 1944), Mrtvi (Los muertos, 1947).

 

Kob
Mrtvi o prijatelju
Ne
Rođenje
Uvijek čeka
Zreo sam

 
_______________________________

Kob

Rodih se među mrtvima i moj život
samo je sjećanje na njihove duše,
koje, spore i u snu, struje kroz moju krv
i raznose je nad ovim slijepim svijetom.
Zemlja ostade daleko, moje korijenje
ne zna za svježinu koja u njoj pjeva.
Tijelo je moje od nevidljiva pepela.
Mrtvi zemljini me rastavljaju.
Htio sam biti svjetlost posebna sjaja,
sa zorom svakoga dana gorjeti,
biti zvijezda noći, vječno mlada,
koja, samotna, sama od sebe blista.
Ali evo, nisam sam, moje živo biće
uvijek mrtve nosi u svojoj utrobi.
Umrijet ću kao svi i moj život
bit će tamna uspomena u drugim dušama.

_______________________________ 

Mrtvi o prijatelju 

Ispružio sam naprijed svoju nadu,
kao što se ruka pruža, naširoko,
i dotakao sam vas tamo, u vašem svijetu,
koji vas sada ima zauvijek.
Ali vi ste mrtvi i ja ne mogu
da se uzdignem do vaše smrti,
jer sam zemlja, jer sam materija,
a vi svjetlost nebeska.
Premda sam sebe gnjetem, premda se trgam
i do krvi sam sebe bičujem,
neću vas više sresti, stari prijatelji,
vi ste već otišli zauvijek.
Jedino, u noći, ja vas se sjećam,
ali i sjećanje vas raspršuje.
Već ste ništa: nejasna gorčina
koja žalosno iščezava.
I evo, stidim se ovog tijela
koje me među živima zadržava,
Vi ste mrtvi i dok sam u životu
 ne mogu vas susresti u smrti.

_______________________________ 

Ne

Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
 Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
 Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su riječi uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao rijeka sa samostalnim obalama.
 Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

_______________________________ 

Rođenje

Evo, noć je stigla za sve ljude:
sagibam čelo svoje na taj kamen,
u kojemu vjekovi slijepo prolaze
dok gore u visinama zvijezde blistaju.
Među tvrdim hridinama podupiru me
materinske ruke zemlje.
Goli sam čovjek. Danas sam se rodio,
kao prostrana svjetlost, u njenoj kori.
Niti mrem niti sanjam. Otvaram oči
i šireći svoje istinske ruke
dotičem jezgru svoga ljudskog bića,
iskonski vjetar koji me rodio.
A u čelu, u klisuri, njenu dozivanju
život se ruši i goreći očekuje
glas Boga koji nad svijetom viče
i razbija se, trepereći, među zvijezdama.

_______________________________ 

Uvijek čeka

Smrt uvijek čeka među godinama
kao tajnovito drvo koje zamrači
bjelinu staze, neočekivano,
a mi hodamo te nas iznenadi.
Onda, na rubu njezine sjene,
neki nas tajni drhtaj zaustavi:
gledamo u visinu i naše oči,
poput mjeseca, čudesno blistaju.
I, poput mjeseca, ulazimo u noć
ne znajuć kuda idemo, a u nama
smrt raste, nezaustavljivo,
s umilnim užasom hladna snijega.
Put se rasipa u tugu zemlje
u kojoj nema svjetla da je osnaži.
Samo ostaju oči koje pitaju
u potpunoj noći i ne umiru nikad.

_______________________________ 

Zreo sam

Već tolike godine sunce me grijalo
te mislim da je utroba moja zrela
i treba da siđeš, Gospode, da me iščupaš
svojim beskrajnim i golim rukama.
Pun sam i pozlaćen za tvoj san,
kroza nj ću ploviti poput mjeseca
koji će ići sjajući nečujno,
ta voćna zvijezda nad tvojom čistom noći.
Jedan će oblak naići i možda izbrisati
moju svjetlost za žive, a s kišom,
tvojim slatkim sokom, padat će ti
sok moga bića, kao neka glazba.
Tada ću biti mrtav i predan
ponovno zemlji grobova.
Ali, besmrtna krv, moja crvena utroba
iznova će paliti tvoju buduću svjetlost.

_______________________________ 

Sólo el dia que me muera

Sólo el dia que me muera
sabré porque digo esto.
Pasé por tierra helada
y mi destino era el fuego.
Naci para amar la luz
y solo sombras encuentro.
Y morí como mueren
los que guardan un secreto.

Jose Luis Hidalgo

Ništa ne može izliječiti dušu osim razuma, kao što ništa ne može izliječiti razum osim duše. ( Oscar Wilde )