WEB SITE NEWS »

Juan Ramón Jiménez

Juan Ramón Jiménez Mantecón (Moguer, Andaluzija, 24. prosinca 1881. – San Juan, Portoriko, 29. svibnja 1958.) je španjolski književnik (liričar) i nobelovac. Jimenez je počeo pisati kao petnaestogodišnjak te je svoju prvu knjigu objavio s 19 godina. Obrazovao se na Jezuitskoj akademiji pokraj Cadiza te je nakratko studirao pravo na Sveučilištu u Sevilli. Radio je dvadesetak godina kao urednik mnogobrojnih časopisa i prevodio. Bolovao je od depresije. Smatran je predstavnikom modernizma i jednim od pjesnika Generacije ‘98. Njegov rad se tijekom godina mijenja i pomalo udaljava od modernizma. Poznat je po tome što je zastupao i kultivirao tzv. čistu poeziju (španjolski poesía pura) Nakon što je izbio Španjolski građanski rat, a on se protivio frankizmu, żivio je neko vrijeme u egzilu na Kubi da bi 1946. našao drugi dom u San Juanu, Portoriko, u kojem je 1958. i umro.

 

Časoviti povratak
Da bih te volio
Dani, dani
Intimna ruža
Ja nisam ja
Majka
Najprije je došla čista
Ne
Noćna pesma
Nikad se neću vratiti
Posljednje putovanje
Poezija
Samoća
To je moj život
Umrijeti
Vječnosti
Žuto proljeće

_______________________________  

Časoviti povratak

Bože moj, kakva, kakva li je bila?
- O srce lažno, neodlučni duše! -
Je l’ bila dodir lahora kad puše?
Il’ proljeća u bijegu brza krila?

Bila je tako prozračna i laka
ko sjeme na vjetru … Nevidljiva
ko što je osmijeh kad se u smijeh skriva.
Mutna u zraku ko drhtaj barjaka.

Barjak i osmijeh i sjemenka mala,
proljeće junsko, lahor iz daljine …
Luda li i tužna tvoga karnevala!

Promjenljivost tvoja u ništa se skrila
- o sjećanje slijepo, o pčelo gorčine! -
Ne znam što si bila, a znam da si bila.

_______________________________  

Da bih te volio

Da bih te volio, sudbini
predao sam svoje srce.
Više se nećeš moći osloboditi
-više se neću moći osloboditi!-
od kobnosti te ljubavi!

 Ne mislim na to, ne osjećaš to;
ja i ti smo već ti i ja,
kao more i kao nebo,
a nebo i more postoje
bez svoje volje.

_______________________________  

Dani, dani…

Dani, dani, dani, dani,
ali nikad dan da dodje
April, boja zamišljena,
al’ ne april pramaljetni.
Mi želimo jedan osmijeh.
Dalje, slušaj, zemlja plače,
Onda dodje veče. Život
zlato ide po stablima.
a život je, uokolo,
požar, što ih ognjem pali.
Ljubavi se ptica smješka
zbog blistavih obećanja.
Kroz tijelo, sve do duše,
stiže miris čistog cvijeta.

Svaki vrh nam pokazuje
nove ravni, lunu tužnu.
Odmiče od grane grani
pjev, što bje nam tako blizu.
Noći, noći, noći, noći,
ali nikad noć da dodje.

_______________________________  

Intimna ruža

Ruža, ruža… (ali ona ruža…)
Proljeće se vraća
s ružom
grimiznom, ružom, žutom, bijelom, grimiznom,
i svi se opijaju ružom,
ružom jednakoj drugoj ruži.
A zar je jedna ruža jednaka drugoj?
Zar su sve ruže jedna ista ruža?
Da (ali ona ruža…)
Osamljena ruža u ruci,
koja mirisom dopire do dna svoga i jedinog
ruža za grudi ljubavi
za usne ljubavi i duše.
(…Iza dušu bješe ona ruža,
koja se slatko medju ružama krila,
a jedne večeri nestade je s vida.
Od kakva je žutila takva svježa ruža?)
Sve, od ruže do ruže, ludo živi,
svijetlo, krilo, zrak,
talas i žena,
i čovjek, i žena, i čovjek.
Ruža visi, lijepa
i blaga, za svakoga.
Njeno je tijelo bez polusjene i tajne,
puno i ljupko istodobno,
intimno i očitio, žarko i slatko.
Ova ruža, ona ruža, druga ruža….
DA – ali ona ruža…

_______________________________  

Ja nisam ja

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravljam.
Taj što šuti, spokojan, kad govorim,
taj što oprašta, blag, kada mrzim,
taj što šeće tamo gdje mene nema,
taj što će ostati uspravan kad ja umrem.

_______________________________ 

Majka

Talasanje nepoznatog, sine,
nosi te i vraća, beskrajno more.
Gdje će te na koncu ostaviti?

Zar te dozivaju tamo, druga moja dušo,
s tolikom žudnjom
kao ja ovdje, zar bi strepili tamo plačući,
kao ja, kad bi ti ostao ovdje
konačno i zauvijek?

_______________________________  

Najprije je došla čista

Obučena u nevinost
I voljeh je kao dijete.

Zatim se odjenula
U neznam kakve haljine,
I pobjegoh od nje mrzeći je nesvjesno.

Na koncu posta kraljica
S raskošnim nakitom…
Kako se žučno i besmisleno srdih.

Ali kada se počela svlačiti,
Ja joj se nasmiješih.

Ostala je u tunici
Svoje davne nevinosti
Ponovo u nju vjerovah.

I ostavila je tuniku,
I kaza se sasvim, gola…
O strasti moga bića, poezijo
Gola, i zauvijek moja.

_______________________________  

Ne

Dok ja prolazim, more mi,
za trenutak, reče: da.

A onda, odjednom,
po stotinu, po hiljadu puta: Ne!
ponavljajući ga do u stravičnu beskonačnost.
Ne, ne! Ne!! Ne!!!, sve više,
sve jače sa noći. -

Njegova poricanja
slivaju se u jedno ko talasi.

-Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne!

I celo more, tamo ka Istoku, samo je
jedno beskrajno, crno, kruto i hladno
ne!

_______________________________  

Noćna pesma

Tamo se širi miris ruže.
Udahni ga u nepravdi
Tamo se prostire mesečina
Uzmi je u obilju.
Tamo se čuje zubor potoka
Udahni ga u slobodi.

_______________________________  

Nikad se neću vratiti

Nikad se neću vratiti
Noć mlada, tiha i vedra,
uspavaće svet, zracima
svog meseca – jedinca.

Tela neće biti,
i kroz prozor;
svezi će ući lahor
da za dušu pita.

Niko neće čekati da dođem,
iz dvostrukog mog odsustva,
nit ljubiti spomen na mene,
između suza i milovanja.

Ali biće zvezda i cveća,
uzdaha i nada
biće ljubavi po avenijama,
u senci grana.

Isti će klavir odjekivati,
kao u ovoj noći,
ali ga niko neće slušati,
zamišljen, sa mog prozora.

_______________________________  

Posljednje putovanje

… Otići ću. A ptice će ostati
pjevajući;
i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom
i svojim bijelim zdencem.

Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno;
i zvonit će, kao i večeras,
zvona sa zvonika.

Umrijet će oni koji su me voljeli;
i svijet će se obnavljati svake godine;
a u uglu mog vrta rascvala i okrečena
lutat će duh moj, nostalgičan…

Otići ću; i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla
zelenog, bez zdenca obijeljena,
bez neba plava i spokojna …
A ptice će ostati pjevajući.

_______________________________  

Poezija

Poezija; rosa
svake zore; kći
svake noći; svježa, čista
istina posljednjih zvijezda
nad blagom istinom
prvih cvjetova!

Rosa, poezija;
jutarnje padanje kiše s neba na zemlju!

_______________________________

Samoća

Svo si u sebi, more, pa ipak
kako si bez sebe, kako samo,
kako daleko, uvijek, od sebe samog!

Otvoreno u tisuću rana, svakog časa,
kao i moje čelo,
tvoji valovi odlaze, poput mojih misli,
i dolaze, odlaze i dolaze,
ljubeći se, rastajući se,
s vječnim upoznavanjem,
more, i nepoznavanjem.

Ti jesi a ne znaš,
srce ti udara, a ne osjećaš …
Kakva potpunost samoće, more samo!

_______________________________  

To je moj život

To je moj život, onaj odozgo,
onaj čistog povjetarca,
onaj posljednje ptice,
život zlatnih vrhova u tami!

To je moja sloboda, mirisati ružu,
sjeći hladnu vodu ludom rukom,
ogoliti drvored,
uzimati suncu njegovu vječnu svjetlost!

_______________________________  

Umrijeti

Umrijeti, to je samo
gledati unutra; otvoriti život jedino
prema unutra, biti tvrđava neosvojiva
za žive iz života.

_______________________________  

Vječnosti

Vječnosti, ljepoto
sama, kad bih mogao
da te pjevam, u tvom jedinom srcu,
kao što ti mene u mome pjevaš,
u večeri koje su jasne od smirene radosti!

Kad bi u svojim posljednjim zanosima
osjetila da sam u tebi,
i da si sva opita,
kao što ti mene cijeloga opijaš!

Kad bih bio – neizreciv -
miris, svježina, glazba, uzbuđenje
u beskrajnom čistom proljeću
tvoje unutrašnje bezmjerne potpunosti!

_______________________________  
 
Žuto proljeće

April je stizao, pun
žutih cvjetova:
žuti potok,
žuta dolina, brežuljak,
dječje groblje
i vrt, gdje je ljubav živjela.

Sunce je žutom bojom premazivalo svijet,
svojim kosim zrakama;
jao, na zlaćanim ljiljanima,
bistra voda, mlaka;
žuti leptiri
na ružama žutim.

Žuti su vijenci krunili
stabla; dan je bio
zlatno, mirisno blaženstvo,
u zlatnom buđenju života.
Među kostima mrtvih
bog je širio svoje žute ruke.

_______________________________  

Dios primero

Días negros cual los días
de parada indiferencia
de dios antecreador.

(Todo duro, entero todo,
en mole de un orden negro,
como un yo tan sólo yo.)

De pronto, un día de gracia,
todo me ve con mis ojos,
me parto en mundos de amor.
Juan Ramón Jiménez

Nije na zvijezdama da upravljaju našom sudbinom, već na nama samima. ( William Shakespeare)