Luko Paljetak (Dubrovnik, 19. avgusta 1943) je hrvatski književnik akademik. Autor je brojnih zbirki pesama, knjiga za djecu, naučnih studija, članaka, eseja i antologija. Rodio se i odrastao u Dubrovniku u kojem živi i radi. Studirao je hrvatski i engleski jezik na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zadru gdje je kasnije i radio kao asistent. Bio je reditelj i dramaturg Zadarskog kazališta lutaka te jedan od urednika Zadarske revije. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odbranom disertacije, Književno djelo Ante Cettinea 1992. godine. Vrstan je prevodilac s engleskog, francuskog i slovenskog jezika. Između ostalih preveo je i neka od djela Chaucera, Shakespeara, Byrona, Wildea, Joycea i Prešerna. Preveo je (zajedno sa Zlatkom Tomičićem) i zbirku pjesama makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova . Stalni je član HAZU-a i dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU). Član je i brojnih književnih udruženja u Hrvatskoj i inostantstvu i dobitnik mnogih nagrada i priznanja. Urednik je časopisa Dubrovnik koji izdaje Matica Hrvatska ogranak Dubrovnik.
Čovjek koji pjeva
Građa
Jeke
Koljenski otoci
Kondicionali ljubavi
Ljeto
Mi
Nešto čemu je ime baš to
Ne čuješ …
Nepovratna
Oda zahodu
Prva stranica
Pjesma malenog
S drukčijom namjerom si došao
Sva povijest
Stvaranje
Tvoje poglavlje
U vrijeme kad svijet se stvarao
U svakom slučaju te volim
Upute mladom prevoditelju
Zaborav
_________________________________
Čovjek koji pjeva
Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju
nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi
uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku
namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas
_________________________________
Građa
ništa bih bio da te ljubio nisam, nitko,
i zato ja te molim da budeš sve i svi;
nije to povijest, niti politika, to vrijedi
više od tog i manje od tog, jer posve èitko
stoji da mi smo građa od koje su i sni;
kako god bilo, nema spasa, što slijedi slijedi.
_________________________________
Jeke
Svatko je samo nalik na svoju ljubav,
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila,
ako se vole djeca ljubav je puna stida,
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav,
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila),
ako se slijepci vole i ljubav nema vida.
Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,
cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruča.
Kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo vruće sašli,
u nama susreću se svi što se nisu sreli,
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone,
u jednom maku traju svi drugi prošli zgasli.
Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše,
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla,
netko je mnogo prije pio iz iste čaše,
mnoge je davne stope poslednja stopa strla,
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice sporo puze.
Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno,
u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.
_________________________________
Koljenski otoci
Pao je snijeg jer nebo ne pada, nebo pada
samo u tvoje oči, sjeverno nebo s mnoštvom
pataka koje lete ka tvojim koljenima
koja se dižu kao otočje neko negdje
dolje u toplim južnim morima gdje su školjke
novac a banke banke podataka i služe
za pranje protupravno stečenih užitaka
i kapitala koji na pijesku gubi ime
i prelijeva iz jednog pregiba se u drugi;
prepone preskačem ti u trci kojoj cilj je
na mjestu gdje cilj ì jest, sve drugo nema mjesta
nego je svugdje kao u snijegu nebo, ovo
koje je s njega palo samo u tvoje oči;
na otocima tvojih koljena tu sam palma
kokosova što njiše tvoj glas je dok mi nešto
govori na tom nekom narječju što je mnogo
starije nego šum valova oko tebe,
pretpostavljam da kada prevede ga se s jedne
na drugu stranu, što je gotovo nemoguće,
značenje mu je: čovjek koji je, snijeg na glavi
noseći, doplivao do netom otkrivenih
Koljenskih otoka
_________________________________
Kondicionali ljubavi
Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa
igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova
i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva
kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi
i, vjeruj, nema bolje
_________________________________
Ljeto
S pticama nešto nije u redu ovog ljeta
previše ima srca u zemlji, mnogo ljubi,
kraljevski ljiljan raste a nigdje nema kralja
između dvije usne dolina ruža cvjeta
naoštrio sam ruke i vadim te iz ralja
pohlepne ove noći i govorim ti: šuti
ne kazuj da si žena, ne noćas kad se grubi
krikovi zvijezda traže u zraku a mi skromni
hodamo tako tiho da trava i ne sluti
i bojimo se svakog vjetra ovako lomni
_________________________________
Mi
umrli svi su, ali i živjeli su svi;
između svih tih mi se ljubimo kao ludi
pomalo, jer ni jedne ni druge nismo spremni
slijediti, nema takvih da čine to što ti
i ja učiniti smo sposobni, kao ljudi
kojine žele priznat ni jedan zakon zemni.
_________________________________
Nešto čemu je ime baš to
Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime
baš to – ta savršenost
_________________________________
Ne čuješ …
Ne čuješ jer ti glas, koji ti druge stvari
govori, uho sasvim osvaja kao bludnik
kreposnu dotad, zrelu gospođu, daješ rukom
znakove da se niste razumjeli, da kvari
vika kristale zraka, žudiš za onim zvukom
u koji možeš ući kao u stari rudnik
napušten, vjerujući da još se može naći
ono što drugi nisu, tako i ljubiš, cijeniš
krùpicu dijàmanta na jeziku, u hrani
i starim cipelama, zbog toga put je kraći
nego će potrajati potraga, ali dani
postaju dugi, nekom znakove daješ, pjeniš
od napora se da im objasniš da ti glas,
koji ti druge stvari govori, ne da čuti
ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je
uzalud: oni viču toliko da tišina
postaje savršena, i tako čuješ sve
_________________________________
Nepovratna
pijem iz „nepovratne boce“ (to čitam na njoj),
nepovratno je dakle i piće to i tren
u kojem pijem, ipak povremeno bih htio
vratiti bar kap te tekućine što pri danjoj
zvijezdi je manje slatka nego kad okus njen
dopuni ona noćna, zbog koje sam i pio.
_________________________________
Oda zahodu
Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode, vrli kraljevski trone,
do tebe stope katkad su teške,
kad vjetrovi se kroz crijeva gone
tad plaćaju se najmanje greške,
i car ti ponizno prilazi, pješke,
riješi se tada svih carskih uza;
počast ti daje i moja guza!
Primi je blago, dobrostiv budi,
neka je tvoje naručje stiska,
osrednje tovno govno ti nudi,
kao oboa trubeć, bez piska;
najljepši ukras tebi je driska,
a prdac njoj je tek anakruza;
počast ti daje i moja guza!
Ti stihova si knjižica cijela
i svatko može seruć pročitat
na zidu tvome sabrana djela;
čija su? to i ne treba pitat,
guzobris svaki jedan je citat
a sraćka sonet dirljiv do suza;
počast ti daje i moja guza!
Otmjeno tebe zovu i WeCe,
i klozet za Gospodu i Dame,
koliko tu se začelo djece,
mekši si ti od najmekše slame,
parfemi tvoji leptire mame,
i one dugih i kratkih bluza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode vječni, zahode javni,
kako je divno u tebi kenjat,
biti nastavljač, mali, a slavni
vječnoga sranja što neće jenjat,
sve će se, govno neće se mijenjat,
ti si mu carstvo, čmar mu je ćuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode poljski sa šupljim srcem,
ne može tebe nitko prešišat,
pozdravljam tebe dvostrukim prcem,
u rupu srat ću, u zrak ću pišat,
možda ću katkad u mraku zbrišat,
prekratka ti je hipotenuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode sretni, izvore znanja,
živjet ćeš vječno, sve dok je sranja!
_________________________________
Prva stranica
Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu
stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,
nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne
zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom
_________________________________
Pjesma malenog
Malen sam, ali ja bih još manji htio biti,
zaista, jer bih tako razvio neke važne
nutarnje osobine, htio bih biti manji
od puža koji pijan kroz vinograd u vlažne
večeri pjeva pjesme koje bi mogle biti
i meni repertoar; htio bih biti tanji
od leptirova krila i djevičnjaka, meni
ne treba veličina u svijetu gdje se pada,
ni let u nebu čistog olova, volim crva
koji kroz kosti noge, što ga je tko zna kada
zgaziti htjele, ljupko zvižduće, kao prva
svemirska violina, u njeogovoj se sjeni
svejedno može vjetar osjetiti, ili strasni
jutarnji miris ruže; velik sam bio dugo
i dosta, koža mi je na glavi poput kože
tabana ili bubnja, od trenja, još su jasni
tragovi pomicanja nebesa što se množe
i dijele uvijek s nulom koja i nije drugo
nego je krug na vodi što mu je tvorac žaba;
ali ja još bih manji, još manji htio biti,
ne žaba – punoglavac!
_________________________________
S drukčijom namjerom si došao
S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće
ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći
nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe
_________________________________
Sva povijest
Sva povijest sudjeluje u tome kad te ljubim,
i spominju se dični kraljevi koji nose
imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu,
latinska, beskonačna, i kao duge kose
ljepoticā u noći padaju kiše škrtu
nudeći nama glazbu dok tijelo tvoje rubim
s namjerom da te sasvim odredim prema svemu
što želi prisustvovat u tebi s davnim nekim
právom i možda željom neutaženom, gledam
gradove koji leže zauvijek tvojim mekim
rukama uhvaćeni i gotovo ti ne dam
disati, ne dam piti i prepuštam te nijemu
i savršenu drugim trenucima i drugim
pažljivim postupcima, i moje brojne greške
postaju divne, sušta vrlina kojom tješim
usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim
pokrivam kao lišćem iz kojeg vise teške
povijesne zagonetke; ja treba da ih riješim,
a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim.
_________________________________
Stvaranje
jednoga dana bog je prosuo s neba punu
kutiju novih sjajnih spajalica i zatim
razasuo na zemlju hrpu papira, raznih,
bijelih, neispisanih, spajalice dva po dva
hvatale su, po redu, htijući spojiti ih,
nastale tad su knjige, leptiri, i nas dvoje.
_________________________________
Tvoje poglavlje
Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći
ostaje otvoreno, zatim red po red pada
čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća
po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag
_________________________________
U vrijeme kada se svijet stvarao
Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom
_________________________________
U svakom slučaju te volim
Volim te uvijek
I kad se budiš
I kad na licu šminke nemš
I kad si ljuta i kad se čudiš
I kad bez mene na ples se spremaš
Uvijek te volim
Hoću da znaš
Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
Volim te kada si blijeda i sjetna
I kada bore imaš na licu
Volim te kad si divlja i sretna
I kad u ruci držiš pticu
Kada ništa nećeš da mi daš
Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
Volim te uvijek
I kada sanjaš
Kada ne pišeš mi kad te nema
Kada od mene stalno se sklanjaš
Volim te kad si posve njema
Kada šutiš poput ribe baš
Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
Volim te uvijek
Čak i tada
Kad ne volim te
Kad si sama
Kad večer pada iznad grada
Volim te kada se praviš dama
Kad ne voliš me kao sada
U tome i jest život naš
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
_________________________________
Upute mladom prevoditelju
Uvuci se u tuđu kožu, sobu,
spavaću ili radnu, budi vraški
radoznao, u prostoru i dobu
davnom, sa stranog jezika na naški
prenosi zrnca smisla (tako čine
i ljubavnici jer i oni jesu
Prevoditelji), gutaj nove sline
zbog starih ushićenja, u svom bijesu,
pravednom, vrlog meštra pravom znanju
pouči, on se neće ljutit, sklon je
šutnji, nek bude zahvalan ti, vezom
povezani ste tajnom: njemu manju
priznahu slavu, tebi plaću, on je
Englez, ti možeš pravit se Englezom.
_________________________________
Zaborav
Voleći tebe ja sam zaboravio da ću
umrijeti, da živim kao i drugi ljudi
što svako jutro mlijeko kupuju jer ga piju
uvjereni da to im zdravo je, moje grudi
imaju nalog da me tek privremeno skriju
jer sam zaboravio, također, da tek kraću
ulogu dobio sam da samo katkad javim
po koju vijest u stihu, važnu za daljnju radnju,
da nisam ovaj nego onaj, u onom trenu
kad si zaljubila me u sebe, kad u plavim
knjigama tvoga neba dionicu, što cijenu
ne gubi, dobio sam, dodanu vrijednost, zadnju
neupisanu zvijezdu; voleći tebe ja sam
zaboravio, sasvim zaboravio da ću
umrijet, a i neću!
_________________________________
Zadnja večera
Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
„Večerat ćemo“, rekao im je
„možete a la carte
izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.“
Petar će: „Ja ću kamenice,
najviše volim njih.“
Matej će za njim: „Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.“
Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je zabilježila,
u kuhinji je znoj
oblijevao sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.
Andrija reže: „Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!“ Jakov na to srdit
prenu se: „Nije red
govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?“
„I ja ću ribu“, Tadija reče,
„i malo blitve s njom.“
„Pridružujem se“, reče Šimun.
„Dajte mi“, reče Tom,
„da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
salatu i pommes frites.“
„Ivane dragi“, reèe Isus,
„a što ćeš jesti ti?“
Ivan će: „Učitelju, ja bih
isto to što i vi.“
Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.
Javi se Juda s kraja stola:
„Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije, danas
ne muči baš me glad.“
„Zaista, zaista vam kažem,
jedan između vas
izdat će me“, tad reče Isus
spustivši malo glas.
Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.
nekome tanjur pao je na pod,
zazveckao je lim.
„O, Juda“, reče Petar, „ništa
ne čusmo, stani s tim.“
„Svakome to se može dogodit“,
reče mu Juda ljut.
„Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.“
Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: „Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;
činite ovo u spomen na me“,
i komad kruha mek.
Ivanu pruži: „Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!“
Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.
U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspalii,
Isus je bdio sam.
Nitko nije ni posve dobar ni posve loš, nitko nije ni posve crn ni posve bijel, ali ni posve siv. Između toga postoji
čitava skala savršenstva boja i nijansi. Ljepota svijeta jesu nijanse. (Luko Paljetak)
AUDIO