Li Tai-Po

Li Tai Po (700-762)  je središnja osobnost kineskog pjesništva i umjetnosti, istaknuti nosilac taoističke tradicije. Snažna individualnost, na granici egocentričnosti, beskompromisan u odustajanju od svih do tada priznatih normi, kako umjetničkih tako i društvenih. Rođen je u mjestu Suiye, današnjem Tokmaku u sovjetskom Turkestanu. Djetinjstvo provodi u provinciji Sichuan, na krajnjem zapadu Kine. Premda izdanak vladarske loze kojoj je pripadala i carska dinastička kuća Tang, odrasta u obitelji dobro stojećih trgovaca, bez većeg društvenog položaja, Već zarana dobiva solidno klasično (konfucijansko) obrazovanje. Navršivši dvadeset godina otiskuje se u svijet kao pjesnik-skitnik I time počinju njegova putovanja prostranstvom kineske imperije, da završe tek smrću, četrdesetak godina kasnije. Koliko je poznato nikad nije pristupio državnim ispitima koji bi mu omogućili ulazak u javnu službu, premda je, imajući u vidu obrazovanje i vještinu slaganja stihova, ispunjavao sve preduvjete. Postoje zapisi da je boravio u provinciji Shandong, dakle na krajnjem istoku, kao jedan od članova književnog klana “Šest besposličara iz bambusovog gaja”, (naziv koji očito aludira na taoističkih Sedam svetaca iz bambusovog gaja) gdje susreće drugog velikog kineskog pjesnika, Du Fua i gdje se rađa duboko prijateljstvo dvaju velikih umjetnika vidljivo na više mjesta u njihovim pjesmama. G. 742. Li Tai Po, po prvi put, odlazi u prijestolnicu. Jedan od prijatelja taoista uvodi ga na dvor kao već poznata i slavna pjesnika. Caru Ming Huangu ga predstavljaju kao “prognanog besmrtnika”. Ming Huang, veliki ljubitelj umjetnosti i mecena, zadržava ga na dvoru i postavlja na položaj dvorskog pjesnika. Iako u službi cara, Li Tai Po međutim zadržava stare navike slobodna i pomalo raspusnog života. U trećoj godini boravka na dvoru pada u nemilost kao žrtva spletke careve najomiljenije konkubine i prvog eunuha, te biva prisiljen napustiti Changan. Na jednoj od dvorskih svečanosti pijan je, navodno, prisilio prvog eunuha da mu čisti cipele, što mu ovaj dakako nikad nije oprostio. Pobuna An Lushanaa, koja će uzdrmati čitavu imperiju i izazvati abdikaciju samog cara, zatiče ga u Louyangu. Li Tai Po se pridružuje Li Lingu, princu od Yonga, koji se i sam pokušava popeti na carski prijesto. Plan ne uspijeva i pjesnika utamničuju i osuđuju na smrt. Kaznu mu u posljednjem trenutku preinačuju u progonstvo, te ga upućuju u granično područje u današnjoj provinciji Guizhou. Opća ga amnestija, proglašena nakon tri godine, zatiče još uvijek na putu, u Sichuanu. Vraćajući se, zadržava se u Taipingu u nekog rođaka. Tu, nedugo potom, 762. godine i umire. Postoji legenda da se u pijanstvu utopio, pokušavajući dohvatiti mjesec što se ogledao u rijeci. Vjeruje se da je veći dio pjesama Li Tai Poa izgubljen: nakon njegove smrti oko tisuću ih je prikupljeno u zbirku, kojoj se međutim vrlo brzo gubi svaki trag. Tek 1068. pronađene su današnje verzije.
 

 

Laka pjesma
Ispraćaj Meng Haorana
Noću
Pijem sam na mjesečini
Pitanje i odgovor na planini
Slušajući citru redovnika Jun iz zemlje Shu
Tri prijatelja
Vina donesite
Vječita pjesma

__________________________________ 

Laka pjesma

Od ebanovine je čamac moj,
od grohotuše moja frula,
a njene male jamice
prstenom zlatnim obrubljene.
Vino! Kao sok od biljke…
koji čisti moje svijetlo odijelo,
vino tako mrlje čisti
što se crne na mom srcu.
Vrč zlatan, zlatnoga vina pun,
na rijeci čamac, crn i vitak,
i sklonost žena – i meni se čini
da sam ja sretan kao bog!
Ispraćaj Meng Haorana

U paviljonu žutog ždrala,
opraštamo se, stari prijatelju,
magle ožujka cvijeće prekriše,
ti odlaziš u Yangzhou.
Daleki obris osamljena jedra,
modrinu neba doseže,
vidim još samo Dugu rijeku
što teče ka obzorju.

__________________________________ 

Noću

Pred posteljom Jasna mjesečina,
je li to inje zemlju prekrilo?
Dižem glavu, gledam jasni mjesec,
spuštam glavu, u srcu mi zavičaj.

__________________________________ 

Pijem sam na mjesečini

Sred cvijeća pehar, vina pun,
pijem sam – nikog da ga podijelimo.
Čašu dižem, blistavi mjesec pozivam,
s mojom sjenom nas je troje.
Mjesec, premda ne pije i ne razumije,
a sjena glupo slijedi moje pete,
budimo prijatelji, bar za jedan tren,
veseli i bezbrižni, dok proljeće traje.
Ja pjevam, mjesec se klati,
ja plešem, sjena se izvrće.
Dok sam budan, slavimo zajedno,
kad se opijem, mi se razdvajamo.
Vječno vezani, nismo uvijek bliski,
do novog susreta, oblacima s druge strane.

__________________________________ 

Pitanje i odgovor na planini

Pitaš me zašto sam ostajem na zelenoj planini,
Smiješim se u tišini, dok mi duša slobodno luta.
Potok nosi pupoljak breskvinog cvijeta u nepoznato,
Odvojen od svijeta ljudi, imam svoje nebo i zemlju.

__________________________________ 

Slušajući citru redovnika Jun

iz zemlje Shu

Grleći zelenu citru, redovnik iz zemlje Shu
spustio se zapadnom stranom planine Emei.
Već prvi zamah njegove ruke, meni na volju,
donese šumor borova iz tisuća dolina.
Čuh mrmorenje brzaca planinskih potoka
i jeku zvona stegnutih mrazom.
Al dolazak zelene planinske večeri ne oćutjeh,
i oblake jesenje što sve obaviše tamom.

__________________________________ 

Tri prijatelja

U čardaku zelenom sam sjedim i pijem vino,
Vina piti ne valja mi samom! -
Zar nema nikog tko će piti sa mnom? —
Tad priđe mjesec, pozdravlja me bratski.
I drugi prijatelj se javi: moja sjena,
Mjesec i sjena! Zaista dva dobra,
mirna druga, a ne piju ni kapi!
I sve što radim – radi moja sjena,
a mjesec je blijed . – Da ste mi zdravo, druzi!
Hajd, pijmo sad, dok proljet ne dođe! —
Pjevam. A mjesec sluša, pa se smije,
Plešem. A sa mnom pleše moja sjena.
Hej, prijatelji, tako nam i treba!
Al, zaklinjem vas, ostajte mi vjerni
bar dok mi riječi ne izgube smisla!
A kad mi magla mozak uskovitla,
ej, onda zbogom, prijatelji!
U cik zore valja nam se rastati,
al ne zadugo: – već sutra uveče
uz vino mi ćemo se naći! Zbogom prijatelji!

__________________________________ 

Vina donesite

Zar ne vidite vode žute rijeke kako s neba silaze,
otičući u more da se nikad ne vrate?
Zar ne vidite tugu bijele kose u ogledalima gornjih odaja,
crnu svilu u svitanje što u sumrak snijeg postaje?
Samo u slavlju bez kraja čovjek zadovoljstvo nalazi,
mjesecu ne okrećući nikad, čašu ispražnjenu,
Nebo me talentom podarilo, iskoristiti ga valja,
tisuće zlatnika trošim, al iznova se vraćaju.
Janje spremaj, vola kolji, sve za uživanje,
pijmo, dajte tri stotine čaša!
Za starog učitelja Cen,
za učenika Dan Qiu!
Donesite vina,
čaše nek ne stoje!
Ja ću pjesmu pjevati!
Gospodu plemenitu molim, pažnjom da mi uzvrate!
Što su zvona i bubnjevi, rijetka jela i dragulji,
vječno pijanstvo želim i nikad da se ne budim.
Sve mudre i trezvene muk zaborava pokriva,
veliki pijanci tek za sobom ime ostaviše.
Davno je princ Chen, u Palači radosti, banket priredio,
tisuće zlatnika i bačve vina za slobodu smijeha i veselja,
Domaćine, što govoriš da ti je kesa prazna,
vina kupi i donesi, ispit ćemo ga zajedno.
Konja dorata imam
i bundu dragocjenu,
pošaljite nek ih razmijene. za najbolje vino,
da isperemo jad deset tisuća prošlih pokoljenja.

__________________________________ 

Vječita pjesma

Ja slikam slova.
Krijepi me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz grmlja rosa kaplje kao niza bisera.
Stihove pišem na blistave papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko traje miris mandarine kod žene
što ga pod pazuhom nosi? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom? 
Tek ova pjesma koju ovdje tešem
– na vječnost služi čovječanstvu cijelom?

Mudar čovjek sve svoje nosi sa sobom. Bias