Lord Byron

Pjesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu. Byron  se rodio 1788. kao deklasirani aristokrat, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora.Umire u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i djelo usko su povezani,dopunjuju se i stvaraju gotovo nedjeljivu cjelinu. U književnost je ušao kao pobornik klasicizma pa u obranu svoje prve zbirke pjesama, koja je doživjela oštru kritiku, piše satiričko djelo u du- hu Popea (v.), gdje nepravedno napada romantičke pjesnike. Zatim putuje u španjolsku, Portugal, Grčku, Albaniju i Tursku, a nakon povratka objavljuje svoj putni dnevnik Putovanje Childea Harolda (Childe Harold’s Pilgrimage, 1812). Taj romantički ep, u kojem se prvi put javlja “bajronski” junak, pjesnika je preko noći učinio slavnim. Putnik Harold, kojemu B. pridaje starinski naslov “childe”, što znači vitez, melankolični i razočarani usamIjenik, sit života i užitaka, prkosno luta iz zemlje u zemlju ne našavši nigdje mira. Suvremenicima nije bilo teško poistovetiti taj romantički lik s njegovim stvaraocem, koji je u Haroldu prikazao svoga dvojnika, ali je istovremeno na temelju vlastite književne tvorevine svjesno izgrađivao samoga sebe. Nakon tog djela B. se na Ijestvici književne slave veoma brzo uspinje i objavljuje istočnjačke priče u stihu: Kaurin (The Giaour, 1813), Nevjesta iz, Abida (The Bride of Abydos, 1813), Gusar (The Corsair, 1814), Opsada Korinta (The Siege of Corinth, 1816) i Parisina (1816). Među njima Gusar i njegov nastavak Lara (1814) dalje izgrađuju ponositi i mrki bajronski lik. Usporedo s tim književnim uspjesima B. kao čovjek zadivljuje i zapanjuje englesko društvo. Privlačne vanjštine, a neobuzdan slobodnjak, on svojim životom potvrđuje legendu o fatalnoj romantičkoj ličnosti. No, iako je postao mondena veličina aristokratskih krugova, značajno je da to isto društvo mrzi i strastveno se bori protiv svake nepravde i ugnjetavanja, što je već i prije dokazao svojim govorom u kući lordova u kojem se zauzimao za radnike okrivljene zbog uništavanja strojeva. Novo razdoblje u Byronovu životu, a i u stvaranju, nastupa njegovim odaskom u svojevoljno progonstvo. Javno optuživan zbog rodoskvrnja, zauvijek napušta domovinu te najprije boravi u Švicarskoj, a zatim dulje vrijeme u Italiji. U tom razdoblju svoj ep Childe Harold dopunjuje novim putnim slikama (iz Belgije, iz doline Rajne, Švicarske i Italije), u koje je unio sjećanja na povijesne događaje (Waterloo) i na književne ličnosti (Rousseau) te ih je protkao mnogim romantičnim opisima prirode. Ogorčen zbog izgnanstva, B. u pjesničkoj drami Manfred (1817), u kojoj se ugledao na Goetheova (v.) Fausta, zaokružuje “bajronski lik” dodavši mu još i titansku snagu. U Manfredu, glavnom junaku istoimene drame, koji osjeća neku zagonetnu krivnju i nesavladiv je u htijenju da postigne zaborav, engleska je javnost prepoznala pjesnika te ga je zbog toga čak proglasila osnivačem “satanske” pjesničke škole. lako je pronio svijetom glas romantičkog junaka, B. ostaje vjeran klasicističkim uzorima i u tom duhupiše niz drama. Najuspjelije djelo, epsku satiru Don Juan (1819—1824), B. stvara vjerujući, poput klasicista, da je dužnost pjesnika šibati licemjerstvo. U tom duhovitom epu patos ranijih ostvarenja ustupa mjesto ironiji, a Don Juanovi brojni doživljaji i putovanja postaju izlika za široku društvenu satiru. U tom se djelu isprepleću retorika i šala,lirski Ijubavni stihovi i Vjerno prikazivanje stvarnosti. Slobdarski duh i pjesničko djelo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pjesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartine… Umro je 1824.

 

Atenska djevo, prije neg sati 
Da, mi nećemo lutati više
Dnevnik u Kefaloniji
Gle, ide lepa kao noć
Jednoj gospi 
Kad rastasmo se tada
Kad je na leta mnoga
Mračam mi duh je
Natpis na spomeniku newfondlandskog psa
Nećemo više tako kasno
Ona ide
Po obalama Jordana 
Pozdrav domovini
Redovi napisani na jednom
peharu načinjenom od lobanje
Strofe
Sunce svih bez sna
Stihovi napisani u jedan album na Malti
Šijonskom sužnju
Thomasu Mooreu
Terezi Gvičoli
Ulomak
Upitan koje je
Žena
 

_________________________________  

Atenska djevo, prije neg sati  

Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bol,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć’ što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem’ Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

 _________________________________  

Da, mi nećemo lutati više

Da, mi nećemo lutati više
u kasnoj noći ti i ja,
i zalud srce ljubavlju diše
i mjesečina još uvijek sja.

Jer duša kreće već iz grudi
uz mač što hrli sad u boj;
za predahom mi srce žudi,
i ljubav traži kraj već svoj.

I zalud noć sva voljenjem diše
i zalud njoj će uskoro kraj,
nas dvoje neće lutati više
uz mjesečine blistav sjaj.

_________________________________  

Dnevnik u Kefaloniji

Probudili se mrtvi – zar ja da spavam?
Svet čitav protiv tirana usto – zar ja da puzim?
Žetva je zrela – zar oklevati da žanjem?
Ne, ne dremam ja! Od trnja mi ležište,
i svaki dan mi je jek trube u uhu,
i odjek njegov u srcu.

_________________________________  

Gle, ide lepa kao noć

Gle, ide lepa kao noć kraja
Zvezdanog neba, vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il’ blaga svetlost, licu dana,
Gde kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nežna
-Što tiho je, a reč ne gubi-
Smešci zbore i boja nežna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

_________________________________  

Jednoj gospi 

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet’ kob što mu je data.

Al’ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg’ što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

_________________________________  

Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubvljaše ono?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.”

_________________________________  

Kad je na leta mnoga

Kad je na leta mnoga trebalo, plačuć nemo i srca slomljenoga,
da se rastanemo,
bledilo tvojih obraza i tvojih usana led jasno mi, jasno predskaza
nesrećnih godina sled!
Jutarnja rosa što pade ledena na me sa granja nagoveštaj mi dade
današnjih osećanja.
Prekrsi sve što reče,slavna si sad-al čime? Stid me zbog tebe peče
kada ti spominju ime.
Ja čujem, kad pomenu tebe, mrtvačka zvona i lako stresem se, srce zazebe:
zašto te voleh onako?
I ne slute za nas dvoje oni što tebe su znali:dugo će, dugo moje
srce za tobom da žali.
U potaji smo se sreli, u ćutnji sad jadujem dane:što srce ti zaborav preli?
Što duh tvoj da me obmane?
Ako se ikad ja i ti na svetu još sretnemo,kako ću pozdraviti tebe?

_________________________________  

Mračan mi duh je

Mračan mi duh je – o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grudi meni,
Taj zvuk će je izmamit znati,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stati.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg’ bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut – il’ rodit pjesan.

_________________________________  

Natpis na spomeniku newfoundlandskog psa

Kad Ijudski stvor sa svijeta pođe tog,
Poznat ne slavom, već zbog roda svog,
Kipar se trudi prikazat bol svu
Pa se po urni zna tko leži tu;
Kad prođe sve, na grobu možeš štiti
Ne što on bje, neg’ što bi trebo biti;
A jadni pas, najbolji drug ti dani,
Što dočeka te prvi, prvi brani,
Što srce gospodara u svom krije,
Samo za nj živi, muči se i bije,
Sruši se prezren, jer dušu što ima
Tu je na zemlji, nebo mu ne prima,
Dok čovjek za se, bijedni kukac taj,
Uz oproštenje traži cio raj.
O, čovječe, kratkovjeki ti stvore,
Izopačeni robe i još gore,
Tko zna te, prezre taj te istog maha,
Ti gnusna hrpo oživljenog praha!
Tvoje je prijateljstvo himba, žarka
Ljubav tek blud, tvoj smijeh laž, riječi varka!
Životinja bi svaka, kad bi tvoga
Imena bila, sramila se toga.
Ti, što sad gledaš urnu tu, što prije
Prođi – je sućut potrebna joj nije:
Mog prijatelja grob je ovo svježi;
Imao samo jednog sam – tu leži.

_________________________________  

Nećemo više tako kasno

Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,

Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.

Noć je za ljubav doba strasno,
Al’ brzo dan stić’ zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.

_________________________________  

Ona ide

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote;
Svetlog, tamnog – njene oči daju,
Sve neznosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, niti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il’ u skladu loknica, il’ prama
što se spušta preko njenog lica,
Preko čela gde čedne, spokojne
Misli – su svog mesta dostojne.

Na tom licu koje ozarava
Sretni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina, večita.

_________________________________  

Pozdrav domovini

Zbogom! Zbogom! – Rodni žali
Već s’ otimlju oku mom;
Vjetar huče, rču vali,
A galebi grakću k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poć’;
Teb’ i njemu s Bogom sada,
Domovino – laku noć!

Jutrom će se sunce popet
Iznovice nad taj svijet,
Ja ću more, nebo opet,
Ali tebe neću zrijet.
Kuća pusta ostala mi,
Tužno, tamno sve u njoj,
Drač joj raste po stijenami,
Pas pri vratih cvili moj.

“Hodi amo, moje dijete!
A što plačeš tako – što?
Valjda što nam vali prijete,
Il bjesnilo bure ha!
Ne boj mi se, utri oko,
Jer nam brod je, lak mu kret,
l najbrži jedva soko
Natkrilio bi mu let!”

“Nek se vali s vjetri taru.
Njih zaista nij’ me strah,
Druga ali, gospodaru,
Bol mi ote srcu mah.
Spominjem se od Ijubavi
Svoje majke, oca svog,
Kano što ja njih ostavih,
Ostavit će mene Bog!

Otac, kano na rastanku,
Odoljet će jadu svom;
Ali majka i u sanku
Uzdisat će, znam, za mnom!
“Neka, neka, dijete mojel
Doliči ti suza ta,
Da su meni ćuti tvoje,
Plako možda bih i ja.

Hodi amo, moj junače!
Zašto si mi tako blijed,
Zar već Francez na te skače,
Il te plaši bure jed?”
“Strahom mi se duh ne bavi,
Gospodaru, nijesam plah,
Al ženu si da ostavih,
Ta me miso muči, ta!

Ona s djecom stan imade
Tamo blizu doma tvog;
Sto joj tužna reći znade,
Kad zazovu oca svog?”
“Neka, neka, moj junače!
Pravedna ti bol je ta,
Ali ja sam ćudi jaće,
Ne tugujem s takvog šta.

Jer tko da se poda kini
Rad ikoje žene tu,
Kad iza nas lako ini
Utješit će svaku nju.
Meni nije ničeg žao,
Nit se ičeg ja bojim,
Zalim samo da sam stao
Ne žaliti ni za čim.

Samac ja sam, sam do Boga
Sad na svijetu: tko je kriv,
Da ne marim ni za koga,
Kad ni za me nitko živ?
Naviko na tuđu hranu,
Znam da bi me  za koj’ čas
Da se vratim k svomu stanu
Ugrizao i moj pas.

Zato lađo, moje blago,
U tebi mi nade sve,
Nosi mene kud ti drago,
Samo natrag doma ne!
Zdravo, zdravo, vode sinje,
A budem li i vas proć’,
Zdravo, hridi i pustinje,
Domovino laku noć!”

_________________________________  

Po obalama Jordana  

Po obalama Jordana kamile Araba blude,
Na bregu Siona žreci lažnoga boga služe.
Pod stenam’ Sinaja Vaalove sluge hude
Ti gledaš, o, Jehova, kako ti ime ruže,
Pa zašto spavaju gromovi večne slave tvoje?

Tamo gde je prst tvoj ispisao tablice svete
I stopa osveštala pute narodu dobrom tvome;
Tamo gde su slave plamene siluete
Pisane munjom tvojom, nijednom samrtnome
Nije moguće prići po cenu života svoga.
Nek’ oko tvoje blesne munjinim silnim sjajem
I nek’ padne koplje iz poraženih ruku tiranina
O, da l’ će dugo tiran puniti zemlju vajem
I da li će narod jošte gledati mnogo dana
Ostavljen od teb’ hram naš tužan, napušteni?

_________________________________  

Redovi napisani na jednom peharu načinjenom od lobanje

Ne boj se – i znaj da je moj duh još uvek sa mnom;
Jedina lobanja ja sam iz koje – mada se pije, -
Nasuprot glavama živim u ovom svetu tamnom,
Ma šta isteklo, ništa nikada glupo nije.
I ja sam živeo kao i ti; i voleo i pio,
I umro: nek se zemlja odriče kostiju mojih;
Ti toči; mene nećeš okružiti, ma htio;
Usne su crva uvek odvratnije od tvojih!
Jer bolje je u sebi nositi sokove skupe
No blatnom gojiti crvu naraštaj glibav i sluzav;
Bolje je nuditi redom uzevši oblike klupe
To piće bogova, nego hranu za porod puzav.
Tu, gde se nekad, možda, moj duh pun snage sjao,
Kroz druge opet moja nek blesne sadržina;
Kad je već iz glava naš mozak izčezao,
Kakvu bi mogli naći zamenu bolju od vina?
Dok možeš, pij, jer ko zna? – Možda će buduće pleme
Kad ti, i tvoji kao ja budete mrtvo ime,
I tebe spasti jednom iz krila zemlje neme,
I s mrtvim stihove plešće i pirovaće s njime.
što ne? kad naše glave u kratkom danu života
Toliko malo mogu koristi da nam pruže,
Pošto ih poprave crvi, i blatna spremi toplota,
Za njih je sreća ako bar tako nečemu služe.

_________________________________  

Strofe

napisane prigodom prelaženja Ambracijskog zaljeva

S vedroga neba u svom srebru snatre
Mjeseca zrake, na Actium skriven,
Na valove gdje radi Kleopatre
Izgubljen stari svijet bje i dobiven.

Na taj mi prizor oko pogled baci,
Rimljana mnogih groblje, gdje u trenu
Jednome kruta Ambicija zbaci
Krunu, da mogla slijediti bi ženu.

Florence, što volim jednako te, glasi
Pjesme dok traju i svih riječi sklad
(Orfej iz pakla pjesmom ženu spasi),
Dok budeš lijepa i dok budem mlad;

O slatka! to bje vrijeme slično snima,
Kad svijet na kocki bje zbog zjene dvije:
Da pjesnik ima carstava ko rima,
Tvoj čar bi nove dao Antonije.

Premda to mrsko Usudu je strogu,
Zjena mi tvojih, u njih ću se klet,
Svijet zbog tebe izgubiti ne mogu,
Al’ te izgubit ne bih za sav svijet.

_________________________________  

Sunce svih bez sna

O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al’ ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!

Tako sja prošlost, svjetlost sveg’ što minu,
Što blistava je, al’ nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al’ dalek – čist, al’ kao led!

_________________________________  

Stihovi napisani u jedan album na Malti

Kao što pokraj groba stane
Prolaznik, jer ga ime prene,
I moje ime nek ti, do strane
Ove kad stigneš, privuče zjene!

Kada pročitaš moje ime,
Za godinu il’ možda dvije,
Za mrtva tada smatraj ti me
I da grob srcu ovdje mi je.

_________________________________  

Šijonskom sužnju

Ti večni duše uma nesalomiva,
u tamnici sjaš, Slobodo, snagom svom,
jer u njoj tebi samo je srce dom;
tek ljubav za te to srce okiva.
Kad u lancima decu tvoju skriva
pod svodovima tmurna, vlažna, tama,
tad zemlja kliče njihovim žrtvama,
i glas Slobode svetom se odziva.
Tvoj je, Šijone, zatvor mesto sveto,
jer on, ko mošti, stope sužnja krije:
po podu tvome Bonivar se kreto
dok ko u travu trag usnio nije;
nek niko trag taj ne zbriše: on, eto
do Boga vapi protiv tiranije.

_________________________________  

Thomasu Mooreu

Čeka me lađa ta,
Barka već po me stiže,
Al’ prije, Tom Moore, ja
Čašu ti dvaput dižem!

Zbogom svim što me vole,
Smiješak svim što me mrze,
Tu grud je što ne bole
Mijene je sudbe brže.

Neka se vali pjene,
Dalje sam svaki trenutak;
Pustinja oko mene
Ako je, tu je i vrutak.

Da zadnja kap je ta,
Za tebe na tom vrelu,
Prije neg’ skončam ja,
Ispio bih je cijelu.

Njom bih, ko vinom ovim,
Zdravicu digao – Prije Nego,
Tom Moore, otplovim,
Nazdravlje neka ti je.

_________________________________  

Terezi Gvičoli

Tereza, moja najdraža,

Pročitah ovu knjigu u tvome vrtu. – Ljubavi moja, ti nisi bila tu, inače je ne bih pročitao. To je jedna od tvojih najdražih knjiga, a autor je – moja prijateljica. Ti nećeš razumjeti ove riječi na engleskom, ni drugi ih neće razumjeti: to je razlog što ih nisam napisao na italijanskom. Ali, ti ćeš razumjeti rukopis onoga koji te strasno voli, i pogodićeš da je, sjedeći sa tvojom knjigom, mogao misliti samo o ljubavi. U toj riječi, prekrasnoj na svim jezicima, a ponajviše na tvom – amor mio – sadržan je moj bivši i moj budući život. Osjećam da ovdje postojim i da će me biti i posle smrti, a sa kojom svrhom – ti ćeš odlučiti. Ti si moja sudbina, osamnaestogodišnja žena, već dvije godine van manastira: volio bih da si tamo i ostala, ili da te bar nikada nisam sreo. Ali, kasno je za sve. Volim te, i ti mene voliš, konačno to kažeš i ponašala si se kao da je tako bilo, a to je za mene velika utjeha u svemu. Ja osjećam prema tebi i mnogo više od ljubavi i ne mogu da prestanem da te volim. Pomisli ponekad na mene kada nas Alpi i okean budu razdvajali – ali to se nikada neće desiti, dok god ti sama to ne poželiš.

_________________________________  

Ulomak

Kad im, u zračni dvor, glas oca moga
Pozove duh moj, radostan zbog toga,
Kad se, na povjetarcu, lik moj vine
I’ mrk u magli spusti se s planine,

Nek sjena grob mi nikakav taj mah
Ne spazi, gdje se prahu vraća prah!
Nek natpisa ni hvala nema tamo,
Epitaf nek je moje ime samo:

Ako to časna kruna mojoj raci
Ne bude, drugi ne služe mi znaci!
To, samo to mom grobu znak nek da;
Po njem’ nek za me ne zna se, il’ zna.

_________________________________  

Upitan koje je

“Porijeklo ljubavi”! Ah, mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videć’ te Ijubav živjet stade!

Želiš znat kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo će čeznut, suze liti,
Al’ živjet – sve dok živim ja.

_________________________________  

Žena

Malo taj, mislim, pozna ženske grudi
Tko s uzdahom steć’ želi ljubav njenu;
Zar mari ta za srce kog zaludi?
Obaspi hvalom svog idola zjenu;
Ne preponizno, jer će u tom trenu
Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu
Drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi, okrunit ćeš žar.

_________________________________  

My soul is dark
 

My soul is dark – Oh! quickly string
The harp I yet can brook to hear;
And let thy gentle fingers fling
Its melting murmurs o’er mine ear.
If in this heart a hope be dear,
That sound shall charm it forth again:
If in these eyes there lurk a tear,
‘Twill flow, and cease to burn my brain.

But bid the strain be wild and deep,
Nor let thy notes of joy be first:
I tell thee, minstrel, I must weep,
Or else this heavy heart will burst;
For it hath been by sorrow nursed,
And ached in sleepless silence, long;
And now ’tis doomed to know the worst,
And break at once – or yield to song.
 

Mračan mi duh je, Lord Byron

Ne plaši se neznanja, boj se lažnog znanja, jer od njega dolaze sve nesreće na svetu. (Lord Byron)

 

AUDIO

Darkness

When we two parted

She walks in beauty