WEB SITE NEWS »

Mak Dizdar

Mak Dizdar je rođen 17.10. 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća odlazi u Sarajevo putevima svog starijeg brata Hamida, koji ga je uveo u kulturne krugove. U Sarajevu se druži sa lijevo orijentisanim intelektualcima, a postaje i prijatelj pjesnika Tina Ujevića, koji tih godina živi u Sarajevu. U početku stvara pod uticajem socijalne lirike, pa kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936). Nakon toga radi kao novinar, poštanski službenik, pa potom i novinski urednik. Poslije Drugog svjetskog rata radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući Narodna prosvjeta. Od 1952. godine profesionalni je književnik. U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971). Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). Bio je glavni urednik Života od 1963. sve do smrti, 1971. godine. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije. Umro je u Sarajevu 14.08. 1971. 

Buđenje
Dažd
Dan odmora dan sedmi
Gorčin
Hiža u Milama
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Jutro u stablima
Kolo bola
Krug
Kompas
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Mjesec
Most
Maslina
Ostrva
Putevi
Ptica
Polifem
Poruka
Ruke tvoje i moje
Slovo o sinu
Slovo o smijehu
Slovo o čovjeku
San
Smrt
Sunce
S podignutom rukom
Uspavanka
U davno u slavno u bana Stipana Drugog
Zapis o zemlji
Zapis o izvoru
Zapis o vremenu
Zapis o riječi
Zapis o očima
Zidovi

_________________________________  

Brotnjice

Čekali smo dugo Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo
čekali
Jedni su bili praznih ruku a drugi ne znaše dobaciti
Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih
Ima ih koji su nicali i gdje nikada sijani nisu
Ima ih koji su hrabro nikli ali nikada na sebe svikli
Pa sada blude kao pijani od stare nade do nove zablude
Ima ih što marljivo djeljali su ražanj a zec kao zec
Ima ih koji su voljeli bilo šta nego išta na visokoj grani
Al onaj golub je u ruci koju smo vam baš od srca dali
I gavrani tavni sjeli nam na mozak A na vrh te patnje
Nismo ih ni zvali Opsjednuti vremenom što nasilno u nas
uđe
Pamti li ikto vrijeme što iznevjerilo nije
Kroz mreže od buđe davnom obećanju idemo
Što pred nama se krije sve zbiljnije sve luđe
Dobar dan dobri dane dobrom danu još uvijek dobrimo
Kroz kupinje crno kroz drače vremena kroz vražije kroz
vrače
Ruke su još tu al još se ne rukovasmo
Od opčinjenosti još se ne izliječismo
Jer lijeka još ne nađosmo
Osim one stare molitve
Osim one stare kletve
Osim
Od Drine do Ukrine i Save od Une i Sane do Rame i Neretve
Zapreštaju vam dijavole i studeni grade i suhi vjetre
Zapreštaju vas sa vasemim silama nebesnim urilom i
rapailom i epimilom
Da ne prihodite ka siemu ka metehu tom silama
nečastivim pometenom
Lijeka još nemamo osim molitve ove i kletve
Ali ni molitvu nam ne primaju za molitvu ni kletvu za
kletvu
Iako vraždu jaku sa vragom stalno i stameno vodimo
Da oblasti se i vlasti vražje osvobodimo
I tako kroz silne zvijezde što jezde u krilu mjesečine
Izmed sokolara i gospara pokraj zdura i providura onkraj agalara
Krčimo kroz grče kroz sulude grane kroz dane od lane
Kroz dane od sjutra Kroz ova nam jutra
Sve kroz žive rane
S golubom u ruci koja nije naša S gavranom vranim što
na tjeme pane
Otkud kaži sada Kuda kaži tada Kuda kaži ikad
A zec kao zec Stalno na mjesecu Ovdje nikad
Opsjednuti vremenom što samo uđe u nas koji u njeg
nismo Nikto
Pamti li vrijeme koje iznevjerilo nije ikto
Idemo kroz dobar dan dobri dane dobrom danu gdje si
da si
Još se ne izliječismo od lijekova mnogih jer
Lijeka još ne nađosmo sim ove molitve od čare čarke
od vilne varke
I kletve ove od kletvenika mnogih do kletvenika ubogih
Zapreštaju vam dijavola sa ancilijašom akomirašom
cernicašom
Da ne prihodite ka metehu ka siemu
Al šta sam ja Glas vapijućeg u pustinji iako
Nisam bio ni drvodjelja ni ribar ni vodonosac iako
Nikad nisam jeo lipov krst ni kršćavao vodom
Moja nada je prst u stubu svjetlosti
Moja svjetlost je u nadi
Ona je vjera u koju ja vjerujem
Ta što nema imena
Ona je u dobrom danu kome kažem
Gdje si da si ako si
Kao što ste već čuli
Tako mu ja
A on nema uha
Pa nehajan kao tisuć i dva gluha
Otsjekli su ga zbog otvorenosti
Prema svim stranama slova
On nema ni glasa da san naš zatalasa
Glas su mu iščupali u grkljanu na sudu pravde
A ima pravde i osim nje i suda ima osim tog
kobnog suda
I neće dan imati moći sve do jednog dana
Sve do dana kad neće biti ni noći
Za dan taj nek lipte rane vijeka nek kipte rijeke srdite
ljubavi
Kroz tmuše i tmače neka sve jače moćni mačevi
Neka svi lijepi neka svi dobri svi ružni i gubavi
Do mrvice podijele ovo vino ove hljebove
Kao što ubice i žrtve podijeliše bratski ove grebove
Jer treba do kraja čuti ovaj plač i ovu pjesan
Da nas ne nahrani trulež
Da nas ne sahrani plijesan
Ne sudite nas po tom što nam je zamračeno lice
Na putu ka ljubavi to gazimo kroz smetove i vijavice
Kroz pupinje ovo kroz kupinje i lozje
Nek ptice jatimice na gozbu ovu groznu na ovo kameno
grozje
Kroz suro i oštro inje kroz vitice sive
Između moje molitve i kletve
Nek dođu one od vesne
Nek priđu te nebesne
Nek slete
Drobne lastavice
I kobne kukavice
Sve stajačice i lutalice
Sve pjevačice i šutalice
Prepelice jarebice i sjenice
Nek se u ruke ove zapletu
Nek se upletu u trepavice
Nek mi u sjećanje uđu
Kroz zjenice
Kroz ovo vito valovito
Kroz ovo vito
Vilovito
Jer
Na ovom putu
Sada smo prvi put zastali
Znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči
Vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela
uzalud čekali
(Na kraju valja i ovo reći s pravom mjerom u izrazu i
glasu -
Ako nam glas i nije stigao duboko do neba
Vrisnuli smo bar
Kako treba)

Pitao si me brate i pobrate za zbitije
Što kriju ih brotnje Brotnjice
Ja rekoh ti sve što sam o tome znao
A više od toga ako hoćeš da saznaš
Ti onda tad
Zapitaj
Ptice

_________________________________   

Buđenje

Školjka na pješčanoj obali poče
u suncu da se sjaji
Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar
Na limunovu stablu zamirisa jače
bijeli cvijet
Sve prisutnije se tada čuše glasi
drevnog vremena
Galebovi evo već dugo kruže okolo
budućeg kretanja
U srebrnoj pjeni probuđenog mora
izda se boginja
Krajnji je čas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost
I zakoračiti u one neizvjesnosti
provalije
U samom
sebi

_________________________________   

Dažd

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

_________________________________   

Dan odmora dan sedmi

Knjiga postanka
Glava prva

U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro Dan prvi
Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu
I bi veče I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more
I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću
I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja
što miču se po zemlji
I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi i reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi Dan šesti
A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje
To bijaše dan sedmi Dan odmora

_________________________________    

Gorčin

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne prosiječe
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

_________________________________   

Hiža u Milama

Djedovska tu hiža bi stvorena
Krepča da krepost
U srcima
Ostane

Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage
I velikane
Srčane

Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane

Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuje se
Protiv
Vojne

I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica

Za sve one što u vijeku bježe
Iz svoje hiže
Koja im se
Ožeže

Iz širokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
Lomače
Leže

Ispod visokih krvnikovih vješala
I križnih
I kužnih

Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
I velikom
Teže

Za sve one što pravu riječ
U pravi čas
Rekoše

I na stazi krvavog ishoda
Što ruku im
Otsjekoše

Za riječ da hljeb je hljeb
Da vino je vino
A voda da je
Voda

Za one kojima su meso smudili
I ognjenim pečatom
Čist obraz
Žigosali

Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Božije

Za one kojima su jedini jezik
U grlu iščupali
Jer datu riječ
Nijesu
Odali

Za one koji su bez suda osuđeni
Da umru na repovima konja
Između dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika

Neka je ova djedovska kuća
Vazda i širom
Otvorena

Za one koje su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rasije
I Arkadije
Proklinjali

U omami teškog tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Mačeva

U tome gorkome koru
Riječi od Kuzme
I od Damjana

Za one koji su trikleto kleli
Jer još ih nisu
U svome mlinu
Samljeli

Neka je djedovska velika kuća
Uvijek i širom
Otvorena

Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care

Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare

Za njihova moćna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare

Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitničare
Ne mite

Nego ih uvijek jasno i javno
I ruže
I kude

Neka su vrata djedovske hiže
Širom otvorena

Za one što na mučnom ročištu
Znaju za riječ
Blagu i
Čistu

Za riječi koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Bliže

Za one hude što život bez jala žive
A život im se
Povazdan
Ruga

Neka je otvorena za neznanog brata
I neznanog
Druga

Za one koji u tmici svoje tamnice
U čami svog čamovog tijela
Zbog toga pate

Žudeći da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude

Da se svi oni konačno
Sa tim slovom
Zbrate

Neka je djedovska hiža
Širom otvorena
Posvunoć i
Povazdan

Za onog što davno je već pošao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka

Al zna da stići će jednom budan
Tamo gdje
Nekto ga
Čeka

Neka je zato djedovska hiža
Otvorena
Širom

A ako li kto ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadno
Zatvori

Neka se hiža djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši

U obor čađavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se
U veliko ništa
Neka se
Satvori

Neka se u njoj
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije

(Oprostite svi vi
koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi kletvenika

Ali hiža djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)

_________________________________    

Iskaz petog svjedoka

I šta da ti pričam dalje Trebalo je
Već da krenemo iz naselja Uz pratnju
Najstarijih staraca i male djece
Žene su određene za klečanje pred Čekanjem
Pred djevicom i sinom Trebalo je dakle
Da krenemo Tad začu se Anatema je bilo Raspra
Ni sad se ne zna Ko započe je prvi Ko
Prihvati Ko podgrija Ko
Nastavi
Tek
Sjećam se Kao da je sad bilo
Sjevernjak je rekao kako se
Riba lovi najbolje na Sjeveru A Južnjak
Da Sjevernjaci ne znaju ni riba šta je to
Da li je Ljeto ili Zima
Da l’ ljubav ili Mržnja
Sprva su ljudi sa Zapadu u osmijeh gornju usnu krivili
A Istočnjaci mudro lule pušili
Ali i oni svoje prednosti
Ni mačke Ni miševi
Najzad istakoše
Zaboga zar kod nas zaboga Sunce naše prvo ne izlazi
Zar kod nas zaboga naše Sunce prvo ne zalazi
Pokušao sam i ja Jedan od rijetkih da
Pređu predem Koliko je važno i nije važno
Koliko je važno
Da li se Zemlja okreće oko Sebe
Oko sebe se okreće I oko sunca
Koliko je važno ovo naše More
Ovo more Uz obalu Uz plimu Uz Oseku
More ovo i ove Ribe
Koliko je važno
da razmrsim Pokušao Vjerujte I pametno
I pametno i ludo Al’ zamrsim još
Dok nisam glavu najzad bacio
Kroz ovaj crveni zid među masline
Kroz ovaj tužni prozor
Među dlanove
Al raspra tim ne presta Kavga
Žešća posta čak
Za crve i dijane
Za meridijane
Za karavele
Za paralele
I pokaza se da strasti uzaludne
Nema samo Istočnjak
Da vlast ne drijema Da ima je
I gdje se ne sije Da ima je
U oblijesku U vrijesku U tresku
Ne samo Da ima je Ima Ima
Ima specifičnost mnogih Klima
O kojima svakako voditi računa treba
Ozbiljna Fauna fantstična Bujna
Vegetcija biljna Al i tu
Razlika ima nekih Na plohi istog Neba
Tako na primjer da Jugozapad nije
Jugozapad samo Bistro i čisto
jer ima jugozapad Jedan i jugozapad Drugi
I jasno je kažu da nije to sve jedno te isto
Postoji tamo tako Jugozapad Zapadni
Jugozapad Južni Kao na Sjeveru
Kao na Istoka što se zna
Za Sjeveroistok
Upravo za Sjeveroistoka
Dva
Sjeveroistok istočni
I Sjeveroistok Sjeverni
I tako dalje
Sve dalje
Visoko
Niže
Daleko
Bliže
Od Stare Atike
Do nove
Matematike

Šta se sve desilo na kraju
I sami ste već čuli I više sad znate
Neki se sad nalaze u Paklu A neki u Raju
Nekim su razbili samo Glavu
A nekom i Gnjate

Čamci su se rasušili

Mreže proglodali miši

Sad hodamo po tuđoj uri
Bez svjetla
Bosi
Po buri
Po kiši

_________________________________    

Jedno drvo

Tamo na kopnu
Među drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa lišćem u granama
Sa pticama
U lišću

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krošnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Među drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim

_________________________________    

Jutro u stablima

U silnoj sitnoj prašini
Što osipa se sa palog vodoskoka
Na dlane moje vrelog maka
Ocvale grane mraka već zrelog
I rane prerane i vrane
Od skoka što nikad pasti neće u slasti
Cvijet smijeha iščezlog Žive želje bose
I ima vlage drage dubina tamnog oka
I otrova vlati još budne jesenje kose
I nešto od ruku povjerenja što nose i vode
Kad brode u zvijezde što prkose
Za plavom onom pravom
Što javom postati neće Pa za kog onda
Krv ova Za kog drsko cvijeće
Noge ove uboge što nekad lomno klecaju
Al lomne nikada ne kleče
To vlasnistvo tanko onoga što voli
I kad psuje I kada moli svjetlost obećanu
I kada je prošla Od rijeke neke velike
Eno je Uspravno teče
U vječnom skoku okrutna Za sebe i za me
Ni mutna Ne Ali odsutna Od sebe nikud ne uteče
Pa čekanje uzaludno veže nas ludo Steže
I jednako boli
Jer rodi se ovo jutro u stablima i ne srodi
Dvolično kao i proteklo veče

_________________________________   

Kolo bola

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega
Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suđenog dana
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola…

 _________________________________   

Krug

Seni
U ovom hodu pod zvijezdama hladnim prolaznici smo trajni
na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja jezdi
na mom nebu Čas večernjača sjajna što obećava zoru
čas zornjača umorna što nudi budući veče
Kad staneš da odahneš i zemlja staje
samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i smilje
udiše tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu
bez krika i rana volšebno da baje da raste kad se predaje
U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam
nadajuć dlane i suncu i munji
al’ smiju se sebi svi oni što kriju
da vole kad love pregršt cvijeća plavog
te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo
Ovamo tu rijeku što zaprepastila si juče svojim bijelom tijelom
i na plač potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka
i jaka neka vode teku neka samo teku neka
mjesto da se vratiš i da platiš tajnu
U sobu što posivjela je beznadno u preranoj dobi
ušla si danas i gle kobi njine sve stvari oživjela
zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo
probuđene stvari sad pamte te i zbog tebe pate
Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci
iz lužine mrtve svoju pticu stvaraš a viteza živog u stamen kam pretvaraš
pa čemu onda ja da se nadam što rekli bi pjesnici i davni i slavni
valja da šutim i da se ne jadam i šuteći tako
u ljubavi vječnoj i vječno da stradam
Da kleknem neću Da reknem zbogom poslovno i jasno
bilo bi i uzaludno i kasno
jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa njegovim bogom
tebe da našao bih gdje kročio god nogom
u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci
Središte si strašno što širok krug oko sebe stvara
ja trunka sam nemoćna što bijegom svakim sve dublje taj krug otvara

 _________________________________   

Kompas

Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera

Onamo Vjetar sjeverni
A tamo južni

Ko će mi kazati gdje je
Pravac Ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti

 _________________________________   

Labud djevojka

Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otključala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovčega zar nisi otklopila devet
Od devet pečata zar nisi
Otpečatila devet

A ona
Ona će meni
Otključah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovčega
Otpečatih devet pečata
Ali ne otključah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpečati
Pečat
Tvoga
Srca

Dadoh joj znak ključa

A ona zaklikta
Gle ptice one ??to juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka

Pogledah i ne vidjeh

Tada ona reče
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Čik stigni me

Pretvorih se u sokola

Al Labudica je već bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko

_________________________________   

Ljeljeni

Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)
Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve čcetiri strane)
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
Iz zapamćene priče iščezli otaca i djedova)

 _________________________________   

Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

_________________________________   

Mjesec
 
Iz guste tame dana na umoru iznikao je
ponad naših glava mlad i nježan lik mjeseca
Sada plovi cijelom širinom svoga neba
budeć iz snenosti one koji su sebe izgubili
Prije no što se umori na tom sjajnom putovanju
i prije nego što u svom rašćenju izgubi korak
(i dobije okolo svih svojih strana
bijelu i srebrnu kosu)
Urezi njegov znak u mekoj bijelini miljevine
kako bi mogao što vjernije upiti u sebe sliku
Svoje neizrecive boli i nade

 _________________________________   

Most

Sanjah
da ću jednom
izgraditi
Most
do sunca
al od želje
osta

temeljac

u dubini
srca 

 _________________________________   

Maslina

Ove zapisnike mučne o krvi u utrobi ne treba prezreti
Oni ne odaju samo mrak jednog dana i tupost noći jedne
Oni ne prodaju samo nepravdu sudija i prolaznost činovnika
Oni su krcati sitnih užasa Svireposti
Baš toliko sitnih da ih ne zapazimo odmah
Krupnih baš toliko da ih ne ponovimo nikad
u ovom nastojanju morem da oblozimo grudi
nebom da umijemo već umorne oči

Ta slabost je u plašt vjecnih zakona umotana
I smiješnom nije dovoljno da se smijemo
Paragrafi ti traktati iako nisu od kojih
zastaje dah u plućima zvijezda
ni obični računi zaista nisu malog bakalina
Što o prolaznosti činovnika sad i da govorimo
ako je glupost nevolja vječna
Bacio sad dakle tu prokletu glavu kroz tužno među dlanove
I to je bilo jedino tad što moguće je ina ćkalj je Čkalj ipak koji lektira dobra

Vinovnici i njihovi psi na uzici
kroz rešetke sam gledao
udisali su vazduh
otetim alejama

Sad
kad otpuzale su
i mnogo otrovnije kiše
i prošli vijekovi kroz korijenje straha
dosije ovaj treba li da spalimo
On istina čkalj je Čkalj ipak koji lektira dobra može da bude
na času botanike
u hladu masline
ove u vrtu

pod kojom se pjesak legije rimske odmarao
povlačeći se pred nadom plavookog
pod kojom su vitezovi jezika stranog pravdu dijelili
pod kojom su ustali protiv pravde
grablje po maču
kmetovi poljički
pod kojim je izdahnuo
tvrda zemlja
duboko more
crveni u ranama
u času kad su prestali da lupaju crni u doboše

Prošao je dakle prvi veliki rat
Prošao i prošli
I nastalo
vrijeme
već
buduće

Sve pakosti i čavle s ružama i kikotom zajedno unijeti treba u naše čitanke
da se zna kako ni ruže samo nisu svjetale nam
kako ni čavli u jagodicama svakodnevnim nisu ubili nas

No nije dosta za istinski klik
za istinski krik
samo to
Preostaje nam da osvojimo za ove vode što ih na sve strane sa svih strana još mute
više bistrine za gledanje u duboko
preostaje nam da otopimo ovaj kamen na srcu

Od masline ove na obali treba se zato učiti
Korijenje plodonosno treba pružiti do uma zemlje
U krošnju zelenog vjekove treba združiti
treba osvojiti sunca koliko ga ima
Ne treba se bogamu ni roditi
ako se ljubiti ne zna
Masline kažem treba saditi

Masline treba saditi

Svuda

 _________________________________   

Ostrva

Sprvog su ostrva bila od preja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lišća su bila ukusnog Od vjetra Konačnog raskršća
Ostrva bijela od sunca
Topla od srca
Slatka od sna
Sada su ostrva na naše stope skrvila
Ako nas i ne bi možda u čeljusti mržnje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas više
Skrila
Ostrva pod prstima čudnog buđenja
Ostrva za našim kamenim plačem
Ostrva oko našeg stalnog ceđenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiračem
Ostrva koja će biti i koja su bila
I ostrva ona što su se
Samo snila
Ostrva Ostrva Ostrva
Ostrva svuda oko nas
Ostrva blaga i draga
Ostrva i ova i ona
Ostrva
Što su se
Ostrvila

 _________________________________   

Putevi
 
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smejući se i plačuci
Pred sobom
Sve čistis
i ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i casna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa severa
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vetru razi
Iz korena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svom biću
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Izmađu mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađes istinski put
Do mene
Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.

 _________________________________   

Ptica

Odletejela si

Zašto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv

  

Polifem

ti si velik

Strašan
U veličini
Svojoj

Ti si
Jak

Do boga

A ja
Niko
I ništa

To ključ je
Za tebe
Pa
Ipak
Moj si

Da ne bih
Tvoj
Bio

Ključ je to
Za mene
Čovjeka

Tvoje duge ruke
Neće nikada doprijeti
Do mog malog uplašenog srca

 _________________________________   

Poruka

Doći ćeš jednog dana na celu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći
Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera
I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovno koračam
Tih po gradu
Opet te
Želeći
Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje žilište sažeći
Do samog dna
I pada
I reći ćeš onda svoje tamne riječi
Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada
A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti
Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije i
Sasut ćeš o
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti
I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)
Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor
Veći
I više glada da ima
U staništima
A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
I pravu
Istinu
Izreći
(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog
Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)
Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako
Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne

Oružnik si najzad najstrožiji
I istraznik božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe
Zapalit ćeš me znam na kraju priče
Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači
Koja
U
Tebi
Eto
Već
Niče

A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću
Niti
Po-
Ma-
Ći

I bit ću vjeruj kao stanac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen

Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen

Na mome mjestu
Ležat će pepeo
Za kojim će se otimati žene

Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna
Poruka

Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrhi tvojoj najbliža -
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo
Samo
Časita
Njegova
Hiža

Ti tijelo njegovo tek uze
A tijelo to bijahu za njega -
Zatvor njegov
I njegove
Suze

(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa -
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
Da ništa ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)

Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana

(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

Pa
Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka

Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka
Tmača

 _________________________________   

Ruke tvoje i moje 

Ruke su dvije molitve što istu svoje nebo
To su dvije prijetne što traže svoga boga
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost
Prebacimo dlanove prebacimo prste prebacimo jagodice
Za most čvršći od stakla od cementa od čelika
Neka preko njega prelaze
Baz ikakve carine
Dragocjenosti
Daha
Pogleda
Poljubaca
I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo

 _________________________________   

Slovo o sinu

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Oprostite zato slovu
koje će se skameniti:
Ljuto hrastu zgromovljenom
uzeše mu zelen grane
Skršiše mu vite ruke
kojima se gorju dizo
Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim
kojima je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio
Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije
Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj
Sve mrtvace sahraniše
a on osta tavnu vranu
Šta ce majka samohrana
na svijetu bešćutnome?
Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Neka barem ovo slovo
hudu povjest okameni!
 
_________________________________   

Slovo o smijehu
 
(Kako ga je izgovorio Mravac
tisuću četiri sto pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)

Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah…
Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha
Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah
Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh, Grešni smijeh
Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije
Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha
Opet sada ko nekada smijač mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom
Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam
Od svih kvaka po najviše smijeh kvači
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači
Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem
I na kraju Možda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem
O tom grijehu
O tom smijehu?

_________________________________   

Slovo o čovjeku

 Prvo
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zarobljen u kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?

Drugo
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji od srebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?

Treće
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i idma samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko
Hoće da pobije?

Četvrto
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?

Peto
U tom kolu bola ni potonji ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
 
_________________________________  

Smrt

Zemlja je smrtnim
sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer
smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je
samo obasjana
Staza uspona od gnijezda
do zvijezda

 _________________________________   

San

Ima slovo tajno O sebi što šuti
Tajni su mu snovi Tajanstveni puti
Zbog tog slova čudnog odagnasmo ptice
Zbog njega smo sada nagrdili lice
U snu mekom lakom letimo ka plavom
Probudi nas zemlja S krvavom smo glavom
Zbog tog slova dragog živimo od snova
Da nas slovo ovo na javi
Ne ostavi?

_________________________________   

Sunce

Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmeđ ledenih planina
Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko
Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stiže do njene utrobe i njenog srca
Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdiže se kao tica krilima iznad same tame
I obasja sve staze sva raskršća i stramputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice
Zagrlismo se tada kao da smo čekali samo na to
Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili
Nije navraćalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta
Mlado sunce se nenadno iskrade od nas
Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri Bog sada može da zna
I možda bismo ga zaboravili kao lijepu slušajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bićem ne grijemo još
Od onih davnih njegovih zlatnih i topli dlanova

_________________________________   

S podignutom rukom

S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojača na putu
Ka onom
Stani
Velim suncu
Što tjeme mi prži
Velim zemlji čvrsto što me drži
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi
Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom cestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti
Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okreće se za sobom Teče i jednako traje
(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)
I riječ
Rečena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje
Samo je moj krik
Čvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan

_________________________________   

Uspavanka

Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lišće mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruže još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadniče kao i da nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezašićen
Nikad se zbog toga nećemo rastati mili
Nikad se nećemo rastati
Nikad tijelu moga tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ćeš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ćeš me nositi dokle god budeš
Pozdravljao rađanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I žalio padanje lišća
Ti ćeš živjeti i kad ti se oči sklope
Živjet ćeš u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Živjet ćeš
Živjeti
Znaće se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vječnosti
Kako si
Nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš med ljudima a riječi nemaš
Trebaš da živiš med vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmijskim čudima u kojima živi aždahaka
zato nek rastu brzo
Nek rastu i jačaju brže
Noge su tvoje dva nježna ljiljana za tetošenje
Al ja ću te pitati rosom sa mog najljepšeg vijeta
Ja ću ti pričti najljepšu priču
Ovog i onog svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hraniću te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da progučeš za dobrodušna namjernika
U životu trebaš mudro da šutiš
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka
Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne umire samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Živjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se nećemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer život treba da produžiš
Život na zemlji valja
Da produžiš

_________________________________   

U davno u slavno u bana Stipana Drugog

Vukcu se rodi sin Vučihna
Tad vrati se s grčkih strana
S deset uboja s deset rana -
On zgibe tako u službi vjernoj
Za svoga gospodina

U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vučihna Vučić rodi sina Vuka
U vjernoj službi za svog gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka

I Vukić njegov rodi sina Vukajla
Poželiv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turačke sablje pogube
Za smjernu i vjernu službu
Za svoga gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube

U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noći ovakvi
Konci života i smrti stoje:
Kada jedinac poraste
I za mač stasa
Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina
Pogubi ih vlastita družina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svoga gospodina

A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije -
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana

Sve za vjernu za službu
Za svoga gospodina

_________________________________   

Zapis o zemlji
 
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki :
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade :
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

_________________________________   

Zapis o izvoru

Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sada sam tu
Bez sebe
Gorak
Kako svome izvoru
Da se vratim?

_________________________________   

Zapis o vremenu

Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Ležati
Davno
Datrava mi kosti
Davno
Da crvi mi meso
Davno
da stekoh tisuć imena
Davno
Da zaboravih svoje ime
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Ležati

_________________________________   

Zapis o rijeci

Jutros se jedan vrutak probudi u meni
U podne poče da teče
Poče da buja da se pjeni
Naveče oblinom velike rijeke obrameni
Ukasne čase noći
Nestvarno tijelo ove tamne vode ove tajne
Nemirni koraci moji kao čudo svako pohode

_________________________________   

Zapis o očima

Vidim da se divim
Divim se kad vidim
A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim
I ne znam tad
da li da vid vidam
Ili drukčije
Neke vidike
Da zidam?

_________________________________   

Zidovi

Ne smijemmo se odavno
Smijeh je obješen visoko
Duboko zakopan

Zbog zidova

Ne plačemo jablane ne slušamo
U ovoj umornoj zvijezdi
U trajanju sudbonosnom

Radi zidova

Došli smo ovdje u gorku mada plavo
Ovdje gdje je sve u širinama u naslagama ravnoredno
Gdje nebo je gdje more u istoj plohi ogledala
Ovdje gdje vjetar je raspoređen drevno
Tu koje smo iz daleko snili
U ovo pticama vezano Ribama
Znacima pravednim između
Tu ni gore ni dolje
Gdje trebovanje trebalo ne bi
Jer tu se u otvorenom nema šta
Da otvara

Ovdje gdje nema zidova
Rekao sam
tako
Al’ više se ne nadam

Jer
To su one strijele u tobolcima
Zastave one na jarbolima

Ne mogu zato da zaustavim
Ove grčeve u prstima
Nisu zidovi samo
U vertikalima

Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.  (Mak Dizdar)

 

AUDIO

Modra rijeka

Zapis o zemlji

Putovi