Antun Branko Šimić

Šimić (1898-1925) bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom “Der Sturm”, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom (“Vijavica”, 1917.), a zatim i drugim (“Juriš”, 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis “Književnik” (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. A.B.Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima.

 

  

Ah,evo me opet
Bakterije
Bolesnik
Bolesnica
Bilo je nekoć
Grad
Himnos
Hercegovina
Jedanput
Ljubomora
Ljubav
Mi smo se sreli
Moja preobraženja
Mjesečar
Mučenik
Mati
Mladić
Molitva na putu
Moja draga, prijatelj i ja
Nađeni Bog
Opomena
Očaj
Odmor zu pjevanje mladog vina
Pjesnici
Povratak
Pjesma jednom brijegu
Prva noć samoće
Post scriptum
Rastanak s tobom
Smrt i ja
Smrt
Tijelo i mi
Traženje zene
Težak zrak
Utjeha očiju
Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima
Vjetrovi
Vampir
Veče
Zavodnik
Zavedena
Žene, mladići, ljeto
Život
Žuta sjenka

  

_____________________________

Ah,evo me opet

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače sipi je sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj  stoji uz široki drum
I pred njim stara murva što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno …

Dođoh… i moja smirila se duša
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe – vjetar, kiša – tmuša…

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada? … Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

_____________________________  

Bakterije

Mene jedu bakterije
Trune trune jadno meso
Bože, zar ti nije žao?
Ja sam dijete. Bože! Dijete!
Neke noći neka vina
neko cvijeće ruke oči mračne oči
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Ništa
Bože!
Vjerenice šta će Tebi
meso koje sane,
oči ko dva mrtva crna cvijeta,
jedno dijete koje gori u propast?
Gasnu vatre snovi zvijezde
Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde
Mrtve oči u noć postaju
Meso prska u neke atome
Vjerenice Tvoje moje meso

Svijetla, sakrij svoje crne svete oči
Slušaj: šum je zvuk je: dolazi
užas časa:
duboko u noći moja duša mre
I iz noći jedna Ruka dolazi
neosjetao k mojoj duši preko stvari

_____________________________  

Bolesnik

Moje je tijelo bolesno
i žudi tihu jednu bolnicu
Bolnica bez šuma i bez grada
u praznom blijedom danu
Blijedi dan je odsjev blijeda neba
U mrtvom vrtu zimsko sunce seta
Mi tihi samostanci bez boga
u našim bijelim pustim sobama
zaboravljamo život
snivamo
duge tužne blijede prazne naše dane
O okna naša udare pokadšto
krik ples i radost života iz grada
- O grad!
O nemir nemoć naših srca!
O mi smo davno izišli iz života
i mi smo samo svoji spomeni!
U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -
Za rub se zemlje nebo sruši

_____________________________  

Bilo je nekoć

Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve no izreći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čeznje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

_____________________________  

Bolesnica

Jesenje popodne riše po duvaru
Sobe tanke sjenke plodova i granja.
Sve je tako tio, da nam ljepše sanja
Bolesnica lijepa na krevetu staru.
Crven refleks neki te s visoka slazi
Odnekle iz vrta, licem joj se mazi,
Žućkasta se boja zasvijetli i plane
Načas, pa se gasi… il to život sane?
Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj dana
I svela na prozor oslonjena grana;
I žut vonj da bude, zato su u loncu
Dva nevena žuta blizu svomu koncu.
Pa da netko često u sobu ne bane,
Tu bi stara jesen tanke mreže plela
Pokriv prahom šutnje i skutom tanka vela
Bolesnicu i njene sve noći i dane.

_____________________________  

Grad

Gospodinu Aleksandru Odiću

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramvaj koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela
Život Grada!
I moj život atom Gradova života!
Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljesaka oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

_____________________________  

Himnos

Miriše grožđe i smilje
Tamo u našemu selu …
Posvuda prolazi jesen
U ruhu žutu i bijelu;
Plodove raznosi, daje,
Dariva polja i gaje.

… Tihano došla sam evo
Iz jednih neznanih strana,
U plastu klasove nosim
I šipke s tananih grana…
Pjevuca tihano, – tiše
I granom smokovom njiše.

Na nebu modrom eno
Sjajna se preliva duga
I svirka flauta bruji
Sred malog zelenog luga …
To himnos jeseni ori -
I  šipak i grožđe zori.

_____________________________  

Hercegovina

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće
Iz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stala
sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline
 
U noći stabla maknuti se neće
Tek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda  

_____________________________  

Jedanput

Ženo
što iz bijede našeg svagdanjeg života
očajale i krotke oči dižeš k meni

Sav ovaj život… oh, sav ovaj život
ženo

jedanput ja odsvirat ću na harfi

i kad poslije harfe
progovore ćutke naše duše

znas li što će govoriti?

Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni.
 

 _____________________________  

Ljubomora
 
Od mene bježe niz ulice kuće
i stabla
ženska vela nose vjetrovi
Na crnom nebu mrtvi oblaci
vise kao razderane prnje
Vjetrovi nose oblake i vela
 
Večeras meni sve su razmrskali
Preda mnom leži smrskan
moj svijet ko dječje razbijene igračke-
Večeras padaju na me
krpe mrtvih oblaka

 _____________________________  

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more

 _____________________________  

Mi smo se sreli

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli. Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
_____________________________  
 

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.
Ja pjevam sebe koji umrem na dan
bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.
O, Bože, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

 _____________________________  

Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokorača lagano do moje kuće
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u noć
Ja ustajem… i moje lice bijelo… smiješi se
Koračam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -
O tako lak sam… nezemaljski… lebdim
i mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

 _____________________________  

Mati

Ja uđem u samoću svoje majke:
nijemi goli hram
U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi
Njenom oku stoji ispred mog života
neprozirna zavjesa od mraka
U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dublje
od njene noge kojom prvi korak stupi
u tamu noćne šume
Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho
Na odmetnutom sinu samo leže
dva pogleda teškog prijekora
Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:
Davna, vječna pramajka
iskrsnula iz dubljina vremena

 _____________________________  

Mladić

 Ja poznam bol mladića
koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
u jutro pjeva
sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se osluškujući glave prignu
u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutijivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravijenim korakom što gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga boga sluša
 

 _____________________________  

Mučenik

Iz gomile istupih
sam
i pozvah vas u zemlju:
Novi Život
Smijeh ruga samo jeknu
iz gomile
k mojem uhu
Pođoh sam
Al za mnom ravno uputiste Smrt
Umrijeh
Iz moga srca izniknuše
dva modra cvijeta ljubavi
u svijet
 _____________________________  

Molitva na putu

Bože
koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja
Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise
Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi
Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.
 _____________________________ 

Moja draga, prijatelj i ja

Na tijelu moje moje drage
tvoj pogled
stoji
sklize se i pada
kao crna mrtva tica
Oko tijela moje drage
laju, laju tvoje požude
Tvoj pogled i moj pogled.
Sudar mržnje
škripi
prašti
boli, boli
Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska
Srce jede gladna Smrt

 _____________________________  

Nađeni Bog

Ne traži boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti  
 

 _____________________________  

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

 _____________________________  

Očaj

Pogasili smo svjetiljke i zvijezde
Nama sjaju kose žena
Nama sjaju žuta vina
Stabla (naše žive nijeme sjenke)
svršuju u noći i u beskraju
Rasplinuto tijelo noći
šušti oko naših duša
Naše duše u noć ulaze
Na poljima crnim sada su oluje
Kroz oluje bijele ruke vijore:
Naše majke mladost našu traže
Majke, polja odnose oluje
Mi se načas zagledamo jedno u drugo
ko u crnu propast
U gradu se kuće razišle
Prazan prostor plaši zabludjele tiče
Više nigdje nema ničega
Naša pjana srca plešu posljednja
Šum oluje raste ponad naših glava
Pokriven sivim žutim prnjama
posrćem preko razmrskanog svijeta
Vječno iza nje nekoliko metara
trčim
i postajkujem pokadšto
ko kakav slomljen i izgubljen pas
Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

 _____________________________  

Odmor uz  pjevanje mladog vina

U selu veče. Dan je usnuo na vrsima.
Pred kućom čovjek mirno sjedi i pije
Dah mlada grožđa što na dugim trsima
Ko crno cvijeće pendžer kiti i zrije.

Pred kućom čovjek sjedi; sanen sluša,
Gdje mlado vino pjeva u starome badnju.
I gleda: dijete smokve prenese na pladnju,
Pa zamače kraj kuća, pojata i suša.

I tako sve polako niz cestu se šulja
Sat za satom i sporo nestaje u tami.
Pred kućom čovjeka u sladak sanak ljulja
Pjev mlada vina što sve k sebi mami.
 

 _____________________________  

Pjesnici
 
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
Velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

_____________________________  

Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe

 _____________________________  

Pjesma jednom brijegu

Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.

Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se
sastaje naš različiti smisao
Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.

U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.

Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost.

_____________________________  

Prva noć samoće

Crveni cvjetovi ljubavi
gore u noći

Prva noć kroz koju idem sam

Slušam:
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti neće

i u meni crno teško srce
tuče tuče …

_____________________________ 

Post scriptum

 ”U siromaštvo gledah
i htjedoh da ga otpjevam

Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!

Što posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano

To mogu samo ćutati. ”

_____________________________ 

Pjesma

“Svako veče kad se vraćam
iz ružnih mjesta
mislim
u vječnost ode dio mene

Pri svakom koraku, ja se
nešto silno bojim strah me
Čujem kako u svom šumu iza sebe
ja ostavljam sebe”

_____________________________ 

Pjesma

Kroz moje noći idu mračni usamljeni nemiri
Kroz moje noći idu bijele ruke bludnica
ladne kose oči pruženi pogledi
Kroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovi
jad i mir i tišina umornih časa
I povrh bludnica ulica muzike ružnih lokala
prolaze moji snovi ko svijetle teške tiče
I ja s anatemom mesa (meso moje već sane)
visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost -
U beskrajhosti tonem i moje se misli u nju ruše
kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

_____________________________  

Rastanak s tobom

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas jošs može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Nas je put bez dna i padanje bez glasa

_____________________________  

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen je pravi početak:
kad kraljuje dalje sama

_____________________________  

Smrt

I smrt ce biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade
Mati ce živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.

_____________________________  

Tijelo i mi

Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.
I tijelo mi se gadi. Moze li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
I utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.
Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O tko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvući će me u nju svega, bez ostatka.
Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem -
i probudim se: ležim u svom lešu.

_____________________________  

Traženje žene

Dan stoji visok na snijegu (i meni)
Snijeg se plavi
i zima oštri ocrte stabala i kuća.
A kroz dan
kroz grad moji koraci
crtaju i potežu i vuku
duge pravce
kvadrate
elipse.

Sad sam stao
slušam u sebi
mukli lom koraka svojih bezbrojnih
bolno zvoni zadnji jedan zvuk

Moj lik zemlji nagnut
čeka,
kut mu dršće na tlu tup i crn i oduljen

Oko mene
prostor, plav i prazan, šušti
šušti
Daleko se negdje neke sfere ruše

Gdje si!?

_____________________________  

Težak zrak

 ”O kuda da se danas pođe?

U sobu uđe moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom

Ja pustam knjigu, izlazim iz kuće

Na rubu polja izmeđ crnih stabla
crveno mrtvo obješeno sunce

Ja stanem nasred ceste
i kriknem iz svih snaga”

_____________________________  

Utjeha očiju

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva

_____________________________  

Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima

Poljem se smiruju žita -
Ne teku u nebo više.
Gnijezda, u žitu skrita,
Umukla; sve je tiše.
 
Oblaci lete sada,
Visoki, brzi i smjeli,
I kako lete, pada
Sa brda zvonik bijeli.
 
I plove oblaci, mrki,
Niz plave svoje drame
I prostru se na crne hume
Poput nejasne šume.
 
Poslije dok oblaci leže,
Sve je bez glasa i kretnje;
Samo šišmiši bježe,
Plahi i puni smetnje:
Jer dolje u noć bezglasnu i kasnu
Zelena jezera tonu i gasnu.

_____________________________  

Vjetrovi

Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Hoće moju dušu da raznesu;
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Kud su pošle ove žute ulice?
Ja bih htio da su k jednoj ženi
Kud su pošle ove žute ulice?
Sada kakva žena sniva o meni
U snu njenom gore moje oči
Sada kakva žena sniva o meni
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Onda tiho (ko krik noćnih stvari)
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Ja bih htio da me noćas žute ulice
odvedu daleko od svih stvari
Ja bih htio da me noćas vode ulice
k jednoj ženi, ili k jednom bogu

_____________________________  

Vampir

On vodi mene u noć
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne plave vodene
On pruža meni iz noći
otrov vina riječi osmijeha
On.
Taman.
Svirep.
Nepoznat.
Ja skrivam svoju dušu od njega

On grli moje tijelo
i pije pije moje usne
i pleše pada pijan moje krvi

I čeka
čas da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži
i on da zgrabi moju bijelu dušu
i s njome jurne sjekne kroz noć brz i crn ko vrisak

_____________________________  

Veče

 - O veče noći naše djevojke!
Tko ljubi sada naše djevojke? -
Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli
Već bezbroj ljeta ležimo
i, Preko nas
u trku idu neba oblaci
Preko nas
u vječnost se bez konca dani noći ruše

_____________________________  

Zavedena

Ne, njega nema više..Pobjego je. Vrata
na kući dolje glasno zalupila
ko zadnji put
Da letim za njim niza stepenice?
Ukočila se, stojim
Na podu zgažen cvijet
Kroz prozor
crvene se zvijezde glasno smiju
Ja zovnem u noć iz svih snaga
Na prozoru staklo se zatrese
i smiri
U noći
kamenito srce grada ćuti
Moje golo tijelo dršće
obliveno ladnim svjetlom zvijezda

_____________________________  

Zavodnik

I poslije toga
na koljenima između razbacanih jastuka
misliš
na smrt.
O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.
_____________________________  

Žene, mladići, ljeto

 O podne se na šetalište slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela
O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!
Al korak žena zvoni tuđ i dalek
Sve žene opet odu
ko jata tica
što išćeznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam korača

_____________________________  

Život

Ja nemam žene
Ja sam sam -
Svako veče padnem nadno svoga sna
San je kao plavo more.
Ležim spašen nadno mora.
Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.
Kroz vrtove dođe ko zvuk harfe
tijelo moje drage.
Ja se s njime dugo sjedinim
u me
u San
u beskrajnost.
Ujutro se moje svijetle noći rasprsnu
ko kristalne plave čaše
Moji snovi padnu prijeđu nestanu
u zvuk prvog gradskog tramvaja.

_____________________________  

Žuta sjenka

Mojoj majci

žuto lice: umiranje jeseni.
Ruke mole pred mojom sudbinom.
Oči mene gledaju,
zagonetku svojom krvi hranjenu.
U očima dugog bola odbljesci
mene svrate s mojih cesta
k njoj.
Ja sam opet dijete
žutom licu kosi očima.

Večeri što idu mirno kroza čula!
Sni duboki ko jezera!
Jutra i blizina njena pored mene!
Ona dođe k meni tiha kao stvar.
Budi tamnu šumu mojih snova.
Ja se smiješim:
ponad njene glave stoji i sja meni
jedno veliko crveno sunce.
_____________________________  

Mahnung

Mensch gib acht
daß du nicht winzig
unter den Sternen wandelst!
Laß
dich ganz durchdringen
vom milden Licht der Sterne!

Daß du nichts bereuen mußt
wenn du dich mit einem letzten Blick
von den Sternen trennen wirst!

An deinem Ende
Geh Staub
Ganz in Sterne über!
Opomena, A.B.Šimić

“Svi oni koji žele usrećiti čovječanstvo obično su u nečemu nesretni.” (Antun Branko Šimić)

AUDIO

Žene, ljeto, mladići

Ljubav