Rođen je 18. septembra 1876. godine u Beogradu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, a prava u Parizu. Po povratku sa studija stupio je u diplomatsku službu, u kojoj je bio skoro do smrti kao poslanik naše države u inostranstvu. Umro je u Zagrebu 30. juna 1938. godine. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 18. februara 1922, a za redovnog 12. februara 1934. Njegov otac je Mita Rakić, ministar finansija 1888. godine, a deda po majci akademik Milan Đ. Milićević. Imao je veliku biblioteku i prevodio je Igoove Jadnike. Njegove malobrojne pesme odlikuju se najvišim umetničkim osobinama i predstavljaju vrhunac u izražaju one pesničke škole koju je osnovao Vojislav Ilić. Pored Šantića i Dučića, Rakić je treći veliki srpski pesnik današnjice. I on je pesničku veštinu učio na francuskim uzorima, ali ih nije podražavao, već je ostao nacionalan i individualan. On ne peva renesansne motive i blede princeze, već pravoslavne i narodne svetinje: Jefimiju, Simonidu (Simonida), napuštenu crkvu kraj Peći, Gazimestan (Na Gazimestanu) itd. On nije frivolno duhovit; savršenstvo njegova izraza nije sjajan verbalizam, već veština savladana do kraja, veština u obliku kad postaje prisna i spontana. On se naročito ističe kao versifikator. Usavršio je jedanaesterac upotrebom bogatih, zvučnih i neslućenih slikova, davši mu širok besednički ton, svečan i otmen, buran katkada, a miran i prisan najčešće. Njegov jezik je besprekorno čist i krepak, rečenica kristalno jasna, stil bez emfaze i bleska, umeren i lapida-ran. „U pogledu tehnike, kazao je Skerlić, to je poslednja reč umetničkog savršenstva u srpskoj poeziji“. Sa Šantićem, Rakić je najuspelije obnovio našu rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez poze i šovinizma. Njegovo je rodoljublje otmeno i plemenito, prožeto diskretnošću i smerovima modernog mislioca.
Adagio
Božur
Čežnja
Čekanje
Dolap
Dalida
Iskrena pesma
Jefimija
Jasika
Kao bajka
Kondir
Lepota
Na Gazi-Mestanu
Nasleđe
Napuštena crkva
Obična pesma
Očajna pesma
Obnova
Ponosna pesma
Prelazno pokolenje
Pesniku
Priziv
Rosa pada
Simonida
Sentimentalna pesma
Silno zadovoljstvo
U kvrgama
Večiti putnik
__________________________________
Adagio
Zadrhtaše na stabljikama glatki
Krinovi redom, i dušu mi bonu
Preliše zraci mistični i slatki:
Pojavila se draga na balkonu.
Čula si pesmu, draga, al‘ to nije
Vesela pesma nekadašnjih dana…
O, da l‘ osećaš da se u njoj krije
Nesnosi zadah ustojalih rana?
O, da l‘ razumeš, draga, strasnu bedu,
I osećaš li nevidljive uze,
Vidis li kroz noć na licu mi bledu
Krvave oči i stinute suze?…
__________________________________
Božur
Kako je lepa ova noć! Gle, svuda,
S topole, rasta, bagrema I duda,
U mlazevima zlatokosim pada
Nesustastvena mesečina.Sada,
Nad livadama gde trava miriše,
U rascvetalim granama, svrh njiva
Koje se crne posle bujne kise,
Velika duša mesečina sniva.
Sve mirno. Tajac. Čuti polje ravno
Gde nekad pade za četama četa…
– Iz mnoge krvi izniknuo davno,
Crven I plav, Kosovom božur cveta…
__________________________________
Čežnja
Danas ću ti dati, kada veče padne,
U svetlosti skromnoj kandila i sveća,
U čistoti duše moje, nekad jadne,
Čitavu bujicu proletnjega cveća.
U sobi će biti sumrak, blag ko tvoje
Srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svetlim zablještaće boje
U taj svezi trenut prvoga saznanja…
Sve će biti lepše, sve draže i više,
Noć koja se spušta, svet što mirno spava,
Dugo mrtvo polje na kome miriše
Kržljava i retka u busenu trava.
I tako kraj cveća ostaćemo sami…
Proliće se tada, kao bujne kiše,
Stidljivi šapati u blaženoj tami,
I reči iz kojih proleće miriše…
__________________________________
Čekanje
Čekam u senci jedog strog duda
Da mesec zađe i, skrivena tamom,
Po uskoj stazi što kroz noć krivuda,
Da siđeš k meni čeznjivom i samom.
Čekam, a lenjo prolaze minuti,
I sati biju na tornju daleko.
Već zora sviće, blede mlečni puti,
A ja još čekam, – I večno bih ček’o!
O, šta je to što mene veče sada
Za jedan put, za jedan oblik tela,
I što mi duša zatreperi cela,
I sva nemoćna izdiše i pada,
Kad me se takne jedna ruka bela!
I sav zasenjen pred čudesnim sjajem
Lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
Kao da svakog časa život dajem,
Prilazim tebi pun pobožnog straha,
Posrćem, klecam, dokle me privlače,
Ko provalija tamna i duboka,
I dok se strašnim prelivima mrače,
Tvoja dva crna neumitna oka…
__________________________________
Dolap
Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,
stoji kao spomen iz prastarih dana.
Njegovu sam škripu kao dete čuo.
Stara gruba sprava davno mi je znana.
Jedan mali vranac okreće ga tromo,
mlaksao davno od teškoga truda.
Vuče bedno kljuse sipljivo i romo,
bič ga bije, ular steže, žulji ruda.
Vranče, ti si bio pun snage i volje,
i dolap si stari okretao živo.
Tešila te nada da će biti bolje;
mlad i snažan, ti si slatke snove sniv’o.
Al‘ je prešlo vreme preko tvoje glave,
iznemoglo telo, malaksale moći;
poznao si život i nevolje prave,
i julijske žege i studene noći.
O, kako te žalim! – gle, suze me guše, –
oličena sudbo svih života redom,
tebe, braću ljude, i sve žive duše
jednake pred opštom nemonovnom bedom.
Podne. Ti bi vode. Ko će ti je dati?
Tu kraj tvojih nogu žuboreći teče.
Ali bič fijukne… Napred, nemoj stati
dok ne padne najzad spasonosno veče.
Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo,
svuda oko tebe buja trava gusta,
i mirise njene ćuv donosi vreo.
Ali bič fijukne. Zbogom, nado pusta!
Ti si, kao i ja, od mladosti rane
osetio opštu sudbu što nas gazi,
i gladan i žedan provodio dane
sve u istom krugu, sve na istoj stazi.
Ti si, kao i ja, na julijskoj žezi,
dok žubori voda kraj tebe u viru,
sanjao o sreći, nagradi, i nezi,
sanjao o dobrom, zasluženom miru.
O, k’o zmija ljuta košuljicu svoju,
ostaviti bedu, nesreću i zlobu,
i udarce biča stečene u znoju,
i svemoćnu podlost i opštu gnusobu!
Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati,
ne miriši travu, ne osećaj vir;
nagradu za trude nebo će ti dati:
mračnu, dobru raku i večiti mir!
__________________________________
Dalida
Ko pečat sam te metnuo na srce
I kao pečat na mišicu svoju;
I sve sam dao, i, po ljutom boju,
Hladnokrvno sam pokopao mrce.
I duša moja nije htela znati
Za tajnu grizu i osećaj stida,
Ni da l‘ ćeš biti dobra kao mati,
Ili si stara, večita Dalida.
Vladaj nad mojom dušom, moćno dete,
Sa rascvetanim ružama u kosi,
I vlast nek tvoju ništa ne omete,
Ni bol, ni plač, ni reč što milost prosi.
U mojoj duši uvek mesta ima
Za pun zaborav, za sve što će redom
Navaliti na mene kao plima,
I sve, zbog tebe, zameniti bedom.
Pa što se plašiš i ustežeš? Znam te!
Caruj ko uvek, caruj prema sebi,
Ti, despotice, što te večno pamte;
Da nisi takva- voleo te ne bi‘!
__________________________________
Iskrena pesma
O, sklopi usne, ne govori, ćuti!
Ostavi misli, nek se bujno roje,
I reč nek tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.
Ćuti, i pusti da sad žile moje
Zabrekću novim, zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje,
Pred veličanstvom prirode; a potom,
Kad prođe sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov i nadahnuće celo,
Nečujno tiho potone u tamu –
Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako……
A ti ćeš bedna ženo, kao vazda,
Slušati rado ove reči lažne;
I zahvalićeš bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.
I gledajući vrh zaspalih njiva
Kako se spušta nema polutama,
Ti nećeš znati što u meni biva, –
Da ja u tebi volim sebe sama,
I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale ko plima!
Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al‘ ne volim te, ne volim te draga!
I zato ću ti uvek reći; Ćuti!
Ostavi dušu, nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.
__________________________________
Jasika
Nad krovovima nebo sivo,
A izmaglica vlažna luta
I ko prozračno meko tkivo
Pokriva pravce moga puta.
Na omorici ljudi, zveri,
I bilje, sve se mrtvo čini.
– Jasika jedna tek treperi.
Jasika tanka u visini.
Treperi samo, o jasiko!
Taj tamni nagon što te kreće
razumeo još nije niko,
Razumeti ga niko neće.
No on za mene sada znači
Taj neumitni život što se
Nikada jošte ne pomrači
I koji mutne struje nose.
Pobednik večni, uvek čio,
Izvan dobroga i van zloga,
danas ko juče što je bio
Jači od smrti i od boga.
Treperi samo, o jasiko!
Gledam te s čežnjom i sa tugom
Na bolove sam davno sviko,
Sa jadom živim kao sa drugom.
I kad život mislim ceo,
Koji je bio što je sada,
Na moju dušu ko crn veo
Ogromna, teška senka pada.
No ko pauka što za mrežu
Vezuju tanki konci oni,
Drhtaji tvoji mene vežu
Za večni život od iskoni.
I u dnu tužne duše moje,
Ko nagoveštaj nove vere,
Veselo kao lišće tvoje,
Nagoni tamni zatrepere.
__________________________________
Jefimija
Jefimija, ćerka gospodara Drame
I žena despota Uglješe, u miru,
Daleko od sveta, puna verske tame,
Veze svilen pokrov za dar manastiru.
Pokraj nje se krve narodi i guše,
Prodaju carstva, svet vaskoliki cvili.
Ona, večno sama, na zlatu i svili
Veze strasne bole otmene joj duše.
Vekovi su prošli i zaborav pada,
A još ovaj narod kao nekada grca,
I meni se čini da su naša srca
U grudima tvojim kucala još tada,
I u mučne čase narodnoga sloma,
Kad svetlosti nema na vidiku celom,
Ja se sećam tebe i tvojega doma,
Despotice srpska s kaluđerskim velom!
I osećam tada da, ko nekad, sama,
Nad nesrećnom kobi što steže sve jače,
Nad plamenom koje obuhvata tama,
Stara Crna Gospa zapeva i plače…
__________________________________
Kao bajka
Hteo bih jednu noć kad mesec kunja,
Plačevan, kržljav, bez sjaja i boje,
A zemlja ima setan miris dunja
Što mesecima u prozoru stoje;
I sve da bude tužno, sve da bude
Kao da svuda ječe bolna deca,
Rastapaju se čežnje kao grude,
I sve kroz suton prigušeno jeca;
Pa kad na mene padnu usne tvoje,
Da zajecamo i mi, obadvoje…
Hteo bih jednu noć venčano belu,
Providnu, svetlu, svu u mesečini,
Da nezemaljski izgled da tvom telu,
I svakoj stvari, i da mi se čini
Ko bajka da je, da to nije java,
Da s mesečinom sve se stapa sada,
I neosetno gubi se i pada,
I sve nestaje, i sve iščezava,
Pa kad na mene padnu usne tvoje
Da iščeznemo i mi, obadvoje…
__________________________________
Kondir
Počuj, draga, reči iskrene i jasne
Jedne bolne duše, tvojoj duši prisne,
Pre no oluja stigne i grom strašni prasne,
I nemirno srce najedanput svisne,
Počuj ove pesme uzaludno strasne.
Pre odsudnog boja ja ti nisam dao
Koprenu, ni burmu, ni aždiju, kao
Starinski junaci, po čemu ćeš mene
Pomenuti kada stigne udes zao
I zapište deca i zaplaču žene.
Sad na razbojištu leži les do lesa.
Plemići i sebri. Leži strasna smesa.
Noć se hvata. Samo munja katkad blisne.
Nepregledna hrpa ranjenika kisne…
Hoće li me naći među njima tvoje
Bistre oči, draga? Hoće li iz kondira,
Ko preteća skromna večitoga mira,
Pasti kap na rane što zjape i gnoje?
Hoće li pasti kaplja što bolove spira?
Čekam. Nigde nikog. Svetlost dana gasne.
Noć prosipa tamu i časove kasne,
Ni zvezde na nebu da za trenut blisne.
– Čekam. Nigde nikog. Uz vapaje glasne
Nepregledna hrpa ranjenika kisne…
__________________________________
Lepota
Jest, nema na tebi ni jednog dela
da se mome oku mogao da skrije,
ni jednog prevoja blistavog ti tela
da se moj poljubac na nj spustio nije.
Znam te tako dobro: u rastanka caše
ti preda me stupaš sva sjajna i živa,
znam kada ce suze oko da ti kvase,
znam kad ti se duša miloštom preliva,
A kad u njoj nosiš svu toplinu Juga…
Pa ipak si svakog dana nova meni,
uvek nova, uvek tako cudna druga,
i nikad slicna jucerašnjoj ženi.
Ta moc tvoja cudna zaslepljava mene
raznovrsnim sjajem, mirisom i bojom.
– Oh, budi jedanput ko i druge žene.
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom…
__________________________________
Na Gazi-Mestanu
Silni okopnici, bez mane i straha,
Hladni k’o vaš oklop i pogleda mrka,
Vi jurnuste tada u oblaku praha,
I nastade tresak i krvava trka.
Zaljuljano carstvo survalo se s vama.
Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,
Kosovo postade nepregledna jama,
Kosturnica strašna i porazom slavna.
Kosovski junaci, zasluga je vaša
Što posljednji beste. U krvavoj stravi,
Kada trulo carstvo oružja se masa,
Svaki leš je svesna žrtva, junak pravi
Danas nam kažu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije naše,
Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
I da nam se duše opasnosti plaše.
Dobra zemljo moja, lažu, Ko te voli
Danas, taj te voli. Jer zna da si mati;
Jer pre nas ni polja ni krševi goli
Ne mogaše drugom svesnu ljubav dati.
I danas, kad dođe do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja ću dati život, otadžbino moja,
Znajući šta dajem i zašto ga dajem…
__________________________________
Nasleđe
Ja osećam danas da u meni teče
Krv predaka mojih, junačkih i grubih,
I razumem dobro, u to mutno veče,
Zašto bojne igre u detinjstvu ljubih.
I prezirem tugu, zaboravljam bolju,
Jer u meni teče krv predaka moji‘,
Mučenika starih i junaka koji
Umirahu ćutke na strasnome kolju.
Jest, ja sam se dugo sa prirodom hrvo,
Uspeo sam – sve se može kad se hoće –
Da na ovo stro i surovo drvo
Nakalemim najzad blagorodno voće.
I sad, ako plačem kad se mesec krene
S oreolom modrim niz nebesne pute,
Il‘ kad stare šume, čarobne sirene,
Jedno tužno veče zlokobno zaćute,
Ja osećam ipak, ispod svežih grana
I kalema novih, da, ko nekad jaka,
U korenu starom struji snažna hrana,
Neiscrpna krepost starinskih junaka.
Sve iščezne tada. Zaboravljam bolju,
A preda me staju redom preci moji,
Mučenici stari, i junaci koji
Umirahu ćutke na strasnome kolju…
__________________________________
Napuštena crkva
Leži stara slika raspetoga Hrista.
Mlaz mu krvi curi niz slomljena rebra;
Oči mrtve, usne blede, samrt ista;
Nad glavom oreol od kovana srebra.
Dar negdašnjeg plemstva i pobožnog sebra,
Đerdan od dukata o vratu mu blista.
Po okviru utisnuta srama čista,
A okvir je rez’o umetnik iz Debra.
Takav leži Hristos sred pustoga hrama.
I dok neosetno, svuda pada tama,
I jato se noćnih ptica na plen sprema,
Sam u pustoj crkvi, gde kruže vampiri,
Očajan i strašan, Hristos ruke širi,
Večno čekajući pastvu, koje nema…
__________________________________
Obična pesma
Naša je ljubav bila kratkog veka,
Trenutak jedan – tek godinu dana.
I rastavi nas naglo sudba preka,
Bez uzdisaja, bez suza, bez rana.
U svađi nam je proslo pola dana;
U pomirenju mučnom pola noći.
I bežao sam iz našeg stana,
Tražeci mira u poljskoj samoći.
No to je bilo kratko vreme;
Pa postadosmo tuđi jedno drugom;
I gledasmo se u ćutanju dugom,
Tupo, k’o sito dete šećerleme.
I tako sve je prošlo; i ja sada
Ne mogu kleti nebo ni sudbinu,
Il‘ s pesnicama stisnutim, pun jada,
Prokleti žene ili podlost njinu
Pa ipak – da si samo katkad znala
Veliki, kobni oganj duše ove,
I silnu ljubav što nisti k’o hala
Sve druge misli i nade i snove; –
Pa ipak – da si samo katkad htela
U zanosu, i sličnu mekoj svili,
Da nađeš nežnu reč iz srca vrela –
I mi bi možda dugo srećni bili
A sad polako teče ovo vreme;
Postasmo tako tuđi jedno drugom;
I gledamo se u ćutanju dugom
Tupo, k’o sito dete šećerleme.
__________________________________
Očajna pesma
Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojim žednim.
Kao Hermes stari i s njom Afrodita,
Stopi se u meni strašću tvojom celom,
Da sav iznemognem pod vitkim ti telom,
I da duša moja bude sita.
Kad pomislim, draga, da će doći vreme
Kad za mene neće postojati žene,
Kad će čula moja redom da zaneme,
I strasti da prođu kao dim i pena.
A da će, još uvek, pokraj mene svuda
Biti mesečine pod kojom se žudi,
I mladih srdaca što stvaraju čuda,
I žena što vole i voljenih ljudi.
Vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada
Kao bik pogođenom zrnom posred čela
Što u naporima uzaludnim pada
Dok iz njega bije krv crna i vrela.
Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojim žednim.
__________________________________
Obnova
Hoću na jednome svečanom opelu
Da sahranim ono što prošlošću zovu.
I da ti donesem tada dušu novu,
Bez ijedne pege negdašnje – svu belu.
I hoću da onog časa, kad na mene
Padnu kose tvoje i poljubac jedan,
Budem kao nekad bezazlen i čedan,
Da prvi put poznam čar ljubljene žene;
I da sav u tvojoj beskonačnoj moći,
Očaran, bez svega što me davno guši,
Osećam pod sjajem ove prve noći
Kako se u mojoj obnovljenoj duši,
Uz veselu pesmu razdraganih gnezda,
Dok šušti topola i miriše lipa
I radosno nebo mesečinu sipa,
Tajanstveno rađa novo jato zvezda …
__________________________________
Ponosna pesma
Bezbrojne su oči po tvom stasu pale
Ko umorna jata na pomorsku lađu,
I, sve očarene, za trenutak stale
Da na tebi odmor i lepotu nađu.
Bezbrojna su usta rekla da te ljube,
I umukla zatim, da nikada više
Ne prozbore reči ni nežne ni grube,
Jer tebi rečena reč- sve druge briše!
Bezbrojni jauci prate tvoje stope
Kad ti, ko božanstvo strasno, siđeš k nama,
I bezbrojne strasti zaplamte ko slama,
I bezbrojna srca crnom krvlju lope…
I niko, i nikad, ne dotače vrele
Usne tvoje, niti reč ti nežnu začu.
Samo, ko dve seste u bezglasnom plaču,
Dve se duše naše u milosti srele.
I ja sam gospodar tvoj i tvoga tela,
Ko despoti stari vladam tobom sada,
Sam napajam usta sa svih tvojih vrela,
I sva nežnost tvoja samo na me pada.
O, kada je tako stari Usud hteo,
Da ja izabranik budem, ja jedini,
I da, uvek uz nju, vek provedem ceo
Očaran, i bačen u čarobne čini,
Podignuću glavu svoju ponosito,
I kao mujezin sa tankog minareta,
Dok poda mnom sušti nepregledno žito
I na mesecini plavi kukolj cveta,
Uzviknuću gromko kroz predele nema,
Da obuzme svakog nevernika strava:
“ Jest, samo je ona lepotica prava,
A ja njezin prorok za večito vreme!“
__________________________________
Prelazno pokolenje
Gospod je tako hteo da me stvori
U zemlji gde se monotono živi;
Promiču dani ni bolji ni gori,
I, sivi, klize u nedogled sivi.
A sam sam sebi drugu dušu dao,
I s njome čeznje i potrebe nove,
I dok me ovde gnječi udes zao,
U predele me druge duša zove.
I, šetalica, ja se večno krećem
Između sveta čeznuća i stvari:
Jedan me goni kao krvnik stari,
A drugi krišom posipa me cvećem.
A sudbina će zato da me smrvi,
I osvetničko vreme da me zgazi,
Jer sam van njega, uzavrele krvi,
I ne koračam po utrtoj stazi.
Propašću i ja, i sa mnom svi oni
Rođeni s dušom nemirnom, u dane
Čiftinske strasti i namerne mane,
Kad neobičan osećaj se goni!
Takva je sudba! Niko neće znati
Da nekad besmo prvi, premda mali,
Kolenu našem da smo, kao mati,
Nov jezik s novim osećajem dali.
Jer Bog je tako hteo da nas stvori
U doba kad se monotono živi,
Kad dani nisu ni bolji ni gori,
A ljudi mlaki, jednostavni, sivi
__________________________________
Pesniku
Gospod ti je dao svetlu iskru. Kresni,
I obasjaj tamu gde pesnici žive,
Majušnosti svoje neka budu svesni.
Sruši ko od šale, njihove oltare
I idole mnoge kojima se dive!
Razbi predrasude i kalupe stare!
O razmahni rukom krepkom, nek se krha
Stara trošna zgrada od dna pa do vrha!
Goni bednu braću ko bura matroze!
Nek zastrepe, bedni! Nek u samrtnom strahu,
Krsteći se, čuju tvoju pesmu plahu
Gde grmi kraj njine slikovane proze!
__________________________________
Priziv
Pomeni me u molitvama tvojim
Kad sunce pada za daleke gore.
Jer znaj da mene kobne misli more,
I da se, kao slabo dete, bojim.
Ti čista dušo, budi Genoveva
Nad zaspalim Parizom koja bdi,
Dokle pod njenim blagoslovom sneva
Ljubavnik čedan i zločinci svi;
I kad pod tvojom molitvom zaćute,
O zaštitnice večne duše moje,
Sve kobne misli što mi srce mute,
I, ko zločinci, spremne za boj stoje.
Pomeni me u molitvama, mila,
I ja ću znati u časove tame,
Kad opet grune nečastiva sila,
Da dobra duša tvoja pazi na me…
__________________________________
Rosa pada
Nebo je sivo, mesec bled,
Tišina svuda, mir.
Ne šumi sad platana red,
I ne žubori vir.
O,čudna noć,o, čudan sat,
Tajanstven, crn, i gluh,
U koji kao viti vlat
Moj bolni dršće duh.
Osetim katkad tajni let
Kroz noć, dok ćuti vir;
Strese se list i strese cvet,
Pa opet vlada mir.
To rosa, tiko kao sen,
Pada na list i cvet,
I blaga noć za jedan tren
Osveži ceo svet.
I ja osećam u taj sat,
Tajanstven, crn, i gluh,
Dok kao nežni, viti vlat
Moj bolni dršće duh,
Da to u tami neki Bog,
Nad svetom koji mre,
Iz bolećiva srca svog
Proliva suze te…
__________________________________
Simonida
Iskopaše ti oči, lepa sliko
Večeri jedne na kamenoj ploči,
Znajući da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nožem izbo oči.
Ali dirnuti rukom nije hteo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
Pod kojim leži kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskićenom mozaik-odelu,
Dok mirno snosiš sudbu svoju grubu,
Gledam te tužnu, svečanu, i belu;
I kao zvezde ugašene, koje
Čoveku ipak šalju svetlost svoju,
Te čovek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda što već ne postoje,
Tako na mene, sa mračnoga zida,
Na počađaloj i starinskoj ploči,
Sijaju sada, tužna Simonida, –
Tvoje već davno iskopane oči
__________________________________
Sentimentalna pesma
Po mesecu ti šaljem uzdah jedan,
Po tom u čežnji bratu. Nek ti reče,
U tužni čas kad zimsko pada veće,
Da sam, ko Azra, bled, veran, i predan.
I šta bi on, taj mesec kome poju
Od Indije do večitog Rima
Čežnjivu svetlost i sanjivu boju
Svi pesnici na jezicima svima,
Kad ne bi tako u gluhoj samoći
Tešio srca što sa čežnjom guše
I ljupkim sjajem kroz beskrajne noći
Vezivao svrse rastavljene duše!
I sad, kad sine ta starinska Luna
I setne zrake prospe mojom sobom,
Ja čudno prenem i, ko da si tuna,
Sva duša moja zamiriše tobom…
__________________________________
Silno zadovoljstvo
Ja imam časove dugog očajanja,
Beznadežne tuge, obmana, i jada;
Ja imam časove kad se slatko sanja
I pozudno želi i blaženo strada.
Ja imam časove čedne, krotke, smerne,
Kad čistotom trepte misli moje mlade,
I u mojoj duši, pobožne i verne,
Zasumore himne, pohvale i nade.
Jest, duša je moja ko kutije stare,
Što u svetom hramu na dovratku stoje,
Gde prolaznik svaki spušta skromne dare
Za smirene sveće i za bližnje svoje.
Pokolenje svako, veliku il’ malu,
Spustilo je u nju milostinju koju,
Ljubav ili mržnju, pogrdu il’ hvalu,
Osmeh ili otrov i yaoku svoju.
Sad kroz žile moje struje krvi razne,
Ja ropcem i pevam, ja kunem i slavim,
I koračam smelo, bez straha od kazne,
Krivudavom stazom i putima pravim!
Očajanje, tuga, beda? Prazne reči!
Kad na zemlji više nema moći te
Da u mojoj duši pomuti il’ spreči
Silno zadovoljstvo, osećati sve!
__________________________________
U kvrgama
U kvrge su me bacili, o srama.
da, to je bilo u prastaro vreme.
Jesam li bio kriv? i zašto? – Tama
Źuti, i redom sva stvorenja neme.
U kvrge su me bacili, o srama!
Neko ih steže, a ne vidim ko je,
Al čujem kako škripe kvrge gnusne,
Pod silnom stegom pršte kosti moje,
I krv iz rana na mahove pljusne.
Neko ih steže, a ne vidim ko je.
Jauk i piska svuda oko mene.
U redovima crnim kvrge stoje,
U njima pošte deca, ljudi, žene.
Neko ih muči, a ne znaju ko je.
Jauk i piska svoda oko mene.
Steži, o steži, nevidljiva silo!
I nemilosno kosti moje mrvi,
Dok najzad moje ne prestane bilo,
I ne iscuri kap poslednja krvi!
Steži, o steži, nevidljiva silo!
O, kako ti se slatko smejem sada,
Žrtva se ruga dželatu što kolje.
Zar to vrhunac mučenja i jada?
Zar ništa nisi izmislila bolje?
O, kako ti se slatko smejem sada!
Udri, i muči, i priteži jače,
Al znaj da neće preći moje usne
Nijedna rečca što moli il plače,
Ni bapske kletve, ni slabosti gnusne!
Udri, i muči, i priteži jače, –
Al dokle redom deca, ljudi, žene,
Plaču i pište, bedni, pokraj mene,
I ropski kleče pred skrivenim stvorem,
Vrh piske, kletve, i vapaja njini‘
Leteće mirno duh moj u visini,
Ko morska lasta nad širokim morem.
__________________________________
Večiti putnik
Ja sam bio stvoren, Gospo,da se rodim‘
Da živim,i umrem, sve u istoj kući,
Da celog života, nikud nemičući,
U istome kutu razgovore vodim,-
A ja belim svetom rasuh život ceo;
I na obalama gde je večna plima,
I u svakom gradu, svakom mestu, ima
Po kap moje krvi i mog srca deo.
Ko raskinut đerdan, snizali se moji
Dani, razbacani, tuđi jedan drugom,
I u lutalačkom mom životu dugom
Nigde jedan spomen uz drugi ne stoji.
Sad sam silom čudi, Gospo, ne znam čije,
Na severu mrtvom, gde se mrzne more,
Gde ni jedna tica propevala nije,
Gde prastare šume nikad ne šumore,
I gde snežne jele što proleća broje
Kao bele duvne nepomično stoje…
Sve su jutros jele obvijene snegom,
I drvene kuće, ko od snega cele,
Pod crkvenim tornjem spokojno se bele,
Ko šatori beli pod pobednim stegom.
No misao moja nije tako bela,-
U meni se budi opet čežnja stara,
I sapćući tajno, ko večernja vrela,
Pred očima mojim stare slike stvara.
I ja vidim druge predele, i boje
Druge, s puno sunca, s dve goleme vode,
Gde šlepovi niski ukotvljeni stoje
I brodovi puni u daljinu brode.
Gde nad mirnom vodom, u večernje vrele,
Bde starinske kule s mrke citadele.
__________________________________
Simonida
They gouged out your eyes, beautiful picture!
On a stone slab, under night’s guise.
Knowing that none could see him then,
An Arbanas with his knife dug out your eyes.
But your majestic face, and your mouth,
To touch he did not dare,
Nor your golden crown, nor your king’s veil,
‚Neith which lies your thick hair.
And now in the church, on the stone plynth,
In dress adorned by mosaic bright,
While you calmly bear your brutal fate,
I watch you – sad, ceremonial and white;
And like extinguished stars, whose
Light we still perceive,
So we see the shine, shape, and colour
Of distant stars that no longer breathe.
And so from the dark wall
On an ancient, sooted slab,
Shine still upon me, sad Simonida –
Your long since stolen eyes!
Simonida, Milan Rakić
Pavle Ninković, Serbo-Croatian Poetry Translation
Muškarac ima djetinjstvo, mladost i starost, a žena do kraja ostane dijete i, kao dijete, sve smatra igračkom. (Jovan Dučić)
AUDIO