WEB SITE NEWS »

Mile Stojić

Mile Stojić, pjesnik, esejist, antologičar i novinski pisac. Rođen je 21.1.1955. godine u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Nakon toga radi kao lektor na Slavističkom institutu Sveučilišta u Beču. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN kluba. Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski engleski, mađarski i makedonski jezik, a pojedini tekstovi na dvadesetak jezika. Pjesme su mu uvrštene u sve relevantne antologije suvremene bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Dobitnik je nagrade Šimićevih susreta (1971.), Slova Gorčina (1974.); Pečat varoši sremskokarlovačke (1976.), Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prvu knjigu u Jugoslaviji (1978.), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine (1980.), Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988), Nagrade Izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesnički knjigu u BiH (1999.), te Nagrade Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji 2000. godine. Jutarnji list iz Zagreba nagrađuje ga 2005. godine za knjigu Večera bez politike i nagrade “Goranove nagrade” za 2007.

 

Amoris nota
Bratstvo i sestrinstvo
Brđanski Nietzsche
Canzona i sirtaki
Čovjek u pedesetim korača kroz jul
Ćivot
Eksponati u muzeju književnosti
Elisabeth
Kroz lišće odrine
Krhotine uz dan  11.rujna
Klobuk, klokun
Korčula
Među zavađenim narodima
O čemu su govorile naše pjesme
Oremus
Pregrađeni rešetkama jezika
Ponovilo se ono što nikad nije bilo
Pjesma o prvoj ljubavi
Prašina
Persiflaža
Sirotica Nada
Trijumf mašte
U Beogradu, deset godina nakon rata
Vježbe iz Aristotelove poetika
__________________________________ 

Amoris nota

Tijelom o asfalt, laktom o prašinu
Penisom o trnje

Suzom o ocean, prstom u oko
Mesom o željezo

Dušom o studen, trbuhom o nož
Jezikom o led

Čelom o kuršum, kostima o zimu
srcem o hrid

Nogom o kamen, jetrom o mjed
Glavom o zid

__________________________________  

Bratstvo i sestrinstvo

Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja.

__________________________________  

Brđanski Nietzsche

Mirna tijela u alkoholu ko fetusi u formalinu
Treperavi obzor seksa u prozoru, košulji od svile
Sve što je izgubljeno zaplovi na tren u vinu
očajnome, što se lagano razlijeva kroz žile

Opustjele su ulice zima je i konobar drijema
Kršćani i muslimani bdiju svog boga čekajući
Brđanski Nietsche im poručuje da boga nema
pa da se krene mreti ko kad se krene kući

Ja sanjam jednu crkvu bez boga, litanija i straha
U kojoj će pjesma, vatra, otopit zidove ledene
Koja će nas primit, zaštitit od đavoljega daha
I prizvati pod svod svoj duše čiste i zavedene

Sarajevo nas šiba nježnošću, miluje žestinom
Dok mana s neba pada na sokake, gdje se skriva
Druga kristalna crkva što odzvanja prazninom
A večernja zvijezda gasne i potom tama, tama biva.

__________________________________  

Canzona i sirtaki

U Penzingu pored Beča svratih u grčki restoran Thesaloniki
Vlasnik je bio sarajevski Srbin, i kad se otkrih, nije
nedostajalo mezetluka
Kuća je častila šljivovicom, domaćom i travničkim sirom
Ostalo se duboko u noć, sve dok slučajni gosti nisu
sastavili stolove
A zvuk sirtakija nije zamijenila sevdalinka iz duhanom
uništenih grla
zelen lišće goru kiti

To me podsjetilo na sličnu večer u Grinsheimu pored
Münchena
prije dvije tri godine, kad sam bio slučajni gost u pizzeriji
Casa Leone, čiji je vlasnik bio posavski Hrvat. Osoblje
restorana
bilo je, također, sastavljeno od Hrvata, bosanskih izbjeglica
Osim kuhara Talijana, koji je služio za lažno legitimiranje
mediteranskih specijaliteta. U kasnu noć
vlasnikova žena isključila je Modugna i započela
Omer bega, izvijajući svoje tijelo u ritmu trbušnog plesa

U to vrijeme, a i danas, u Bosni traje bellum omnium
in omnes
s koncentracionim logorima i masovnim deportacijama.
Rat konobara protiv konobara, pomislio sam
Tih jadnih svinja koje će vo vjeki vjekov nositi svoj križ
Besmisleno ginući za tu nepotrebnu zemlju
pa je potom zauvijek napuštati, da bi u europskim
selendrama otvarali
“grčke” i “talijanske” restorane i u njima u sitne sate
pjevali
svoje orijentalne tugaljive napjeve

__________________________________  

Čovjek u pedesetim korača kroz juli

Bio je pljusak i ulice su mokre
Mladi parovi držali su se za ruke ili gurali dječja kolica
Žene su šuštale najlonskim čarapama
pozdravljale opojnim parfemima
Da sam pjesnik svakoj bih mogao
napisati barem po jedan stih, pomišljao je
čovjek u pedesetim koračajući kroz ljeto

Ali samo jednoj, u snovima
ljubio sam kosu, oči, nos, usta, trbuh, pičku, guzu
Ona to ni ne sluti, uronjena u večernju omamu
Ona čita horoskop negdje na keju Rajne
Ona gleda popularnu televizijsku seriju
Možda lista Bibliju
Knjigu proroka Danijela
Il sluša vijesti o zločinima
iz Afganistana, Bosne, Iraka, Gruzije

Čovjek u pedesetim korača kroz juli
U prazniku elemenata on misli na svoje
propuštene mogućnosti. Haj-haj
zovu ga vrtne kavane, zovu ga zanosne sirene
on mora na sve stići, jer uskoro će fajront.
Mladi parovi drže se za ruke i guraju dječja kolica
Bio je pljusak i ulice su mokre

__________________________________  

Ćivot

Godine osamdeset druge, osamdeset treće,
ne sjećam se više točno, u ulici kralja Tomislava,
u vili tadašnjeg komunističkog
funkcionara, živio je pjesnik Oskar Davičo.
Pobjegao je bio k nama, govorio je,
pred srpskim nacizmom. Mi tad
nismo znali što to znači.
Navečer bi stari pjesni izlazi u šetnju
sa svojom malenom kćeri. Rimovao je “život”
i “ćivot”, revoluciju i ljubav.
Mi smo bili ponosni jer smo bardu
pružili utočište i egzil, mada je
naša kuća bila porozna. Održao je
nekoliko predavanja na Filozofskom, udvarajući se
lijepoj asistentici, pa, shvativši
da od sudbine nema bijega
vratio se u Beograd i ubrzo nakon toga
zauvijek nestao u labirintima Hada.
Bio je s nama jednu sezonu,
od svih mladih pjesnika volio je Blagojevića,
Tontića i mene. “Napisat ću o vama tri studije”, govoraše
U gradu koji su, nakon njegove smrti,
preorali oni od kojih je bježao
danas više ništa ne sjeća na njega. Ni ulica se više
ne zove svojim imenom, a kamoli da netko
pamti i čuva neke pjesme.
Kuću je bespravno dogradio
postsocijalistički tajkun, napravivši od nje
bastilju kiča. Često kad prođem tuda
na putu prema bolnici Koševo
učini mi se da na trijemu vidim
nisku siluetu barda socijalističke poezije

__________________________________  

Eksponati u muzeju književnosti

Masivni radni stol od slavonske hrastovine
(premda su te pjesme napisane
većinom u uredu ili za kuhinjskim stolom)
Kolekcija naliv-pera, Mont-Blanc, Parker, Pelikan
(klasik je jedno dobio od poglavarstva za obljetnicu pisanja,
i čuvao ga u ladici, inače se služio kemijskom)
Francuska kapa, što izvrsno skriva sjedine
Kožna aktovka, koja i nakon
godina još miriše na rakiju
Naočale rodenstock, čije je jedno staklo napuklo
Kravata, svilena, malo pokapana vinom

Lula od mahagonija, mada je pokojnik
pušio uglavnom “kent”, ili jeftiniju “opatiju”
Nekoliko bilježnica s nejasnim
naslovima i nečitljivim bilješkama.
Nedovršen referat na temu koliko je
poezija proza a proza poezija
Potpisana peticija o pravima manjinskih grupa
desetak izdavačkih ugovora, avionske
karte za sajmove knjiga u
Frankfurtu i Zagrebu, hotelski račun Esplanade
s nepoznatim prezimenom
Razglednice iz Praga, Pariza, Strumice i Jasne Poljane
Slane na ime uvijek iste ženske osobe,
koje je precrtano, iz razumljivih razloga
Nekoliko prijava na međunarodne stipendije
i pisama izdavačima
u vezi s neisplaćenim honorarima
Dokumentacija o nagradama i diplomama,
potkrijepljena izblijedjelim novinskim isječcima
Pjesnikova tramvajska iskaznica s fotografijom iz automata
Dvije pisaće mašine, sivomaslinasta “biserica”
i metalik električna marke “olivetti”

Entropija fotografija, precizna dokumentacija propadanja
Knjige, različita izdanja, prijevodi na strane
jezike kod nepoznatih izdavača ili ciklusi po časopisima
Skice dva nenapisana romana, bračni prizori
Dijagnoza teške bolesti i nalazi liječnika
Longplejka s pjesnikovim stihovima
Uglazbljenim od lokalnog rokera
Mala fonoteka tuge

Nigdje neobjavljenih rukopisa. Njih skriva
Osobno računalo s upropaštenim hard diskom
Koje je slano čak u Seattle u centralu Microsofta
Ali ni oni nisu uspjeli dešifrirati ništa
Od onog o čemu govore kliktavi stihovi i urnebesna fantazija
Onog što sad odiše formalinom i raspadanjem

__________________________________  

Elisabeth

U Berilinu Else. U Madridu Isabella, Ysabel
U Ljubljani Špela. U Zagrebu Bela
Beki, Beta, Beti, Betica, Betika, Betina,
Betka, Ela, Eli, Elica, Elika, Eliška, Elka,
Eta, Eti, Etica, Lila, Lile, Lili, Lilica, Lilika,
Lisa, Liza, Lizika, Zika, Jalžabet
U Londonu Elysabeth
U Beogradu Jelisaveta, Saveta
U Pešti Erzsébet, Eržika
Od latinskog Isabela, a sve od hebrejskog
Elisheva
U značenju: moj bog je vjernost,
moj bog je izobilje
Elisabeth u Beču Sisi i Sissi i Sissy
Što u mome poimanju bečkog znači
Nešto kao behar bajuvarske zemlje -
Lijepa i
Pokošena

__________________________________  

Krhotine uz dan  11.rujna

Žudnja Ikarova za visinama postala je znanost
Što se razvijala u svim smjerovima na vodi, zraku i kopnu
Rog je proslavio njezinu moć i pjesnik joj spjevao ditiramb
Al čovjekov pad iz gorućih nebesa
Na hladne i tvrde zemljine hridi
Ostao je bez riječi i bez stiha.

2.

Pjevaj sad, dušo moja,
Ti si navikla na nevjerojatne ishode
Zašto šutiš sad, srce moje,
Barem ti si naučilo treptati nad ruševinama.

3.

Čitam studiju o izgradnji novih tornjeva
Koji će nekoliko puta umnožiti profit
I ujedno biti spomenik umorenima
Već pretvorenim u broj 2752
I da će biti nazvani
Kulama slobode

Zgrade neće biti blizanci
Kako bi se izbjeglo ponavljanje historije
Zazivanje sudbine.

4.

Prvi će toranj biti pravilna oblika
Drugi asimetričan,
Sve u svemu visok šeststotina i devet metara
Sa šiljkom na vrhu što će primati gromove
Što će podsjećati na skulpturu Slobode
S druge strane Luke
Potom na vapeći krik naš za slobodom
što leti od zemlje prema oblacima
I uvijek pada na tle.

5.

Sretna je kuća koju posjećuje zidar
Tužan je čovjek koji
Sprema ručak stolaru
Najtužnija djevojka što
Čeka pismo od vojaka.

6.

Moderna arhitektura načinjena je od drveta
Ili aluminija i plastike, stakla koje se topi
Da nakon sudnjega dana, kad se stiša vatra
Ne ostane ni traga, ni pepela
Da ljudski poraz bude potpun i definitivan.

7.

Sporazum sklapam s tobom Walte Whitmane
Ti što gledaš ples žena čije bokove
Pokreće mjesečeva mijena
Kao i tvoje božanske verse što nadmašuju
Plimu i oseku mora.

8.

Spali svoje skice Libeskinde
I u širokim prostranstvima Amerike
Projektiraj svojim sugrađanima kamene prizemljuše,
tople zemunice
Obložene sedrenim pločama i medvjeđim krznom
Gdje će povaljivati ženke i praviti djecu. Sazidaj
Ognjište od cigle za toplo sjećanje na žrtve ideje progresa
Za novu sretnu generaciju
Što će doći.

__________________________________  

Kroz lišće odrine

Kroz lišće odrine probija sunce
Crvenim čini plave grozdove
I tvoje lice prozirno poput ljeta.
Tvoje je lice prozirno poput ljeta
Zavodljivi su putovi u rani sumrak
Mjesečinu ne propušta lišće odrine.
Crvenim čini plave grozdove
Hladno je nebo pod koje odlaziš
Okrutna zemlja traži muk i zaborav.
Hladno je nebo pod koje odlaziš
Jedna je žena tamo umorna zaspala
Mjesečinu ne propušta lišće odrine.

__________________________________  

Klobuk, klokun

Marianne Martinez, čembalistica
Bečanka, španjolskog podrijetla
Bila je zaljubljena u mnogo starijeg Haydna
Koji je, kao i ona, da bi bio adelig
skrivao svoje (hrvatsko) podrijetlo
Imala je oči boje meda i kosu Celanove sulamke
Marianne

Ovo navodim jer sam bio na jednom koncertu
U Schönbrunnu, koji je bio posvećen
toj ženi, čija me glazba i nije baš mnogo
doticala. Njene grudi i bokovi, više no zvuci žica
bili su opsesija starom Josephu, jedno ljeto
A meni to ime budi spomen na jednu ženu
Što je podsjećala na The Feeling Begins
Petera Gabriela

Bilo je davno ljubuško ljeto. Bili smo
anđeli. Tad mi se ukazivala Marianne
kao slika dalekog lijepog i nedostižnog svijeta
Čije su noge pjevale najljepše note violinske
Čije su grudi zlatom blještale u mojim stihovima
I mislio sam da će moj život poprimiti
sasvim drugi tok. Al nije htjela.

Marianne, Marianne, Marianne
Pomišljam na te u svim suterenima svijeta
Dann zuckt dir ein Blitz um den Mund –
jene Schlucht mit den Resten der Geige.
(Mit schneeigen Zähnen führt einer den Bogen:
O schöner tönte das Schilf!

Jesen je u Klobuku, vjetar povija šaš.
O pusti sprud udara val.

__________________________________  

Korčula

Đuri Tadiću

Vjerovao sam da ću zadnje godine života
provesti na Korčuli
U dugim šetnjama pokraj vinograda
Ili satima gledajući kako valovi oplakuju stijene
iznad kojih se kao duše u limbu skupljaju
sjene potopljenih mornara
Ili za bonaca kad spajaju se nebo i more u plavoj crti
pripremati se za lijet bez povratka
Mislio sam kupiti kakvo potkrovlje,
ili kamenu kućicu
Ali sam osiromašio u ratu
A i domaće stanovništvo je
postalo nepovjerljivo prema pridošlicama
Iako pripadam njihovoj vjeri
doživjeli bi me kao uljeza
Kao beskrupuloznog Hercegovca
kavgadžiju i Turčina
Koji je došao tu da im opljačka zemlju
Otme životni prostor
Pod firmom priče o nekakvoj vječnosti mora
i potrage za lanjskim snjegovima
davno ugaslim plovidbama.

__________________________________  

Među zavađenim narodima

Vremenska mapa izaziva vrtoglavicu:
Tri tisuće godina prije Krista, u dolinama Eufrata i Tigrisa
nastajala je Mezopotamija, dom Gilgameša,
Uz Nil se nešto ranije gradio polis faraona,
gdje se iz ruina božanstava prirode
mukotrpno rodio monoteistički Bog.

Tisuću i šest stotina godina nakon toga
u oluji stoljeća, godina i dana uz rijeku Yangtze
formiralo se carstvo kitajsko, kog sačuva vojnik od terakote
(O Heladi i Rimu, toj propasti harmonija
sve je već manje-više rekao Tacit)
Prije petstotina godina na ušću Miljacke u Bosnu
formirao se naš ponosni grad.

Na tom malom prostoru, nemirnom i oholom
U neko magleno jutro pred kraj Drugog tisućljeća
zidali smo, moja nježna ljubavi, naš dom
na temeljima stihova što začinjahu se u burnom žamoru
krvi, naš dom od opeka snova i stupova glazbe
Čije smo prozore zastirali dječjim smijehom
sve dok nismo opazili potoke krvi na ulicama.

Pred kerubinskim mačem napustili smo
kuću našu bez osvrtanja. Vratili smo se iz
tuđine u tuđinu. Eufrat i Tigris teku kao i
tri tisuće godina prije nazaretskog rođenja, Nil
u Mediteran lagano nosi prašinu mrtvih civilizacija
samo ti i ja skamenjeni stojimo u čekanju
tu, među zavađenim narodima, nijemo motreći
kako Bosna turobno vijuga, kako Miljacka sja.

__________________________________  

O čemu su govorile naše pjesme

O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratci
potom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate refrene
koji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.

Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalo
piskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kiše
koja se uvlačila pod svoju svilenu maramu, melodiju
ostavljenoga
koji je pomišljao na smrt

Zagledana u bore moga lica na krevetu
Zamišljaš li kako će ono izgledati na odru, okruženo
svijećama
Ako prvi odem
Zamišljam li, ako prva odeš, kako će izgledati na odru,
okruženo svijećama
tvoje lice

__________________________________  

Oremus

Oni koji kradu kažu: ne psuj.
Oni koji ubijaju kažu: poštuj dan Gospodnji.
Oni koji poštuju dan Gospodnji ne poštuju Gospoda.
Oni koji ubijaju Boga kažu: ne spominji ime Božje
U ispraznost.

Oni koji lažu navode tvoje zapovijedi:
Peta ne ubij, šesta ne ukradi, osma ne reci lažno svjedočanstvo.
Oni koji kradu lažno svjedoče.
Oni koji kradu kažu: ne poželi tuđeg druga.
Oni koji ubijaju kažu: ja sam gospodin bog tvoj
I nemaj drugih bogova osim mene.

Oni koji lažu poštuju dan Gospodnji
I navode spisak tvojih ostalih zapovijedi.
Oni koji kradu kažu: ne poželi tuđe stvari
Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Oni koji ubijaju kažu: poštuj one koji kradu
Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Oni koji lažu kažu da tvoje ime svjedoče
I kažu: ne spominji ime Božje

U ispraznost.

__________________________________  

Ponovilo se ono što nikad nije bilo

Govori Petrus: o posvetama

U pravu je bio Mallarmé kad je upozoravao:
Nikad ne posvećuj stihove poznanicima, političarima
prijateljima, ženama

Doživjet ćeš ravnodušnost
a možda i porugu

Hvalit će se da su ti posuđivali novac
da su te tri mjeseca izdržavali
da su te vodili u kliniku za venerične bolesti
da su te izvukli iz bijede

Osim toga, čim se nađu u pjesmi
odmah bi je preuređivali, prepravljali
Ne gode im aliteracije, zbunjuju ih asonance
Te: “Baudelaire bi to ovako, Carver onako”
kao da su posisali sve znanje iz teorije i poetike
Ti ih gledaš i razumiješ: Pa ovi ljudi ne znaju da je
đavo došao po svoje i da ćemo već sutra svi biti mrtvi,
Oni se ponašaju kao da su moji stihovi najvažnija
stvar na svijetu

i kao da im je moja pjesma babovina

__________________________________  

Pregrađeni rešetkama jezika

Autocestom Heidelberg-Basel
klizimo kao djeca na sanjkama prema toplom skrovištu
u mislima, svatko na svome kraju svijeta. Osjećaj blizine
mami umilnu gestu, blagu žudnju. Savršeni glumci
u ulogama koje nam je napisao slučaj, u drami koja nema
epiloga. Kasno je sad, milo moje
nježnost bi, možda, unakazila naša zamišljena lica
od nekontrolirane riječi autocesta bi mogla odletjeti u zrak
Pri brzini od 200 km/h
oko nas lebde beskrajne propale prilike
dok na susjednom brežuljku spokojno spavaju saski kraljevi
i mladunče hrčka traži izgubljenu majku
Ti kažeš da je rat možda snošljiviji nego nesretan brak
Ja kažem da je tužno pomisliti da ćemo se jednog dana, ipak, sresti
mi brodolomci s različitih mora
i prepoznati naša dječja lica
u nekom kristalnom jutru

Uostalom, zašto da naše srce hranimo varkama i općim mjestima
ostanimo i dalje pregrađeni rešetkama jezika
Vozi, ubaci u brzinu, pritisni papučicu gasa
ich fülle hier die Urnen und speise mein Herz

__________________________________  

Pjesma o prvoj ljubavi

Svi pričaju (pjevaju) o neprolaznosti prve ljubavi
O poljupcima i susretima na školskom izletu, ili iznenadnoj
Provali emocija u neočekivanome pejzažu,
restoranskoj bašti, morskoj uvali, dunavskome keju.
Moje je iskustvo drugačije.

Prva ljubav za mene bješe nešto čega se sjećam sa stidom
Gdje bijah zakazao kao muškarac i kao čovjek.
Njoj, koja je sve to znala i pokušala razumijeti,
Mašem nakon svih ovih uludo izgubljenih decenija
Maramom zahvalnosti i kajanja.

Iz rata izišla s izboranim licem i odlučnošću Antigone
Ali ne ona koju ljubim, ali ne ona pred čijim bih pojasom
Pao ničice i čijim bih zavodljivim ustima
Svaku laž priznavao za istinu. To mi se događalo s drugima.

S njom i danas razgovori o financijskim poteškoćama,
O jednostavnim problemima što ti se čine nerješivim.
O zdravlju i ljekovitim travama, o tom da bih morao
Smanjiti piće i pušenje, više se kretati, potom
Jezična fraza koju je jedino ona u stanju razumjeti
Strijela iz Zenonova zavičaja što je stigla na svoj cilj.

Mogli smo imati kuću na Buni, na Rotimlji
Buljuk djece, solidnu farmu, sretan život.
Ali, svejedno, s ljubavima ona nije mogla imati nikakve veze
Ljubavima što su dolazile kasnije s hukama oluja
I odnosile krv i suze sa sobom.

__________________________________  

Prašina

Und die das Dorf verlassen, wandern lang,
und viele sterben vielleicht unterwegs.
Rilke

Metem prašinu u stanu, gdje sam se vratio
nakon rata. Podovi će opet zablistati
Kratere na zidu će prekriti kreč. Moja metla gura
hrpice prašine u kantu, kao što spoznaja
tjera krhotine svijeta u rupu zaborava.

Nisam siguran jesam li ikad stanovao ovdje
Ne poznajem stvari na koje se nataložio prah
Ni fotografije na zidu, na kojima
naša lica trepere optimizmom u ognjici milenija
sad zbunjena i stara pred čeličnom metlom

O ratu bolje pričaju mrtvi no preživjeli
Njihov glas dopire do nas iz sveprisutne
prašine, iz galaktičkih čestica, koje sklanjam
metlom ne baš energičnim zamasima
Dok podne pjeva veselo u surom zavičaju

Čistim stan od praha, od smeća uspomena
Da se bjelina opet ukaže u danu i u snu.
I Sarajevo ponovo zablista u svojoj nevinosti.
I nema više odlaska, jer izlaza nema
Jer koji odavde krenu, dugo putuju
I mnogi od njih već na putu mru

__________________________________  

Persiflaža

Na jednoj književnoj večeri
tumačeći moju pjesmu izgovorio je riječ
“persiflaža”, u želji da pojasni
da je svaka pjesnička riječ neka zagonetka
i kako se o stihovima mora govoriti učeno

A ta pjesma govori o času kada N.-u
ostavljam usred gužve na željezničkom kolodvoru
i kako mi maše tren-dva dok nestaje iza neprozirnog
stakla, i kako ja, zapravo, već trenutak kasnije
žalim što nisam sačekao taj prokleti Intercity
da bih gledao njenu ruku na prozoru gdje mi maše dugo,
dugo i lagano, sve dok se ne utopi u magličastom obzoru

Riječ “persiflaža”, prepisujem iz Klaića,
znači “duhovito ruganje, ismijavanje na fin način”
Razmišljam kako svoju pjesmu nisam ni dovršio
jer svaki rastanak ima eho nezavršenosti,
osjećaj da će se nekad sastaviti potrgano
Ali, ja slutim da N. više nikada neće doći
I da je to kraj

Da sam tad zadnji put u kratkom osvrtanju
vidio blagu ruku koja je milovala izborano čelo
prije no što je to tijelo nimfe sjelo u brzu kompoziciju
i zauvijek izronilo iz oceana moje samoće
I što, dovraga, sad s tom “persiflažom”
Kad je mol te melodije o rastanku
jedino šta je pisac
htio da kaže

__________________________________  

Sirotica Nada

Ottu Tolnaiju

Vozeći se kroz pitome gradove
Polegle u moru pšenice i tame
Što zovu se Györ, Szombathely,
Szabadszallas, Szekesfehervar
Sa vertikalama vodotornjeva
I raspetim čovjekom kraj glavne kapije.

Pomišljam na tebe Otto,
Na jedan naš davni susret
U Novom Sadu kad tumačio si mi
Da poezija nema smisla ako njen jezik
Ne otvara put prema konačnoj istini.
Ne znam gdje si sad i što pišeš
Ne znam je li ti poznato da sam i ja
U međuvremenu upoznao šumor
Mađarskog mora. Nisam siguran
Da sam našao put o kome si govorio.

Ali sam, tražeći ga, upoznao
Sjaj potopljenih gradova
Estetiku skršenih jarbola
Očaravajući eros izdaje
Siroticu nadu o kojoj govori
Strašna tvoja besjeda
Vilagpor.

__________________________________  

Trijumf mašte

Mi dolazimo iz predjela žalosti
gdje literatura, slikarstvo i glazba nisu neophodni,
Osim tugaljive narodne poezije, tu i tamo tek pokoji stih kao bljedokrvni
ukras općenarodnim tiranima
Stog naše pjesme nemaju uobičajeni šarm
ni dopadljivost, ni spleen. Čak ni zvuk melankolije
koji stvara kiša bubnjajem po krovu
Mi nemamo krova

Naši stihovi nisu dekadentni
u njihovim prozorima ne zrcale se se svjetla velegradova
tek suze, tek limfa i krv razlupanom oknu
oni govore o preživljenju, o sirovim oblicima razbacanim u blatu
s nešto apsurda. Sretni život u podijeljenim gradovima
prostor metafore kao prostor groba
Ius gladii, bič gladi, korbač osvete što fijuče
nad otvorenim rakama

Našoj književnosti nedostaje načelo igre, epikurejstvo duha
umjesto pirueta erosa, grč suspensis animis
Kritičari je najčešće karakteriziraju psihološkim sindronom
Urednici je uvijek smještaju u posebne rubrike
u lazaret edicije

Manjak radosti uzrokovan je viškom istine
barok rečenica zamijenjen elipsama urlika
što se slijevaju u jednu točku, u tišinu

Ali, dosegli smo zato trijumf mašte
Govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerovatne efekte
u našem slučaju izjednačeni su označitelj i označeno:
Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo
Weltschmerz je već stanje rasječenih usta
Vatra za nas nije proplamsaj duha već heraklitsko počelo
što je progutalo svijet

Nad kraterima hramova revolucionirali smo poetičke forme
i otkrili jedini bitam ritam, ritam zemlje što se otvara i zatvara

Ove pjesme pisane su za naše mrtve
oni nas najbolje razumiju

__________________________________  

U Beogradu, deset godina nakon rata

Ista slika u ramu hotelskog prozora
Užurbani poslovni ljudi, gradski zgubidani
Ozelenjela stabla, koja prvi put primjećuješ
Miris rijeke diže se sokakom poput dima
Mlade žene koje te ranjavaju ljepotom.

Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutni
stranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinu
Odakle su jurodivi spremali paklene odrede
Gdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganske
violine, uz šutnju i nezainteresiranost onih
Što su te nekad zvali bratom pjesnikom.

Dunav je ovdje mirniji nego na Kagranu
Gdje si šetao deset godina uzvodno, užasnut
Sad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljen
Kao čovjek kome su kirurškim putem
odstranili sposobnost da se čudi i da uživa
u svijetu, koji ga još mami na grijeh.

Dunav što razdvaja bratske narode, Donau
U antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicu
Crnjanskog, iz koje munja osvijetli tvoju
nekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:
Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.

__________________________________  

Vježbe iz Aristotelove poetika

Mladić drži da je ime njegove drage
čarobna formula. On piše npr. “Jasmina”
i misli da cijeli svijet razumije
šifru njegove ljubavi. Ali to nije dovoljno
Svijet se uglavnom odzivlje
na lozinke novca i krvi

Ovo mi tumači Nick u kavani “Grillparzer”
i dodaje: Potresne riječi nikog ne zanimaju
bez obzira što su istinite.

A šta ćemo sa sto tisuća poklanih hrvatskih
i bosanskih civila? pitam ga ja.
On primjećuje da se plastična žlica za kavu
u mojim rukama potpuno deformirala i veli:
A to s vašom zemljom više nikog ne zanima.
It is an agriculture’s question

Tu je temeljni problem, odgovaram bijesno
Jer Aristotel se nije ni obraćao nama.
A mi
držimo jedino do književnosti vukova. Do simbola
njihovih očnjaka i metafore njihova postojanja

Nick se zagonetno smješka i zaključuje
kako nikad u Hrvatsku ni na Balkan neće stići
kozmičke istine Andyja Warhola
Opraštam se s njim i uranjam u pećnicu
bečkog ljetnog poslijepodneva. Ne odazivam se na slavenske
glasove što me zapljuskuju svaki čas u rijeci prolaznika
na Kärtnerstraße

__________________________________  

Brotherhood ans sisterhood

If I were to be born again
and could choose, I would choose neither
this language, nor this vocation

Neither this sign of faith, nor this faith
without hope. I would not accept
murderers teaching me justice.

I would not pick this time
nor this country where there is no
solace. Nor these brothers who have

sold me. Nor this nation which
sacrifices her sons to the golden
calf. I would throw away my

Name. Only would I choose
You again, whom I touch
a thousand times every day.

with a look of devotion and bliss.
 

Bratstvo i sestrinstvo, Mile Stojić
 

“Iživjeli smo sve te promašene blagdane, i 10. travnja i 29. studenoga, jer smo naknadno otkrili da kroz njih slavimo svoje vlastite poraze.”-(Mile Stojić )