Matoš, Antun Gustav, književnik; r. 13. VI 1873. u Tovarniku, u. 17. III 1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na Vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojničku disciplinu, 1894. dezertira iz vojske koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd., gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu u kojoj ostaje godinu i po dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908, kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško, Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom, iskričavo govorile o duhu koji voli Ijepotu prijateljstva i toplinu Ijudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoevropskog simbolizma s kraja XIX st. Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih i srpskih pisaca. Teoretski starčevićanac, sa jako razvijenom hrvatskom nacionalnom sviješću, Matoš je u isti mah najuspješniji i najsustavniji ambasador jugoslavenske kulturne suradnje. Niko prije Matoša nije toliko učinio za međusobno kulturno upoznavanje Hrvata i Srba kao on. Sve do svoga dolaska u Zagreb Matoš je razbarušeni, talentirani boem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908-14. u Hrvatskoj stoji u znaku Matoša. Matoš učitelj mlade bohemske generacije, koji je dao nov polet i snagu hratskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi. Djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši Ijudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka objavljena su u 17 svezaka 1935-40, a cjelokupna, kritički odabrana djela A. G. Matoša u 20 svezaka izdala je JAZU 1973.
1909
19.svibnja 1907.
Basna
Canticum Canticorum
Capriccio
Djevočici umjesto igračke
Dva kentaura
Domovini iz tuđine
Gnijezdo bez sokola
Gospa Marija
Hrastovački nokturno
Iseljenik
Jesenje veče
Kraj druma
Kod kuće
Maćuhica
Mladoj Hrvatskoj
Menažerija
Notturno
Napast
Pri svetom kralju
Samotna ljubav
Suza
Serenade
Stara pjesma
Tajanstvena ruža
Utjeha kose
U travi
U vrtu
Zvono
Živa smrt
______________________________
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
______________________________
19.svibnja 1907.
Ko Petrarca Laru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti đačka iznad glave sjala,
O, to nije, sanak, ludi sanak bio!
Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala.
I studentski barjak s kalpakom se vio.
Ti u crkvu, ja – ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti…
Ko četrdeset osme grozni su nam dani!
Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.
______________________________
Basna
Sava se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
—Kao uvijek—deputaciju.
Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.
Majstor—kao uvijek—družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,
Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.
______________________________
Canticum Canticorum
Ja ne znam što si, sjena ili žena,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si , oblak ili duga,
Ja ne znam što si, žena ili sjena.
U tvome oku , oku svetih muza,
Sve strepi bezdan dubok kao grijeh,
Sve drhti voćka crvena ko smijeh,
U tvome oku blista vječna suza.
Na raspućima – ko Ezekijela
Prokletstvo žene što se nudi – stojiš,
U zagrljaju tuđemu se znojiš,
Ko psalam crna, kao ljiljan bijela.
O,što si reci! Đavo ili dijete?
Što? Zagonetka ili odgonetka?
Početak ti si mojega svršetka –
Ko pčele misli oko tebe lete.
Za zlatom samo tvoje srce teži,
Ti – vražja kćeri skrletnog Sarona,
Ljepota tvoja vrijedi miliona,
A starac k tebi ko k Suzani bježi.
Svježinu imaš, grki miris mora,
Pod njedrom sfinge tajiš gnijezdo zmije,
Ko herub tvoja putenost se smije,
Kad srž mi ločeš vampirski ko mora.
Kad gledam te nezasitnosti strasti,
Taj goli smijeh što kao handžar draži,
Taj hram što laž je digla podloj laži,
Taj sram što dublje ne zna više pasti.
Za štapom, bičem posižem ko jadnik,
U žudnji da ti blato svile svučem,
Pa da te mučim, pregazim, istučem,
Ko kukavicu svoju pijan radnik.
No snaga klone kad me kao pseto
U bestidnosti svoga traga vodaš,
I kad po srcu, srcu mome hodaš,
I još se smiješ, gledajući sve to!
Prokletstvo ti si mojih blagoslova,
Ti blagoslov si mojih svih prokletstva,
Ti posveta i cilj si svakog sredstva
I ludi smiso moga ludog slova.
Već dadoh tebi zdravlje i imetak,
Ja sve ti dadoh : savjest koja stenje,
Sa kesom dadoh dušu i poštenje,
Pa kad te grlim , crn mi sviće petak.
Ti ništa više ne možeš uzeti,
razorila si mene poput rata,
Ukaljala si me u stidu zlata,
A sad mi, Kirko , ne daš ni umrijeti.
Anatem na te, prokleta mi bila!
Kad vidjeh nebo, vidio sam pako,
Zbog tebe, žensko, prvi put sam plako,
prokletstvo na te, tako si mi mila.
I opet dođoh da me kao pseto
Na paučini strasne čipke vodaš,
Da gaziš moje, svoje srce prodaš,
I zabavljaš se , gledajući sve to.
Ja ne znam što si, žena il hijena,
Ja ne znam što si , oblak ili duga,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si, sjena il sirena.
______________________________
Capriccio
Vidio sam, snivo sam — svejedno:
Sred palazza, punog slave, vina,
Hihota, kostima, harlekina,
Divno čudo, divno čedo jedno,
Kraljevoga prvog sina vrijedno,
Ispod skrletnoga baldahina
Blista poput biblijskoga krina —
Pored nje bi sunce bilo bijedno!
Na njoj svila, teška krinolina,
Kao na portraitu našeg sveca
(Naime Rodriga Velazqueza),
Pa dok bjesni bas i violina,
Niko ne zna — skandal i blamaža! —
Da pod suknjom neko skriva… paža.
______________________________
Djevočici umjesto igračke
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje ce ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati ce suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
______________________________
Dva kentaura
Sa dušom vrača, s magijom Hirona,
Kentaur, Parip s ognjem Feba,
Drijadu, ženu, nimfu vreba,
Željan puti bijelih Amazona.
Od izvor-voda plavog Helikona,
Od mira sedmodverih Teba
Pa sve do oca Dzeusa i Neba
Strast se ori poluboga bôna.
Sa srcem zebre, s pameću papkara,
Abderit (mada nije čedo kobile,
Kentaur naš!) ko baba klima stara,
Dok vile naših dana, cvijeće Ilice,
Razjapljuju u počast Mulcu vilice
I žale što ga nijesu mužem dobile.
______________________________
Domovini iz tuđine
Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, —tamo, ah—u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
—Naše slave znamen pomlađeni—
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.
Zbogom, oče, i ti, majko—zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!
Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!
Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?
Dan će doći, —oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda—zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!
______________________________
Gnijezdo bez sokola
mom ocu
Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.
______________________________
Gospa Marija
Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
______________________________
Hrastovački nokturno
Kaj da počmem, moja draga mati,
Smrt i betek – to je sinek tvoj.
Strelili su mene Smiljke zlati
Prami, Smiljka – to je betek moj!
Već je zorja, a ja ne mrem spati,
Po hiži me hinca mislih črni roj.
Kokotiček već kriči za vrati:
Hajči, smiljček, hajči picek moj.
______________________________
Iseljenik
Na dalek evo krećem put
Spram tužnih tuđih strana,
Od bola puca moja grud,
U srcu pišti rana:
Oj zbogom, kućo, drago selo, zbogom,
Ja ostah samac, sam sa mojim Bogom.
Sa grunta mog me tjera dug
Za porez i lihvara,
Zaplijeniše mi već i plug,
Dok čopori Mađara
Ko nekad Turci ono malo grabe
Što ostadošee od doklaćenog Švabe.
Tek nebo, more, magla, dim –
Ah, osto doma da sam!
Al živjet doma nemam s čim,
Na svomu prosjak sam,
Jer rodna zemlja sinu je tuđina,
A Hrvatska je strancu domovina!
Ko slijepac hajd u novi svijet
Da budem novo roblje,
I ne znam gdje ću samac mrijet,
A seosko će groblje
Pod križem moga djeda čekat mene,
Dok vani budem crko kao štene.
Ah, proklet bio onaj čas,
Kad rodih se Hrvatom,
Jer tuđinski nas glođe pas,
A konop nam za vratom,
Dok zemlja naša ima samo groba
Za svaki trzaj hrvatskoga roba.
Ej, kamo sreće da me val
Tog sinjeg okeana
Na kakav topli baci žal
Gdje sunce novog dana
Za ropstvo ne zna ljudskih miliona
I grije sreću novih Robinzona.
Robijaški ću dlanat ja
Da spasim očevinu,
Od brige neću naći sna,
Dok žena će pri vinu
Sa bogzna kime s rukom ispod ruke
Profućkat moje ušteđene muke.
Moj Bože, hoću l‘ ikad ja
Sa rukom oko vrata
U oko gledat kako sja
I slušat njegov „tata“:
Sve preko oceana gledam to siroče
I slušam kako cvili: „Oče, oče!“
To sunce što me grije sad,
I sinu mom će sjati,
Pa kada bude momak mlad,
On, jadnik neće znati
Da zajednički sunce tek imamo,
Na svijetu sunca – mrve sunca samo.
No dijete moje, bijedni crv,
Sa moga debla grana,
Moj mili sin i draga krv,
Cvijet moga jorgovana,
Kad dođem kući, bude l‘ hude sreće,
Moj rođeni sin me više poznat neće!…
Što moju ženu čeka sad,
ne pričajte mi, ljudi:
Obljubit će je žandar mlad
Ili onaj financ ludi,
A moje dijete iza kućnih vrata
Će tepat nemoćnički: „Tata, tata!“
A doma vratim li se kad,
Ja kopile ću naći,
Pa pustiti ću krvcu tad
I majci mu i ćaći:
Amerika poštedi l‘ moju glavu,
Donijeti ću je, al za Lepoglavu.
Izgubih s domovinom sve
Što imam na tom svijetu:
I ženu, dijete, sve – al ne
Slobodu moju svetu,
Pa bit ću radnik, bit ću siroma,
No slobodan ću bit – što nisam doma.
No što će meni tuđi krov,
Sloboda tuđeg kraja?
Tek kod kuće je blagoslov,
A svog bez zavičaja
Je teško živjet, teže još umrijeti:
Jer svaka ptica k svomu jatu leti.
Slobode traži samo gdje
Ti zbori majke mlijeko!
Po narodu si svome sve,
Bez njega – Niko, Neko,
Pa plačeš ko nad vodom Babilona,
Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.
______________________________
Jesenje veče
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira
Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.
______________________________
Kraj druma
Na mjesečini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noć je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad ću, kada kući,
Zar nikad, nikada?
Već drijema drug moj, cvrčak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.
______________________________
Kod kuće
Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.
Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.
Propali dvori—ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršića hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.
Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapće vasiona:
Harum—farum—larum—hedervarum—
Reliquiae reliquiarum!
______________________________
Maćuhica
Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno „noć-i-dan“
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.
______________________________
Mladoj Hrvatskoj
Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuči mnozi.
Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.
U vijeku, kada „misli“ svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osječajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
______________________________
Menažerija
Vuk, hijena, lisica i slon,
A u oku kraljevskoga lava
Tinja pravog veličanstva slava:
Pala veličina—to je on,
Rob i martir ko Napoleon!
Pored lava tigar grozno spava,
Nosoroga boli zub i glava,
Dočim panter skače—strašan clown!
Očajne i tužne ove zvijeri sve su,
Urlaju od glada da se kosti tresu,
Samo huncut majmun, cinik kao prase,
Ne znajući, lupež, što je tuđa tuga,
Bolima se tuđim bezbožnički ruga,
Praveći ko đavol paklene grimase.
______________________________
Notturno
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebrn vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina.
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
______________________________
Napast
Ne marim što sam te dugo snubio,
Metanišuć nisko kao rob,
Ne kukam što sam te podlo ljubio,
Kad usud to reče, huda kob.
Ne plačem što sam te lud izgubio,
Odmamio kad te šuplji snob,
Žalim što nisam te, ženo, ubio:
Ta život bez tebe živ je grob.
Pamtiš li? Kad si uz mene ležala,
Straha s nepojmljivog ti si bježala,
Jer zaluđen, grozan moj je glas
Ko posljednji drhtao tvoj čas!
Ja sam te mirio, lago, milovo,
Krv sam već gledo, no vrag se smilovo.
______________________________
Pri Svetom kralju
Matiji Lisičaru
Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!
______________________________
Samotna ljubav
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.
Ljubav nije sreća!Znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sâm ko kamen.
______________________________
Suza
Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.
______________________________
Serenada
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze
Ta žuta Luna i gitara stara.
______________________________
Stara pjesma
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
______________________________
Tajanstvena ruža
U mome tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka —
Oj, snovi mog života, modri krajevi!
Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.
Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvoga si lika, ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.
Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam, što si, djevojka il vila —
O, tajno moga vrta! O, ružo moje sjene!
______________________________
U travi
Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim žutima.
U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.
Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.
Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!
Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.
______________________________
U vrtu
U mraku žubor, vrelo—lušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;
U grmu prvi slavulj—ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršći, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde čežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.
______________________________
Zvono
Ovo zvono što ko titan stenje
Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rođenog mi grada.
Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!
Tiho…Zvono ćuti…Misli žderu…
O, kako tišti kajanje u veče!
Tama…Sam sam…Samac u tuđini!
Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče…
Glupost! Slabi živci! Pregni, miso,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slična zvonu
______________________________
Živa smrt
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.
Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!
______________________________
Notturno
Laue Nacht; im Dorfe spätes Bellen;
Kauz und Fledermaus;
Blumenliebe-Duft aus trunknen Quellen;
Hochzeit wird daraus.
Winz´ger Grille wehmutsvolles Schellen,
Silbern quillt heraus;
Schwere Augen schlafend, Ruhewellen,
Geh´n vom Himmel aus.
Dunkle Turmuhr schlägt,
Schläfrig Stunden zählt,
Milde Helle rieselt aus den Sternen;
Durch Einsamkeit geht,
Immer leiser weht:
Eisenbahn entschwindet in den Fernen.
Notturno, Antun Gustav Matoš
Postati čovjek je ljepše nego postati kralj. (Antun Gustav Matoš)
AUDIO