WEB SITE NEWS »

Miroslav Krleža

Rođen 1893. u Zagrebu u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi “Djetinjstvo u Agramu”), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvog svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod uticajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojne studije u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhapšen na osnovu potjernice Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog vijeka dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje tridesetih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: “Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom”. Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim “simfonijama” (“Pan”, 1917., “Tri simfonije”, 1917.), nabujalog verbalnog vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kosmosa. No, rezultat je bio daleko od očekivanog (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Evropom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurevića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnom maniru najavljuje razaranje vlastitog mozga: “Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!” Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četvorim zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima početka 30-ih. Za te se ostvaraje može konstatirati da pokazuju uticaj srednjoevropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uslova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladića s kompleksom nacionalnoliterarnog profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkog uklona – korpus u kojemu su asimilirani i integrirani uticaji raznih “izama” – mahsuz francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam). No, nedvojbeno najveće Krležino poetsko djelo vizionarni je pjesnički kompendij “Balade Petrice Kerempuha”, 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni “Gazofilacij”, kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u “Baladama” stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskog idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, mađarski, njemački, hrvatski štokavski, italijanski i drugi leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni bilo na koji konvencionalan način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskog plebejskog “proroka” Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženog narodnog hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja, kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja, dok je summa djela “Planetarijom”, poduža pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. “Balade” su istovremeno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnog ljudskog kosmosa, inkarniranog ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnom iskustvu gaženog narodnog kolektiva.

 

Balade Petrice Kerempuha
Bdijemo
Bila je mjesečina
Bonaca u predvečerje
Crno umorno popodne
Čežnja 
Dijalog utroje
Gola žena na staroj slici
Jesenja pjesma
Jesenja samoća
Jeruzalemski dijalog
Jednog kišnog dana
Khevenhiller
Kamo plove ovi gradovi?
Liječnik kod siromaha
Mrtvi
Nemir
O tamnom toku krvi u nama
Pjesma
Pjesma o pjesmi
Pismo
Pjesma svjetioničara
Predvečerje
Riječ mati čina
Seoska crkva
Srce
Uspomene u nama
Veliki petak godine Hiljadu devet stotina i devetnaeste
Vjetrovi nad provincijalnim gradom
Veče
Zima na odlasku
Žene i iluzije


 
__________________________________ 

Balade Petrice Kerempuha

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude,
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pa nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nebre biti i nebre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nebre biti,
da kmet neje moral na vojščinu hodit.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kaj je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
par nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu

__________________________________

Bdijemo

Bdijemo. Zimski nokturno. A vani
nad maglenim poljem tiho se dani.
Na zelenom plišu, dva lesa blijeda,
boja tvoje kose, zlatna boja meda.
Na krovu harfe. Žice telefona.
Melodija tiha pogrebnih zvona.
Dvije voštane lutke. Tišina. Sami
ne znamo što je. A u polutami
miriše ambra: zlatne kose prami.
A ja vas gledam. Pobožno i kao
slikar kad slika ikonu Madone.
U tom trenutku nisam ni dobar ni zao,
a harfe žica posmrtno zvone.

__________________________________

Bila je mjesečina

Bila je mjesečina, snijeg i mi
išli smo tihi i nesretni.
Monogram naših snova blistao je nama,
ko blistav svjetionik. Vjetar. Tama.
Ja sam bio sam i ti si bila sama.
Bili smo straža na mrtvačkoj straži,
na pogrebu jedne tihe laži.
I tako smo stigli na kraj drvoreda.
Tvoj parfem od gnjilih, uvehlih rezeda…
Rosa u staklu staklenog pogleda,
Adieu, ma chere, jer tako živjeti se ne da.

__________________________________

Bonaca u predvečerje

More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.
Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica od ulja.
Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.
Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.

__________________________________

Crno umorno popodne

Popodne je danas crno, umorno,
po dvoru pada mrak i plaču modre sjene,
koplje pogleda mog o sive se lomi stijene.

Koplje pogleda mog se lomi o stijene sive,
čađave, crne i tužne, bez perspektive.
Svjetiljka šumi i bolesni ginu glasovi
ptica,
u povorci plaču umorni večernji časovi
i pada tmica.

__________________________________

Čežnja  

Čežnja Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži u nama. Pismo bi mu pisali a njega nema.

__________________________________ 

Dijalog utroje

Ja sam tebi dala sebe,
a sada me od tebe zebe.

I ja sam tebi sebe dao,
a sada sam dalek, hladan i zao.

U utrobi čovjek se micati stao,
sretan, nesretan, tko bi znao?

__________________________________ 

Gola žena na staroj slici

U pregibu tog nagog tijela ima sjete
jedne mrtve tajne. Odsjaj ulja
niz bjelokosnu ženu nijemo kulja,
to meso san je pijane palete!

U slici ovoj sniva tajna daleke planete
u zatonima biljurnog smaragda
gdje mirišu zlatne naranče i smokve.
Po proplancima zvone mjesečine lokve,
a otrovne ptice nad pinijama lete.

Tu sanjaju te žene starih slika,
Ljubovce Oblaka i Rutavog Bika!
O, mnogo tajne ima u kretnji golog lika
što sakrio se rukom: školjkom od srebra.

Bestjelesnim kistom ta slikana su rebra!

__________________________________ 

Jesenja pjesma

Nepoznat Netko donio je Jesen
U Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kad se čuje pjesma Stvari i Zivina,
i kad mrtvaci viču od čeznje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu
groždje i kruške, jabuke i smokve.
A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena.
I cvrkuću ptice.
Jesenja samoća

Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.
Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,
samoća prazna jesenja, a biva sve jesenije.

__________________________________

Jeruzalemski dijalog

- A tako? On je iz Nazareta?
- Pa naravno: piljarica na uglu -
to mu je rođena teta!
- A ja sam čula , da je on nezakonito dijete
i da mu otac ulice mete.
- Rođen je u štali, to je stalno;
uopće: podrijetlo tog dječaka je nejasno i kalno.
S nekakvim starcem da mu se klati mati.
Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
- Pa dobro. Ima li on kakve škole?
Je li svršio maturu?
- Ali!
gospa se po svojoj prilici šali!
Kakvu božju maturu?
Neki dan na cesti
poljubio je jednu javnu curu!
S dangubama pije; za njim idu
sami bogci slijepci i ribari,
a sad je stao i djecu da nam kvari.
Već su i prijave stale da protiv njega
policiji stižu.
Pazite dobro, gospa,
taj će dečko svršiti na križu!
Jednog kišnog dana

Jednog kišnog dana ja, draga, ću umrijeti,
ko zgaženo pseto u lokvi tople krvi.
A vrijeme, što ljude i uspomene mrvi,
posjetit će te, gospo, u predvečerja sjeti.
U kopreni mraka, blijeda će ti ruka
milovati toplinu naših relikvija.
U srcu otrov, na usni žalost tija.
Kanonade odzvuk,
to zemlja bubnja o daske mog sanduka.
A naša srca, pogledi i geste,
ruže u vazi, lijepe riječi, jao -
sve to je udes koban rastrgao.
Sumrak. Tišina. Glasovi sa ceste.

__________________________________

Khevenhiller

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

__________________________________

Kamo plove ovi gradovi?

Kamo plove ovi gradovi
sa dimnjacima i zvonicima
na blatnom oknu s tužnim licima?
Što trunu ovi truli krovovi
i blatne ulice i prazna zvonjava,
a nebo je sivo kao ponjava?
Lukovi crkveni s mrtvim svecima
i blatne krpe gnjilih novina,
sa lažima i smradnim recima.
I sve se mota mutno, lajavo,
ko klupko zmija, mračnih otrovnica.
Nad gradom šumi čađav lepet ptica.

__________________________________

Liječnik kod siromaha

Kratkovidan Gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla usjana rebra:
s gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.

On ima rukavice od jelenje kože skupe
i njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela njemu su prozirne i glupe.

Oprali su pred njim sve stolce i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju čaše svečanim blijeskom,
čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.

Žena se stidi;dršće u ruci platno grubog ručnika
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:

on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
na smješak lutke: mlade u bjelini dame.

__________________________________

Mrtvi

Veče je. Gori svjetiljka na stolu zasjenjena, otkucava sat, parketi sjaju i porculan po vitrinama.
Osjeća se u zatvorenoj sobi gibanje među predmetima. Jedna muha zuji i u širokim talasima
razlijeva sjećanje na sunčane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip
večernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi živjeli, disali, očekivali događaje,
a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi škriputali su pod njinom težinom, a
danas im lica gasnu po fotografijama. Ako su gdjegod ostavili znakove olovkom na papirima, ti znaci
blijede i gasnu. Sve nestaje. U crnoj svili pokopali smo ih i ono je sve blato, a ovdje stoje sobe po
kojima gnjiju mozgovi u polutmini i tupa se čežnja ishlapljuje iz mozgova kao vonj kiseline iz
nepoklopljene zdjele. I te će se moždane zdjele rasplinuti i ishlapiti kao dim i kao ta žalosna misao
na mrtve što se javlja i nestaje. Nitko nema suviše razloga da se raduje.

__________________________________

Nemir

Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišini.

__________________________________

O tamnom toku krvi u nama

Taman je tok krvi pod toplom mrenom mesa,
protječu mračne snage svitanja i dani,
ključaju nam žile, ko smolavi vulkani,
lave ima u svakoj našoj rani.
      
Sve disanje je krvi i romon vrućeg mesa,
i prostori i noći, sve se mutno dimi,
bujaju nam pluća na kisika plimi,
ko krvavi mjehur krvavoga mesa.
      
O, što će nam u tom smolave blijede luči,
kad ponornica mračna u našoj krvi buci,
tko može da jedno od drugoga luči?
I tako nas strava krvi muči,
u krvi tečemo živi, u krvi umirući.

__________________________________

Pjesma

Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog krčaga
lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
ja sam na groblju
pjevao o Sreći
i krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pružili su ruke za Srećom…
Bilo je svečano tiho.
Dugi drvoredi i brončane sjinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi,
ko velike bijele žene,
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.

__________________________________

Pjesma o pjesmi

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

__________________________________

Pismo

Pismo je ko leptir: dodirne nas krilom
u lepetu tihom i već nestane.
Pismo je ko miris što ne prestane
da miriše lipom, tijelom, kosom, svilom.
Od lepeta pisma pelud slatkog praška
sa vrška prsta polako se trusi.
Iz pisma žive riječi lepeću ko dusi,
a pismo vene ko ocvala čaška.
 

__________________________________

Pjesma svjetioničara

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala
 

__________________________________

Predvečerje

Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koči.
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide naša topla sveta Iluzija.
Da li je sfinga i zlatna kopita nosi,
te joj gori munjina u kosi,
i čarape ima svilene?
Oh! Tko to zna?
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide sveta naša Iluzija.
Zadnji cvrče cvrčci i mjesec se proljetno smije,
i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesači.
Iza obrisa mrkih gradske gomile kuća
kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk.
U srebrnim nitima prska mjesečev zeleni vrisk.

I jedno dijete crven fenjer nosi.

__________________________________ 

Riječ mati čina

Riječ je trudna žena što kolose rađa.
Cvile njeni nervi i utroba se njena puna krvi kida.
Kroz Riječ sijeva sviju stvari os.
Riječ je trudna žena,
i Čin,
taj krvavi kolos
je tihe Riječi sin.
Gorostasni i granitni Čin,
što vulkansku tminu razdire,
i zvijezde kreće, kô kocke na pladnju,
taj čin je dijete Riječi,
tihe bolne riječi, trudne žene,
pred porodom, što bolno u predvečerje jeca.
Seoska crkva

Dvije stijene. Tri brida, okomita, vitka,
toranj kao tvrđa u oblake raste.
Oko gromovoda iglat cvrkut laste;
obris tornja: slika smiona i vitka.
O kako je boja zraka mirisna i žitka!
Na jabuci bakar boje zelenkaste.
Rastu magle olovne i tmaste.
Grmljavine glas. U oblacima bitka.
Ljepote to su umornog užitka
i radosti plave, djetinjaste.
Sumorno i nijemo sanjati u klupi,
u polutmini crkve. Odjeci prazni, tupi,
akustika groba: tu se slatko drijema.
Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema.
Meket ovce iz crkvenog trijema.

__________________________________

Srce

Srce u čovjeku kuca i kao kucaj ure
Iz srca kucaji krvi po krvavim žilama cure.
Od djetinjstva našeg ko nevidljiva sjena
Prati nas naše srce:
Na sprovodu i u zagrljaju žena.
Srce u nama kuca pred zavjesama laži,
U molitve strahu, u stravi na noćnoj straži,
I onda kad smo se peli na tamne drvene stube
Gdje se ljudi za srebrnu škudu ljube.
O, kucaji srca davni,
Pred sjenom Žene, nadstvarne pojave, Ljube,
Kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube.
Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,
Kada sam sâm sa sobom, a ti se u meni mičeš.
Ti često iz mene iza glasa vičeš
Na tužnom putu našeg križnog puta,
Ti mi se javljaš mudrim polutihim glasom
U grlu, prstu, radosti i suzi,
Kad sjaju svjetla i u mračnoj tuzi
Tvog glasa glas se glasa glasnim glasom.
I tako ćeš jednog predvečerja stati
Pred putokazom našeg posljednjega puta.
Lubanja će moja ispijena, žuta
Ostati bez pratnje što je od početka prati.
Ti ćeš ostati negdje gdje stoji siva nepoznata soba,
A ja ću se odvesti sam bez tebe
Ulicama gradskim do mokroga groba,
A bit će suton: kišno jesenje doba. 

__________________________________

Uspomene u nama

Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
O, kako su duboki zdenci naših slika,
Trajanja, magle, grčeva i plača.
Voda nas živa uspomene jača,
Liječi nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
I javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

__________________________________ 

Veliki petak godine Hiljadu devet stotina i devetnaeste
                     Karlu Liebknechtu
                                    u spomen
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vijeke vjekova!
Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,
a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.
Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje
u sve vijeke vjekova!
U borbi s krdom lažnih i krivih bogova
pao je Čovječji Sin.
Krstove svoje je golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.
U crvenom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.
Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek
na Evropski Veliki Petak?
Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,
na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
karmine tužne pije i razbito pjeva:
jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.
na jarbolu lađe su opet pribili admirala.
Al Ništa! Sviće. Internacionala.

__________________________________

Vjetrovi nad provincijalnim gradom

Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba!  Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.

__________________________________

Veče

Kad bijeli danak za gorama mine,
Večeri rujne zatreperi krilo,
U svetu prošlost duša mi se vine
I sveg se sjetim što je nekad bilo:
Kad svaki zračak onih zvijezda mali’
Anđelskim plamom punjaše mi grudi,
Sanjivom dolom kad sićani vali
Pričahu milje što ga srce žudi;
Kad svaki svijetak što ravnice krasi
Stvaraše ushit na licu mi mladom,
Kad slavuj-tice zadrhtali glasi
Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom…
I sada veče trepti krilom blagim,
Po plavom svodu zvjezdice se nižu,
I sada zefiri sa mirisom dragim
Kô tajni pozdrav do meneka stižu;
I sada slavuj nježnu pjesmu budi,
I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,
Al’ moja duša u daljinu bludi,
Daleko tamo svoju ljubav traži.

__________________________________

Zima na odlasku

S Orionom ko sa cimbalom
putuje zima noćas k južnim zvijezdama.
S grmljavinom noćnih vlakova,
uz maglen muk, u suknu mrakova,
putuje zima noćas k južnim zvijezdama,
Vjetrokazi, tornji, mostovi
vjetrova toplih slute mlazeve.
Ostavlja zima noćas mrazeve,
ko topla voda klokoće i teče
u mutno, mračno, zamagljeno veče.

__________________________________

Žene i iluzije

Žene jesu, kad glazba zvoni, med se toči i sunce gori.
I smijeh kada žubori k’o fontana,
i onda žene jesu.Ali kad je Tmina,
onda nema žena.
O, kada uzimljemo na se teret naš i kletvu našu,
i kad je bol,
ne,
onda nema žena.
Nema onda naše ženske nasmijane pratnje.
Apsolutno stoji čovjek sam.
I dobro je, da čovjek stoji apsolutno sam.
Iluzije su sve pogrebne i mrtve
I dobro je da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova
oko suho.
Dobro je! Dobro je!
 
__________________________________
 

Herbsteinsamkeit

Immer mehr allein, immer weinsinniger allein, immer trauriger,
immer dunkler, immer reuiger, alles wird immer hässlicher.
Immer kühler, immer hungriger, immer herber und eisiger
 
Die leere Herbsteinsamkeit, und es wird immer herbstlicher.

Jesenja samoća, Miroslav Krleža

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu. (Miroslav Krleža )