Musa Ćazim Ćatić je rođen u Odžak gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i persijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bjeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire. Na njegoom mezaru u Tešnju stoji isklesano: „Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.“ Pjesnička tematika Ćatićeva situirana je, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-hajjamovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i persijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvirišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja. M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigoničarski, standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom poetskom naslijeđu, sačinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju bosanskohercegovačke moderne lirike.
Ah, gdje su zlatni danci
Bosna žubori
Boje i mirisi
Dva soneta
Hodi k meni
Jednoj bogatašici
Ja n´jesam sanjar
Ja imam dilber dragu
Ja čekam
Ja sam vjerni rob ljepote
Kraj Neretve
K´istini
Moja ispovijest
Majsko jutro
Na novo ljeto
Nad pepelom
Notturno
Noć
Proljetni soneti
Prvi cjelov
Pejzaž
Randez-vous
Smrt
Tvoje oči
U aleji
Vizija
Zambak
__________________________________
Ah, gdje su zlatni danci
Ah, gdje su zlatni danci, kad sam ko vjerna sjena
Uza te vazda bio
I s drhtave ti usne strastveno, žudno, žedno
Najljepše pjesme pio?!
O gdje su dragi danci, kad tvoju meku kosu
Cijelom mladošću ljubih
I kao sitni prašak u sjaju žarkog sunca
U tvom se caru gubih?!…
O gdje su oni danci, kad na tvom krilu sanjah,
Kćerko čarobnog maja?!
Fatum je lednom rukom trgn’o me s tvojih grudi:
S pjesničkog moga raja.
Od tebe sad daleko ko prognan Adam lutam
Čežnja mi srce pali,
Tražim otetu sreću; al zalud: nju su davno,
Davno drugome dali.
Ja za te sad sam mrtav, mrtva je ljubav tvoja
I hladna poput zime;
Al u mom srcu, Zebro, imade jošte žara.
Ja ljubim tvoje – ime!
__________________________________
Bosna žubori
Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila –
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i – ko rujne usne
Cvjetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašni sitni igraju se vali; –
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali.
__________________________________
Boje i mirisi
I
Ah, ti me pitaš, koje ljubim cv’jeće!? …
Ja ljubim plave ljubice i rosu.
A hrizanteme, l’jepa Niđar, to su
Razbludni cv’jeci, vrlo hude sreće.
Baščovan lakomi gaji ih i pazi,
Pa onda za novac prodaje ih ljud’ma –
Koketna gospa nosi ih na grud’ma,
A posl’je nogom u prahu ih gazi …
A ljubičice same od sebeka
Za zidom grmlja cvatu sakrivene
I usudi1′ se drska ruka neka,
Da ustrgne ih, trn – što grmlje kiti –
Ubosti nju će i krv joj proliti…
Hej, ljubice su ko haremske žene!
II
Zašto me pitaš, koje volim boje
I kakav miris najviše mi prija?
Ti znadeš, Niđar, miris duše tvoje,
Da moju dušu nektarom opija.
On nevinošću b’jelog lijera diše,
Najljepše pjesme u mom srcu budi
I gr’ješne misli iz duše mi briše
Ko sveti dašak hurijskije‘ grudi.
A boja rujna i blijedo-nujna
Najdraža mi je. Ti znaš, zašto, je li?
Jer lice moje bl’jed je listak sveli,
Što jesenska ga ispi magla siva –
A tvoje lice – ružica je rujna,
Što proljeće i mladost cjeliva…
III
Sada me pitaš, kakove su kose
Najmilije mi! Ah, davno je bilo…
Ti djetešce si tada bila milo,
Djetešce milo kao kaplja rose.
Košića tvoja kovrdžasta, plava
Niz ljiljanska ti padala je pleća,
Ko snop mirisni ljubičastog cvijeća,
Na kojem ljubav i ljepota spava.
Ja tada često kosu ti cjelivah
I često u snu i na javi snivah,
Gdje uvijam se u prame joj snene,
Pijući pjesmu s vlasi svake njene –
Ah, zato i sad usred sna i jave
Ja sanjam kose kovrdžaste, plave.
IV
Ti želiš sada znati, kakve voli
Tvoj pjesnik zvuke: s harfe il‘ s klavira,
I da li glazba moju dušu dira
Zvukom veselja il‘ akordom boli? …
Slušaj, o Niđar! od djetinjstva moga
Udes je meni zao očuh bio
I ja sam vazda, vazda tužan bio:
Pjesnik-sirota bez ikoga svoga.
A ti si rasla u kraljevstvu sreće,
Sudba ti stazom sadila je cv’jeće:
Smijeh i radost – dari su ti njeni…
Stog, eto, glazba najdraža je meni:
Kristalni akord dragog sm’jeha tvoga
I rastrgani zvuk uzdaha moga.
__________________________________
Dva soneta
Ja ropstva neću! Oh, ja neću noći,
Gdje vlada riječ crnog Ahrimana!
Slobode hoću i gigantske moći
I julskim suncem oba’sjanih dana.
U meni bukti težnja neutažna
Za vječnim carstvom svesilnih ljepota.
Kroz žile moje ko bujica snažna
Krv struji snažnim požarom života.
I desnica mi breći se i diže,
Da s ljudstva – što ‘no u prašini gmiže
Okove teške razbija i kida.
I da ga onda uspravi sa tla,
Pa s njime Sreći prijestolje zida
Na stancu svojih živih ideala.
Moja je vjera čvrsta kao kamen,
A nada poput života mi jaka –
I moja ljubav ko vulkanski plamen
A mis’o kao munja sa oblaka.
Visoko čelo samosv’jest mi kruni,
Srce nemirom demonskijem bije:
U njemu gnjev se prot tiranstvu buni
I mržnja proti farizejstvu vrije.
Ja nikad neću na koljena pasti
Ni pokloniti se pred ičijom silom –
Ja apostol sam ponosa i časti…
I kao or’o šibam svojim krilom
Sve što je ružno sred ovog života:
Ja apostol sam svemoćnih ljepota.
__________________________________
Hodi k meni
Hodi k meni, Šemso moja,
Hodi amo, cv’jete mio,
Da ti pjevam, da ti pričam,
Kakav sam ti sanak snio!
Tam‘ daleko izvan ljudi
Gdje se vječna ljubav krili,
Tam‘ daleko na samoći
Mi smo dvoje sami bili.
Pod čempresom stoljetnijem,
U dubini zelen-gaja,
Skrivao nas mrtvi pokoj
Usred svoga zagrljaja.
Ti u bijeloj haljinici,
poput čista ljiljan-cv’jeća,
Sjedila si u mom krilu
Ko carica pramaljeća.
Laki zefir mekim krilom
Gladio je kosu tvoju,
Baš ko pjesnik u zanosu
Kad miluje liru svoju.
Oko nas su ptice male
Po granama skakutale
I nevinu ljubav našu
Skladnom himnom pozdravljale.
Oj u tome bajnom carstvu
I bez strepnje i bez straha
Ja sam tebi otkrivao
Slatke tajne svog sevdaha.
I na tvom sam ravnom čelu
Gledo pr’jesto sreće svoje,
I srko sam rajski nektar
S mirisave usne tvoje.
Šemso moja, slatki cv’jete!
Taki sam ti sanak snio –
Ah, taj sanak, zlatni sanak
Zašto nije java bio!? …
__________________________________
Jednoj bogatašici
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti…
Ti si kćerka bogatstva i sreće,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dušom nikad se nijesu
Oblakovi teške tuge vili.
Tvoj je život ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznaješ uzdaha i suze,
Što je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka.
U kolibi pod čađavim krovom
Rodila me siromašna majka.
Od djetinjstva udes me je vitl’o
Kroz sve m’jene patničkog života,
Baš ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidiš evo ovu tamnu mrežu
Krupnih bora povrh moga čela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, – gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj život,
Tvoju sreću tako bistru muti? –
Ne gledaj me; ta do tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti!
Ah! Ja nemam nigdje ništa svoga,
U svijetu sam kao gola grana;
Sve mi blago – uzdasi i suze,
A tuga mi – svagdanja je hrana!.
__________________________________
Ja n´jesam sanjar
Ja n’jesam sanjar, što u tihoj noći
Po moru bl’jede mjesečine pliva,
Hrleći carstvu svjetlosti i moći,
Na svilnom mehkom oblačju da sniva
Ružične sanke pramaljetne sreće,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv’jeće.
Ja n’jesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi
Cinička zbilja zemaljskog života,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice – to je mrtva knjiga,
A slova su joj – nevolja i briga!
Ništa mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom život sladi;
Tužni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi, –
Trošeći krvcu – snagu svoga duha,
Da steče tvrdu koru kruha.
Ja n’jesam sanjar, na sunčanom traku
Đto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli fistak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
__________________________________
Ja imam dilber dragu
Ja imam dilber-dragu… divna je ko pjesma laka
S Febovih zlatnih struna;
Njena je oka pogled etirna plava traka,
Koju prosipa luna.
Ja imam dilber-dragu… prijesto je njeno čelo,
Gdje genij ljepote sjedi,
Nad njim se pramenje kose ko svilen baldahin splelo
I s njeg se balzam c’jedi.
Ja imam dilber-dragu… tanke su obrve njene
Lukovi ljubavnog boga,
A guste trepavke str’jele, što sto put raniše mene
U dno srdašca moga.
Ja imam dilber-dragu… lica joj cv’jetnjaku sliče,
što tek ga mašta stvara;
Najljepši za me ljiljan u tom cv’jetnjaku niče
i dušu moju-cara.
Ja imam dilber dragu… krilati osmjesi lete
S njenih usana malih,
Pa moja mašta ih lovi i od njih stihove plete,
Slične rumenoj lali.
Ja imam dilber-dragu… vrat joj od b’jele pjene
Tvorac ljepote tvori;
Njezin je čaroban glasak ko akord s harfe snene,
Kad kroz noć ljubav zbori.
Ja imam dilber-dragu… njene su mramorne grudi
Svetište vječite Strasti,
Na njima umorni pjesnik naslonit glavu žudi,
Da sniva edenske slasti.
Ja imam dilber-dragu… njene su ručice b’jele
Lanci mu pamučni, meki,
A kad mi kosu glade, il suše suzice vrele,
Čini se lahor su neki.
Ja imam dilber-dragu … nježni prstići njeni
Ml’ječne su opojne česme
I kad se dotakne njima klavirskih tipaka sneni,
Tad s njih poteku pjesme.
Ja imam dilber-dragu… ona je carica moja
U carstvu ljubavi mile;
Ona je slika skladnih oblika, mirisa, boja; –
Nju su mi gojile vile.
Ja imam dilber-dragu… i niko našeg braka
Prekinut neće moći,
Jer ja ju u duši nosim ko odsjev etirna traka,
Što se sa lune toči.
__________________________________
Ja čekam
Ja čekam vilu ljubavi i moći,
Što živi negdje u dalekom kraju,
U njenoj kosi plamna sunca sjaju,
A u očima pramaljetne noći.
Oh, ja ju čekam u neznanom gaju,
Smaragdno gorje gdje ‘no ambru toči;
Cv’jetnom će stazom tuda ona proći,
U vladarskom raskošu i sjaju.
Pod ml’ječnim grudma mi ljubav će don’jeti,
Na usnam‘ pjesmu kakvu niko ne ču, –
Njen će mi cjelov dušu da posveti.
I ja ću tada bez gr’jeha i boli,
– Ko asket, koji tek ljubi i moli –
Snivati Eden i beskrajnu sreću…
__________________________________
Ja sam vjerni rob ljepote
Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;
Za to vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore. – – –
Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput liera
Od iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.
Nju anđ’oska ta muzika svojim medom opila je,
Za to vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni, da i žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram. – – –
Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b’jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam! – – –
__________________________________
Kraj Neretve
Sa krša mrka ko pjesnička b・
A zamišljen poput čela moga –
Ja gledam evo u duboki d・
Ja gledam bijes burnog vala tvoga –
I slušam šumor monoton i dug
Ko da je pjesma dalekih vijekova –
Ah, slušam šumor i u njemu rug
Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova.
Neretvo, reci: gdje je sada Rim?
Gdje čar i slava Hercegove krune,
Nad tobom štono sjaše poput Lune? …
– Sve, sve je prošlo kao san, kao dim,
Tek uspomena ostala mi evo:
Moj val je o njoj kroz stoljeća pjevo.
__________________________________
K´istini
Dok umirem novom smrću sve po malo svakog dana,
Nova bijeda svakog časa sok života dok mi pije,
Na obzorju svoje nade rod Adamov, dršćuć, zrije
I budućnost svoju slika po urneku đulistana.
Prošlost… to je pozornica, gdje tiranstvo krv je bilo
A sadašnjost… ista slika, tek ponešto ukrašena –
Budućnost je ko i prošlost, što ju tamno velo skorilo,
Budućnost je ko i prošlost, tek što nema uspomena!
Ovamo te, dobra ruko, koja stazi spasa vodi!
Ovamo te, o Istino, ti nam svojim svjetlom kaži:
Sve kulture i sve pravde – to su samo puste laži!
I kada se r’ječ povede o zakonu i slobodi,
Tad se samo na krv misli, jer sva prava služe sili
O Istino nauči nas ne bi l‘ jednom ljudi bili!
__________________________________
Moja ispovijest
Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope –
Kako je gadno rob ljudima biti!
Kako je nisko nemat‘ samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara –
kako je nisko nemat‘ samosvijesti!
Ja mrzim one što pred drugim puze,
I mrzim liske, što ništa ne rade.
I svakog, ko se okiva u uze
Od predrasuda i ko laskat znade,
I sve alčake, što pred drugim puze.
I nikad nikom „Pardon“ neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom „Pardon“ neću reći.
Tu za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto,
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.
Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim ko svetost u srcu i duši –
I slavim samo samosvijesti snagu…
Razume ljudski ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski ti si boštvo moje!
__________________________________
Majsko jutro
A kud se žure plašljive sjene?
Kud noćne ptice se spremaju?
U zagrljaju te šume snene
Zar svojih gnijezda nemaju? …
Sad dan će doći u sjajnoj ekvipaži
Na glavi sa krunom od zlata –
Već otvaraju mu nevidni paži
Kapije safirnih palata.
U zapjenjenom šumu kaskada
S parom se biser diže i pada
Na usne mirisnih cvjetova.
Drveće štiti ko u ekstazi –
Vis nas anđelski blagoslov slazi
U vidu sunčanog cjelova.
__________________________________
Na novo ljeto
Noć bajna hladnu zemlju grli,
A nebom bijeli mjesec hrli,
Uz njega zvijezde sitne sjaju –
A staro ljeto ide kraju.
Sve svojim velom sanak skriva,
I majka zemlja tiho sniva,
Tek moje oči u noć zure,
I moje misli svijetom jure.
I ponoć ide s novim ljetom
I dijeli dare ovim svijetom
Ja jedan darak ištem samo:
Oh, daj mi mira, mira amo!
Sad duhne vetar jače, jače
I zuji tužno, ko da plače.
Nad mojom dušom neveselom.
Il vrijedi plač taj svijetu cijelom?
Već prođe ponoć. Oči snene
Na počinak mi zatvorene.
Iza sna čujem: vjetar svira,
Iza sna jecam: mira, mira…
__________________________________
Nad pepelom
Nad pepelom pogaženim
Mojih mrtvih ideala,
Raskriljenih b’jelih krila
Ko golub mi duša pala.
I pojući sjetnu pjesmu,
Tvoje drago ime zove –
I cjeliva trošni pep’o,
Da probudi davne snove.
Haj, al‘ zalud žar cjelova,
Zalud pjesma duše moje;
Mrtvi pep’o ne osjeća,
Neumrla ljubav što je!
__________________________________
Notturno
O kako lagano nebom
Bijeli oblačci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.
U mraku jasminske noći
Mirisna dršće lipa,
Luna joj ljiljane sv’jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.
A tamo za bujnim gajem
Žubor se čuje vala:
To Sava ravnicom teče
Do dragih rodnih mi žala,
Gdje moja Đulizara
Vječiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvijetne trakove lije.
__________________________________
Noć
Po ulicama zaspaloga grada
Svilenim krokom povlače se sjene,
Krvavi plamen s lampiona pada
U mrak ko uzdah zaljubljene žene
Po ulicama zaspaloga grada.
U n’jemom zvuku zamišljene noći
Svetog se bola veličanstvo širi –
Zvjezdice plaču u plavoj samoći
U njima suza kao tamjan miri
U n’jemom zvuku zamišljene noći…
Ah! Šta to šumi sa dalekih sfera?
Da l‘ oblakovi pahuljasti plove,
Vrh uzdrhtalih skrovitih jezera,
Prosipljuć b’jele i pamučne snove?
Šta li to šumi sa dalekih sfera?
Il‘ naga Venus tajnu čežnju zbori?
Il‘ sa cimbala anđeoskih zvuči
Šapuću ljubav? i Kevser žubori?‘
Il‘ Luna maše s lepezom u ruci?
Il‘ naga Venus tajnu čežnju zbori?
Trenuci to‘ su ekstaze i raja,
Časovi sveti, kad pjesničke grudi
Slatko se šire s mekih osjećaja,
Što ‘no ih Sevdah cjelovima budi –
Trenuci to su ekstaze i raja!
O noći, ženo neznanih daljina,
Kojoj u oku dršću priče sjajne!
Tvojega duha i tamnih dubina
Meni su mile, tako mile tajne –
O noći, ženo neznanih daljina!
Po odajama samotnog života
Etirna sad mi tvoja noga stupa;
Pod njenom stopom svud cvjeta ljepota –
I sve u tvome mlijeku se kupa
Po odajama samotnog života.
Moj duh se s tvojim duhom cjeliva,
Na tvojoj usni moja pjesma spava
I sva mi tuga u tvoj mrak se sliva –
O noći, ženo spokojna i plava,
Pjesnik te, evo, grli i cjeliva!
__________________________________
Proljetni soneti
Osmanu Đikiću
I
Vihra i leda minulo je doba;
S boštvom života, boreć se, je pala
Kraljica smrti, što je zemlji slala
Sablasti, bijese i mrtvilo groba.
Sad svuda život elizejski buji:
Stabla šumore ko struna na liri
I zefir, cv’jeću popjevajuć, piri
I cvrčak cvrči i roj pčela zuji.
Potoci glasom metalnim žubore;
Pjesnik slavuju sa drobnoga kljuna
Pjesmice kaplju. Razl’ježu se gore.
Hej, c’jela Narav zapeta je struna,
Na kojoj Sunce veličajno sklada
Himnu ljubavi: veselja i nada!…
II
Daj, dušo, ruku, da te vodim sada
Kroz naše šume, livade i gaje;
U slici raja tu proljeće sjaje,
A proljeću si ti sestrica mlada!
Prašina gradska debela je mrena,
Što našem oku sve ljepote skriva.
A Priroda je slobodna i živa:
Slobodni budimo i mi, djeca njena.
Pođimo tamo na one vrhunce,
Što ravnice ih zasijane kruže;
Usnom i okom srkaćemo sunce.
Nek svojom krvlju mladu krv nam pali –
I tad će naše okrilatit‘ duše
U raju plovit ko od sv’jetla vali. – – –
III
Listići šumni na granju se njišu,
Ambra se širi s orošene trave,
Kaloper, đurđic i ljubice plave
Mladošću bujnom na sve strane dišu,
Mladošću tvojom. U zelenoj gori
Cvijetno gn’jezdo zagrljaj nam nudi,
Gdjeno kroz grmlje skače satir ludi,
A pjev se Nimfa na daleko ori.
Pođimo, ja ću tam‘ te nosit sada
Na svome krilu kao vihor jaki –
Ah, tamo, dušo, mitsko doba vlada!
Tu ćemo pir i svadbu slavit svoju
I ja ću cjelivati rubin – usnu tvoju,
Ko ružu lahor što cjeliva laki.
IV
Od šumskog cv’jeća i od svojih sanja
Splest ću tebi dijadem na glavu
I zakititi tvoju kosu plavu
Krvavim lišćem svoga uzdisanja.
Na gorskom vrelu none ću ti prati,
A svježom rosom umivati lica –
Vesela glazba nestašnije‘ ptica
Na svakom će te koraku da prati.
Po tvojoj suncem obasjanoj stazi
U zanosu će padat ruže divlje,
Čeznuć, da tvoja nožica ih gazi.
A grane će se prigibati življe,
Da poklone se tvom vilinskom caru
A svoje suze o kosu ti taru.
V
Sjedimo ovdje u zelenu travu
Pod bagrem, med što struji mu s behara:
Na moja prsa sad nasloni glavu –
Uživaj usred ovog bajnog čara.
Ruku mi pruži, nek iz njena dlana
U žile moje tvoja mladost struji,
Ko slatka pjesma sa kićenih grana,
Štono je poju umilni slavuji.
I u mom srcu slavuji se roje…
O pogledaj me sevdisanje moje,
Očima svojim cjelivaj mi oči!
Ah! tvoje oči jezerca su blaga,
Puna svjetlosti, života i moći –
U njima s‘ kupa moja ljubav naga…
VI
Divan je život, u slobodi kada
Zagrije plamen ljubavi nas svete!…
Gle, tamo pastir; pastirica mlada
Kraj njega sjela i čarape plete.
Vidiš li njene bokove i grudi,
Vidiš li, kakva on je jedra stasa!? …
Krv im i zdravlje licem se talasa,
Bezbrižan pogled po sv’jetu im bludi.
Oko njih stado pase sred rudine
I janjci trče i majkama hrle –
A njiha dvoje ljube se i grle.
Katkada zvuk se tanke frule vine,
Pa od tog zvuka sav vazduh zamiri –
Oj bud’mo i mi mlađani pastiri.
VII
S proplanka ovog vidik na sve strane
Puca niz luge, pašnjake i polja –
Daleko tamo u ogradi kolja
Vide se selske kuće raštrkane.
Nad njima lebdi tanana munara
I svojim alemom k nebu molbe šilja:
– Nek Vječno ove strane blagosilja,
Od rada težak gdje se ne umara!
Na r’jeci selske žene rublje peru,
U šumu kosom drvari se veru
I svako radi, pjevajuć‘ s veselja –
Život u radu najveća im želja…
Ah, zašto i nas majčica ne rodi,
U ovom selu, u ovoj slobodi!? …
__________________________________
Prvi cjelov
Znaš li, Zehro? – To je bilo
Pramaljetnog jednog dana:
Prosio sam ruku tvoju
I poljubac sa usana.
Rujni plamen ženskog stida
Prelio je lice tvoje
Poput sunca na zapadu,
Kad razapne grimiz-boje
A trepavke guste, duge
Klonule ti blago, tio,
Ko na b’jelom l’jeru da je
Leptir crni krila svio.
I ti dugo šutjela si,
A onda me pogledala,
Pa sa sm’ješkom nježnu ruku
I cjelov mi prvi dala.
O ta ruka, o taj cjelov
Kako li su slatki bili!
Pa zašto su zlobni ljudi,
Zašto su nas rastavili?
__________________________________
Pejzaž
Ćutke smo išli ruku pod ruku,
Oko nas raskošni gajevi…
U tajanstvenom nijemom muku
Samotni drhtali krajevi.
Po jezercetu vrh masnih vala
Bijeli labud je plivao,
A na njedrima čipkasta žala
Umorni satir je snivao.
Mi tu smo stali. A za vrhunce
Viš nas je sv’jetlo tonulo sunce
Ko silnog genija misao…
Trag zadnji – poput zlatnog pera –
Po površju je tihog jezera
Krvave stihove pisao…
__________________________________
Randez-vous
Gle, poput svilnih golubijih krila
Pala je noćca plavetna i meka;
Oj dođi, dođi Vesno moja mila,
U cv’jetnom parku tvoj te dragi čeka!
Na klupi sam sam, nikog više nema.
Viš mene lišče baldahin je spleo –
A mirisima svježih hrizantema
Lahorak diše i gladi mi čelo.
Ah, dođi k meni čarobna i snena,
Nek ti je haljina prozirna i bjela;
Raščešljaj kose niz obla ramena,
Ko niz klas jedri kad vlat klone zrela.
Oj dođi tiho poput muze moje!
Nek su ti bose b’jele pune none;
Donesi meni rujne usne svoje
I bajne grudi – izmirske citrone,
Za kojima vazda gr’ješni pjesnik žeda,
Mamuran s žudnje i ognjene strasti,
Da žarkom usnom, sklopljenije vjeđa
Snjih pije otrov i edenske slasti.
Oj, dođi da uz milje tvoga t’jela
Od silne vatre gorim poput sv’ječe,
Nek prsa dršču s uzdaha mi vrela
Ko listak, kad ga krilo vjetra kreće.
Ah! dođi, ma i duša mi se muti,
Dok ti klonem na ljiljanske grudi –
Ja sav ću grijeh na se nametnuti,
Tek noćas, Vesno, ti uza me budi!
__________________________________
Smrt
Sam sam u sobi – u mrkoj samoći; –
Preda mnom stala jedna sablast n’jema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici dr’jema.
Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa –
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.
Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,
Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha – – –
Čuj, tupa usna tiho joj se miče:
– Ja vječito sam zagonetno biće,
Ruka mi ravna bešikom i grobom…
__________________________________
Tvoje oči
Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani –
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.
Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani
– Ko sunčana traka sa neba visoka –
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.
Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja
I miris se njihov porazlije svuda –
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!
__________________________________
U aleji
Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana
I rujni već dašak struji večeri snene i meke
A parkom cvijetnim tiho – ko b’jele sablasti neke
Nijeme se pružaju sjene visokih bujnih platana.
Ja sam na klupi sjedim i slušam: s neznanih strana
Do mene dopire šumor kaskada daleke rijeke,
Zamiruć u duši mojoj ko zvuci srebrene jeke –
Ah, tako plače moja uvehla radost rana.
I sa njom zlaćane sanje, koje ko svehlo lišće
Padoše s drhtavih grana stabla mojega žica.
Sad moje bolno srce u grudima se stišće.
I kunuć vrijeme, cvili poput ranjena ptića:
O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja
I ti, o Đulizaro, najljepša sanjo moja!?
__________________________________
Vizija
Katkad snatrim u tišini
U zaklonu plave sjene
I dozivam pred svoj pogled
Davne svoje uspomene.
Pa u tome sjetnom času
Iz predjela nepoznata
Doprhne mi jedna ptica
Na krilima suha zlata.
Povrh mene na grančici
Ljuljkajuć se pjesma vrije,
Poput vina opija me
Zvuk njezine melodije.
U tom zvuku ko da dršće
Moja prošlost, mladost moja,
Ukrašena amber cv’jećem
Od magijskih tisuć boja.
Katkad ptica s grane sleti
I na moja prsa pane,
Pa me zlatnim krilom gladi
I cjeliva stalne rane.
A njeni su svi cjelovi
Srcu mome melem-trava…
Hej! Al ova zlatna ptica
Koketna je i varava!
Jer kad mi se ruka digne,
Njeno t’jelo da uhvati,
Ona prhne s mojih grudi
I u neznan kraj se vrati.
Njenim tragom tek se čuje
Smijeh jetke ironije. –
Ah, ta ptica, to je duša
Mojih dana minulije‘!…
__________________________________
Zambak
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak čist i bijel
Nevinosti poput tvoje.
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje širi,
A oko njeg lepršaju
Sanje moje ko leptiri.
Mističnijem svojim krilom
Vjetrići mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.
Ja taj miris žedno gutam,
Duša mi ga strasno pije –
Ah u perju zambakovu
Tvoja duša sanke snije!…
Temelj optimizma je potpuni strah. (Oscar Wilde)
AUDIO