Miodrag Pavlović (28. novembar 1928), književnik, pesnik i esejista, akademik SANU. Rođen je 1928. u Novom Sadu. Osnovnu i srednju školu je završio u Beogradu, kao i Medicinski fakultet koji je studirao u periodu 1947-1954. 1952. je objavio svoju prvu zbirku pesama pod nazivom „87 pesama“. Ova zbirka pesama se smatra prekretnicom u novijoj srpskoj poeziji i ona je u potpunosti opredelila dalji životni put Miodraga Pavlovića. Nakon njegove znamenite knjige „87 pesama“, koja je, nasuprot socrealizmu, proklamovala neonadrealistički protest, Pavlović je, onda kada je to bila ideološko-politička jeres, posegao za revalorizacijom naše nepravedno zapostavljene pesničke prošlosti. Miodrag Pavlović je u duhovnom sazvučju balkanske tradicije i živog preplitanja mitskih i istorijskih nanosa ustanovio nov tip srpskog pesništva. Imao je vodeće mesto u modernoj srpskoj poeziji počev od već kultne knjige „87 pesma“ čije je objavljivanje 1952. označilo definitivni raskid njega i njegove generacije sa nametnutim dogmama, estetskim i ideološkim, u stvaralaštvu. Izvanredan znalac srpske i evropske poezije, sjajan esejista. Jedan od najuticajnijih pesnika poleratne srpske književnosti. Njegova poezija i eseji su objavljeni na svim evropskim jezicima i nekoliko orijentalnih jezika. Njegova dela su naročito prevođena na nemački jezik i vrlo visoko ocenjivana u najuglednijim nemačkim listovima. Zastupljen je u prvoj antologiji moderne srpske poezije na nemačkom jeziku koja je izašla 2004. godine. Ova antologija se zove „Pesma pomera brda“ prema jednom stihu Miodraga Pavlovića, antologija sadrži 260 pesama od 82 pesnika.
Amiens
Balkanski putopis
Čim se poklopac spusti
Divno čudo
Dva puta
Glas iz polumraka
Hleb i vino
Ljubav
Madrigali za nju
Obalom Rajne
Početak pesme
Pitanja
Pod zemljom
Rekvijem
Slutnja kraja
Smrt ljubavnika
Sloveni pod Parnasom
Silazak u Limb
To slovo
Treće sledstvo
Zora u Koreji
Zmijobija
___________________________________
Amiens
Zašto da ne, i ja ću
da spavam s kraljicom noćas.
Došao sam u njen grad,
sišao na njen trg i divim se telu
većem od obima sna;
znao sam da će u životu
i ova sreća da me snađe.
Kupujem novine i cigaretu palim,
tražim zatim hotel u blizini.
Otvaram prozor i na crvenom nebu gledam:
u kosama joj krila, svuda vise zvona,
i telo joj raste, vulkan slatkih boljki.
Makar i pred glavu bilo,
te zlatne ruke se moraju dotaći!
U pogled njen da zavirim,
čak i ako mučno se penjem
po spoljnoj strani snova.
Sve je glatko, ona me prima
i stavlja mi na potiljak šaku –
ja kažem: nismo još večerali,
a hrana je ovde dobra,
no ćuti plavo tevtonsko oko
i kreveta se dotiču severna mora.
U snu još jednom zaspim, ona ode,
udvostruči se muk.
Budim se ko zna kad, vidim ozaren kamen,
jutro, ulicu praznu – moju, te krećem:
snom sam postao prosjak
i cipele zaboravio u hotelu,
okom ne mogu da joj domašim lepotu,
bosonog, u velikoj nadi kružim oko nje.
___________________________________
Balkanski putopis
Polako idi kroz male crkve
ne pitajući za put,
pozdravi se s drvenim rukama svetaca
ogrezlim u krv i mleko,
gledaj u svodovima džamija
drhtanje belih zmija,
podesi svoje vreme
po kućnim satovima večnosti,
sagni se pod ponoćnim zvonjavama
bistrim i teškim
kao da ti zvezde padaju na šlem,
u šumi velikih ruža
posedi s majstorima
neka ti nežnim dletom promene lik.
Onda u planine!
Do divovskih čaša punih leda
i studenih čardaka magle.
Tad se obazri
i pogledaj dole te trke ludih šuma
i zveri bešnje od vetra,
na pustošnom vidiku naroda nema
ni vitkih zdanja,
još niko tu nije stigao,
još ništa tu nije stvoreno,
ni sabor glasova, ni reke!
Sve što si video na Balkanu
behu samo privid-lađe
na mrkoj pučini prapočetka.
___________________________________
Čim se poklopac spusti
Lagali su oni koji su rekli
da posle smrti ničeg nema,
kao i oni što zborahu o spasenju:
čim se poklopac spusti
začuje se zvižduk
i počinju da te bubotaju s desna
i da te guše s leva.
Posle te navezu na sivo more
da ploviš il plivaš po memli,
pustoš je očajna ispod kupola,
izgovaraš imena koja si uvežbao
na času veronauke, il u bolesti,
al odjeka nema, niko za njih ne zna!
Shvataš: ni spasitelji,
nit iko sa zemlje
do ovog bezdna nije stigao.
Osim tebe.
Ni to baš nije moralo da bude.
Dok plivaš bez predaha
razna svetla na leđa ti se svale,
pa te struje nose kroz sobe
gde su samo boje koje ne razumeš,
a promiče vreme.
Sad bez očenaš smišljaš novu veru
no ništa tvoj napor ne vredi,
ne radi se o milosti ni o grehu –
odgovor se krije jedino u značenju boja
o kojima ti pojma nemaš.
Kakva bruka!
Promašaji u životu su sitnice
prema ovom kako si sad smeten
iako si sve platio za svoj prolaz.
Šta će se zbiti s tobom
koji ni a ne umeš da kažeš na tom putu?
Stojiš usred smrti kao kreten!
___________________________________
Divno čudo
A tamo duva
preko sveta i svega
i gasi se
gasne
upornost svetla
slogovi vetra
idu preko sluha
i gde je tamno i jamno
zrak što dolazi
pravo iz disanja
svoj prostor kuša
i u bespočetno
dira.
Atman drži u ruci
veliki meh
za vetrove što huje
i dišu
na svetske pesme
upućene Divu.
O
moga smrtnika
i zemljinog kneza
neka u istinu
obuku
pre no što nebivanju preda
uzdarju vedra
i vreli osnov
svoje duše.
___________________________________
Dva puta
Jedan put je dobar
i vidan
njim su išli mnogi
divljač
drvo
stena poput streje
drugi put kroz gustiš
po njemu nešto laje
zlo miriše
čupavi list
i trnje
Ovim putem
kojeg se drugi klone
polaziš da vidiš
to zlo šta je
___________________________________
Glas iz polumraka
Stvaraju se novi zakoni
zakonodavstvo polumraka
koje ide od usta do usta
da kukavicu od izdaje zadrži,
od junaštva da spase junaka.
Laka je nauka ovog savetodavstva,
na primer:
ne ostaj dugo na jednom mestu,
kreći se, premeštaj, seli se, izmakni
ili će misliti da zauzimaš strašan stav
i doći će da te pokupe vukodlaci.
Zatim: ne treba mnogo jesti,
nemojte se truditi oko hrane,
inače senka će vam postati još crnja
i povećaće ukupnu količinu tame.
I ne sme se verovati vesti
da stiže odnekud više svetla,
naivni koji na tu vest pohrle,
pređu s jedne strane kanalizacije na drugu
i podignu radosno ruke; oni oslepe,
u lažnom svitanju postanu drvoredi.
Osnovni zakon senki:
drži se zida i tiho idi,
nikome ime ne pomeni
i čuvaj se zgrada koje noću rade.
Senka nek senku ne povredi.
Ko baš hoće da govori
neka se povuče dublje u mrak
i tamo sve izusti,
samo se takav govor spase iz veka
i postane znak.
___________________________________
Hleb i vino
Vino je bura, burgija i huk,
hleb je nežni tabor,
vino je zvonara divovska i gola,
prva rečenica otpadnika, klik,
hleb je bedem bednih,
sofra za slepiće
i venjak iznad Mrtvog mora,
vino je jezik zapaljen,
zlatna verižica snova,
zazubica koja slatko zanoveta,
hleb je pozdrav pabiraka,
dobra ikra iz nasušnih reka,
vino – srma besa,
između dva grada avetinjski žagor,
njega u klancu otmeš ko nevestu,
hleb obreteš kao svetlu glavu.
Onda se stignu te dve snage
i bratime njihovi damari
pred tobom, u čaši, u ponoć:
iz modre se pogače biser roni,
a cvetna grana po krvi se razmeće.
U tebi žeđ kao gušter palaca,
ustaješ pobunjen ljubavlju
i tražiš da se pije i cveta,
preokret ti u ušima zvoni.
Za stolom strava.
So na prstu učenika,
u zoru kad se sve otkriva –
četa spava. Ko će sutra reći
u koje se telo hleb pretvara,
na kakav nas sabor to poziva vino!
___________________________________
Ljubav
Dante; Paradiso XXXIII, 145
Dali su ti svetlost i ruke i seme,
U svetu vetra progledao lik je tvoj.
Ovde do smrti može da spase Vreme,
I Ljubav, sluga njegov, a otac tvoj i moj.
Na polja Ljubavi nek dani nam odjezde;
Znaj da od Smrti spaseš, sve što podariš njoj.
I ptice i radosti u nama što se gnezde,
Kome nas samo zovu i šta bi samo htele?
Ljubav, koja kreće sunce i druge zvezde,
L’Amor che muove il Sole e l’altre atelle.
___________________________________
Madrigali za nju
1.
Dođi i donesi
U čaši med
i tajno seme.
Idi i ponesi
Radosni zled
I spaseno vreme.
Seti se kad klekne prezrela kost;
Između groba i sunca stoji most.
2.
Kada se budemo ponovo sreli
Videćeš prizor lica posle kiše
I samoćom ranjene usne.
Kada se budemo ponovo sreli
Dobićeš veliku jagodu koja diše
I ljubav čekanjem što gusne.
Al sada sedi mirna i bela,
Dok se mesec lomi, vernost ostaje cela.
3.
Nas dvoje smo potpuno sami
Gazimo bosi preko zvonkih terasa
I smerove naše ne sluti niko.
Izjednačujemo se u materinskoj tami
Dvostruko čelo nad poljupcem belasa
I zagrljaj večan iz trbuha je niko.
Na tvome krilu više sam otkrio raja
No život što očekuje od svoga kraja.
4.
Mora se voleti za skrivenim stolom
Koji je zastrt mirisom kože
Probuđene na prozoru htenja.
Mora se sporazumevati s bolom
Ako sukob razočaranih aveti može
Da pretvori čelo u neugasiva bdenja.
Ali pusti slobodno prste mlade
Neka u blatu nove oblike grade.
___________________________________
Obalom Rajne
Zvukom sve je blisko, jesen,
plodovi u vrevi, i reka zri,
nebo će pasti, mrko voće,
sve treba da se zbliži;
plod se s plodom grli,
žena s čovekom, cred prizora jasnog,
ko da sebe sami motrimo sa neba.
Providna se stapaju zrna,
spajanje je govor i grane su ljubav,
i koplje sv. Đorđa što kroz vinograde juri
u telu aždaje ko u staroj lađi
ranu otvara da rodi već minule ljude.
I zvuk da ne zaboravim: pevaju deca
kraj manastirskog zida, u strahu
od svog glasa koji je tako golem.
Leto je, svi se grozno vole,
ko četrdeset mučenika na ledu
tako goli i od slasti ludi,
a ja samo tebe htedoh
videvši čitav ljudski rod.
Šetamo dalje bez stida
do klavira nasred polja,
smeješ se, klavir je veći od njiva
i orao po njemu svira
pesmu od koje se otvaraju brda
i stara crvena žetva kulja uvis:
otvoren grob ozaren,
pobuna mnogih zalazaka sunca,
gleda nas neko strog i pitom,
možda proleće, divna žena, il ranjen bog,
oni će nas povesti kuda treba,
il reći da ostanemo dole, blizu vina.
___________________________________
Početak pesme
Jedna je žena prešla sa mnom reku
po magli i mesečini,
prešla je uz mene reku
a ja ne znam ko je ona.
U brda smo pošli.
Kosa joj duga i žuta,
bliska u hodu njena su bedra.
Napustili smo zakone i rođake,
zaboravili miris roditeljske trpeze,
grlimo se iznenadno,
a ja ne znam ko je ona.
Nećemo se vratiti krovovima grada,
na visoravni živimo međ zvezdama,
vojske nas neće naći,
ni orlovi,
ispolin jedan će sići među nas
i nju obljubiti
dok ja budem gonio veprove.
I deca će naša u dugim pesmama
pričati o početku ovog plemena
poštujuć begunce i bogove
koji pređoše reku.
___________________________________
Pod zemljom
Na daščanom zidu
dugonogi pauk
lovi u mrežu
svoju senku
Niz trule stepenice
žuta sveća
pljuje u podrum
Podrum je daleko
i tone sve dublje
pod vlažne zidove
Jedna vrata
zatvorila su nekog
u ponoć
I jedan mrav
u vidu čoveka
na dnu stepenica
digao je ruku
Njegov krik
ne dopire
___________________________________
Rekvijem
Ovoga puta
umro je neko blizu
Rekvijem
u sivom parku
pod zatvorenim nebom
Žene su pošle za mrtvim telom
smrt je ostala u praznoj sobi
i spustila zavesu
Osetite
svet je postao lakši
za jedan ljudski mozak
Prijatna tišina posle ručka
bosonog dečak sedi na kapiji
i jede grožđe
Zar iko ostane veran
onome što izgubi
Ne žurite se sa smrću
niko na nikog ne liči
sinovi misle na igračke
I ne opraštajte se pri odlasku
to je smešno
i pogrdno
___________________________________
Slutnja kraja
Prete nam sa svih strana
u ime oca i sina,
prete nam potopom
što stoji odmah iz brda
kao džin od sluzi,
pa glađu
od koje ne štiti ni jedno bilje,
prete i užasnim obiljem hrane
(kakva budućnost!)
i najezdom vina.
U kardinalski-crvenom
šetaju nam noću po stanu
i traže prekidače
za sve što svetli i greje,
drže propovedi duge
koje malo znače,
a mogu da se pozovu samo na trube
što vrebaju s neba
ko topovi s ratne lađe.
Prete nam sa svih strana
udarcima i strašnim snima,
avaj, i naši snovi su s njima!
No pretnja predugo traje,
udrite već jednom, ili dosta!
U nama vidno prkos raste
i svako u svom uglu spreman je da umre
sopstvenom smrću, hrabro i polako.
Udrite!
Kosti nam postaju metal
i zvone kao zvona,
gospodarima ludim i sporim
uzvratićemo pretnju
glasom sa gore Siona!
___________________________________
Smrt ljubavnika
Glava do glave u bledoj šaci leži;
Čovek i žena vole se na tamnoj zvezdi
I kosa njihova preko udova dok jezdi
Rone se grumeni krvi sve teži i teži.
U mraku dolazi blizu ono što nestane
I kada prostor zaleluja crna brda
Na gola leđa velika riba tvrda
Pritisne usne i ljubav oka prestane.
U polju gde vetar lomi suve trave
Otvara se do zore u zemlji jama gluva
I po naboru svetla pogrebno drveće raste.
Videće u zagrljaju smirene glave
Buljina kada doleti mrtve da čuva,
Zamršene vlasi rasplitaće laste.
___________________________________
Sloveni pod Parnasom
Glavari su nas na južne doveli strane
od bezmerja pijane, od snage zelene,
da mramoru grizemo bedra,
da batinama kvarimo planine,
da stada luda po moru teramo.
Divlje sred plaveti igramo kolo,
s večeri goli spavamo
kraj plemaćenih kipova.
Krišom nas pitaju pevači:
ko je to bio na sahrani neba,
ko svedoči da je večnost u ropcu?
Rekli su još: ne u rušenju
nego u pesmi treba provesti noć,
a zorom će stići velike dvorane
s lepim telima vladara zemlje
i ukotviće se na vrhu planine.
Božanski će stas u vazduhu svanuti
i ruke se spustiti na naša ramena
da nas priznaju za nove sinove.
I naša će se golotinja u reči odenuti
ko breza s proleća u lišće.
___________________________________
Silazak u limb
Tu smo mi i prazan prostor,
u praznom se ne zna tačno gde smo,
a prostor se trude da ispune zveri:
one bivaju sve veće,
njihovi kosturi rastu,
duga se krzna po ledini vuku
i vetar im trese mlohave glave –
mešine što podstiču požar
poslednjih ljudskih zdanja.
Čudovišta se teturaju,
ne zna se njihova vrsta,
slična su ulju kad se prospe,
jezičina im ko vlažno rublje po nama
i preko svega mastilo nepismenog mraka.
Čudimo se kako nam pogled još radi
i savetuju da se sklonimo pod zemlju;
nije baš rat, al pođi da se skriješ
među bivšu gamad
što nam sad izgleda veselo i čedno
u poređenju… sva su poređenja pala
i oko je svačije razrooko.
Ko zna gde su vrata?
Božansko poslednju poruku šalje
preko mrklog mraka.
Ta se poruka više ne probija
ni kao nož do našeg srca, jao!
No tamo u dnu sale, gle,
otvaraju se vratanca na rupi miša
i mala svetlost i mali stvor
hoće svom snagom da se probiju ka nama!
Nek dođe taj spasitelj najmanji,
taj miš na vidiku –
naša velika nada!
___________________________________
To slovo
Posle predsoblja i amblema
ulazimo u glavnu dvoranu
dovde je mogla nečija ruka
da nas vodi
presto od gline
tavanice nema
između četiri zida
jedna ptica luta
onda na izgled neumesno
na stolici seda
i čini pokrete
svojim kljunom
ćutanje se više probiti ne da
ptica okreće listove knjige
potom na liri
tvori zvuke
oči joj rastu dok u nas gleda
i vidi sliku koja zuri
kao što i lira
više svoj zvuk
neće da preda
tako i knjiga
do vrha puna znaka
ne odgovara više i ne pita
listovi se okreću
Slovo samo sebe čita.
___________________________________
Treće sledstvo
Video sam jutros
leptire orne
po balkonskom cveću
I njihova smeđa krila
nad žbunjem
u kojem se gnezdi
zrela malina
U livadsko cveće
na rubu šume
uglavili se leptiri
i prenose polen
pokazujući
da i oni koji ne vide
mogu da se vole
___________________________________
Zora u Koreji
Veliki uzdah svetla
na ćošku, kao što reče pokojni ujak
na vodenom obronku Carigrada,
gospoda u crnom dočekuju zoru
s brojanicama u ruci, na terasi.
Grožđe zri.
Hod na smrt miriše.
Nad pučinom se diže jezik koji gori
i oblak ukršten,
u srcu klija nov početak,
oko konaka se viju ptice i konci.
Stefane, časovnici zvone, piši,
(možda se jutros poslednji okreće vodenica trnja)
piši: sjaj je dolazio iznebuha,
iz svećnjaka većeg od planine,
trnuli su žitejski magneti
i svi su imali strpljenja:
zarobljenik duha i rđa na krstu,
trava i pećinski oči bdenja,
i vasilevs kome skidaju krila,
svi opijeni bistrinom
gasili su vreme.
Ubogima sviće odavde melem-dnevi:
sunčeva svetlost puna mesečine.
___________________________________
Zmijobija
Svake se godine spusti s brda
na konju belom ko đurđevak
vilin konjic u gvozdeno poprsje obručen
i propne se pred srebrnim velom koji ga
suzama gleda.
Šaka mu ko školjka dodirne harfu
i drhtavu usnu kćeri kneza.
Potom prilazi zmaju
za koga se dobro zna da stiže
iz nekog smrdljivog ugla vaseljene
i da mu snau čini jedinstvo
raznih smrti u stoglavom čudu.
I tog gada, dakle, vitez ozaren
ubi svojom lepotom i kopljem
i zapeva s gore hor devojaka
u njegovu slavu.
S glavom na ramenu zore
on skromno ide dalje
i seda pod usku hladovinu kedra.
Tu ga dohvate pauci i sluge
i pocepaju mu telo u snoplje
i glavu mu s posebnom brigom
uzmu u radionicu i muče.
Pa sad razumi ovaj svet
videvši njegove ključe:
taj koji odseče glavu caru-zmijurini,
ljubljen od bogova,
rastočen bi u mravljoj kiselini!
„ Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna. “ (Ivo Andrić)