Momčilo Nastasijević (23. septembar 1894,Gornji Milanovac – 13. februar 1938, Beograd) je srpski pesnik koji je pripadao modernim tendencijama u srpskom pesništvu između dva rata. Momčilo Nastasijević je rođen u Gornjem Milanovcu 1894. godine, u neimarskoj porodici poreklom sa Ohrida. Osnovnu školu je učio u Gornjem Milanovcu, zatim u Čačku, da bi je završio u Beogradu, gde kasnije studira francuski jezik i književnost. Za vreme Prvog svetskog rata ponovo živi u Milanovcu. Posle rata, cela porodica se seli u Beograd, a Momčilo nastavlja studije i živi u krugu pesnika i prijatelja zainteresovanih za umetnost. Godine 1923. provodi leto u Parizu, pomoću ferijalne stipendije. Po završenim studijama radi u Beogradu kao gimnazijski profesor i na tom poslu ostaje do svoje smrti. Sa objavljivanjem svojih dela počinje kasnije nego njegovi generacijski drugovi Rastko Petrović, Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović i drugi. Piše sporo, razvija se, eksperimentiše. Odsustvuje iz javnog života i sa godinama se sve više usamljuje. Godine 1932. objavljuje svoju prvu pesničku zbirku „Pet lirskih krugova“, koja odjekuje u užim čitalačkim krugovima, a u antologijama poezije toga vremena zastupljen je obično sa po samo jednom pesmom. Krhke građe, Nastasijević oboleva od tuberkuloze i umire 1938. u četrdeset četvrtoj godini života. Momčilo Nastasijević je pesnik koji se pojavio, razvio i umro između dva rata. U svojim shvatanjima poezije Nastasijević je dužnik simbolista. Osnovni pojam njegove poetike, „rodna“ ili „maternja“ melodija, proizlazi iz simbolističkog shvatanja muzike kao bića poezije. U traganju za tom melodijom pesnik proniče s onu stranu pojava i dolazi u neposredan dodir s onim što je neizrecivo, tajanstveno, mistično. Maternja je melodija, pre svega, zvuk izvornog, arhaičnog jezika, u našem slučaju to je, s jedne strane, melodija jezika narodne pesme, a s druge, srednjovekovnih tekstova. Na ovoj tački Nastasijevićeva neosimbolistička zaokupljenost muzikom i neizrecivim ukršta se s ekspresionističkom težnjom k neposrednom i praiskonskom. Nastasijević je uložio veliki rad da bi stigao do svojih lirskih krugova i dok je bio zadovoljan njima, isprobavao je sva moguća sazvučja među rečima našeg jezika, sve prelive smisla i različiti odnosa verbalnih znakova. Njegova konciznost, ta osobenost njegovog pesničkog idioma, nije proizvod nekakve ćudljivosti ili proizvoljnosti, već je izraz borbe protiv tih mana u koje upadaju oni koji poeziju pišu olako.
Biljkama
Dve rane
Epitaph
Frula
Gospi
Grozd
Grobnoj
Jedina
Molitva
Misao
Nagrada
Osama na trgu
Poznoj
Predvečerje
Poruka
Put
Roditelju
Radosno opelo
San u podne
Sestri u pokoju
Sivi trenutak
Trag
Tuga u kamenu
Večernja
____________________________________
Biljkama
Bliži se.
Zlatna odora na njoj.
Smrću pozlati.
Mirisne moje,
toplo li umirete.
Raskoš je ovo i u meni sete.
Kropi u jesenji dan.
Kropite, sestre,
voljene vas preživim,
s jeseni do jeseni gusnem u zlato.
Zlatom kao vi
po pohodu zajesenim,
raskoši prolijem svih umiranja.
____________________________________
Dve rane
Ubod li,
to buja ubistvu,
to ljubim.
Vreo vrh maču
zažudi do balčaka u telo.
Jer i kroz ranu,
i tiše tim,
prizivlju se biti.
–
Al’ dve se otvore.
Preboli, te zadatoh,
moja bez prebola, brale.
Jer je tiho satkana duša,
na tiše brdo uvodile
prozirne ruke.
Za ožiljkom se
u vidanje prikrade,
bleda vidarica bez nade.
–
Al’ kaže mi se dolina.
Romori što je škrgut ovde zuba.
Tiho se samo sjaranilo
što se krvavo mrzi ovde i ljubi.
Nema za mene bilja ovde dole.
____________________________________
Epitaf
Plamen,- spržiti gde lek.
Mač,-odsecati glave gde kob.
Melem neprebolu.
Stamen bršljanu deblo,
vekovati gde vek.
Zloduh zlu, dobroti verni rob;
rođaju žrtva, žetvi klas;
pečali,- sebi, grob i spas.
____________________________________
Frula
Frulo, što dah moj radosni
žalno u dolji razleže?
Da l’ što pastiri pomrli
tobom prizivahu dragu?
Il’ žal se stani u meni;
s neba me strela ranila,
tamna me zemlja pečila,
te pesma mi je suzicom
i kapljom krvi kićena?
Il’ dah moj kad proteče,
Žal te za odbeglom tajnom?
____________________________________
Gospi
Sve samlji.
Snom hodiš me tuđa.
Grešniji kad samotan te zovem.
Tuđa su deca iz tebe zaplakala.
Smiluj se.
Truje, ne celi tvoj lek.
Silovito me čemerom prostreli.
Hudi svoj, gospo,
na pesmu proćerdavam vek.
Zavapim,
al’ izvije se glas.
Miloglasan je negde na zvezdi spas,
što bolni pevač promucah ovde dole.
Jer nema ruke da razdreši nam čvor.
Al’ tamo, i na veke,
zrak tvoj hoće li boleti?
Tuđa iz tebe bića hoću li voleti?
Smiluj se.
Truje, ne celi tvoj lek.
Silovito me čemerom prostreli.
Hudi svoj, gospo,
na pesmu proćerdavam vek
____________________________________
Grozd
I zlatan oblak, dragano,
natopi zemlju pijanstvom.
Ljuškaju vode koritima,
i puca plod.
I tvoje telo, dragano,
ljubavlju prezri, napukne.
Ni smokva slađi ne cedi sok,
ni grozd iz prisoja.
Da l’ napiti se vina?
Ili od zračna nedira
u zlatnu maglu da presahnemo
Za nove zlatne oblake?
____________________________________
Grobnoj
Oh, to je,
otežava noga.
Grobom pjan.
I noć je ovo, –
trnom pretrnem gloga,
i dan.
I stopa gde prione mi,
jara je ozdo,
zapahne vrelo pluće.
O, grobno li mi smrkava
kostima tvojim svanuće.
–
Oh, to je,
i subote ovaj bat
nedotrulu te razgara.
I kosti,
te do kostiju me opeku,
gomila su žara.
–
Oh, to je,
pokoja ne,
van iza rođaja negde i mrenja.
Živ premrem tobom,
mrtva pregoriš mnome
do spasenja.
Oh, to je, to.
____________________________________
Jedinoj
Pjan tobom,
smešak je vreli.
Tamom na zenice
otvorim tvoju tamu
ja, o jedini ja.
Čednu mi prolet,
pakleni plamen navestiš
ti, o jedina ti.
Čedni to presahnuti u plodu,
il’ iza plamena gar
jadovno golotinjom u nebo,
jedno je, o jedina:
do u bespuće, znaj,
putem je ovim trenje.
I dublje li nas nema,
dublje se otvori spasenje.
____________________________________
Molitva
Smagnem li ovo dubinom u večernju,
ili je tihi poj,
il’ dubina se otvori gde bolelo?
Tiho po muci brodim smerni rab.
Pakao, meni, oče,
boljezan, draču na put.
Rastoči o rastoči raba.
Dublje dno duši no stradánju,
bez dna reč ova smerna u večernju.
Koren je ovo,
crva mi, oče, u nagrizánje,
rastoči o rastoči raba.
Jer i pakao je tvoj,
i propoje.
Zalapim toplo iz ove oporine tela.
I koren po koren manje
mome stradánju.
____________________________________
Misao
1
Tišinom čudno
sve mi zasvetli, –
krilata pohodi me ona.
Nerođenih zora
zapoju mi petli;
sa dna iskon-mora
potonula, čujem, bruje zvona.
2
Raduj se,
svemu si spona,
pokoji u tebi svi žive.
I duša
tuzi što sklona;
i prazninom što
dani zasive, –
u pohode to sprema ti se ona.
3
I čudom,
u neprohod me spletu,
putanje isprave se krive;
i radosnica suza
orosi me kam.
4
I kroz golet me, u mahu,
dah zastruji aprila.
U samoći to
ne ostadoh sam:
tajno je kroz potaje moje, znam,
noga njena bila.
5
I nespokoji
u pokoj svi ožive.
Sa bezdan sa izvora
poteku vode svete.
Blage od srca srcu
vesti polete.
6
Mreži to, i pauku,
zlosluto što je plete,
prisniva se svila.
Duši to,
svetli za let,
tajno izrastaju krila.
7
Tišinom čudno
sve mi zasvetli, –
krilata pohodi me ona.
Nerođenih zora
zapoju mi petli;
sa dna iskon-mora
potonula, čujem, bruje zvona.
____________________________________
Nagrada
1
Peče ta rana.
Njome, i samo njome,
sve dublje živ.
O, šta je ujed,
otrov tvoj, zmijo, šta,
samome sebi
kad izlučim se u sičan.
2
Pazite,
čudno sam vičan:
jed, pelen li mi od vas,
ili mana;
mrtav od vaše ruke,
ili živ, –
ne zaceli se,
ne ozledi ova rana.
3
Zagorča vaš med,
čemer zasladi;
patvora pravo u moje srce
tim dublje nagradi; –
udrite,
nisam kriv.
____________________________________
Osama na trgu
To kuda neprohod im,
čudno mi se otvori put.
To kuda stupaj ih laki,
stuknem, brale.
Plač i smeh vrve u vrevi,
bukću kao smola,
bledi pronose tugu.
I ja bih u vrevi da vrvim,
osama na trgu me snađe,
tišina njinom huku:
kud oni šestarim,
sa rujnih lica štijem lobanje kob.
Prostreli, o prostreli me raba.
Prominu njinom
sablasno ovo ostajanje.
Prostreli, o, prostreli.
Kamen da sam na veki.
Po mojoj senci da mere
smiraje i svitanja
na trgu.
____________________________________
Poznoj
Čajala, vedra ti put,
prozrem, bolelo.
Prosti za bol.
I dodir pokajni moj
svetinju te prokazi.
Nebožan, pozna,
po mrlja greha ostane.
Prosti za greh.
Ni zrna vinograda
tebi za lek.
Tuđe ispile usne tvoje vino.
Za gutljaj po lokva bluda.
Prosti za blud.
–
Znam, na istini je ovo,
i plele bi se u venac duše.
Al’ gnjilu moju
evo, rastočih put.
Iz tri što zadadoz rane
prozrem već lopiš u mir.
Daj da za kapljom tebe
žeđa me bez utola na veki,
za bol, za greh, za blud.
____________________________________
Predvečerje
Žarom zatamni u predvečerje tvar,
i oči: bludu li, pagubi na rub
il skrušenju.
Ispolin anđeo
silovito nad krovovima zatrubi.
I ne vide ga, žarki stub,
i ne čuju.
On trubi, trubi
u predvečerje strahobni rub.
I vidim,
samo što pagubom ne bukne
kužna oluja.
I čujem,
samo što strahobno u skladu ne zahori
Aliluja.
____________________________________
Poruka
1
Prozrem vas:
jadna jasnota,
umlje, jadna reč,
mračni put grete.
Zamukni mukom skota; –
dostojan spolja lik i um,
unutra zver
i bespomoćno dete.
2
Mrklo kad jezgro života,
zamrači njim
i prazni umlja vid.
Iz tame sebe tamom poteci van;
rugobom noći
šturninu oplodi dan
u videla neprebol,
u stid.
3
Čujem vas:
na mužansko grlo
zacvili dete,
rikne na pitomine zver.
I sinak bio majci,
ili kćer,
zamukni, zalud glas,
kad nikog i ništa ne zovete.
4
Jadna jasnota,
umlje, jadna reč,
mračni put grete.
Dostojan spolja lik i um,
unutra zver,
i bespomoćno dete.
____________________________________
Put
1
Jer gazilo se tuda,
jer gazilo,
i neboga, evo,
stopa utabava; –
nema traga.
A žedniji hodim sve,
a hode; –
u nedohvat je,
eto to užasava.
2
Hodim, i hode,
a na svaki bat
kameni kora
po nedohvat – blagu.
Od biser-žeđe,
tragom u netragu,
školjka na školjku
tvrdnu očajanja.
3
Hodim, – ni traga.
Il trag bi,
ludi da težak bat
stvrdla ova zdruzga utabanja.
I životom to da brizne svaki kut,
putu zdruzgati je stopu,
stopi put.
4
Hodom to u nehode,
u bespuće neputem,
i brodi da se ne prebrode.
I stopom to, i skutem,
vrelini vreo,
usna kad usnu
ispijajući prokazi,
na kraju nestati ceo,
al proklijali trazi.
5
Hodim,
jer hodilo tuda.
Zaludu stazi te krivuda,
plavetnoj zaludu meti
te obriče čuda;
hod ovaj samo će doneti,
bez jeseni zimu,
leto bez proleti.
6
I znam,
i ledi me znanje, –
šturo je ovo,
stopa u stopu tkanje.
I jalov plamen,
samu kad ne sprži srž; –
jadovan mraz,
kad ne stroši se kamen.
7
Hodom to u nehode
u bespuće neputem,
i brodi da se ne prebrode.
I stopom to, i skutem,
vrelini vreo,
usna kad usnu
ispijajući prokazi,
na kraju nestati ceo,
al proklijali trazi.
____________________________________
Roditelju
Ko si?
Ko i kuda ja,
Plod bez ploda tvoj,
I sudnja ova u meni reč?
Sin, evo, progledavam.
Mrenjem za života
Skidam sa sebe slepi rođaja znak.
I ne kao ti
Strmoglav oplođenju
Slepo na pir.
No voljom, te ne sazdala me,
Put otvaram, evo,
Sebi za uništenje,
Nerođenima za mir.
Plod ja bez ploda tvoj,
I sudnja ova u meni reč.
____________________________________
Radosno opelo
1.
Čemera čemer mi grlu
saćem što med, –
zagorčaj, zagorčaj sve dublje.
Iz gorke rane
dubini provrem u vrelo.
Potonje u pogreb sebi
upalim zublje,
radosno zapojem opelo.
2.
Dublje, sve dublje, –
ploda se ne zače ovde
da utoli ovu glad.
Tišinom sebe
zatrubiti u trublje;
plavetnilu k’o Ikar
vinuti žarko u pad.
3.
Zagorčaj, zagorčaj, zacrni, –
u nevid-ruho
pretvaram se belo.
Poklecni, nogo, posrni, –
uzlet je u nedostižno
što zovu ovde pad.
4.
Parkama hodom ovim
razoravam prelo.
Radosno, u pogreb sebi,
zapojem opelo.
Mrenjem sve življi,
starošću sve dublje mlad.
____________________________________
San u podne
Topal sam ćuv,
prolećem ti podunem.
Đurđevska noć
nad pupoljima tako,
pupi mi pupila, mala.
Plameno mi se izvijaš u cvet.
Po kosi rojem ti pale zvezde,
il’ zraku sunca u vitice oplela.
Vrelini ovoj
brizgaj o brizgaj, vrela
–
To iza sna, znam,
zlatan prah ostane po njoj.
I u poljupcu
prezrele breskve slast.
Zri ljubav. Podne.
____________________________________
Sestri u pokoju
Subota, mori me tuga,
prisluži, mamo.
Ruže što u muci,
da umine, vezla,
k’o mrlje krvi na zidu
tamom lape.
Prisluži, mamo.
U kutu gde bona pevušila,
na stručak nade kad mirisalo,
žica je, ču li, prsnula.
Prisluži mamo.
Ni tamo, seni, zar pokoja,
no pokoj tražiš međ’ nama,
nedužnu gde te bolelo,
sejo, gde bela prominu.
Il’ se od bola posvetlila,
po kap nam ulja za lek iz neznani,
miljem da svetli kandilo,
bol tvoj gde živ još ostao,
sejo, gde bela prominu.
Subota, mori me tuga,
prisluži, mamo.
____________________________________
Sivi trenutak
I najednom zasivi,
kao pregorelo je sve,
a sve živi.
Druže u tajni,
čuj, mukotrpno se ovo srce
imo sve jeze otisne.
I koji za mnom,
i u neznanju,
greš ovaj čudni put:
Sivo je tamo,
sivinom prostreli bit,
sive su oči tajni.
I kad umiru drveta,
ni tuga ni opomena, te suhi list
čudno tišinom omiluje patniku čelo.
____________________________________
Trag
Čudno li me slobodi ovo
čudnije li veza.
Buknem u tebi, vreo se ulivam,
jeza je ovo, oh, jeza.
I trag putanjama tvoj,
pa me pali.
A čudno zastrepi srce,
a studim.
Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?
Jer i pepeo će vetri razneti,
a nema razrešenja.
Tonu bez potonuća,
bez dna u nalaženju,
bez dna se izgube stvorenja.
I tragom kuda sagoreli
sve bolnija su obnaženja.
–
Vreo se ulivam,
a čudno zastrepi srce,
a studim.
Ljubeći sta li to ubijam,
šta li budim?
____________________________________
Tuga u kamenu
1
Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza;
A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.
2
I krenem, i rodna kob
sve dublje me koreni.
I kriknem,
i u srce kao nož rođeni zarije se krik.
3
I krvlju tu pa tu
materom u krug.
A svićem sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.
4
I nemo iz tvari tugom
objavi se drug.
I tugom zacvrkuće tica
i zazeleni lug.
5
I sekira kad ljuto
zaseče dub;
i jagnjetu vuk, – kosti kad mlavi zub;
nemo sve svemu tugom
verni ostane drug.
6
Sloboda robu, – odbegnem daleko,
a sve dublje tu.
I blagoslov što grobu
kolevci prokletstvo neko, –
odužiti dug.
7
Sve zove, –
ostajem.
Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.
8
Patniku iz tiha srca
to čudno pukne zore cik.
I čudno,
na ramenu sebi,
svetli svoj sagleda lik.
9
Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.
A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.
____________________________________
Večernja
Klone u dan
gorama u ruj.
Samotna uzdrhta breza
i tvoje telo.
Prikloni glavu ramenu mom,
gorama u ruj.
Strah, osama me,
uza me ti.
Zaspala travka,
sen iz neznani,
samotnu me o čuj.
Klone o klone,
sve samlja ona
domaku okeana
pesma ova lagana.
Bona, kad klone dan,
prikloni glavu ramenu mom,
gorama u ruj.
„ Računala su beskorisna. Mogu vam dati samo odgovore. “ (Pablo Picasso)