Rođena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu. Kao gimnazijalka, 1939. godine postala je članica SKOJ-a, a 1941. godine, od prvog dana narodnooslobodilačke borbe, i članica partizanske ilegale u Beogradu. Bila je jedna od najboljih učenica Desanke Maksimović i njena bliska prijateljica. Po završetku gimnazije studirala je opštu književnost i slavistiku u Beogradu kao i višu Fušeovu školu pri Sorboni. Uredila je prvi broj časopisa „Pionir“, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa društvenim i književnim radom. Uređivala je prve posleratne časopise i listove za mlade: „Omladina“, „Mladost“, „Poletarac“, i „Zmaj“. Više od dvadeset godina je bila glavni i odgovorni urednik „Zmaja“. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije i predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Pesničko stvaralaštvo Mire Alečković se poavljuje neposredno pred početak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama „Zvezdane balade“ izdaje po završetku rata, 1946. godine. Objavila je još dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. I njena poezija i njena proza prevođene su na ruski, bugarski, rumunski, mađarski, poljski, češki, italijanski i na sve jezike naroda Jugoslavije. Mira Alečković je umrla 26. februara 2008. godine u Beogradu. Sahranjena je, 3. marta, uz vojne počasti, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dok je glumica Rada Đuričin pročitala stihove njene pesme „Poruka jedne senke“.
Balada o bajci
Crveno more
Čekanje
Haljina
Istina
Kapija na bašti detinjstva
Meni se sanja
Možda bih mnogo htela
Nezvani gost
Pričaj,mama
Sreća
Traži se ljubav
Tiho
U mrazovita jutra
U aprilu
___________________________________
Balada o bajci
Bajka može da se rodi
kad god srce jako želi,
kad god dečjoj duši godi
kad se s maštom sprijatelji,
da se seli u kraj neki
gde je toplo, tiho gde je,
zbog dečaka koga voliš,
devojčice što se smeje,
kad sneg veje, kad se ledi,
a ti imaš prijatelje,
pa putuješ, pa putuješ
i sa njima snove sanjaš,
zemlju svoju volim, voliš,
makar bila i najmanja
jer ta zemlja samo raste
onda kad je ljudi vole,
viđena iz dečje mašte,
iz ljubavi neke rane,
seje bajke srebrnaste,
sipa snove zlatotkane.
___________________________________
Crveno more
Gde more crveno boju krije?
crveno more – crveno nije,
modra se voda ludo peni!
a plavi talas o stene bije
pa se od trčanja zarumeni.
Kad sunce crveno na zapad seda,
crvenim ocima more gleda,
crveni postaju talasi plavi,
crveno more rujno se žari.
Tada je Crveno more crveno,
sunčanom bojom umiveno
___________________________________
Čekanje
Ne mogu više da budem sama
Sama sred ljudi, a ulice šumne u gradu
sama sred sale a ona vrvi od sveta
Neću da me zanavek proguta tama
Da mi se poslednji koraci polako prikradu
Meni se s tobom obalom šeta
Kraj naše breze, kraj senke njene na zidu
Svejedno da l‚sam ti druga, treća ili peta
Ili ko zna koja žena po redu
Osećam, poslednja sam ti draga žena
Ona koja se uvek najviše voli
Ona s kojom se san nedosanjan sanja,
Ona s kojom rastanak najviše boli
Vidim poslednjim putem nepovratnog trena
vrance vremena obvija predsmrtna pena
mru nežni trenuci proleća i jeseni
Idemo i osećam da je ostala meni
Sva ona u tebi ljubav nedorečena
___________________________________
Haljina
Niko ne vidi na njoj tvoje ruke
kada prolazim ulicom
Niko ne vidi na njoj tvoje prste
kad je vratim kući
Maleno dugme je opet ušiveno
i zakopčani svi snovi visoko do vrata
Ja ovu haljinu nežno skidam
ja ovu haljinu pažljivo oblačim
Ona za mene moć mađije ima
volela bih da tvoje ruke na njoj
mogu da pokažem svima.
___________________________________
Istina
Nju tražiš i ne slutiš
da putovanje samo istini vodi
Utoneš u njenu dubinu
ponireš u sebe i nađeš ogledalo smisla
i pitaš kako izdržati
kako zadržati svetlost
kako je propustiti čistu kroz oči i zvuk
Umire ravnodušnost i puca od zlobe zloba
Istinu tražiš
bića i žića
A putevi njeni
skuplji su od istine same
U očima produži ruke u rukama srce produži
da se raširi istina do onih koji je slute.
___________________________________
Kapija na bašti detinjstva
… Kapija široka, vratnice teške,
škripuće drvo i gvozden sklop,
kroz pukotinu na hodnik mračni
probija sivkaste svetlosti sklop.
Nalik na taj snop, detinjstvo moje
probijalo je teturav drum…
Na misao-maticu misli se roje
i začas život doživim pun,
sve što je bilo: noge bose,
i bela kosa, k’o zreo dan…
I duvan-cveće puno rose…
I bubamara sleće na dlan,
a koga li će, koga dovesti
meni u goste životni put,
a koga li ću, koga sresti,
u koji li ću dospeti kut?
Na stablu igra lišće mlado…
… sad mahovinom obrasta crep,
bršljanom pase ladolež-stado…
Po zidu promakne guštera rep,
i konjic plavi prozirnih krila,
nemiran, k’o dani što su me odveli…
Lubenica je zrela bila,
a nema dede da je deli…
Zagledam u krov zelenkast, sivi,
na kući suseda potražim rodu,
i žao mije što nisu živi
svi znanci. Što ljudi nečujno odu…
I bunar stari sve mi se čini
još slepi deda moj okreće,
kajsija cveta u sredini…
okolo žuto slamno cveće…
Nije mi žao vlage sive,
ni skorog kraja truleži njene,
već dana koji u meni žive,
radosti, suzom oprljene…
Tone sve više kućica žuta,
vlaga je pije i čeka pad.
Ja je obiđem svakog puta
kad me put svrne u rodni grad.
___________________________________
Meni se sanja
Da li to šapat da li to vetar da li smrt prolazi
što se to vraća šta to podseća ko mi to dolazi
da li to ideš da li se gubiš ili nestaješ
ulicom uskom sanjanih snova da li to nestaješ
Jesu li ulice jesu li bujice puste u meni
Spava li noć to spava li savest budućnost spava li
ili spavaju samo snovi koje smo sanjali
Teret je teži od mojih ruku ko da ga izmeri
svet oko mene veruješ li mi kamen crni
ugljenišu se misli i smelost Ko da te pita
a ja govorim i nepitana Kamene zveri
strah mi još niste slile u kosti Vrhove niste
uspele da mi oborite Lađe po moru
drhte i plove zaljuljane drhte i plove
Vest o budućnosti ipak će stići Kamene zveri
na brodovima gori crven velik plamen
hoće li uspeti brod spasilački da dozove
u noći i tmini i u maglini tiho reže
da li to zato da te uzbudi da te probudi
da li to zato da ne zaboravimo da smo ljudi
Krenimo dalje Otvori smisao putovanja
Meni je hladno mraz u meni sve više steže
Meni je hladno i nepopravljivoj meni se sanja
___________________________________
Možda bih mnogo htela
Da mi se podsmeju pakosne reči neke
Da parčiće smeha za mnom razbije prijatelj koji
Da gost nezvani sumnje prošeta gospodarski
mojim putem
I pogleda me očima zaklanih jaganjaca
Od kojih postaju buljooki strahom i dani
A jama besmisla otvori čudovišno
ogromno oko
I iz nje vikne odjek ružnog sna što smo već
jednom doživeli
Oživi rugobe ratne trag kameni koji su podlokale kiše
Pa se pod njega uselile stonoge mraka
Čemu, čemu sve ostavljaš zbog jednog osmeha
Čemu sve kidaš zbog jednog nesigurnog sna
Čemu sve stavljaš na kocku zbog jedne nežnosti
Osmeh je skupocenost veća od sigurne strehe
i zlata
Nežnost je veća od uhodanih sutona bez šapata
Mir je prividan – nemir i grubost svakodnevna
bezdana rana
Koju vi ne vidite
Parčići nečijeg smeha koji vi ne čujete
Igru bačenih kamičaka milostinje ne zovite ljubavlju
Žena bi da se izgubi u živoj tišini šume
Znate li šta je ženi, šta je meni nežnosti grumen
___________________________________
Nezvani gost
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
Ja nikada ne zovem ljubav,
ona mi dođe sama.
Nezvani gost donese
ponekad više radosti.
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
I kad te ne zovem,
na tebe ipak čekam.
Uđi, meni su uvek
snovi dragi gosti.
Žena je uvek nekog
željna, i sama.
I žena uvek sanja.
Uđi; reći će:sanjari.
Uđi; reći će: lude.
A ima ih koji će reći
da smo starinska deca
što namerniku s puta
iznose hleb i so…
A sve je novo u meni…
u ove dane snova
ja ništa nemam
sem želje da život bude
dolinom topline ljudske
put njihov respleteni
kojim dolaziš i ti,
nezvani gost.
___________________________________
Pričaj,mama
Pričaј, mama, igračkice naše
kako žive, meče kako voli meda,
kako bere јagode u šumi
i kruškama kako mira ne da?
Reci, mama, što nas decu plaše
medvedima, kad su tako meki,
čuvaјu nas u krevetu noću
da ne dođe strašni lopov neki,
da igračke naše ne odnese.
Pričaј, mama, ili pevaј pesme,
pričaј lutka kako zna da plače,
kako ide u školu sa đakom,
mi volimo tvoјe uspavanke,
o knjigama koјe kriјu baјke,
Pepeljuga gde proso otrebi,
golubice haljinu јoј nose,
niko lepše ne priča od maјke…
Pričaј kako rastu žita, hleb i
kolačići koјi se rumene,
cvetić poljem što se nežno plavi,
i јabuke na grani u јesen,
i kako јe nad detinjim јatom
stari kesten u igru zanesen,
pa im baca kestenje po travi
za stolove, stolice i piljke.
Pričaј, mama, šta šapuću biljke,
kakvu ruža peva uspavanku,
šta јorgovan govori u mraku
i šta peva crvevih usana
usred žita bulka rascvetana.
Pričaј kako potok plavi teče,
šta šumore talasići modri,
kako rastu posle kiše trave,
pričaј kako ptica ptiče bodri
i kako se lipa rascvetava…
Pričaј, mama, meni se ne spava.
___________________________________
Sreća
Vreme jednog dana nećemo imati više
da putujemo svetom, putnika dva sreće žedna.
Slapovi bele pene zaklokotaće tiše
i zakoračićemo u susret gustoj tami
i noć će doći sudnja za nas što nismo krivi
za nas koji smo sebi već presudili sami
jer smo ljubavi hteli, hteli mnogo više
nego što su je nama doneli naši dani.
U paprati nespokojstva naša se sakrila sreća
snegovi su je onda pokrili gusti i legli
a mi smo išli puteljkom što rasputnici vodi
uvalom skliskom i strmom grbili snove i pleća
i ispravljali ih odmah s tugom od bola čednom
verujući da mora ta sreća da se rodi.
Smešili nam se jedni i koreli nas drugi
a mi smo uporno svica trazili u ovoj tami
i videli smo oči koje nas gledaju blago
i podsmeh koji nas tuče kroz konce ledene kiše
i nismo bili sami
i nismo bili sami
jer onih koji vole uvek je mnogo više.
___________________________________
Traži se ljubav
Traži se, po svaku cenu se mora naći
jedna izgubljena ljubav
koja je stečena u mlade dane
koju su odvezle daleke lađe
a uspomena je toliko draga
da za njom bol podmukli tišti
i suza (rekvizit stari)
ipak iz srca kane
dajem koliko se ište
ako se samo nađe
___________________________________
Tiho
Nestajem tako u ovo veče kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.
Sedim na steni. Ćutim i gledam kako belina
oblaka sivi. Jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,
da bude čovek, da ne vređa ranu duboku
koja već boli, da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.
___________________________________
U mrazovita jutra
U mrazovita jutra ja šapćem još zemlji iz snova
zbog koje su gavrani smrti na ovu zemlju pali,
pevam za one što su sa srcem ostali dečijim,
za one što od snova nisu odustali.
Sad i nisam samo čovek,oči,i uši,
sad sam samo srce strasno,ogromno srce ljudsko
i požar uspomena u mislima i duši
pijanica što je prvi put zaradu skucko
pa ne zna od kajanja kuda…
…i neka slobodno kaže ko hoće
da sam luda
meni je milo,i dobro,i toplo ovako
dok targom ljubavi starih idem ulicom grada
i samo mi je žao
kada me sa osmehom ne sreće svako,
kad besomučno bleje nekakva crna stada,
kad prašinu dižu nekakve kljunate ptice,
kad me sa dalekih reka gleda ledeno staklo
nečije neverice,
i samo mi je žao
zašto se čovečnosti osmeh još nije
široko rascvetao.
Sad uspomene u meni bezumno,šumno lete.
Danas si moja ljubav,zemljo, sve moje klice
klijaju danas iz tebe,
pijanac nisam,ni luda
ja sam isčeprkala otkriće za sebe,
otkriće sa betbroj čuda.
Ja znam i danas kuda.
___________________________________
U aprilu
U aprilu, u aprilu
sunce prede žutu svilu,
nebo plavi šator pravi
a drvece, a drvece
na prste se diže, penje,
i pokrece
u plavilo, više, više,
korenje mu samo smeta
a moglo bi da poleti,
i grane ga uvis vuku,
kol’ko ima samo ruku.
Za te ruke ptice,
ptice
pletu pesmom rukavice,
za te ruke, goloruke
sve zelene, sve zelene
kišom mekom umivene,
ko ce tol’ko da navlaci?
Sve su nove! Šta to znaci?
Znaci, prosto:
u aprilu
sunce prede žutu svilu,
jedra vedra za jarbole
da prolecna plovi lada,
ptice pesme pletu, pletu,
svaka pesma po list zelen,
po cvet beli što se rada.
Bajka može da se rodi kad god srce jako želi. (Mira Alečković)