Arsen Dedić

U rodnom Šibeniku završio je gimnaziju i srednju muzičku školu, koju dolaskom u Zagreb još jedanput apsolvira. Neko vrijeme studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu, kojeg napušta, da bi se 1959. prebacio na Muzičku akademiju, na kojoj diplomira u februaru 1964. Flautist je, koji svira u više ansambala i orkestara. Vodi vlastiti kvartet flauta A. Dedića. Objavljuje povremeno stihove. Prvi put je nagrađen u splitskom Vidiku. Objavljuje u Poletu, Prisutnostimama, Književnim novinama, Književniku. Osnovno određenje mu je muzika, ali spajajući te dvije sklonosti: muzičku u poetsku prirodno je stigao do vlastitog kantautorskog govora, koji ga je najviše i obilježio. Zbog stanovitih nedaća pri objavljivanju ranijih pjesama gotovo sasvim prestaje pisati. Na nagovor poznavalaca i prijatelja počinje još jednom 1969. godine da bi već 1971. godine objavio prvu knjigu – “Brod u boci” u izdanju Croatia Concerta. Sastavljač je Zvonimir Golob, koji osniva biblioteku za poeziju takve vrste – GRIOT. Knjigu kasnije prihvaća Znanje, objavljuje osam izdanja i prodaje Brod u boci u oko 60.000 primjeraka. Slijede Narodne pjesme, Pjesnikov bratić (vlastita naklada), Zamišljeno pristanište (s Matijom Skurjenijem), Pjesnik opće prakse, Poesia e conto (Napulj), Čagalj, 101 pjesma (Sarajevo), Kiša – Rain (dvojezično; hrvatsko-engleski), Hladni rat. Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović. Pisao je često i za djecu. Također je i snimao, a ne rijetko je bio i nagrađivan. Pisao je za dalmatinske klape, s kojima je također imao velikoga uspjeha. Pisao je stihove i muziku i za velik broj ekonomskih, komercijalnih poruka. Svoj najopsežniji dio rada ostavio je u pozorištu i na televiziji. Napisao je partiture za više od stotinu kazališnih predstava (Shakespeare, Bulgakov, Ostrovski, Šenoa, Marinković, Brešan, Mujičić-Senker-Škrabe, Turgenjev, Nehajev, Goldoni, Ö. von Horvath…). Radio je često u pozorištima lutaka. Ukomponirao je i interpretirao velik broj naših pjesnika (I. G. Kovačić, Ujević, Ivanišević, Kaštelan, Paljetak, Krleža, Krklec, Šoljan, Sobol, Golob…). Prvi je otpočeo s ciklusom Pjevam pjesnike, koje i danas povremeno obnavlja. Napisao je muziku za više igranih, kratkih animiranih i propagandnih filmova (Glembajevi, Živa istina, Donator, Vlak u snijegu …).

 

Balada o prolaznosti
Brod u boci
Čovjek kao ja
Dva ljubljanska dana
Granica
Jedna pjesma
Jedno popodne
Kakve pjesme pjevati
Koliko je Šibenika
Kora Potočnik
Moj grob
Moja ljubavi
Moj stari i ja…
Ne daj se Ines
Naći ću utjehu
Ni jedno drugo vrijeme nije moje
Nitko više ne sanja
Ne volim gradove
Okus soli
Otkako te ne volim
O mladosti
Opet si sa mnom
Popodnevna pjesma
Poslije ljubavi
Ponovo ti govorim, ljubavi moja
Pričao bih ti o sebi
Prva ljubav
Razdražljiva
Razgovor s konobarom
Rodoljubna pjesma
Rječnik muzičara
Sve te vodilo k meni
Tebi je lako
Ti si svjetlo ja sam tama
Vraćam se

  

_______________________________ 

Balada o prolaznosti

Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme,
govorili smo sebi-
to je za neko vrijeme.
I ne znajuć da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: “Kopno!”
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kiše noći
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
al mislili smo – to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo žvot,
govorili smo: “Neka”
i vjerovali črsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči,
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.

_______________________________ 

Brod u boci

Dozvolite ovaj jednostavni poklon,
ovu jednostavnu usporedbu:
brod u boci,
jedrenjak neodređenog tipa
izrađen rukom mog prijatelja,
osamdesetogodišnjeg Genovežanina.
Najudaljenija lika u jednostavnoj duši mog oca – Trieste.
Nedjeljne tuče u svečanim odijelima
šibenskih i zadarskih lučkih radnika.
Moju prijateljicu zanima -
kako se to radi?
Da li boca dolazi naknadno,
sa bunim jedrima
i morem od sadre?
Moj brod u boci
koji čuvam u ovom tihom enterijeru,
što uporno i smiješno oponaša
ono nešto naše i ono moje.
To bi trajalo predugo da vam objašnjavam;
svakako, brod pomalo ulazi u bocu,
on ostavlja dojam i mogao bi ploviti.
Zar vam to nije kao…
Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i
vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti,
ali neki vrag me tjera
da vam ipak kažem,
da vam kažem to najobičnije,
makar mislio samo na sebe -
vidite, gospođice,
zar vam to nije kao…

_______________________________ 

Čovjek kao ja

Ne zate nije čovjek kao ja
što ljubav tužnu samo može da ti da
u ovom stanu ne postoji ništa
što bi moglo zadržati tebe
ničeg nemam da dam osim sebe
a dao bih sve

Ne zate nije čovjek kao ja
što život gorak samo može da ti da
ti nebi mogla da živiš kao nekad
ja bih htio da budemo sami
i da nečujno prolaze dani
oko nas

U kući gdje samo
vergl još rijetko svira
a budućnost zate
je svijet od papira
u sobi praznoj
bez svijetlosti i mira

Sad mirno idi ostavi me tu
da kao nekad opet
prepustim se snu
Ti u ovom svijetu ne nalaziš ništa
to je život od sanja i pjene
ne razumijem što tražiš od mene
kad dao sam ti sve.

_______________________________  

Dva ljubljanska dana

Ko u filmu “Ples na kiši”
tajanstvo i tama
pripala si mi u času…
nezaboravna su,
dva ljubljanska dana

Premoreni, još kolege
puni nekog srama
vratili smo se u klasu…
nezaboravna su,
dva ljubljanska dana

Preplavila nas zelena rijeka
pili smo pića njihova rijetka
kao na drugom kraju neba
tek koji korak od Zagreba

Sutra svako svojim putem
do toplog bezdana
u sigurnost i u masu…
nezaboravna su,
dva ljubljanska dana
_______________________________ 

Granica

Pupoljak koji si mi donjela,
i koji je danima stajao u plavoj boci
prema zelenom prozoru zamračenom kišom-
taj pupoljk se rascvao.
Proljeće koje tek što je počelo
već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom,
i već su nemila i vruća ona polja
kojima rano silazim u grad,
ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja.
I već to nisu ptice suzdržanog pjeva
i slabi glasovi proljeća kao s prozora
svibanjske bolesničke sobe,
a zeleno je tako teško.
Vrpca mora danima se rastezala,
pa vidjet ćemo koliko to još ide.
Ova bol nerazumljiva i uporna
rasla je, rasla,već smo je mogli vidjeti i nazvati.
Nebo, onaj zrak, razgovori,
savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom
zatvorena ladica i oblik knjige-
sve se to razapinjalo i znao sam
da negdje granica mora postojati.
I ova lubav, tvoje slatko tjelo;
malo je reći da se ti daješ
i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro;
može li se još, može li se još…

Ovaj cvjet će pući kao revoloverski metak,
proljeće će izgoreti kao papir,
more će se razvući i vjerovatno otići u nebo,
zeleno će postati crno;
teško crno od teškog zelenog,
bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo;
sve to, sve to…
Tvoje će tjelo iznevjeriti sebi,
i moje takodjer,
ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim
i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upita-
što je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci,
proljeće na igralištu,
bol u ustima,
pravac mora i…tako dalje…

Na nebu toliko ptica, a život samo jedan !
 

_______________________________  

Jedna pjesma

Jedna pjesma samu sebe ispisuje,
unaprijed se osporava.
Prvi i posljednji pokušaj da ti kažem.
Prepričano more.
Pjesma kad ništa drugo ne postoji.
Pjesma protiv moje volje.
Jedna pjesma prepuštena sama sebi
kao jedan čovjek
koji ratuje i umire ili pobjeđuje.
Ona mi nije sklona,
koja je uzaludna
i ništa manje od svega toga
i od ostalih stvari.
Zagledana u mene preko stola,
ona se dosađuje i pravi razlike,
koja sama sebi određuje mjesto
i odlazi kao žena
s kojom je ljubav završena,
ili ostaje sama i drska-
neprijateljska pjesma.
Koja se ne da pjevati, ne da štampati,
ne da čitati, ne da pamtiti,
ne da prevoditi,
kojoj sam samo ja obavezan, a ona nikome.
Ona ne napušta
i tu se više ništa ne da učiniti;
moja pjesma,
jedna se pjesma dovršava.

_______________________________  

Jedno popodne

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: Šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: Šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu – oko pola sedam
A ja baš izlazim – Šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim – bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve setao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba – bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali
U sezonama 1957,58 i sljedeće
Šteta, nepovratno šteta

Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene

_______________________________  

Kakve pjesme pjevati

Bit ćemo razumni
i zatajiti je,
jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati
ljubav koju smo mu davali
od prvih nježnih, poratnih godina.
Promijenit ćemo pjesmu,
uzeti srce u šake
i ono će se opirati
kao živa ruka vode, ruka vjetra,
ali nećemo mu dati,
jer su smiješna sada ta naša očitovanja
svijetu kojem se to više ne dopada,
i mi smo sa svojom nerazumnom dušom
pred ljubavnicom sitom i pospanom,
Bit ćemo mudri
i pjevati pjesme,
u kojima ništa nećemo otkriti
od toplih godina i glazbe.
Nećemo priznati buku krvotoka,
opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
mapu Šibenika, plažu u prosincu,
tvoj odlazak; snijeg koji te briše
i godinu koja te podcrtava.
Sasvim ćemo izmijeniti rječnik
i staviti šaku na luda usta
da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem
tvoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne.
Živjet ćemo ne odajući se
dugim pismima,
samoubilačkim olovom,
na prstima sa samim sobom
sa prazninom među rebrima,
jer tako bi bilo dostojno,
ako se već nešto mora.
Ne poniziti
srce i staru glavu
pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti,
kao sjeverni vjetar.
Ne dirati više u te stvari;
treba pjevati drugačije pjesme.
Označiti petlju sudbine,
dati znak postojanja i prisebnosti;
toliko tek.
Nikada više ljubavnih pjesama moja mala,
zadovoljavat ćeš se starima.
Nikada nećemo ni pokušati
odškrinuti crnu knjigu mora;
povući ćemo jedino crtu
i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.

_______________________________  

Koliko je Šibenika

Tu te grad za ruku vodi od kanala do fortice
Tu se kupa grad u vodi tu su klape, tu je dice
Tu u kamen sunce uđe na domaće vino s pismom
Tu nam ništa nije tuđe, tu smo doma i kad nismo

Kad se budi grad nad morem ili kada drima
Koliko je Šibenika toliko nas ima
Nek’ zazvone sve kalete, nek’ nas pisma njiše
Puno ima Šibenika, Šibenčana još je više

Tu ti grad na srce stavlja svoju lipost, svoje trude
Tu se svakom lipo javlja kad pozdravlja svoje ljude
Tu se sve u san oblaći pa si dite pa si sritan
Tu si življi, tu si jači, tu sam kući i kad skitam

_______________________________  

Kora Potočnik

Zbog koje sam produžavao mladost
i volio na zaboravljen način.
Za početak:
širi se crnilo
između bijelih stupova Tivolija.
U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice
koja je topla kugla
naslonjena na moju dušu,
koja je pokret noćnog mora -
Potocnik Kora.
Zbog koje sam vozio danima
i uvjeravao se da mi je svijet suvišan.
Tajanstvo Slovenije.
Vlaga se skuplja u njenoj koži,
a usta su joj smrvljena voćka.
Nejasan put na zvuk “roga”
do njene šume, do njenog mora -
Potočnik Kora.
Koja nije ona prava,
drukčije to želim reći;
dobrostojeća je moja mora.
Čiji telefon godinama šuti
i ponižava moje stare ljubavi
odane drugom vremenu,
koja je pismo bez odgovora -
Potočnik Kora.
Koja se jednom dala, tek tako,
da bi bila još dalja,
kao medalja na mrtvom tijelu
i pobjegla u nečijim kolima,
ali u jezero iz jutarnjih gora -
Potočnik Kora.
Koja je preslišala moju mladost,
prelistala moje albume,
koja nas proziva,
prema čijem su smijehu
moje iskustvo, Azija, ironija i diploma,
neusporedive noći – ništa.
Zbog koje se drukčije pije i hoda.
Jedina zemlja, jedini stanovnik -
Kora Potočnik.
Generacija o kojoj razgovaram.
Što hoće od mene?
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura!
Ona ne voli, ili voli – ne voli.
Bez milosti je, bez uvjerenja,
duša bez tajne i izvora -
Potočnik Kora.
Koja mi je tako malo vremena ostavila,
koja se smije dok čita svoju pjesmu.
Zbog nje su moje ljubavi stvari,
a ona je opet ideja.
Koja je uzela više no što je smjela,
igrala se, ništa nije htjela,
koja se ljubila kao da mora -
Potočnik Kora.
Pa da se oprostim od one
kojoj treba manje ljubavi
no što joj se daje.
Koju je moje srce samo kratko nerviralo;
križaljka za koju joj nedostaju
još dva – tri slova.
Koja je sve tajne mog života,
kao čarobnjak u noćnom lokalu,
sabrala u jednu pticu
i pustila je da odluta.
Ja nečto drugo branim
i sve ovo stvarno ne bih smio,
pa ipak “na vašu službu” bjegunac-vojnik -
Kora Potočnik.
 

_______________________________  

Moj grob

U planini mrkoj,
nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka,
crnih grana šum
Ljeti vječan vihor,
zimi visok snijeg,
muku moje rake
nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji ko oblak i tron,
da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
da ne dopre do njeg pokajnički glas,
strah obraćenika, molitve za spas.
Neka sikne travom,
uz trnovit grm
Besput da je do njeg neprobojan, strm
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.

_______________________________  

Moja ljubavi

Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, flićko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko -
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno:
zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno proganstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek -
u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života -
moja ljubav.

_______________________________  

Moj stari i ja…

Iz navike stare
i zbog priča koje čuje
dok ne dođem zaspat neće moći
bez anđela čuvara odavno mu sin putuje
njegov će ga zanat glave doći
Oduvijek je bilo -
prati stari moje pute
al ne pita nikad i ne kori
godine su prošle, sin i otac vječno sute
u loži pred kućom kiša gori
Malo zato što nam prija
i da suze ne poteku
ispit ćemo još poneku
moj stari i ja.
Navikli smo tako
odao se nikad ne bih
ne pričamo, na licu se vidi
dobar je moj stari, privinuo bi me sebi
ali nježnosti se svoje stidi.
Svu noć priče, priče…
otkrivamo se bez mjere
ti si čula što on nikad nije
već polako sviče, sad moj stari smokve bere
ti me ljubiš a on me razumije
malo zato što nam prija
i da suze ne poteku
ispit ćemo još poneku
moj stari i ja…
_______________________________  

Ne daj se, Ines

 Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39. kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I “Molim Vas ako me tko traži”
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da će jos biti mladosti,
Ali ne više ovakve – u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao sto već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines
_______________________________  

Naći ću utjehu

Naći ću utjehu u strašnoj plovidbi
kroz lednjake, kišu, kroz tamno srednje uho.
Dat će mi je povijest, more u postelji sjajnoj.
Dat će mi je svatko, Jurjevska u doba gluho.
Naći ću utjehu u komadu mesa.
Dat će mi je pohvale ili Mozartov Requiem.
Dat će mi je crna prevrnuta nebesa.
Naći ću je ako se ubijem i napijem.
Naći ću utjehu u nježnosti kćeri,
u sumnji, netačnim podacima, u laži.
U svitanje ću, u poslednjoj večeri.
Naći ću je i ona mene traži.
Naći ću utjehu u slavnim sudbinama.
Prelistavam biografije i svi mi pomažu.
Ima je u okrvavljenoj vodi, ratu, u dubinama,
a osim toga moju tugu ne mogu da dokažu.
Naći ću utjehu u glazbi koja se pravi sama,
u poeziji kad tiho sagorjeva, u ženi.
Gde god hoću: U beskraju, u knjigama,
u besmislu toga, u majci, poemi.
U grupnoj ljubavi, u pjevanju u zboru.
Opera mi se sama nameće i nudi,
a prije svega u moru, u moru.
Naći ću je kod bogova, zvjeri i kod ljudi.
Naći ću je: zavlačim ruku u njedra zavičaja.
U zavetnoj slici, jedrenjacima što ludo
proljeću.
Evo je u obliku ptica što u pustoš kreću.
Naći ću utjehu, naći ću, a znam da neću

_______________________________  

Ni jedno drugo vrijeme nije moje

Drugi su još daleko
ime će mi biti slavno
stigao sam prije sviju
al je bilo prerano
Drugi su preda mnom
puštam ih jer mi je jasno
stigao sam poslije sviju
al je bilo prekasno
Ni jedno vrijeme nije moje
ja visim kao
drveni lutak
kazaljke neće da se spoje
pogriješim uvijek
za trenutak
Napokon – svi uz mene
sve mrtvo i sve živo
stigli smo u pravom času
al je vrijeme bilo krivo

_______________________________  

Nitko više ne sanja

Nitko više ne sanja
Nitko više ne sanja
prošlo je doba sretno
tko da se jebe s time
svi hoće — konkretno.

Nitko više ne sanja
snovi su za slabe
svi su užasno budni
u igri su barabe.

Nitko više ne sanja
isti su noći i dani
oko nas vječito lebde
neispavani… neispavani.

Nitko više ne sanja
malo tko više spava
moje posljednje snove
također prekriva java.

_______________________________  

Ne volim gradove

Ne volim gradove
sa slavnom proslošću
razglednice Venecije i Praga
gdje se oko moje duše kupi
nostalgija, zaraza i vlaga.
Ne volim gradove
teška kiša pada
u otrovnoj vodi temelji im gnjiju
moje srce ne može da svlada
Budimpeštu, Beč i Opatiju.
Ne volim gradove
ni nadohvat moru
misteriju ulica Trogira i Rima
ja se tamo pomirim sa smrću
jer je lijepa i lakša u njima.
A volim gradove
nove, bezimene
u kojima se jutros kamen melje
koji ružni ustaju iz blata
da udare vlastite temelje
I volim gradove
same, bez porijekla
koji su još uvijek u skelama, ništa
razliveni beton, kreč i daske
tajanstvena noćna gradilišta
I volim gradove
što neucrtani
na kartama svijeta ne miruju
i koji se prvi put večeras
sa životom strasno dodiruju.

_______________________________  

Okus soli

Sa okusom mora, sa okusom soli,
na usnama žarkim, u kosi i koži,
ti si došla iz vode, da se pružiš kraj mene,
došla si tu, praćena suncem…

U okusu mora, u okusu soli,
ti nosiš gorčinu svih onih stvari,
što sam volio davno i izgubio negdje,
svega onog što traje daleko od nas…

Ovo vrijeme i dani, što prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni
ti skačeš u vodu, pa me ostavljaš samog,
tu na pijesku i suncu, da te ponovno gledam…

A kada se vratiš, ja te pustim da padneš,
u naručaj pijeska, i u moje ruke,
a onda te ljubim, sa okusom mora,
sa okusom soli, i okusom sna…

_______________________________  

Otkako te ne volim

Ne vraćaj se
starim ljubavima
ljubavima,
dok su davne kiše lile,
drukčije su one bile,
nego ovih jeseni i zima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

Ne vraćaj se starim ljubavima,
da se skloniš, da se tješiš,
kad se davnih dana sjetiš,
kad samoća raste kao plima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

Što zločinca
usred mraka,
vječno vodi u taj kraj,
Stara ljubav kao zamka,
nikad joj se ne vraćaj.

Ne vraćaj se starim ljubavima,
ne kucaj na ista vrata,
ugašena tu je vatra,
pođi dalje gdje topline ima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

_______________________________  

O mladosti

Poklanjala si al’ si krala
I nevjerna si bila ti
Ne, suviše mi nisi dala
O mladosti, o mladosti,
O mladosti moja

To škrto sunce što je palo
Ta ljubav jadna, kratki sni
Za uspomene to je malo
O mladosti, mladosti

Daj stani na čas, i daj mi snage
Da oprostim se bar od nje
I da mi društvo pjesmu svrši
I da se čaša ispije

Još prepun nade, što da radim
Na pola puta tek smo mi
A jutros već su drugi mladi
O mladosti, o mladosti
O mladosti moja

Pa zbogom, budi bolja s drugim
I daj mu više nježnosti
Jer to je ništa što ja gubim
O mladosti, mladosti

_______________________________  

Opet si sa mnom

Opet si sa mnom
Sve što je bilo, ko da bilo je davno
Stavi mi nježno glavu u krilo
Oko nas svuda je tamno.

Opet sam s tobom
Svemu se čudim, pogledu, dahu
Dugo te, dugo poljupcem ljubim
Da li u nadi ili u strahu.

Nemoj vise nikada nista grubo reći
Ja ću jednom, jednom još, preko svega preći

Nemoj više nikada da odeš od mene
Mi se svuda pratimo kao dvije sjene.

Opet si sa mnom
Korak po korak ti si mi prišla bliže
Znali smo život tužan i gorak i hladno jutro sto stiže

Opet sam s tobom na istoj cesti kojom se ide do kraja
Mi ćemo putem ponovo sresti sve što nas dijeli i spaja.
 _______________________________  

Popodnevna pjesma

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščenićkom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite još ranije u moju sobu – oko pola sedam
A ja baš izlazim – šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim – bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba – bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao
Između dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957., 58. i slijedeće
šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene….
_______________________________  

Poslije ljubavi

Posle ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blede
Posle ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima
Posle ljubavi
ostaje običaj da se belo vino naliva u dve čaše
i da crte budu na istoj visini
Posle ljubavi
ostaje sto u kafani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima
Posle ljubavi
ostaje na usnama metalni ukus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6
Posle ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj
Posle ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
posle ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci, ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.
Posle ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo”
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?”
„Ovaj put ne”
Posle ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.
Posle ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,prazno srce,
navika da se pale dve cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voleli
i cvećarke koje jesu.
Posle ljubavi
ostaje povređena sujeta.
Posle ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa.

_______________________________  

Ponovo ti govorim, ljubavi moja

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije putovanja i svog života pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pišem
poslije pjesama iskustva.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
onaj kom je bilo premalo da voli
ponovo je ovdje pred vratima tvojim
i ponovo spreman da se moli.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
a počeo sam sjajno da ponižavam i griješim
gotovo pri kraju i gotovo mudrac
na početku tu sam da se tješim.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
na obratnom putu pretvoren u ranu
poslije sedam mora i vlastite zemlje
došao sam umrijet u tvom stanu.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
negdje sam već bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije sreće, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije lošeg društva, sumnji, noćas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kažem
kao prvi puta opet: Ja te volim!
_______________________________  

Pričao bih ti o sebi

Pričao bih ti o sebi
kad su hladne noći duge.
Toliko je tog u meni
slušao sam vječno druge.

Pričao bih ti o sebi
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smiješiš;
što od tebe očekujem
kad si i ti kao i sve druge
slučajno pored mene.

Ne vjeruju ništa tvoje oči zaljubljene
kad si i ti samo noćni putnik,
što daleko svjetlo prati.
Svatko priča svoju priču
tko će koga saslušati.
Pričao bih ti o sebi
što se ne zna, što se ne smije.
Ti si bila prevarena,
Lagale su moje pjesme.

Pričao bih ti o sebi,
ali noć se bliži kraju.
opet će nas naći jutro
u šutnji i zagrljaju.

_______________________________  

Prva ljubav

Ko mnogo daje, malo prima
Ti ništa ne znaš, draga moja
Večeras pijem u čast prve
Od svojih ljubavi bez broja

O takvoj ljubavi ja pjevam
Upravo onoj što se plaća
U tom životu tako škrtom
Odlazi sve, malo se vraća

Užitak taj od jednog sata
Do ludog srca ni ne dođe
Nježnosti malo i malo tuga
Zatvoriš vrata i sve prođe

Čovek sam živ, nisam svetac
Milovan lažno i ja sam bio
Besplatno bješe al ne marim
Jel prave nježnosti sam htio

I tako dalje teku dani
Za ovaj život mi smo slabi
Jer tu se uvijek neko nađe
Ne daje ništa a sve grabi

Ne žalim danas nit se kajem
Odgovor ne znam i ne pitam
Al bezbroj puta mi je dosta
Po svojoj prošlosti da skitam

Zatvori vrata svojeg doma
Za san se spremaj budi sretna
A mene pusti da s borim
I sam da idem protiv vjetra

Danas ih sretnam sa malo tuge
Ko da im ništa nisam dao
I dok ih gledam samo mislim
Gdje mi je cvijet mladosti pao

Ko mnogo daje, malo prima
Ti ništa ne znaš, draga moja
Večeras pijem u čast prve
Od svojih ljubavi bez broja

_______________________________  

Razdražljiva

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nizeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

_______________________________  

Razgovor s konobarom

Vraćam se ko svake noći
svršilo se sve po starom
još me čeka zadnje piće
i razgovor s konobarom
I razgovor s konobarom

On te priče ne razumije
ništa ne zna o samoći
ne stižu ga moje riječi
smiješi mi se ili toči
smiješi mi se ili toči

I tako,
on me pušta da do jutra monologe svoje vodim
on je samo dobar barmen, ja sam pijani gospodin

Govorim mu kako živim,
uzbudljivo, ludo, sretno,
zar da kažem da te nema
i da sam sam kao pseto
i da sam sam kao pseto

Pored nas je jedna dama
dok ja pričam njoj se spava
poželim da ode k meni
al’ to ništa ne riješava

I tako,
on me pušta da do jutra monologe svoje vodim,
on je samo dobar barmen,
ja sam pijani gospodin.

Vraćam se ko svake noći
svršilo se sve po starom
još me čeka zadnje piće
i razgovor s konobarom
i razgovor s konobarom

_______________________________  

Rodoljubna pjesma

Ne mogu napisati pjesmu u Moskvi
u visokoj snježnoj sobi zorom
između rasporenih kofera
sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu
nešto najlona i čokolade
ne mogu napisati pjesmu
suočiti se s ovim papirom
sa svojom olovkom
krevet je zapaljen poda mnom
ovaj osjećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj
moje se misli svojevoljno
izražavaju drukčije
rječnik mi se otima
govor mi se ni na šta ne odnosi
ptice koje udaraju o zidove
vraćaju se obezglavljene
kao vokali konzonantni moj
dalmatinski naglasak
moje mi oči ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne
ništa mi ne kazuju
mirno selo ludaka u okolini
plovidba sjevernom rijekom
utvare vrtni patuljci i
Wagnerova glazba
kraljevski podrumi kasni barok
nema pjesme u Parizu
moja se izbjeglička vlada rasula
ostajem u predvečernjem Salzburgu
na terasi kavane Glockenspiel
zagledan u tamnu Mozartovu statuu
juhu od kornjače i pivo
kakav mi je to život
ne mogu napisati pjesmu u kiši
Bruxellesa u Riu
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene koje ljubavni
jezik ne poznajem
mijenjanje novca suveniri nemoguća
ishrana razglednice Zlatna Praha
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće moje neizlječive čeznje
moje bolesti za tobom nesreće i nade
siromaškog porijekla i pripadnosti
ali tu ipak nema pjesme
potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi
Perkovic – Šibenik
uvaljena u jaru zlato i kamen
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala
potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna
moj auto moje cigarete i rakija
kino “Jadran”
da se uspostavi kakav takav način
glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo
more pod nogama i hvala Bogu stigli smo
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti
“Slobodna Dalmacija” i slika u novčaniku
potrebni su mi da nešto kažem
da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju
da jednu misao smirim
da načinim malo reda
u svojoj duši i napišem pjesmu.

_______________________________  

Rječnik muzičara

Za klavir se kaže kljave,
za klarinet klara.
Kada netko umire, onda odapinje.
Bolestan muzičar za sebe kaže da se raspada.
Djevojka je mačka,
ortopedska cipela je pegla,
a dirigent je majulup.
Sve to da se izgjegnu prava imena,
da se s podsmijehom pogleda život
i potapše kada se ne može ništa bolje,
da se zanemari prolaznost, prošlost i budućnost,
da se vlastita sudbina
izvrši kao dnevni posao,
koji nas nije dostojan i gnjavi.
Cigareta je šiljak, a piće drink,
zaljubljenik je tetrijeb.
Da se ništa ne imenuje,
da prijatelj uvijek ostane frend,
genij, u najboljem slučaju smišljaš.
Prika je perikle,
muzička oznaka žohar,
duga nota krompir.
Da se ne svira nego pali,
da se ne umire nego kapne ili zgasne.
Samo se još na plakatima
ispisuju točni nazivi
i prava imena
i to je naša posljednja veza
sa ozbiljnošću ovog svijeta,
a plakati se raspadaju, trunu, blijede,
ili ih preko noći prekriju novi.

_______________________________  

Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni, iz daljine iz mraka,
sve te vodilo k meni već od prvih koraka.
Mada ništa nisi rekla ja sam znao,
ja sam znao iz tih kretnji porijekla
sve je isto, sve je “kao”.
Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće,
mala primorska mjesta, isti pisci i ploče.
Kad te baci kao lađu noćni val do moga praga,
nije bilo teško znati da mi moraš biti draga,
da mi moraš biti draga…
Sve te vodilo k meni; tvoje oči i usta,
tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva.
Mi smo bili na početku istim vinom opijeni,
i kad si išla krivim putem, sve te vodilo k meni.

_______________________________  

Tebi je lako

Tebi je lako reći – idem,
jer tamo nisi bila.
Tebi je lako pružiti ruku,
jer još nisi odlazila.
Tebi je lako reći – zbogom
i da je sve to šala.
Tebi je lako, jer ništa ne znaš;
još se nisi rastajala.
Tebi je lako, a ja već znam:
kad se te stvari dese,
svatko kad ode ostavi trag,
a dio života odnese.
Tebi je lako reći – idi
i ni za čim ne žali.
Tebi je lako, jer si dijete –
jer te nisu ostavljali
_______________________________  

Ti si svjetlo ja sam tama

Ja sam kao vjetar,
brod bez kormilara,
ti si moja luka,
moja zemlja stara.
Za mene su bitke,
porazi i rane,
a ti si da čekaš,
da se brineš za me.
Tako život sav mire se u nama,
tvoja radost, moja tuga,
ti si svjetlo, ja sam tama.
pošli su na put skitnica i dama,
ovaj trn i ova ruža,
ti si svjetlo ja sam tama.
Toliko se toga vezalo uz mene,
šta bih ja bez svjetla, šta bi ti bez sjene,
Usred divlje sume, usnula si naga,
ja sam tvoja slabost, ti si moja snaga.

_______________________________  

Vraćam se

Ona duga putovanja
dani rasuti u snijegu
zar je srcu sve to
trebalo da shvati
ovo mi more više znači
ti će mi ljudi više dati
Oni gradovi daleki
još se dalji danas čine
niti zvijezde nisu bile tako sjajne
šume su krile svoje krila
a dvorci čuvali su tajne od nas
Vraćam se tu, da ti kažem
ovo sunce nek’ mi sja
vraćam se tu, i kažem
draga to su luke iz mog sna
Vraćam se tu, i kažem
na toj zemlji gradim dom
vraćam se tu, i kažem draga
sve ću dijeliti sa tobom
Dok smo tražili svoj dio
i od svijeta dio sreće
dok smo slijedili
te ljubavi iz bajke
zvalo je more svake noći
i blage oči moje majke
Možda bismo pošli dalje
da se ne vratimo nikad
ali dobro su nas čuvali ti lanci
za toplu obalu jedinstva
bili smo vezani kičanci život sav
_______________________________  

 

Sapore di sale

Sapore di sale, sapore di mare
che hai sulla pelle, che hai sulle labra
quando esci dall’acqua e ti vieni a sdraiare
vicino a me, vicino a me.

Sapore di sale, sapore di mare,
un gusto un po’ amaro di cose perdute,
di cose lasciate lontano da noi
dove il mondo e diverso, diverso da qui.

Il tempo e dei giorni que passano pigri
e lasciano in bocca il gusto del sale,
ti butti nell’acqua e mi lasci a guardarti
e rimango da solo nella sabbia e nel sole.

Poi torni vicino e ti lasci cadere
cosí nella sabbia e nelle mie braccia
e mentre ti bacio sapore di sale,
sapore di mare, sapore di te.

 Okus soli, Arsen Dedić

“Novac kvari čovjeka al’ ne kvari ženu.” (Arsen Dedić)

 

AUDIO

Ne daj se, Ines

Popodnevna pjesma