Michelangelo Buonarroti

Mikelanđelo Buonaroti (ital. Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni, rođen 6. marta 1475. u Kapreziju, Firentinska Republika – umro 18. februara 1564. godine u Rimu), bio je italijasnki renesansni vajar, slikar, arhitekta i poeta, sa neuporedivim utjecajem na dalji razvoj evropske umjetnosti. Za vrijeme života već je bio smatran najvećim umjetnikom svoga vremena, a od tada pa do danas jednim od najvećih umjetnika svih vremena. Veliki broj njegovih djela iz slikarstva, vajarstva i arhitekture su među najpoznatijim u istoriji umjetnosti. Freske stropa Sikstinske kapele u Vatikanu danas predstavljaju njegova najpoznatija djela, iako je Mikelanđelo sebe smatrao vajarem. Rad na više umjetnosti nije bio neubičajen u njegovo vrijeme. Skulpture u mermeru je radio čitavog svog stvaralačkog vijeka, a drugim umjetnostima se bavio samo u određenim etapama. Velika popularnost freski Sikstinske kapele je najvjerovatnije posljedica velike popularnosti slikarstva u 20. vijeku, ali takođe i činjenice da veći broj njegovih skulptura nisu završene.

 

Ako ste stilom
Ja sam bio…
Moj Bože
Noć
Nema zamisli
Sigurna smrt je
U smrt Cecchina Braccija
Živim od svoje smrti


 
__________________________________

Ako ste stilom

Ako ste stilom i svojim bojama
izjednačili se s prirodom u radu,
čak odnijeli ovoj prvenstvo u skladu
i lijepo ljepšim od nje dali nama,

pošto je duh vam učen i vi znate
i perom isto rukovati spretno,
ono što vam manjka, rišuć život sretno
drugih ljudi, od nje uzimate.

I ako blista nekog vijeka sjaj,
pred njom mora ustuknut na kraju,
jer je svemu ljudskom obilježen kraj.

Sad spomen na druge budite iz sna,
radeć da životi još im duže traju,
da se za njih vječno ko i za vas zna.

__________________________________

Ja sam bio…

Ja sam bio, tome godina je mnogo,
tisuć put od tebe ranjen i ubijen,
a sad, sijede glave, zar vjerovat smijem
da me ne bi opet prevariti mogo?
 
Kol’ko si mi puta tužna uda bio
svezo i razvezo, bokove mamuzo,
dok sam k sebi došo, dok sam daha uzo,
obilne sam suze po grudima lio.

Amore, tebe krivim, tebi zborim,
prestar sam da me vežeš opet sada,
čemu da se s tvojom krutom strijelom borim?

Trulome drvu crv i pila malo
naškodit mogu, tko da bol mu zada
kad je u njemu sve što bješe živo stalo.

__________________________________

Moj Bože

Moj Bože, mladost zelena i živa ne
može znati kako se na kraju ukus i
ljubav i misli promijene.

Kako svijet gubi, tako duh dobiva;
smrt i umjetnost slabo se gledaju: i
što još treba, što čekaš od mene?

__________________________________

Noć

Drag mi je san, al biti kam još više,
dok vrijeme jada i sramote traje,
ne čut ni vidjet moja sreća sva je.
Stog me ne budi: oh, govori tiše!

__________________________________

Nema zamisli

Nema zamisli koju genij rodi
da se u silnom mramoru ne skriva
i ona iz njeg izvučena biva
jedino rukom koju umnost vodi.

U tebi, ženo ponosna i divna,
zlo od kog bježim, dobro kom se nadam,
tako se krije; no da smrtno stradam,
umjetnost htijenju mome je protivna.

Zato ni ljubav ni ljepota tvoja, prezir
ni otpor, ništa nisu krivi zlu mom i
kobi koja će me strti,

ako u tebi smrt i milost živi,
ali iz tebe slaba pamet moja
ne zna izvući drugo osim smrti.

__________________________________

Sigurna smrt je

Sigurna smrt je, ali sat njen nije,
život je kratak, ostaje ga malo,
prijatan je oku, samo nije stalo
do njega duši kad hoće da mrije.

Svijet je slijep, a djela mu ružna
potiskuju u kraj plemenite čine,
zgašeno svjetlo, s njim hrabrosti ine,
likuje lažno, istina je tužna.

Šta li se, Bože, u čekanju zbiva,
oklijevanje je neprilično za nas,
kida se nada, duša smrtna biva.

Čemu si obećo to svjetlo u slavi,
kad nenadano smrt naiđe na nas, i
gdje nas nađe tu nas zaustavi?

__________________________________

U smrt Cecchina Braccija

Mrtav sam, misle, a na svijet sam lio
utjehu, tisuć duša mi je dato
što Ijubljahu me; malo mi je zato
ostat bez jedne da bih mrtav bio.
 
Mrtav sam draži nego što živ bijah
i življi onom tko me mrtva gubi.
Ne mogav reć to, još me više ljubi.
Smrt voli onaj tko smrću dobij a.
 
Obećan smrti, vama dan sam bio
tek na trenutak, za radost, a potoni
takav žal nas ta za mojim životom
da bolje da se nisam ni rodio.

__________________________________

Živim od svoje smrti

živim od svoje smrti, a u stvari
ja sretno živim od nesretne kobi;
tko živjet ne zna u smrti i tjeskobi,
nek oganj kuša koji mene žari.

__________________________________

Grato e felice, a’ tuo feroci mali
otare e vincer mi fu già concesso;
or lasso, il petto vo bagnando spesso
contr’a mie voglia, e so quante tu vali.
E se i dannosi e preteriti strali
al segno del mie cor non fur ma’ presso,
or puoi a colpi vendicar te stesso
di que’ begli occhi, e fien tutti mortali.
Da quanti lacci ancor, da quante rete
vago uccelletto per maligna sorte
campa molt’anni per morir po’ peggio,
tal di me, donne, Amor, come vedete,
per darmi in questa età più crudel morte,
campato m’ha gran tempo, come veggio

Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi.  (Michelangelo Buonarotti )