WEB SITE NEWS »

Nikola Šop

Nikola Šop rođen je 19. kolovoza 1904. u Jajcu gdje je i završio osnovnu školu. Niže je gimnazijske razrede pohađao u Banjoj Luci, a više u Beogradu, gdje je i diplomirao latinski jezik i komparativnu književnost na filološkom fakultetu.Od 1944. živio je u Zagrebu, gdje je dugo vremena bio marginalizirana pjesnička pojava. Godine 1970. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umro je u Zagrebu 2. siječnja 1982. Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug “svijetle samoće”, u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodusnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromašnog sina” (1926.), “Isus i moja sjena” (1934.), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.) i “Za kasnim stolom” (1943.), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” (1943.), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje ce nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” (1957.) i “Astralije” (1961.). U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula kozmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost. Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost moderna čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog “džepnog kršćanstva” i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudac i sveprisutni nadzornik. Na krivudavu putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog.

 

Dobrotom Boga
Isus u posjeti kod nas
Isus čita novine
Krov
Kuda bih vodio Isusa
Lutanje siromašnog sina Svetog Franje
Molitva za vedru smrt
Monumentum perenne
Nevinost
Poziv dragom Isusu
Pjesma starom profesoru
Svjetiljka za nju
San magaradi
Šum pšenice
Veče u polju

_________________________________ 

Dobrotom Boga

I.

O sumraku se u tamnu šumu popnem.
Bez glasa, neznano, poput gorskog duha.
Na ulazu mi se poklone dva grma tamna.
Ponizno, ko dva crna eunuha.

A kad u mrak zađem drveća beskrajnog,
u moru rose prospe se na me blagoslov.
Sve krošnje mirno posjedaju po stablima.
I pozdravi me toplo mladi šum javorov.

II.

Sjednem na busen, mahovinom pokriven.
A nada mnom se ukoči prastari bor.
Oko mene stoje sva stabla, ko mrki boljari.
I umiri se od šume cijeli dvor.

Tada me obasja mjesečeva svjetiljka stara.
A bor mi na glavu prospe šaku krupne rose.
I baci na me kraljevski plašt, svoju vlažnu sjenu.
A dva pognuta grma poljube moje noge bose.

Tad mrki boljari, sva stabla ukočena
moj izbor jave sve dalje, u mrak, u daljine.
Preda mnom se pokloni svako drvo i svaka sjena.

I šume šapću šumama, da je izabran kralj.
_________________________________ 

Isus u posjeti kod nas

O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.

Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol.−

Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.

Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mark.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice,
Tako će njen blijesak biti jak.

II.

Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
Ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
Otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.

Pokazat ćemo ti I stado magle bijele,
Koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze I u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
Da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
Bude plašila kraj puta šaš:
- Koja je ovo zemlja? – Kazat ću:
O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.
III.

A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na
njeno,
I silno nas obasjava.

I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.

I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho
_________________________________ 

Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vijdet ću pun tuge
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajući mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet?
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet?

Na teška slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mom zasjala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

_________________________________ 

Krov

Od tame i od čađi sa pognutom strehom,
ljuljajuć se i cvileći škripi.
Nada mnom je spušten i nad mojim grijehom
Svu noć nešto tamno s njega sipi, sipi…

Pod njim se svršava moj svagdanji put.
Pod sobom on jedan mali život skriva.
O i svakog dana sve sam više pognut.
Kao da mi krov sve niži, niži biva.
Ali svaki put u neko doba gluho
probudi me kroza nj plavi dah svježine.
To krov tamni nada mnom zaškripi suho.
I pospe me zvijezdama kroz raspukline.

_________________________________ 

Kuda bih vodio Isusa

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te da ti
jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
šešir i aureola.

_________________________________ 

Lutanje siromašnog sina Svetog Franje

I.
Ja sam siromašni sin svetog Franje.
Najvolim da idem sam.
Jer se svako boji moje rude kože.
I ovih dronjaka što niza me vise.
I zvone zvukom, koji još niko čuo nije.

Moje su noge isparane.
Moje su noge bolne i krvave.
Ali ja opet najvolim da idem.
Najvolim da idem sam.
Bog je dobar, on ne zapušta
Ni crkva na drumu, ni malu ptičicu.
Ni list na grani, ni mrava marljivog.
Pa ne će ni mene zapustiti dobri Bog.

I zato se ne bojim
Ni tih daljina što se preda mnom
Pružaju ko mirni ocean,
Ni vrhova tek naslućenih.
Ne bojim se, premda dobro znam,
Da će na njima sjati krvave stope moje.

Ne bojim se ni sunca ovoga,
Što tone umorno, a sutra će
Zrakama vrućim polijevati čelo moje.

Ne bojim se ni mjeseca hladnog,
Što kao sablast crnim lugovima putuje.
I čarobnim štapom kucka po oknima.
I iz sna zove zaljubljene duše.

Jer ja sam siromašni sin svetog Franje.
Na vrelima spavam. Bučno srebro potoka
Svježu mi pjesmu pjeva.

Po gorama hodam. Sočne sjene
Domahuju mi, klanjaju se.
I zovu mene – mene
Siromašnog sina svetog Franje.

II

O draga prolazniče, da znaš kako sam
Sav sretan, što te vidim i što mogu
Da te pitam, kuda ćeš i kuda vodi
Ovaj dugi put.

Evo, već veće sipi, kao kišica,
I daleku zelen gasi.
A putovi, dosad mirni, već uzdišu
I svoj izgubljeni traže smjer.

A kud ću ja, kad ni ovi putovi
Još ne znaju, kuda će.

Reci mi, o dragi prolazniče, reci.
Ti ne znaš? O kako je teško,
Kad me bez pomoći puštaš u samoći.
Laku noć, neznanče.
Moj put je dalek.
I moja sjena već je beskrajna.
III.

Hvala ti, Bože, što si meni bijednom
dao da večeram večerom bogataša,.
Reko si Herubu neka mjesec pun
objesi nad ovim plodnim gajem,
da mogu naći skromni hljebac svoj.

I našao sam rosnih jagoda.
I sočnih gljiva.

O hvala ti, Bože.
Kraj izvora sam lego. Njegov dah,
po licu me nježno hladi.
Tišina je. Niz slatki noćni strah,
plavo se nebo na vrhove spušta.

Lice je moje utonulo u zelen.
Sve sniva. Samo se čuje,
kako se rosa niz travu kliže.
Kaplje, kaplje –
i o vlat biserne kapi niže.

IV.

Opet idem. Oko vrata nanizah
tri vijenca krupnih jagoda.
I zelenu sam kotaricu napunio
gljivama, iz kojih brizga sok.
Cijeli ovaj vedri, plavi dan
Bit ću bezbrižan.

Hodat ću ko sretni kralj
po gorama i dolovima.
Ponosan ću prolaziti
kraj muzlica, iz kojih se puši toplo mlijeko.
Ponosan ću prolaziti kraj otvorenih soba,
iz kojih miriše podne.

I niko ne će znati, da sam prosjak jadni.
I niko ne će znati, zašto nisim
tri vijenca jagoda.
I kotaricu s gljivama.

Niko ne će znati, da sam ja
svetog Franje siromašni sin.

V.

Umoran sjedim na kamenu, kraj puta.
A granje čudno šumi nada mnom.
Sprema se nešto u daljini.

Niz putove strme ruši se mrak.
I nosi kuće i svjetla i poljem se valja,
ko crna lava.
I nosi oluju u tišini.

_________________________________ 

Molitva za vedru smrt

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.

I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.

Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.

I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.

_________________________________ 

Monumentum perenne

Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijući se ko tamjan nad jesen ugašenu,
pod spomenik, meni podignut, doći ću još živ,
satrven i pognut, vukući svoju sjenu.

Na podnožje ću sjesti tih i umoran.
I spustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.

Vječiti bjegunac od slave ovoga svijeta,
nad sobom ću začuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.

Čut ću ko odjek njezan kuckanje odozgora,
kad s pažnjom klesao je tugu mog pogleda.
I težak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I oštar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.

Slušat cu, kao mukli tutanj iz dubine,
kad kleso je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, što u srzi tvrdoj skrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.

Sam na vjetru tome koji noseć lišće suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuć se oblači ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.

Klonut ću tada tako nijem i tmurna lica
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet će uplašena jata ptica
dalje, na svoj put, na jug, u sunčani let.
_________________________________ 

Nevinost

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.

_________________________________ 

Poziv dragom Isusu

O Isuse kako bih volio, kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš uči.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare
O kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

_________________________________ 

Pjesma starom profesoru

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

_________________________________ 

Svjetiljka za nju

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlaznim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.
_________________________________ 

San magaradi

Isuse, u ovome kasnom času sad
u sve staje ćemo ući.
Od nježnosti ti ćeš svu magarad
blago za uho povući.

I kada odeš, u doba to gluho,
među njima će riječi da kruže:
ko je taj koga si
za uho držao najduže.

I svaki će usnuti opet,
sa najljepšim snom u duši:
Da tvoja meka ruka još miluje
baš njegove uši.
_________________________________ 

Šum pšenice

Iz luga vjetar dune u doba gluho
I zelenu plahtu niz obronke zatalasa.
Lelujanje se začuje tako suho.
To šumi dolinama klas do klasa.

Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša
Šumor klasja i smije se u duši.
I sve mu se čini kao da već čuje
Kako se zrelo zrnje u hambare suši

Miris pšenice duša mi snažno diše
I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.
O, hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše
I moja skromna šačica zrnja.

_________________________________ 

Veče u polju

I.

Pognuta vrba, ko stara majka,
mršavom rukom na molitvu dade znak.
I svud umuknu šum trave i brbljava šaš.

Tada se najstariji popac iz grma javi
i pred svima moli Očenaš.
A šume i trave pobožno odgovaraju.
I braća njegova što kleče u travi.

A ja prognanik iz grada osamljeni
slušam te ponizne zvuke,
pa glave prignute i pun svete večeri,
ne znam da sam i ja sklopio ruke.

II.

Kad se svrši tiha molitva, sve se opet
na svoj večernji posao vrati.
Zašumi rosno krošnja nada mnom.
I šume, što su molile, umuknu dugim snom.

Grmlje po obroncima opet prikuplja mrak.
A mjesečeva užarena plitica zasija.
Stričak stričku nastavi da priču priča.
A stara vrba opet nad vodom vlažnu maglu čija

Naši su izbori ono što nas definira kao osobe, puno više nego naše sposobnosti. (J. K. Rowling)