Oskar Davičo (18. januar 1909, Šabac – 30. septembar 1989, Beograd ), najmlađi je pesnik u krugu nadrealista. Nadmašio je sve ostale snagom talenta, plodnošću i širinom uticaja. Kao pesnik javio se rano. Prvu pesmu objavio je kao gimnazijalac ( 1928 ) i (1925). Među nadrealističkim izdanjima nalaze se dve njegove knjižice pesama i poetskih tekstova TragoviČetiri strane sveta i tako dalje (1930), pesma u prozi Anatomija (1930) i brošura Položaj nadrealizma u društvenom procesu (1939; koju je napisao zajedno s Dušanom Matićem i Đorđem Kostićem. U toj njegovoj najranijoj poeziji sve je podređeno eksperimentu, istraživanju mogućnosti pesničkog izraza, primeni načela automatskog pisanja.( 1938 ). Bila je to, međutim, sasvim osobena socijalna poezija, puna maštovitih slika, verbalnog Najpotpuniji izraz Davičo je dostigao u socijalnoj fazi, kada je nadrealistička pesnička iskustva stavio u službu revolucionarne angažovanosti. „Davičo je sišao sa Olimpa nadrealizma u socijalnu poeziju“, napisao je jedan kritičar s levice povodom izlaska njegove knjige Pesmehumora, igri rečima, erotike. Iako s neutralnim naslovom, ova zbirka je, kao i sve naredne, tematski kompaktna. U pet ciklusa, kao u pet pevanja, pesnik je dao svoju duhovnu autobiografiju, lirsku povest svojih traganja od snova detinjstva, preko nemira i poraza mladosti, do otkrivanja istinskih vrednosti, ljubavi i revolucije, kojima se pesnik bezuslovno predaje. Najsnažniji je prvi ciklus, „Detinjstvo“, u stvari mali humorno – realistički ep sastavljen od šesnaest kratkih pesama ispevanih u humorno – ironičnom tonu i u slobodnom stihu s nečim od naivnosti i razigranosti dečje poezije. Dve naredne pesničke zbirke neposredno se nadovezuju na ovu, razvijajući svaka jednu od dve osnovne teme do kojih nas ona dovodi: Hana (1939) ljubavnu temu, a Višnja za zidom (1951) temu revolucije, tako da one s njome čine osobenu celinu, pesnički triptihon, lirsku trilogiju. U Davičovoj ljubavnoj lirici nema ni traga od sentimentalnosti niti od metafizičkih implikacija svojstvenih našoj poeziji od romantizma do ekspresionizma. Pesnik je sav u vlasti čulnog i erotskog, fasciniran ženom i ženskošću kao svemoćnim načelom plođenja i rađanja, pred kojim padaju svi moralni i socijalni obziri. Hana je vrhunac te ponesene i raspevane poezije čula. Njena junakinja je devojka iz grada. Pesnik je susreće u bakalnici, ambijentu koji je po sebi nepoetičan, i poistovećuje je sa svetom rastinja što je okružuje. Drugi junak, zaljubljeni pesnik, građen je po modelima iz tadašnje socijalne literature. On potiče iz nižih, prezrenih slojeva, „od gorkih nigde nikovića“. Novina knjige nije samo u ambijentu i ljubavnim protagonistima nego i u raskošnom bogatstvu slika, u smelosti asocijacija i u neobičnom zvukovnom rasprskavanju.
Apoteka
Baš-Čelik
Činjenice
Ćelija
Detinjstvo
Dan
Hana
Kažem smrt a ljubim
Kad pređem na san u vatri gorenja
Kao bol, kao mrak
Ljubav
Neznanka
Nemir
Na rastanku
Nesigurnost
Običaji sna
Osećam tu noć
Pijanstvo
Pesma bacijarke
Srbija
Sličan šumu
Ti si još dete
Tragovi
Tuđi poljupci
U sumrak
Volim tvoje ruke
___________________________________
Apoteka
Na ti ovaj pogled s tri baterije sna
i uzmi još krišku anarhije želja
namazanih puterom i medom. I na
ti još krišku ljubavi i krišku veselja.
Čekaj. Uzmi još tu krišku zazubice
s pljuvačkom bumbara, dugim postom gatke,
kap budućnosti s nenašminkanim licem
i krišku smrti, njene ruke glatke.
Još čekaj. Na ti krišku jedne teške tačke
u kojoj se ne sekući se već seku
snovi i dela krvi ubilačke.
Pomešaj to u sluhu, popij u mleku
i baci sve u reku.
___________________________________
Baš-Čelik
1.
Sanjao sam ga.
On ima ruke od gvožđa i runa,
a usne od debele i hrapave gume.
Zubi su mu stene,
oči od liskuna,
u kosi
nosi
zverove i šume.
Dopola mu lica
vilica što žvaće,
ona što se isprsila
i nadnela nad svetom,
vrljava, što se nadima i istura sve jače
i hoda
i gazi vilicom kao petom.
Korakom čeljusti sto sela pregazi,
gluv za naš vrisak od grla do oblaka.
On pogledom vatru ledi,
vodu pari,
devojku unakazi
kad iz svog čardaka
izlegne
i pođe u lov, gde kida glave
i rska kosti, gde žvaće srca i srče creva,
preživa livade i crepare rujave,
i senke lelujave
u grlo na levak leva,
dok se ne napoji, dok se ne udvoji.
Tad zube čačka rebrima dece,
grabuljama ih drlja
i turpijom oštri
da glave
bolje rube
kad sutra
nova
naselja pokrlja.
Tad dimnjake lomi
i kadi zvonare
čađu i škripom
mrgodne fabrike
i goni
svetačke i druge utvare
da traže vojnike
što kolju vojnike.
2.
On nije ni sunce, ni mesec, ni zvezde,
ni oblak, ni orao, ni leptir, ni rovac,
on je suva pustoš iza najezde
skakavaca, sinovac noža, udovac
smrti, ubica naše strasti, mladog vremena
što pade u cvetu pesme pod slavolukom dolaska,
on je bolest gradova, lež pastirskih plemena,
on je Baš-Čelik, Baš-Čelik od čelika i praska,
on je kost u grlu, on je troma mora
vrisak u snu, skok kroz prslu opnu snova,
on je plač bremene žene, poniranje izvora,
mukanje steonih krava kraj zaklanih bikova.
3.
Prijatelja nema, on užase treba,
užasnut i sam ko zločin na oštrici.
Korenje ga čuje kako u grobnici
viljuškama grebe tanjire od srebra.
Ne pati što ne voli, sam sebi samom smeta
kad ruku pod ruku šeću ljubavnici,
kada se zagrle on bi u groznici
bacio crni pokrov preko usana sveta.
Jug naš golišavi, rođeno proleće,
ptiče što još prvi, u navike vreba
i gađa, kad baca brda smrti s neba,
moja vedra rebra, nedojeno drveće.
4.
On je veliki gazda, on ima puno zlata,
on ima puno slugu i puno argata,
on ima puno ruku i noge bezbrojne,
i svuda se za njega po svetu biju vojne.
On je Baš-Čelik, patrljak mraka,
steg prašine, lelek noći, krik druga,
glad veća od sebe same, zubata, opaka,
pošast krda, beli otrov, crna kuga.
Nad nama on vlada, strahom nas davi,
ne znamo kad će da bane, noću ili po danu,
petli kada blisnu il‘ mesec kad se javi
da kolje decu plavu, tu prolećnu, mlečnu hranu.
Baš-Čelik, Baš-Čelik, konopac o vratu,
kuršum u grudi, lisice na ruke,
glad i žeđ i rane u miru i u ratu,
i tuga i bol i muke i muke.
5.
Usne mi nemaju zvuka,
one su najtiša luka
cela od kaučuka,
sivoga kaučuka.
Međ usne mu jarboli brode.
Brodovi do njih dohode
prepuni mladih sanduka,
čamovih, malih sanduka.
U njima gmižu crvi,
pod zavojem od pamuka,
a crvi siti jauka
teku na usta muka
iz mene, iz celog puka.
U njima besni Baš-Čelik
i pendrekom maše kapelnik
tišine, taj ženik
smrti, zao: crn i velik;
zao: krv i čelik.
___________________________________
Činjenice
Sećaš li se ovog što i sad vidiš?
Sećaš se, ova noć, ova škrgutava peć puna ljudi bez krova,
i pitanja koja ih jedu kao da su od hleba,
ovo strujanje, ovo liptanje, ova noć,
ovaj najdublji urlik sumnje, ova Španija odsečene glave,
ova noć, o, Španijo,
prva rano korotna, ova noć bezglave izdaje
nad nevinim ušćem reka sklupčanih
u grč neproziran; ova noć Sutjeske
nad zemljom koju sam rodio; ova noć
nad trudovima koji me gužvaju u krpu
udarenu i seku viđenim
i kolju nesavršenstvom svega
što može još opstati; ova noć
s iščašenim očima nad pomerenim kamenom
ispod koga su izgrujali svi crvi davno zakopani; ova noć
nad životom posvećenim jednakosti; ovaj bruj
struja zvezdanih; ova nakostrešena savest
nad perjalim mramorom duše; ova svestrana noć; ova pitanja
što stavljaju sve pod svoj znak, od zastave do groba,
od dimnjaka do ruku što su ih digle,
od milicionara do pijanice; ova noć;
ova prosjakinja koju izbacuju iz kafane;
ova oteklina na prosjakinjinoj nozi s predrevolucionarnom još
prljavštinom; ova prosjakinja pala u blato sasvim sveže;
ova noć koja je zasipa dok ona odlazi, ostavljajući za sobom
isfronclane tragove psovki koje kelner ne čuje, koje
čujem; ova noć; ova ipak mogućnost svanuća;
ova nemogućnost svetlosti;
ovi stari ožiljci prokrvaveli;
ova mladost zakrpljena bledilom;
ova novatorska noć koja kupuje njive od sindikalne nagrade;
ova noć – što je daje u polufeudalnu napolicu; ova noć Međeda
koji štedi bele pare udarništva; ova noć
Alije koji pijan od ruma krlja lignit; ova noć
što pamti staro i ne upija lako novo bugačicom svesti
mokre još od salvi novih povelja i misli;
ova noć bezobzirno
neprožeta mitrovačkim štrajkom glađu, nepropeta
krvlju lepoglavske bune, noć horizontalna; ova polegla noć;
klecavih kolena od umora, straha, alkoholne pare; ova noć,
ovo spoticanje preko bordelskog semena i rigotina
prošlosti i izbljuvaka »Kičeva«, »Bosfora«, »Soluna«
i ostalih
krčmi gde sinovi radnog naroda grada i sela svršavaju noćas
među brabonjavim steničnjacima kelnerica
kao da svaku pobedu
treba slaviti na stari način; i ovu;
ova noć rozrogačena od kljenuti nemoćne; ova
kuplerajska noć od nekad, ovo opet isplutalo
Nekad; ovo podrignuto vampirstvo uprkos teškim otkosima
koji su pritisli gradska polja, sva bojna;
ova noć
nosača koji mesto jevtine džibre šljemaju
uvozni konjak; ova noć
u kojoj živi proleteri pod parom komina
besplatno povaljuju
na lupine limuna uspaljene ravnopravke po pisoarima
mesto da odlaze na sobu sa zaraženim pevaljkama
kao nekad
kad su, zapenjeni, protiv noći robijali, umirući,
prijatelji zdravlja
i neprijatelji ove noći sasvim španski bolne
uprkos razlici:
ni podlost nije više monopol bogataša u ovoj noći
izjednačenja zla; u ovoj vrlo noći
u kojoj se ništa nije izmenilo; ova noć,
ovo malo, ovo ništa što se izmenilo
uprkos drugoj stotini novih dimnjaka u pet godina; ova noć
s dvesta visokih i tankih vratova što se dime
nad neizmernim mrakom; ova još uvređena detinjstva
što se dižu sa siromašnih ležajeva;
ova glad pozelenele krvi; ova noć;
ovo još uvek moguće očajanje koje prinosi revolver slepoočnici;
ovaj gnev koji se baca na zemlju i grize suvu koru kaldrme izbalegane; ova glad;
ove nesrušene straćare nepravde; ove neraskrčene još ruševine duša izbombardiranih
i opoganjenih primitivnošću izotermisanom; ova noć
izromponpirana neukusom koji oglašuje
da bi se neko ženio
pod uslovom da je devojka nevina, ali sa znanjem
francuske konverzacije i sviranjem u klavir s engleskom
mehanikom, ali skojevka, sa prvoklasnim
karakteristikama, ali proverena
i bar s jednim starijim bratom poginulim za slobodu; ova noć
slobode za koju se ginulo da noći ne budu više ove noći
u kojima se juriši ne prepoznaju
pod guravim munjama, ispod
tog sevanja malograđanštine na sve strane; ove
noći unakažene sekretarijatima još uvek ugojenim nad bedom što
bledi od siromaštva ispunjenog uprkos snovima
izvršenim
a neispunjenim; ova noć
što ujeda mene i ne samo mene u njoj; ova noć;
ovi udarci nogom u uspavano čelo, u revoluciju; ovi
udarci kundakom po njenim očima u patroli; ove
bakandže svim potkovima zarivenim u nežnost lišća jedne
nove osećajnosti, u još krhku kičmu jednog
ljudskog oduševljenja pred prvim klasovima pravde; ova noć
i šta? ovaj rastroj među skelama nad ušćem; ova noć
i šta? ovaj nered građenja s grudima raščerečenim do utrobe
u haosu stvaranja što liči na rušenje; ova noć
s mistrijom sličnom nožu i još više bisturiju; ova noć
što vadi svrgnutim carskim rezom iz materice stvari
moju želju za svetom koji je ispljuvan;
moju sumnju u njega koji je lakiran;
moju volju da bude kao što dolikuje njegovom fetusu
koji se tankim vrežicama hvata za još pritke snova,
koji još uvek sisa krv iz dojki
budućih rana i mogućih poraza
što nas, možda, još uvek sve čekaju za uglom ove
sutjesne i džombaste noći; ova noć;
ova smola gustih misli što već gube krv;
ova smola mislene krvi; ova noć
zazidana u Skadar mog tela
samog i ne samo mog
i ne samo – samog; ova neutešna noć; ovo
goloruko siromaštvo;
ova noć da ga tu ne bude; ova noć,
sećaš se?
II
I čemu uteha kad se ovih dvesta dimljivih vratova ovdašnjih
ne mogu pružiti ni za pedeset godina do kraja gubera
ispod koga sukljaju dvesta hiljada dimnjaka
nad jednim drugim kontinentom ugnutim od oblakodera
koji vire ljudima iz prsluka što ne puca,
tamo gde radari izoštruju sluh ljudima i zidovima
uvek uglatim,
gde televizija produžava vid, pakardi – korake,
gde frižideri, parkeri, helikopteri, elektroni i darmoli
rade mesto omladine. Ona žvaće gumu i vodi ljubav,
igra košarke, jede i spava u noći bez ovih zebnji
izvijenih u muke pitanja bez odgovora, u ovoj noći ovdašnjoj
i budnoj.
O, noći ovdašnja i ova,
gde su tvoji spavači, gde njihovi roboti? O, noći
ovdašnja i ova,
gde pasu stada tvoje nade? Ali znam, tu
neće pasti kontinent obilja izebran podrigivanjem.
Druga obilja ja hoću, noći ova i moja,
druga obilja za druge gladi ove i moje. Njima
ne trebaju po dve porcije ražnjića da zasite jednu glad;
ne trebaju nonstop-bioskopi,
dnevna karta za utakmicu, nasušni strip
i ostala mehanička sredstva za ubijanje mašte u vremenu,
da bi bila obilnija.
Druga obilja hoću i druga zidam
da zadime kroz dimnjake ni iz čega.
Obilja hoću koja počinju od nule goloruke i golotrbe,
kao ova obala nad nevinim ušćem kojim su se još lane vukle
starozavetne magle proljetnih poplava što dime bez vatre,
kao ova noć prosuta duž obala pod čije su se vrbake
još zimus zavlačili grgeči i klenovi skrivajući se
ispred iskusnih alasa koji su ih lovili na bućkalo nasleđeno
od svetog Petra; ja hoću obilja s iskustvom ove noći,
bez riba koje su se dale uhvatiti;
ja hoću lovce koji će biti
čovečniji nego što nisu kad jesu;
ja hoću ljubav na pomolu
kroz vlakna ove noći između bucova bez iskustva;
ja hoću obilja u kojima ćemo biti jedno
sa svim što jesmo i nismo,
a ne prastari
apriorni šarani nesitosti što trzaju na dim udice
misleći da svaki se dim dimi
njih da ugosti vatrom što se jede.
Ja hoću obilja koja znače
da je mrtvom odzvonilo. Obilja
još neodzvoneća, ja hoću svet bez naslaga
prošastih nevolja,
bez hladnih noktiju koji grebu,
bez mrtvih zubala što ujedaju; ja hoću obilja
u kojima su šine samo privremena nužnost putovanja; obilja hoću
u kojima će sve ergele konjskih snaga industrijalizacije
služiti da i oni koji to ne smeju, budu
slobodniji nego što se zamisliti može
i u Americi, ove noći, na primer,
i u Rusiji što plodovima jeseni
kao da Oktobra, na primer, nikad nije bilo;
ja druga obilja hoću,
drugu noć: jednakost podignutu do strasti osvešćene
pravom na ponos i ljupkost; ja hoću
sva ostala prava obilja srdačnosti
čije elemente tek treba pronaći.
Ja verujem u inventivnost čoveka
koji ume da misli slobodu do smrti
što je još uvek prvi plotunski odjek reči sloboda,
što je prvi smisao reči ŽIVOT, čije se ruke i duša
iskupljuju u ovoj noći iz istih karika
pomoću kojih se sećanja na robiju hvataju
za lanac sećanja na juriše, hvataju
za osećanja unutrašnjih metaka i eksplozija
što ovim časom otvaraju slavine krvi
da na čelu budućih časova ispišu
zadatke još nerešene. Treba nastaviti, o, robijaši
ugrađeni u gelender tog dana još nepostojećeg; o, mrtvi
ugrađeni u stepenice koje vode ovamo, treba nastaviti gnev
i brzu spremnost na žrtvu, preciznost
osećajnog iskustva, proizvodnost
lucidnosti na samrtnim mukama. Treba i vas nastaviti
u ovoj noći. Ona ne počiva samo na temeljima od praha
mrtvih. I drugi je cement potreban životu
da bi se duša uspravila na dve noge
i digla čelo nad zaostalošću savladanom, da bi se
uništilo siromaštvo;
zidanje da ne
bude osveta što će uprkos prividnosti
sprečiti uzdig čoveka. Ka novom? Ili novog?
Neka se varam,
ali znam zablude nužne
kao svitanja, neizbežne kao ova noć
s mamuzama naoštrenim o tocilo istine
koju ne vidim od mraka,
koju osećam u ovoj tami što mi širi čula
da bi se pravilni zaključci već sutra možda
svrstali u zablude. Ili prekosutra.
Ne mari, istino, krećem
onom što mi se čini
da neizbežno jesi.
III
Tako sam uvek prolazio,
uvek tako polazio: nikad sasvim siguran,
a ipak kao da to jesam,
čvrsto uveren u večnost nalaženja.
Nisam. Svejedno.
Da nisam verovao snovima više negoli zidu,
zar bi se iko probio kroz usku bušu samice
ustalasanom horizontu čovečanstva?
Zid je opasavao, ali vidici su čekali
izvan ćelija da ih otvorim na neviđeno.
Igram istu igru
da grune svet lepši od onih što su se dotle valjali
limbama želja. Znao sam. One su korbačem žudnji
ubrzavale galop stvari,
zatvarale krugove postojanja
zasvođenog u kupole crkava pod kojima crkava
svet bez izlaza uvek kad se život veže
za stub nepomičnosti,
uvek kad se pruže usne za ostijom članske knjižice
za koju se ne izgara sto nasto i ne gine
sto nasto. O, zablude lakoće,
i ja sam stupao pogrešnim horizontom. Teško je
bilo izneti se na vrh kule. Istina
ima svoju, jeste.
Ona ima svoj vrh, jeste.
Ali ti znaš samo staze s leševima sa strane,
samo stepenice siga od kapljica znoja. Svejedno,
napred. Napiši nov letak
o visokoj peći jednakosti koju dižeš; namesti putokaze tako
da iz svih pravaca dovedu jednom vrhu
radnike i ostale
studente koji još testerišu i mlekadžišu i garderobišu
i instruiraju. Ne smeta. Oni bi opet prvi put
jurnuli na barijere i rampe i zabrane slobode kao što su
njihovi stariji to činili, o, Španijo,
prva rano mladosti u onoj i ovoj noći madridskoj, o,
Španijo osvećena Sutjeskom
u ovoj opet izdanoj noći u kojoj izdan stojim, opet
rešen na sve, ali ne na izdaju snova o sebi i svetu. Iskustva
me znaju. Ona stavljaju sve u sumnju
izuzev moje smrti,
izuzev mog puta njoj u susret,
izuzev moje upornosti da razumem slobodu,
izuzev moje volje da sebe ne izdam.
Ne mogu
i kad ne bih hteo,
kad ujedala ne bi
ova noć
kojoj prolazim
da prođe.
___________________________________
Ćelija
Ćelija smradna, ćelija gadna.
Majko, majčice draga,
Tvoja draganja, nežnog majkanja
Željan sam. Izdaje snaga.
O, majko, muke. Ako me ruke
Tvoje mrtvoga prime
Hoće li suze, pasti na uze,
Hoćeš li reći: Sine?
– Sine, kuni me. Skote živote,
Uze mi sve moje drago.
Možda je krao, možda je klao,
Ipak, moje je blago.
Ne, nisam krao, ja nisam klao,
Za slobodu ja sam bio,
Za slobodu veću, za ljudsku sreću
Za život o kom sam snio.
Za život mio o kom sam snio
U borbi ja sam pao,
Za bolji život crni se život,
Za život, život sam dao.
___________________________________
Detinjstvo
Odjednom,
kao kad otvoriš prozor
uletela je u mene lasta jedne devojčice,
kao kad digneš zavesu
polila me svetlost u suknjici
odjednom …
Ja joj nisam video lice
a tako sam je mnogo,
tako sam zavoleo
odjednom,
kike
njenih prstiju na klaviru kome je krivo
da mi se činilo
da svi dečaci
od blagosti,
u mene, reke, uviru
i da mi posle
iza oka
čisti i meki
mali dečaci
izviru.
___________________________________
Dan
Sporo prolazi dan u čekanju.
Ali to nije čekanje.
Dan ne prolazi, samo sunce zalazi.
Dan, to sam ja.
Dan, to si ti.
Mi ne možemo da prođemo.
Ljubav?
Za to te treba poznavati.
I ti mene.
Ovo je želja.
Želim te.
Sad.
Ali želim tebe.
Samo tebe između milijardu žena na svetu.
Sutra te neću želeti – možda.
Dođi zato, molim te.
Bilo gde bila.
Ne misli rđavo o meni.
Ja te volim…
___________________________________
Hana
1.
Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,
kćer tužnoga trgovca, jevreja udovca,
kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.
Probudila me ko šumu blistavi kreket raketa
i sad slep sam za vas, zrikavi šatrovci.
Ljubav je tako sama i tako puna sveta.
Ljubav je svetionik i spaseni pomorci.
Od nje mi gore oči – žarulje sred rulje,
od nje zru more i mreže, ribe i ribolovci,
konopcem vodopada pužu sa njom jegulje
i cvrkuću zlikovci ko vrapci i osnovci.
O, šta sve nisam snio i šta sve nisam bio
sa ćoravom Ćorom u društvu Bogoslovca.
I ono što nisam pio, što nisam razbio,
plaćo sam od svoga detinjastog novca.
No sad volim i kad volim, volim od neba do ruke
c kojom mi ljubav s dna mora izvlači brodolomca
i nadima strojeve, oživljuje sanduke
i kida rešetke da čelom rušim dvorce,
da tragam pokrovce, otkrivam letnjikovce
i nebo s kog sam prstom tanjir sunca skino,
kad sam sunce i kosti, grobara i rovca
poslo u krčmu da piju devojačko vino.
3.
Hano, barko moja, zaplovimo put tropa
u prašume međ pume, zatigrimo se u leta
Neka ljubav u sunce tvog trbuha zakopa
moju snežnu planinu prstima suncokreta.
Nek korak te noge i ruke, naježen zaveslaj trireme
bes mora osedla ponovo i rastavi,
iskapi i progutaj, izabrana, vreme
što se ko beli medved međ zubima tvojim kravi,
da iz vrča rujna, sva biljna, sva bujna
šikneš i osvežiš jedra iznemogla.
O, biljko, ti svetiljko, burna i olujna,
ti si mi dah pronašla i srcem pomogla.
12.
Nek tvoje bude sve, daj meni sunovrate,
odrpane prevrate i ljute koprive.
Živeću ko pećine, ko zveri što pate,
ko svi čije su oči uvek žalostive,
jer ne znaju još sve, šta ljubav može znati,
a žele sve spoznati, grliti grljive
golje, što sakati, zebu golovrati
i znaju žar dati za snove nasrtljive,
da u miru umru, iz petnih žila da žive
i pevaju pesme kao grom grlate,
do kapi da iskape devojke pohotljive,
do kraja da sagore usnice mesnate:
da se ne povrate iz koščatih daljina
na zemlju, ko zločinci, na mesto zločina.
Nesigurnost
Možda je u šaci senka. Možda je.
Ja sam jedno vrlo rano proleće u tunelu perunika
I jedan hrast što gleda kroz ključaonicu
Kako šljampavo mašemo suncu neodvojeni od visibaba,
Leptireći pred izlozima za kojima žive, žive, žive
Životinje s dušom od pilovine.
Možda je u mrvi noći. Možda je.
Pogledam li u staklene oči ptica što se mrgode,
rašire se vrhovi čioda, pocrvenim:
Zaboden već
U dve leve zenice zaglušene lutanjem van prošlosti,
I dve desne naježene disanjem bez vazduha.
Možda je u kapima straha. Možda je.
Ja sam jedno perje razvedeno od krila.
Ja ne znam da budem što sanjam da jesam,
Ja ne znam da budem iskustvo, ja padam
Kroz prozor u krilo što me ljubi…
Odjednom znam nenađenom usnom, čini mi se,
U usta da poljubim usnu nepronađenu. Čini mi se.
___________________________________
Kažem smrt a ljubim
Kažem – smrt, a ljubim usnom kao predeo.
Smrt ćuti, ja zvonim od starosti buduće.
Pod tobom ja vidim grad mlad, uzavreo
i naše smejanje s okna svake kuće.
O, nikada takve strasti bilo nije
ko poljem te noći na ivici groba.
Ja nisam ljubio nikada silnije
tu rosu i tebe no u ono doba
kad su nam svrdlali meci i vrtlozi,
bol što je iz rana loptio na sve,
kad je brat prohodo na drvenoj nozi,
kad su nam vezali i oči i sne.
Tišinom? Ne. Pesmom srce moje vrije.
Ljubav je kćer čiji je sin imao sina
da odagna stravu iz zemlje Srbije
i ljubi devojke u kucaj malina.
Dim za žar, mir za bol, muk za reč – ja neću.
Ja pucam da ljubim tvoja vita rebra.
I ranjen ja tražim, ko sloboda – sreću,
ko dan – taj smeh pod prokislim krovom neba.
Raduj se, o raduj, radujte se svi
prkosu što cveta na oštrici more,
toplome zrnu što pod ženskim rebrom zri,
morima što okom devojke njonjore.
Reknem li – smrt, ljubim ko usnom – predeo.
Reknem li – kraj – zvonim od strasti buduće.
Pod tobom ja vidim grad mlad, uzavreo
i naše smejanje s okna svake kuće.
___________________________________
Kad pređem na san u vatri gorenja
Kad pređem na san u vatri gorenja
ruku moju hvata ruka strasno blaga
kraj mene treperi vedra moja draga
dok mi vihor čupa šume iz korenja.
Pod životom gori život snom te strasti,
šiklja mlaz plamena detinjasta, vita,
tuga kao majka zabrinuto pita
hoću li za ljubav ubiti i krasti.
Ako su ti školjke šumele, plavojko,
u noći nemira pesmom palikuća
– selo će još noćas goreti ko luča.
Ako su ti ruke drhtale, devojko,
za zlatom crvenim pod kim život vrvi
– s jutra imaš grivnu krvavu od krvi.
___________________________________
Kao bol, kao mrak
Kao bol, kao mrak
budi oštar, budi lak.
Kao krv, kao crv
budi živ, budi jak.
Kao noć, kao smrt
budi tih, budi duh.
Kao dan, kao san
budi voda, budi kruh.
___________________________________
Ljubav
Da li sestro, rasla na livadi
s vetrom koji se mlad zamrsi u cveće
pa ti je lice kao da ga gladi
krilom senke leptir sto usnu proleće.
Da li sestro rasla kraj zala
pa su ti oči sumne kao more,
pa su ti dojke kao dva vala
što igranja ne umore.
Ili si došla iz topih ruda
iz bakarnih žica, iz tamne lave
pa ti je glas tunel pun čuda
a suza tela, nemir poplave.
Ili si rasla međ peskom zlata,
na dnu reke, u korenju vode
pa su ti ruke oko mog vrata,
dva mala izvora žedna slobode.
___________________________________
Neznanka
Kruži nad rekom našom
neznano nezvana.
Brsti nad našom
pašom
crna i zadihana.
Šestari iznad sela
neviđeno nečuta.
Leti kao bela
strela
žilama puta.
A noći mrtve padaju
bez mirisa, bez boje.
Zašto psi tužno laju?
Šta znaju?
Što se boje?
___________________________________
Nemir
Skoro će doći, skoro će proći,
skoro će prestati, skoro će stati.
Skoro će bednom, skoro će žednom,
dovoljno vode dati.
Skoro će biti svi ljudi siti,
skoro će, skoro će ljudi
imati kuće, zaklon od tuče,
od kiše i od studi.
Skoro će nestati, skoro će prestati
da se od straha ludi,
skoro će biti sve sto ću sniti,
sve što mi želja zažudi.
O, tada će, tada će
svud biti palače,
svud biće kikota, smeha,
sanjaće, pevaće ljubav i proleće
s cvrkutom ispod streha.
___________________________________
Na rastanku
Praštaj mi, dragano, so i hleb nežnosti,
senka robovanja pala mi na rame.
Ako se ne vratim, devojko, oprosti
krvi što će teći da ne bude tame.
Bunom bukte polja i dime se luke.
Grad je crn od bola što sve više boli.
Cela moja zemlja beži u hajduke
i gine da ljubi, juriša da voli.
S njom ja loptim vreo, pod krvlju iščezo
i pred zadnjom senkom kršim kosti gnevne
lancu, što nam zemlji ruke naše vezo,
svetle ruke rada, prste tako drevne.
Da ne dragam više? Da te ne milujem
ljubavlju što vri slobodi na kratere?
Praštaj! Na rastanku nju ti posvećujem –
zvezde i mog tela krvave ivere.
___________________________________
Nesigurnost
Možda je u šaci senka. Možda je.
Ja sam jedno vrlo rano proleće u tunelu perunika
I jedan hrast što gleda kroz ključaonicu
Kako šljampavo mašemo suncu neodvojeni od visibaba,
Leptireći pred izlozima za kojima žive, žive, žive
Životinje s dušom od pilovine.
Možda je u mrvi noći. Možda je.
Pogledam li u staklene oči ptica što se mrgode,
rašire se vrhovi čioda, pocrvenim:
Zaboden već
U dve leve zenice zaglušene lutanjem van prošlosti,
I dve desne naježene disanjem bez vazduha.
Možda je u kapima straha. Možda je.
Ja sam jedno perje razvedeno od krila.
Ja ne znam da budem što sanjam da jesam,
Ja ne znam da budem iskustvo, ja padam
Kroz prozor u krilo što me ljubi…
Odjednom znam nenađenom usnom, čini mi se,
U usta da poljubim usnu nepronađenu. Čini mi se.
___________________________________
Običaji sna
Čim probudim sneg pod travom,
pregazi me zob. U snu je tako.
Ništa ne možeš čuđenjem.
Raduješ se izgrebenih očiju. Samo voliš.
Nikad ne bih umela da naložim vatru
da me on ne obasja pre no što teturajući se
upadam u bazen zore
koja me produžuje jatima svega. U snu je tako.
Jos teže je donositi odluke protivne danu.
Kad ljubavi drugoj razapne zamke, one su od pređe
u koju me predući upreda. U snu je tako:
kad volim, ni budnoj mi ništa
beskraj ne može.
___________________________________
Osećam tu noć
Osećam tu noć
koja nadolazi
i plavi
proletnu dolinu dragih stvari,
kao vojnik
ranu staru
koja iznova
krvari.
Poznajem tu dugačku noć
koja će da nas
u dvojne redove svrsta,
tu padavičarku,
koja će zariti
kljun svog gvozdenog prsta
u srca puna glasova,
u grla puna krvi.
O, poznajem tu staru noć
koja će da podivlja
tek
kada se ostrvi.
Pašću prvi.
A ona će
iz braće,
iz voća,
iz pesama,
iz stada
iscediti suzu
veću no ikada.
___________________________________
Pijanstvo
Pio sam mleko, na dim je mirisalo,
na rublje plavo, na stope po ledini,
na različak i zrak koji je disalo
nebo i kim i čovek u dolini.
Bilo je snažan jablan. U njemu su dahtale jele
oznojene. Mirisalo je belo na ptice pevačice,
na sneg u vrtačama kog nisu odnele
ni kiše, ni beli vetar, ni lude kresnice.
Bilo je toplo kao sunce, kao disanje, kao krilo…
Puno sam se smejao kad sam ga pio.
Seo sam na kamen i tako mi je bilo…
ni da sam se od mleka do zemlje opio.
___________________________________
Pesma bacijarke
Noći, noći ravna, ej, tamni ponore,
vetre zamršeni u šibljiku leske,
maglo, noći hladna, moji prsti gore,
svaki nokat ko zvezde nebeske.
Tri crna meseca, tri kandže zločina
kruže mi prsima što kroz noć damare
i nadnose travne usne mesečina
nad čin sna, nas strasti što s mene krvare.
O, raskopčajte mi sa duše jeleke
nek mi se iz jeleka ko dim suknu dojke
da se ko poplave valjaju niz mrake.
Prazne su bacije, jače zalopojke,
jaranim tišinu, bratim duge sate,
čekajući zalud momke da se vrate.
___________________________________
Srbija
Ja znam sva tvoja lica, svako šta hoće, šta nosi,
gledao sam sve tvoje oči, razumem sta kažu, šta kriju.
Ja mislim tvoju misao za čelom ti u kosi,
ja znam tvoja usta šta ljube, šta piju.
Ej, piju od tuge, od znoja, od muke,
od noći, od sijerka koji se teško melje.
Ja sam u mlinu, sred buke
žrvnja, čuo sve tvoje želje
i brige tvoje, oj, Srbijo među pesmama među šljivama
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među stadima,
oj, Srbijo, pesmo među narodima.
Pesmo tužna, meka si milošta
što plače kao krv grožđa, kao suza mosta,
kao onaj poljubac, onaj miris perja što utka
u gugutanje svoje gugutka.
Oj, milošto meka, klik si divlje plovke
nad jarom iz koje stasa
crveni ugalj sunca
u zrnu svakog klasa,
ali bosa pesmo gluve žalopojke,
kad prestaju pesme, kad počinju psovke?
Gladna ruke, slepe jadikovke,
kad će hajduk bune iz tebe da grune?
Psovke i psovke, ej, u čije zdravlje
zalud je oranje, zalud je letina?
Kletve i kletve, za čije je truplo kravlje
nabrekla Mačva od žita, oteklo Pomoravlje,
bure u bune, za čije se zube lavlje
dimi od mleka ovca i dimi planina,
kad Mačva nije sita, kad Mačva nije sita?
Kroz mukle lance dana, koža suvonjavih.
Svu su je proderali duboki rovovi bora.
Od rovovskog rata od zemlje poplavi
i skori se lice preko gladi – kora;
to lice što nije lice, ti dani što nisu dani,
ti dani ranjenih lica, ta lica kao tabani;
trnje im ne može ništa i ništa – udari…
A svako od tuge za dan
kao vek čitav ostari
I zbrčka se, oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među brdima,
oj, Srbijo,
pesmo među narodima.
Tužna pesmo, majko stara,
brat nam je u taljigama dovukao iz grada
kamenu ploču, kamenog dinara,
za med našeg znoja, vino našeg rada.
A đikaju deca u lazigaćama, pod kosom,
u blatu, među svinjama, među patkama,
hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više postom,
više bajkama, uspavankama, više gatkama,
i pokrivaš ih mrakom što tako teško pada
da gnev po cele noći do oblaka pali
bunom iz koliba, polja, vinograda,
pevajući srcem što sebe ne žali
niz sedmu rupu na krajnjoj svirali,
oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama u grudima,
oj, Srbijo,
buno među narodima.
Sličan šumu
Ko stoji tu kraj mene, sluša, pije i prima
sve što u ćutanje uvre, sve što u tamu kane,
i list pao na oko i ispušene dane
i šum sličan šumu reke nad oblacima?
Ko baca mreže vida i bleskom oka snima
jata sardela i tele pri sisanju?
Kad zaspim, ko otvara u gustim snovima
teškim okom bika vratnice nadanju?
___________________________________
Sličan šumu
Ko stoji tu kraj mene, sluša, pije i prima
sve što u ćutanje uvre, sve što u tamu kane,
i list pao na oko i ispušene dane
i šum sličan šumu reke nad oblacima?
Ko baca mreže vida i bleskom oka snima
jata sardela i tele pri sisanju?
Kad zaspim, ko otvara u gustim snovima
teškim okom bika vratnice nadanju?
___________________________________
Ti si još dete
Ti si još dete, o, nasmejana,
i tako puna ptičijih šala,
igračku grla si mi dala
i šljive oka mokre od grana.
Sviralo živa, tako si čista
i žena, žena uzdrhtala…
Na usni si mi ugledala,
mesto poljupca, dva vrela lista.
___________________________________
Tragovi
Tragao sam tragom grožđa što zri od tvoje vreline
za čigrama grudi koje su moje bile,
kroz okna ulazio u tamu planine
i dizao prostirke senki koje su te krile.
Ne gledaj me crnog od bola, crnjeg od katrana
što kaplje preko leša dana i nedelja.
Uđi mi u zenicu, ona je maglom protkana.
Dve godine se tu beli tvoja prazna postelja.
Uđi, rasporio sam lisicu, u njoj sam zbunio pticu.
U ptici sam zaklao smrt u trbuhu pauka.
U pauku ujeo vuka, uplašio bauka
i skršio mu nogom rogatu desnicu.
I krv pitao: Gde je, gde je, gde je
ta neman, ta neman što smrt seje.
___________________________________
Tuđi poljupci
Izlasti iz grča svih mrtvih u tebi
dan s likom što neće u pokrov da platni
dok iz krušnih peći opet ne ishlebi
novih poljubaca koral okovratni.
A ja? Grob što ljubav odvezuje grobom?
Grlitelj vremena? Otimač o presto
slobode kraj tebe, u tebi, s tobom?
Ne znam ko sam. Lik mi iz zrcala nešto.
Možda sam svom liku sam ubica bio?
Ja? Ništa. Klackam se. Čas svodovi kišni.
Čas udar o zemlju. Je l‘ se tad razbio
lik sna, lice nade? Uzleti – izlišni?
Ne znam. Reka teče. Smrt licu lik skine
i kaplje niz javu svom Savom što davi,
pa mi, neplivači niz oluk sudbine,
ni voleći nismo roditelj ljubavi.
Prelastim. Iz krušne peći tek ishlebim
a lik mi laneni u pokrov već platni.
Ipak, i bez lica, drhteći ja tebim
ja, tuđeg poljupca, koral okovratni.
___________________________________
U sumrak
– Reci mi smeh koji ne zna grč
gorčine?
– O ja sam muk i dubok vrč
tišine.
– Kaži mi noć što bolu zna
broj stuba?
– O ja sam san koji nema dna
ni ruba.
___________________________________
Volim tvoje ruke
Volim tvoje ruke za igračke
to telo koga skoro nema.
Žena je samo u mekoti mačke
što u tvom struku prede i drema.
Kako da nađem ruke detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje;
usnu na kojoj se mrve kolači.
___________________________________
Die Liebe
Bist du, Schwester, auf der Wiese gewachsen
mit dem Wind, dem jungen, der in Blumen sich verwirrt,
und nun ist dein Gesicht als hätt im Schlaf
der Flügelschatten eines Falters es gestreift?
Bist du, Schwester, an der Küste gewachsen,
und nun sind deine Augen brausend wie das Meer,
und nun sind deine Brüste wie zwei Wellen,
die des Spielens niemals müde werden?
Oder kamst du aus heißen Erzen,
aus Kupferminen, aus finsterer Lava,
und nun ist deine Stimme ein Tunnel voll Wunder
und deine Träne von der Unruhe steigenden Wassers?
Oder bist du in Goldsand gewachsen,
auf dem Grunde des Flusses, bei den Wurzeln des Wassers,
und nun sind deine Arme um meinem Hals
zwei kleine Quellen die nach Freiheit dürsten?
Ljubav, Oskar Davičo
Velika ljubav je velika usamljenost (Oskar Davičo)
AUDIO