Pero Zubac

Rođen 30. maja u Nevesinju, a već četrdeset godina živi i stvara u Novom Sadu.Prvu pesmu je objavio kao gimnazijalac, 1962. godine, u sarajevskom studentskom listu „Naši dani.“ Gimnaziju je nastavio u Zrenjaninu a studije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Prvu knjigu pesama „Nevermore“ objavio je u ediciji „Prva knjiga“ Matice srpske, 1967. godine. Objavio je i osamnaest knjiga pesama za decu, dve knjige parodija, trinaest antologija našeg i stranog pesništva i knjigu eseja.Na strane jezike prevedeno mu je šest knjiga, a pesme su mu prevođene na dvadeset tri jezika. Svoje pesničke prevode sa nekoliko jezika objavljivao je u našoj književnoj periodici. U preko stotinu naših i inostranih antologija zastupljen je odabranim pesmama. Izvedene su mu dve pozorišne drame i više scenskih igrokaza za decu. Najpoznatiji naši televizijski i radijski majstori režije na Zupčeve stihove istkali su nezaboravne radijske i televizijske emisije, u kojima su pesme kazivali naši najbolji glumci i recitatori. Na stihove Pere Zupca napisano je više dela klasične, popularne i dečje muzike, a na njegova libreta, kompozitor Stevan Divjaković, napisao je balet „Banović Strahinja,“ a Miroslav Štatkić operu „Lenka Dunđerska.“ U mladosti se oprobao kao televizijski voditelj i realizator velikih multimedijalnih spektakla. Piše likovnu i književnu kritiku i kolumne u našim nedeljnicima. Pesme i pesme za decu objavljuje u brojnim našim listovima i časopisima. Mentor je najtalentovanijim mladim ljudima u Republičkom centru za talente u Novom Sadu. Član je udruženja novinara Srbije, Udruženja književnika Srbije i Društva književnika Vojvodine i Internacionalnog udruženja dečijih pisaca i ilustratora sa sedištem u Los Anđelesu, SAD. Od jula 2001. godine redovni je član Akademije humanističkih i prirodnih nauka „Kneževa Ščerbatovih,“ Moskva, Ruska federacija. Dobitnik je najpoznatijih jugoslovenskih nagrada za pesništvo, književni rad i stvaralaštvo za decu i najvećih priznanja gradova Mostara, Vukovara, Kikinde, Novog Sada i Nagrade oslobođenja Vojvodine.

 

Aleksa se vraća iz raja
Blagajski derviši
Drvo koje korača
Jedino će ostati
Kad dođe čas
Košćela
Kalemegdansko veče
Kao glad detinja
Kad govorim o tebi
Kiša iz Evijana
Lakunoćna
Ljuvena I
Ljuvena II
Ljeto u prozoru hotela Ruža
Moja te reč dotakla
Mostarske kiše
Moć slike
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Odatle te poznajem
Oproštajna
O smrti
Pismo
Posle tebe
Recimo da
Spiram te sa kože
Samo kiša
Ulaziš u pesmu kao u vrt
Vidim te kosom
Zaludna je ruka

________________________________  

Aleksa se vraća iz raja

Od zvijezda satkan, iz beskraja,
Aleksa se vraća iz raja.

Ima li ikog, u čase sretne,
s dobrom na licu, s dušom, da sretne?

Hoće li iko, živ, mrtav, ko zna -
na Starom mostu da ga prepozna?

A voda žubori, mire jasmini,
gle ono djevojče nalik Emini!

Izašle lijepe Anke i Zore,
s Neretvom neriječ da prozbore.

Prolazi Aleksa sav od svjetlosti -
a nikog svoga, Bože oprosti.

Samo pazimo, ko sjene crne,
nas nekolko da ne posrne.

________________________________ 

Blagajski derviši

Mladi derviši iz Blagaja
Viđeni jednom, s jeseni,
u noći kada su se pitomo
razmenjivale reči,
gde li su sada?

I Bog nad njima i
u njima, koga sam osluhnuo,
gde li je?

I konjanici koji su s pesmom
u brda kao u noć
zamicali
gde li su i pesma njihova
peva li se još u krajevima
koje i ova molitva
pokušava u dušu
zazvati.

________________________________  

Drvo koje korača

Ima drvo u gori u kojem
spavam.
Zveri šumske srce moje
u stablu slušaju
i odmeravaju vreme.
Staze gorske zameću da im
sat neko ne otkrije.
Tvoga se glasa plaše
kad s drugog brega zapevaš,
primakneš li se
drvo će zakoračati.

________________________________

Jedino će ostati

Tvoje će oko zaboraviti
moj neodlučan korak
i uho će zaboraviti
moj neobuzdani smeh
i usna će ti zaboraviti
moj gorak usnotok reči
i rame će ti zaboraviti
moj nesiguran dlan
samo će tvoja kosa
upamtiti moju ruku
koja se suprotstavlja
zamišljenom vetru.

________________________________  

Kad dođe čas

Kad dođe čas, Bože, da se
odmetnem,
na drugu obalu, među svoje,
pomozi, na čas, bar, da sretnem
sve one što se susreta boje;

šta ću im reći, šta prećutati,
kakva će vest od mene da se
sazna,
da li im dolazim da se vratim
ili kao opomena i kao kazna?

Kad kucne ura da se krene,
u nepostojanje, u duša vrt,
učini ko da je došla po mene
Lenka Dunđerska a ne smrt…

________________________________  

Košćela

Ima stablo košćele u Mostaru
koje pamtim
i osećam da to drvo pamti mene.
U snu umemo da razgovammo.
Za leta, u seni krošnje,
ja čujem pesme iz detinjstva
a glas nije u meni.
Ne znam šta drvo misli
o meni jer mu ne razumem jezik.
Kako razgovaramo?
Moja draga zna jezik biljaka.
Ono ponekad piše moje pesme.
Ja slušam ljude koji sede
pod stablom. Piju kafu.
Iz leta u leto.
Iz veka u vek.

________________________________  

Kalemegdansko veče

Pucala je zora kao kora
Noć se s mukom predavala danu
Grlio sam smrznutu Svetlanu
Pokraj Save na Kalemegdanu.

A sa vrha Nebojšine kule
Drozd je pesmom budio grlicu
Ja nabreko k’o topovsko đule
Sva mi dugmad otpala na šlicu.

A Svetlanu suncem obasjanu
Od te muke spopanuli žmarci
Pa mi tiho šapnula na uvo
-Mače moje jedu mi se čvarci-

Kasnije nas našli milicajci
Od idile osta samo slika
U stanici ostaše podaci
Jedne kurve i jednog pesnika.

________________________________  

Kao glad detinja

Čempres na Humu, tanak
kao svirala, ni do ramena
mi ne bi.

Mlad kao mlado proleće.
Zelen kao glad detinja.
Čempres već je, slutim,
visok kao uspomena
na ljude koji su minuli
a stajali su, svete li slike,
uz mene dok sam se
s njegovim mladim rastom
odmeravao.

Niko više od prijatelja
iz te slike živ nije.
A ja odlazim.
On, vidim, nadrasta
svojim tankim rastom
visoko zlo koje se
nad svetom ulicom
zavičaja
nadvilo.

________________________________  

Kad govorim o tebi

Jedem podnevna pisma,
pijem rečenice.
Ljudima iz tvog sveta
o tebi govorim.
Reči o tebi bude pigmente,
toliko sunca u njih
unosim.
Kada govorim o tebi
onaj sam dečak na
gimnazijalnoj priredbi
koji deklamuje srcem
koje se penje pod grlo.
Gušim se od reči
koje ne smem izgovoriti
a želeo bih.
Šta si mi
i kako.
________________________________ 

Kiša iz Evijana

Kiša iz Evijana
nerado prelazi na
švajcarsku stranu.

Donosim u džepovima
bukete kapljica
i noću ih prosipam
s balkona.

Potom siđem u noć
i gacam po baricama,
igram se,
učim se izmišljanju.

Da si tu već bi sve
bilo toliko neuverljivo.

Odveć je lepote.

________________________________ 

Lakunoćna

Zelenim, mladim rečima,
kanim da te uspavljujem,
dok se nehajno pripremaš
da preskočiš potok noći
s promišlju, radosnom,
da jutro donosim u rukama.

Tako đe godine minuti,
hitro kao dečastvo.

Moje reči gase svetiljke,
utopljavaju te.

I moja ruka usnula je
već sretna
na tvom licu.

________________________________ 

Ljuvena I

Već kad je biti treba biti visok
i čelo da ti bije u gradonošnjake i
vetar da ti kroz prste protiče.
Nauk je svakom memla u grkljanu
a reč prečista da ističe.
Koji se plaši nepobediv je i sunce mu
je pod pazuhom.
Iza brega je grad, tvoje me grlo iščekuje.

________________________________  

Ljuvena II

Nama je svejedno živeti u dobru
kao u grehu i jednako nam je mreti
kad usudi pomor. Ali učiti ljubav
sve teže je.

Bilo bi dobro da je dan na izmaku
i krotak da ti bude dodir reči
i grlo visoko ukrošnjena ptica.

Iznenada će zavetrit večer
a polje je premalo da bi se
mogli dotaknuti i sve što nam
preostaje krin je tvoje dolame
na polegloj travi.

________________________________  

Ljeto u prozoru hotela Ruža

Ako i ne bude zajutra
ptica leta na prozoru
bit’ će leto,
ako mimoiđe kiša
drveće pod našim balkonom,
biti će kiša,
ako ne uneseš vatru
u moje zimne osame,
biće vatra;
pevaju na vodi dečaci,
glas mujezina ih prati,
deca se kroz vrt predevaju
kao crne igle šutnje,
kroz jezik koji te očekuje.
________________________________ 

Moja te reč dotakla

Moja te reč dotakla
u trenu kad si odlučila
da ne veruješ nikome ko je
odrastao i ko pokušava
da te ukroti.

Kao ptica nevidljiva,
kao žuti list koji te
u šetnji presretne naglo
i upozori na pad.

Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.

Kao da gledaš veliku reku
u predvečerje koja odnosi
bele lađe, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
možda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvek.
________________________________ 

Mostarske kiše

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.
Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al’ nije htela to da čini,
nije htela il’ nije smela,
vrag bi joj znao.
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kažem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea – sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.
Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.
Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.
Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.
Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al’ nije htela to da čini,
nije htela, il’ nije smela,
vrag bi joj znao.
Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce – izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen…
Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se – on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
“Oslobođenja”, ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.
Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.
Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.
Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču – baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća…
Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao…
Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila – mogao sam pobeći
u samu reku – našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.
Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja – hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.
Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše…
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.

________________________________  

Moć slike

Proziran dečak leta
U jutra proletnja naš dom
Obilazi.

Dom je od reči satkan
I laka košulja na letu
Od reči je satkana.

Reči su nečujne
A ja mu hod vitak čujem.

Ležim u seni zamišljenog stabla.

I vrata na kući vidim
I sag zelen vidim
I korak tvoj zelen vidim
Iz polja,
Kroz okna otvorena širom.

Dodirujem te okom
Lako kao što te volim
Jednostavno i ti mi
Okrećeš osunčano lice.

Grozdovi ptica u zraku,
U lišće svira vetar,
Radujem se moći da
Ovu sliku zamislim.

________________________________  

Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

________________________________  

Orkanski visovi

Moji su Orkanski Visovi
ostali u zemlji Hercegovoj.
Zapretana tajna.
Utuljeno kandilo.
Nikad okom, ni stopom
više.
Ni dečačkim ushitom
u večeri.
Orkani zla zavejali
Za vremena ljubavi
prekasno.
Za smrti
Prerano.
________________________________ 

Odatle te poznajem

Volio bih znati kako se
drvece u tvom dvoristu
ponasalo kad si se rodila,
da li je vazduh bio gust
i da li se spremala kisa.
Mozda sam je bio mlado
drvo u tvom vrtu, odatle
te tako dobro poznajem.
Mozda si se na mene pela
i plodovima mojim
lice i haljinu umrljala.
Odatle te tako dobro poznajem.
Mozda si mi prste sijekla
i pravila male svirale,
mozda si od mog lisca
niske nizala i u sjeni mi se
nad knjigu nadnosila,
za dugih ljeta mladosti,
odatle te tako dobro
poznajem.

________________________________  

Oproštajna

Recimo da je otišla iz grada
u nepredvidivu večer
i da su joj zameli puti.
Recimo da su boje kojima sam
je slikao bile nestalne
i da su izčilile sa kože.

Recimo da je odlučila da je
ne prepoznaju moje žene,
da ima srce nevidivo.
Samo da nije mrtva,
samo da diše.

Tačka na kraju priče mala je
kao srce.
Stavljena je lakim potezom,
ali još pulsira,
još se otima svetlu.

________________________________ 

O smrti

Obične smrti i herojske smrti
i pesničke smrti od omče i metka,
nek te ne zbunjuju, zemlja se vrti,
smrt je, u stvari, život ispočetka.

Neko će drugi, neznan i drag,
još lepše pesme da ti piše.
Za svakim od nas ostane trag,
travka nad glavom kroz koju diše.

Možda smo bili ptica nad morem,
u Podmoskovlju breza tanušna.
Možda ćemo biti čempres međ borjem.
Život je velik! Smrt je majušna.

________________________________  

Pismo

Ako bih prestao da te volim
moje srce bi postalo
samo mala, zgasla zvezda,
no i onda bi je tvoja zena
međ jatom ugašenih zvezda
umela prepoznati.

Po nekom bivšem svetlu
koje je ostalo u tebi

Ja sam more noćas,
toliko Te široko
i nemirno ljubim.

Mogao bih svoj život
meriti letima u koja
ću Te ljubiti.

________________________________  

Posle tebe

Na drugoj strani stola,
samo mrve hleba, prosute,
podsećaju na tebe.

Negde romori sat.

Isto li je vreme pokoja
i tvome i mome srcu?

Sve što je pamtilo moje telo

Sve što je pamtilo moje telo
škrtih godina sumnje
svaki žig dodira sunčeve strele
zarivene u kosti
belege hitrog dečaštva
freskopise na dlanu
sve što je primalo moje telo
kao uzdarja žića
kao vodu
oni čitaju lako kao što je
s užitkom il bolom pamćeno
lako kao što vetar ljulja
školjku vodenog cveta
kao što večer spira tople stope
dana
na žalu
žalno otvara moje telo
pretince
i titra
poput pločica na usnoj harmonici
njih privlači ta muzika
i dok otvaraju korice mog groba
sama se knjiga prelistava
sve što je pamtilo moje telo
oni čitaju kao pesme
i beleže to samo njima znanim
pismenima
ne mogu se odupreti njihovoj
toploj znatiželji
jer ih osmatram
sa svoje visoke zvezde
tako daleke i nedostupne
onoj zvezdi
na koju će sve što je
tajilo
moje
telo
odneti.
________________________________  

Recimo da

Recimo da je otišla iz grada
u nepredvidivu večer
i da su joj zameli puti.

Recimo da su boje kojima sam
je slikao bile nestalne
i da su izčilile sa kože.

Recimo da je odlučila da je
ne prepoznaju moje zene,
da ima srce nevidivo.
Samo da nije mrtva,
samo da diše.

Tačka na kraju priče mala je
kao srce.

Stavljena je lakim potezom,
ali još pulsira,
još se otima svetlu.

________________________________ 

Spiram te sa kože

Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,

Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo šljunak u krvi,
Ljustim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.

Reči te se odriču i
u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa iščeznućem,

Istresam te iz džepova
starih košulja,
Stružem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,

Proklinjem pesme
u kojima stanuješ,
jedeš, spavaš, umivaš se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.

Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.

Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reči,
Samo da postojiš.

Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
izmislio.

________________________________ 

Samo kiša

Bezbrojne igle prošivaju
široku plavu dolamu
srcem bi da se
ogrnem
sipi daždi
kroz gusto sito leta
na tvoj zaustavljeni korak
tako smo skrckali
ljutu ljusku ljubavi
a jezgro sunčanog
ne bi
okrećeš dlan visoko
samo kiša
kiša iz svih stvari.

________________________________  

Ulaziš u pesmu kao u vrt

Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
slažeš reči,pomeraš mlado drveće
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao što u san moj
ulaziš kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radošću
dočekuje i sunce ti na rame silazi,

i korak ti je lak i nečujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noći u noć tako sa morem
snagu premeravaš,umiruješ ga
rečima i u poslušnu pticu pretvaraš.
Ulazis u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.

________________________________ 

Vidim te kosom

Vidim te kosom
i vratnim pršljenom te vidim
i rukom zanetom u gonetanje
tek uzrelih reči te vidim,
dok se pripremaš
da uroniš u san
jednostavno kao što
ulaziš u more u mojim
pesmama.
________________________________ 

Zaludna je ruka

Val koji donosi mir
rastvara se na pučini
u svoje oblo ravnilo
moćno srce vode ubrzanije kuca
kako pada večer sporo kao smola
na kaleidoskop tela na doku
mrmori more
krotka životinja leta
i mi se parimo s njim
u neizmenjivoj ljubavi
ruka u vodi traži minulo
svetlo mleča
ranih godina
dok smo udisali leto
plućima koja vole
i dlanom koji ljubi
i uhom koje naslućuje
kako vrutak u telu kani
da izgejziri
val koji donosi mir
rastapa se u noći
i zaludna je ruka koja
iščekuje brid
potopi svoju lautu
i gusti med mora
i spavaj kao pčela
nad punim saćem šutnje
nad slutnje punim saćem.

________________________________  

Mostar Rains

I loved a certain Svetlana in Mostar one autumn
If only i knew whom she was sleeping with now
I’d chop her I’d chop her
If only i knew who was kissing her now
I’d knock his I’d knock his
Ah if i knew who picking apricots
Still unripe in me

I was telling her you are a child you are green
I was telling her everything
And she wept on my hands at may words
I was telling her you are an angel you are a devil
Your body is ripe don’t pretend to be a saint
And all night blue rains were raining over Mostar

There was no sun no birds there was nothing
She asked me whether I had a brother what I studied
Whether I was a Croat whether I love Rilke she asked everything
She asked me if I could do the same with every girl god forbid
She asked me in a low voice if I loved her
And blue rains were falling over Mostar
She was luxuriously white in the dark of the room
But she wouldn’t give she wouldn’t
Or she didn’t dare devil knows

It is autumn that dead autumn in window-panes
Her eyes a bird her thighs a doe
She had a mole a mole she had i dare not say
She had a mole small and violet or so it seems to me
She asked me if I was a Croat if i had a girl
If I loved Rilke she asked me everything
While in the window like Christmas bells of my childhood water
Drops rang
And a night song softly along downtown
Hey Suleman mother’s son

She spread her years upon the floor
Her eyes were full ripe peaches
Her breasts were warm as puppies
I told her she was stupid she was putting on airs
Svetlana Svetlana do you know this is the atomic age
De Gaulle Gagarin and such nonsense i told her everything
She wept she wept

I took her to the bazaar dives
I took her everywhere
I hid her in caves carried her to a balcony
Under bridges we played hide and seek the Neretva a filly
Under an old bridge i spoke of Crnjanski
How marvellous he is how marvellous

I drew her knees in wet sand
She laughed so merrily so innocently like first lilies
I took her to mosques Karadjoz bey dead too dead
Under his heavy tomb
So Shantich’s grave she carried some flowers cried a little
Like a women
I took her everywhere

It is this summer now
I am now quite different I write some poems
In a newspaper half a column for Pero Zubac and nothing more
And all the night blue rains were falling over Mostar
She was luxuriously white in the dark of the room
But she wouldn’t give she wouldn’t
Or she didn’t dare devil knows

That sky those clouds those roofs
The pale sun of the hungry boy over Mostar
I can’t forget
Nor her hair her small tongue like a strawberry
Her laughter which could hurt like a curse
That player in the chapel on the white fill
God is great she said he will outlive us
Nor those heavy blue rains
Oh autumn her barren autumn

She spoke of films of James Dean
She spoke about everything a bit sadly a bit pathetically
Or Karenina
She said Clyde Griffiths could not
Hurt a fly
I laughed you are stupid he is a murderer you are a child of
But those streets those news-boys selling the latest edition of
Liberation
Those half withered grapes in shop-windows I can’t forget
That bitter barren autumn over Mostar those rains
She kissed me all night long and caressed me and nothing more
I swear by my mother we did nothing more

After that summers came again rains came again
Only one short letter from Ljubljana why there
Those leaves on pavements those days
I can’t I don’t know how
To erase

She writes she asked me what I do how I live if I have a girl
Whether I ever think of her and of that autumn of those rains
She is now the same she swears by god quite the same
Shall I believe her shall I laugh I cursed Christ a long time ago
And I don’t quite love her whether she swore or not
It must be so lies are worth lees

I talked to her of Lermontov Chagall I told her everything
She carried with her on old zweig’s book read in the afternoon
Her hair was threaded with summer the yellow colour of the
Sun a little of the sea
First night her skin was also somewhat salty fish asleep
In her blood
We laughed at the boys who were jumping from bridges for
Cigarettes
We laughed because it was not summer and they were jumping
They are real children
She said they could die they could get pneumonia

Then her long too long silences came
I could freely think about anything explain Spinoza
For hours I could look at others at leisure throw stones
Down rock I could also go somewhere go far away
I could have died alone on her breasts more lonely than anyone
I could have turned into a bird water a rock
I could have done all this

Her fingers were long weak bloodless but quick
We played lady-bird and hide and seek
Svetlana get out you are under the rock i am not blind
I am not stupid come up don’t hesitate you’ll be beaten
When it was her turn I could flee into the river itself she would
Find me
She smells me immediately she says she knows me well
I never believed her she may have peeped through her fingers
She liked chestnuts we picked them round about
She carried them to the room hung them on threads
She loved roses those autumn roses I brought her
When they withered she would put them into a tin

I asked her what she thought oh this world whether she believed
In communism
Whether she would like to be Natasha Rostova I asked her
Everything
Sometimes stupid questions I know that only too well
I asked her whether she’d like a small son blond say
She jumped from enthusiasm yes, yes
And all of a sudden she was overpower by grief like dead fruits
She mustn’t she mustn’t she wouldn’t do that for her life
Do you hear him he thinks it’s so easy as if i had fallen from
Jupiter
Who then is that Zubac Pera that he should be that men and
Not somebody else
By no means he thinks he is at least Brando or such a one

I told her you are stupid you are clever you are a devil
You are an angel Itold her everything she believed nothing
You men are born liars you are rascals
She said everything
And blue rains were falling over Mostar
I really loved that Svetlana one autumn
If only I knew who she was sleeping with now I’d chop his
I’d chop his if only i knew who was kissing her now
I’d knock his I’d knock his alas if only i knew who
Was picking apricots still unripe in me

Mostarske kiše,  Pero Zubac

Ja sam more noćas, toliko Te široko i nemirno ljubim. (Pero Zubac)

 

AUDIO

Mostarske kiše