WEB SITE NEWS »

Petar Preradović

Petar Preradović (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. – Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.), hrvatski pjesnik. Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju odakle mu je bio otac, vojni dočasnik. Nakon očeve smrti, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na narodnom osvješćivanju. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na “povratak” materinskom jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku (Das Uskoken-Mädchen, 1841). Iako je za vrijeme školovanja u Bečkom Novom Mjestu bio đak češkog preporoditelja Tomaša Buriana, koji je preporoditeljske ideje prenosio i svojim učenicima, Preradović se hrvatskom kulturom i književnošću oduševljava tek nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Špirom Dimitrovićem. Pjesnička poslanica Šimi Dimitroviću prva je Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku (1843.), a Zora puca prva hrvatska objavljena pjesma, i to u zadarskom listu Zora Dalmatinska (1844.). Prvu zbirku Prvenci tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku, naslovljenu Nove pjesme, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu. Sam je pak svoj opus podijelio tematski u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme, dok posebnu skupinu čine prepjevi, tuđinke, te ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom Preradović je autor rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav i dr.) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća i dr.), ljubav (Dvije ptice i dr.), nostalgiju (Pozdrav domovini i dr.) i budućnost (Car Dušan i dr.). Autor je brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica. Sve što ja pišem, to kao iz sna vadim, iz sna prvih ljeta moga života, gdje nijesam druge glase nego materine slušao. Preveć su me tuđi običaji, tuđa čuvstva, tuđe mišljenje nadrasli, za da bih ja mogo izvorni, domorodni spasitelj postati; ja ću uvijek u sumraku basati međ tuđom noći i domorodnim danom. Po tih razlozih morao bih pero bacati, prekrstiti ruke i plakati. Ali opet pamet mi veli: s plačom nećeš ni sebi ni drugima pomoći- čini što možeš- krpaj ako ne znaš šiti.

 

Car Dušan
Dvije ptice
Hrvat ili Srbin
Jezik roda moga
Kad
Laku noć
Ljudsko srce
Miruj, miruj srce moje
Mrtva ljubav
Moja lađa
Putnik
Rođene sestrice
Rodu o jeziku
Svraćanje
Tuga
Zvanje slavjanstva

________________________________  

Car Dušan

U polnoćno jednoć doba
Dušan car se rieši groba,
Strese s sebe prah umrli
I poprimi duh svoj vrli.

Prek’ krajeva gleda ravnih
Iz vremena svojih slavnih,
Mjeri gore, polja, šume,
Rieke, luge, staze, drume.

Sve nalazi kao prije,
Prom’jenilo ništ’ se nije.

Raduje se car Dušane,
Za životom željno plane,
Te dozivlje k sebi vilu,
Posestrimu negda milu:

»Posestrimo mila moja,
Nemam mira ni pokoja,
Željan sam ti živjet opet
I na priestol svoj se popet;

Kaži der mi, što je moje,
Što l’ od carstva propalo je?«

Razumiv ga posestrima
Za desnu ga ruku prima
I obidje raku s njime,
Pa mu veli: »Pobratime,

Obidjosmo carstvo tvoje,
Sve ostalo propalo je!«

Zapanji se car Dušane,
Od žalosti u grob pane,
Nit ga želja više sjeti,
Da bi htjeo oživjeti.

________________________________ 

Dvije ptice

Zabludila morska ptica
U daljine kopne zemlje
I susrela kosovicu
Gdje u gaju slatko pjeva.
«Kako možeš pjevat tužna
U pustinji ovoj suhoj
Gdje ni kapi vode ne ima?» -
«Pjevahu i moji stari
U istome ovom gaju.» -
Domovina kakva bila
Rođenom je sinku mila.

________________________________ 

Hrvat ili Srbin

(Nekome prijatelju)

Ti se na me srdiš, mili pobratime,
Veliš: Srbin jesi, srbsko imaš ime,
Tvoji pradjedovi svi su Srblji bili,
Na Kosovu polju modru krvcu lili,
A ti, njihov unuk, za Srblje, ne mariš,
Već se u Hrvatsku pokvarenu kvariš!
Tvoj me ukor, pobre, tišti, odveć jako
I da nijesam vojnik, pod tiskom bih plako;
Al ovako znadeš, lake su mi misli,
I popuštam ondje, gdje bi drugi stisli.
Izvan ako hoćeš da se porvamo,
A ti sedlaj noge, pak dojaši amo,
Ustanovi mjesto, vrijeme i drugara,
Pa ćemo raspačat, što nam srce para,
A u cijelom svietu neka spomen bude,
Da su do dva brata bili dvije lude.

 ________________________________ 

Jezik roda moga

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) -
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, -
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož’ slavnim;
Kad ih š njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg’va rječca jedna!

________________________________  

Kad

Kad te vidim na prozoru,
Ja ugledam bijelu zoru
Iza mrkle noći tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad te slijedim, kad sam ušo
U trag mili tebi, dušo,
Svoju sreću slijedim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad me grli tvoja ruka,
Ispod njena nježnog luka
Svu slast zemlje kušam tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Tvoje usne rumen-ruže
Kad mi slatki cjelov pruže,
Rajsku slast okusim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad ću tebe uvijek gledat,
Ljubit, grlit, a ne predat
Ko što tužan predam sad,
Kad ćeš moja biti, kad?

________________________________  

Laku noć 

Sunce zađe, mrak proteže
Po obzoru svoju moć;
Sanak spušta svoje mreže
I sve hvata – laku noć!

Opet jedan danak prođe,
Kao što će i svi proć,
Dozvati ga nitko odje
Već ne može – laku noć!

Dan za danom tako gine,
Motajuć nam život proć,
I posljednji dok ne mine,
I Smrt reče: Laku noć!

________________________________  

Ljudsko srce

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.
Zašto tako, prezirući hljeba
Svakidanjeg, u prsima grije
Vrućom željom okrutnog jastreba,
Koj’ ga uvijek gladnim kljunom bije?
Međ kolijevkom traje i međ rakom
Našem žiću odveć kratko doba,
Zato srce u nazočju groba
Uvijek dršće željom sve jednakom,
Misleć uvijek: zemlja ima slasti
Koja neće š njime u grob pasti!

________________________________ 

Miruj, miruj srce moje

Miruj, miruj srce moje!
Razbit’ možeš prsi lako:
Preslabe su, izmučene,
A da puknu, bez koprene
Bile bi sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Ah, stisni se u svome kutu
I pregori želju ljutu;
Tople su ti ove grudi,
Sebični su vani ljudi:
Svaki grije srce svoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Oj mani se svijeta, mani,
U bolesti šta ćeš vani?
Svijet boluje vijek dovijeka,
Ni sam za se nema lijeka,
Kamol’ za bol rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
U svijetu bi bokče bilo,
Plačuć prage ob’lazilo,
Svak bi mislio da ti treba
Za utjehu mrva hljeba.
Tko bi pozn’o suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!
Znam ja, ti bi mah na vrata
Poletjelo tvoga zlata!
Nije Milka tvoja više,
Već za nekog drugog ona diše,
Drugi ljubi zlato tvoje.
Miruj, miruj, srce moje!

________________________________  

Mrtva ljubav

 Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat,kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.
 Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.
 Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svijetu svuda rasprodali.
 A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!

________________________________  

Moja lađa

Plovi, plovi moja lađo,
U koj’ godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađoh,
Sama cilj si daj!
Kad te amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!
Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!

________________________________  

Putnik

Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze,
svud go kamen noge gaze,
trudne noge po pustinju!
Još noćišta nijesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
a tuđincu siromaku
još je veći mrak u mraku,
još je tvrđa zemlja tvrda!
Naokolo magla pada,
zastrta je mjesečina,
ne vidi se zvijezdam traga;
majko mila, majko draga;
da ti vidiš svoga sina!
Da ti vidiš njega sada
okružena bijedom svega,
ti bi gorko zaplakala,
ruka bi ti zadrhtala
od žalosti – grleć njega!
Zašto tebe nijesam slušo,
kad si meni govorila:
“Ne idi, sinko, od matere
koja mekan ležaj stere
tebi usred svoga krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
ne id’ od krova očinoga,
tuđa zemlja ima svoje,
ne spoznaje jade tvoje,
tuđa zemlja ljubi svoga!”
Govoreći sobom tako,
ka kolibi jednoj klima
koju spazi iznenada
umoreni putnik sada,
i zakuca na vratima.
Otvarajuć sve polako,
pitajuć se: ‘Tko će biti?’
glavu pruži jedna stara.
“Daj, u ime božjeg dara,
bako, meni prenoćiti!
Ne znam gdje sam – kud sam zašo,
noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze,
svud go kamen noge gaze,
trudne noge po pustinju!
Drugi noćaj gdje bih našo!
Sjever brije s snježnog brda,
a tuđincu siromaku
još je veći mrak u mraku,
još je tvrđa zemlja tvrda.
Naokolo magla pada,
zastrta je mjesečina,
ne vidi se zvijezdam traga;
majko mila, majko draga;
primi pod krov tuđeg sina!”
- “Primila bih tebe rada,
ali vidiš: tuj spavaju
tri mi sinka i tri kćerce
koji cijelo majke srce
i svu kuću ispunjaju!”
“Nij’ daleko već do dana,
već pozdravlja pijevac vile;
dok zagrije danak boži,
malo vatre bar naloži,
da otopim smrzle žile!”
- “Vatra mi je zapretana,
drva nemam skoro ništa,
ovo malo što j’ unutra
treba mojoj djeci sutra
kad se skupe kod ognjišta!”
“Za tuđinca ništa nemaš,
tuđa majko, kad te moli,
tuđe dijete tvoje nije!”
Tim mu grozne suze dvije
niza lica kapnu doli.
- “Gdje su ruke tvoje majke
sad, da skupe suze sina?
Gdje koljeno da počine,
da si teško breme skine,
gdje je tvoja domovina?”
Ko da su mu grči ljuti
timi riječmi srce stisli.
Sav ukočen putnik stoji,
leden znoj mu čelo znoji
i otimlje mozgu misli.
Al oči mu uzdignute
okrenu se, oj onamo,
gdje od drage domovine
svako jutro sunce sine,
tamo željom hiti, tamo!
“Tebi opet duša diše,
tebi opet srce bije;
domovino, majko sreće,
k tebi opet sin se kreće,
od radosti suze lije!
Primi opet svoje dijete,
dovijeka će tvoje biti,
ljubit tebe svako doba,
u tvom polju daj mu groba,
tvojim cvijećem grob mu kiti!

________________________________  

Rođene sestrice

O mladosti nezasitno gladna,
O starosti zasićeno jadna!
Sve što vas i razlikuje lice,
Opet ste si rođene sestrice.
K jednom poslu ruke su davate,
Objedvije se djecom zabavljate.
Jedna s čedom na rukama hodi,
Druga čedo za ruku pak vodi.
Što je starost neg djetinjstvo, bože.
Svega željno što dostić ne može;
A djetinjstvo nije l’ starost prava
Koja bdijuć od nemoći spava?
________________________________  

Rodu o jeziku

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku, milom tvom i mojem!
O presladkom glasu onom,
U kome te mile majke
Usnivahu sladke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se sviest probudi,
Te ti spozna i uvidje,
Da ti bolje nije nidje
Do na tvoje majke grudih!

Po njem tebe sviet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uviek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njeg mi ti se grli
I u čvrsto kolo veži,
Pa ti ne će vremeniti
Burni triesi da naude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!

Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
U njem sve si blago slaviš,
Sto ti osta od starine,
Nemaš ljepše ni baštine
Potomstvu si da ostaviš.
Dragi kamen on ti budi,
Kog da čuvaš kao oko,
Kog da braniš kao soko,
Komu da si vjeran svudi.

Svaka zviezda svojim svjetlom sieva,
Svaka ptica svojim glasom spieva,
Ti jezikom svojim sbori!
Sladkim glasom materinim
Odlikuj se medju inim!
Bog bo mili s njim te stvori,
Njim da budeš svoj svojemu,
Njim da srcu odolievaš,
Njim da plačeš i popievaš,
I njim da se moliš Njemu!

Tudj tudjinu, tebi tvoj doliči,
Tudji poštuj, a svojim se diči!
Dičiti se možeš njime:
Njim carevi carevahu,
Njim kraljevi kraljevahu,
Slavne mu je loze ime,
Slavan puk ga svojim zove,
I dok bude slavi vieka,
Bit će i on njojzi jeka
Od viekova u viekove!

Od Stambula grada do Kotora,
Od Crnoga do Jadranskog mora
Njegovu carstvu prostor puče.
Tu po gorah i dolinah
Preko devet pokrajina
Svud ga majke djecu uče;
Sokolova, sokolića
Njegovijeh gniezdo tu je,
Svuda tud se pjevat čuje
Pjesan Marka Kraljevića!

Junačkijem glasom u njem poje
Junak narod uspomene svoje.
Uz gusle se u njem ore
Kroz sve vieke ic nama doli
Sve radosti i sve boli
Našeg svieta — pjesni tvore
Utrnulih naših plama,
Osvjetlanih naših lica,
Sva je naša povjestnica
Velik samo sbor pjesama!

On ti svakoj tuzi i radosti,
On ti duše cieloj nutarnjosti
Jedin pravi tumač biva.
U njem ti se žalost topi,
Da ti suza lice škropi,
U njem s čuvstva radostiva
Tvoje srce vatrom gori,
U njem samo podpunoma
Ljubav milog tvoga doma
Jasno, krasno tebi sbori.

Ljubi, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve, što jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U narodâ silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unukâ,
U prošasti sjena puka,
U buduće niti sjena!

________________________________  

Svraćanje

Misli moje, kud bludite
U tu tamnu noć?
Kuda vjerom za nevjerom,
Kud mislite poć?

Zalud vam je za Njom hrlit
Kroz daljine sve,
Vraćat bi ju samo mogle,
Ali vratit ne.

Tuđom Ona stazom ode,
Tuđin joj je cilj,
Tuđe cvieće nju već resi,
Ne domaći smilj.

Smirite se moje misli,
Ostanite tu,
Ovdje samo ako dođe,
Dočekajte ju.
________________________________ 

Tuga 

Odkad, dušo, ti mi ode
Mome oku iz okruga,
Na srce mi pade tuga
Kao mraz na jadan cviet.

Moje misli bez slobode,
Kano pčele usred zime,
Neće da se leta prime,
Studen mi je cio sviet.

Ne znam nigdje mira za se,
Simo-tamo hodajući,
Kad sam vani moram kući,
A iz kuće moram van.

Tako trajem moje čase;
Vrieme. kao iz olova,
Pritiskuje prsa ova,
Vječnost mi se čini dan.

Niti spavam, niti bdijem,
Već onako čudno ‘e meni,
Živim samo u spomeni

da si živa još mi ti.

Jeste, dušo, reći smijem:
Da si život žitje moga,
Da si prva mi do Boga,
Angjeo njeg’ve ljubavi!

________________________________  

Zvanja slavjanstva

Božja sveta ruka rasu
Po širokom krugu zemlje
Razne puke i narode.
Po iskricu svakom dade
Svoga uma, svoje moći.
Komu dade oštroumlje,
Komu mudrost, komu blagost,
Komu jakost, komu nježnost,
A slavjanskom uz sve oto
Dade još i ljubav svoju,
Pa mu reče davajući:
“Najveći si i najjači
I raširen svud po zemlji,
Zato čuvar njoj mi budi!
Kad joj svijet se izopači,
Oštroumlje kad se smuti,
Mudrost kada precijeni se,
Jakost kada razdivlja se,
Blagost kada raspusti se,
Nježnost kada razmazi se:
Ti osvijesti, ti razbistri,
Ti ukroti, ti ublaži,
Ti okrijepi, ti uznesi,
Ti mi spasi svijet na zemlji!”
 

Stalna na tom svijetu samo mijena jest!  (Petar Preradović)