Pablo Neruda

Rođen je 12. jula 1904. godine u gradu Peral u Čileu kao Rikardo Neftali Rejes (Ricardo Neftali Reyes). Počeo je da piše veoma rano. U 19-toj godini (1923). objavljuje svoju prvu knjigu poezije „Crepusculario“, a već u 20-toj i drugu pod nazivom „Dvadeset poema o ljubavi i jedna pesma bez nade“. Studirao je francuski jezik i pedagogiju. Španski građanski rat i smrt svoga prijatelja Federika Garsije Lorke na njega ostavlja neizbrisiv trag. Priključuje se revolucionarnom pokretu i tada piše pesme sa revolucionarno-socijalnom tematikom. 1927. – 1935. radi pri Čileanskom konzulatu. Od 1939. do 1940. godine je konzul u Parizu, a nakon toga u Meksiku do 1943. godine. Vraća se u rodni Čile 1945. godine i postaje senator. Zbog neslaganja sa tadašnjim predsednikom Čilea biva progonjen. Uspeva da pobegne u Evropu, gde je boravio u raznim zemljama. U Čile se vraća 1952. godine gde živi do svoje smrti 23. septembra 1973. Objavio je još desetak knjiga poezije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1971. godine.

 

 

Ako me zaboraviš
Divno je, ljubavi, znati
Da bi me mogla čuti
Farewell i jecaji
Kad umrem
Kuća 
Kako te predosjetiti
Lagano umiranje
Ljubavi
Mome su srcu dovoljne
Noćas bih mogao napisati stihove
Ne budi daleko od mene
Noću
Ništa mi nisi dala
Oda srećnom danu
Ovdje te ljubim
Poći ćeš sa mnom
Prije
Pamtim kakva si bila
Sviđaš mi se kada šutiš
Srce moje
Tijelo žene
U moju kuću
Već odavno te zemlja poznaje
Znat ćeš
Živi pijesak
Žeđ za tobom što me mori u noćima …

_________________________________  

Ako me zaboraviš

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo drveta,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

_________________________________ 

Divno je, ljubavi, znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja

_________________________________ 

Da bi me mogla čuti

DA BI ME MOGLA ČUTI,
riječi su mi
ponekad tanahne
poput tragova galebova na žalu.
Ogrlica, pijani praporac
za tvoje ruke nježne poput grožđa.
Gledam te svoje daleke riječi.
Iako moje, one su ponajviše tvoje.
Poput bršljana penju se u moju drevnu bol.

Penju se tako po vlažnim zidovima.
Zbog tebe se zbiva ta krvava igra.
One bježe iz moga mračnog skrovišta.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.

Prije tebe ispunile su samoću koju zauzimaš
i više od tebe navikle su se na moj jad.

Sada hoću da kažu ono što ti želim reći,
da me ti čuješ kako želim da me čuješ.

Vjetar tjeskobe još ih uzvitlati znade.
Uragani snova još ih ponekad obore.
Druge glasove slušaš u mom bolnom glasu.
Plač usta starih, krv molitva drevnih.
Voli me, družice, ne ostavljaj me. Pođi za mnom.
Slijedi me, družice, na tom valu tjeskobe.

Ali riječi se moje tvojom ljubavlju boje.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.

Od svih riječi beskonačnu kolajnu pravim
za ruke tvoje bijele, slatke kano grožđe.

_________________________________  

Farewell i jecaji

1

Iz dna tebe, na kolenima,
dete nas, tužno kao ja, gleda.

Zbog tog života što će u njemu goreti,
moraće da se vežu naši životi.

Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih,
moraće moje ruke ubijati.

Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji
videću suze u tvojim jednog dana.

2

Ja to ne čelim, draga.

Neka nas nišhta ne veže,
ništa nek nas ne spaja.

Ni reč što usnom tvojom zamirisa,
ni ono što reč nijedna ne iskaza.

Ni praznik ljubavi što nas mimoiđe,
ni jecaji tvoji kraj okna u kutu.

3

(Volim ljubav mornara
što ljube i odlaze.

Ostavljaju obećanje neko
I nikad ih nema više.

U svakoj luci po jedna žena čeka,
mornari ljube i odlaze.

Jedne noći sa smrću ležu
u ložnicu mora.)

4

Volim onu ljubav što se deli
između poljuba, kreveta i hleba,

Ljubav što može biti večna
a i prolazna može da bude.

Ljubav što se zheli odvojiti
da bi ponovo voleti mogla.

Ljubav obogotvorena što se primiče,
Ljubav obogotvorena što odlazi.

5

Više se moje oči neće očaravati tvojima,
više se moja tuga kraj tebe smirivati neće.

Ali, kuda god budem išao, nosiću tvoj pogled,
kuda god putovala budeš, nosićeš moju tugu.

Beh tvoj, ti beše moja. I šta? Nas dvoje sačinismo
krivinu puta kojim je ljubav prošla.

Beh tvoj, ti beše moja. Pripašćeš onom ko te zavoli,
onom ko u vrtu tvome pokupi plodove moje setve.

Odlazim. Tužan sam, ali tužan sam uvek.
Iz tvog zagrljaja odlazim. Put moj cilja nema.

Iz tvog mi srca jedno dete kaže zbogom.
A i ja njemu kažem zbogom, takođe.
 

_________________________________  

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju
 
_________________________________  

Kuća  

Kuća ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i početak dana
bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
između horizonata, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeđa,
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

Gospodarice, prolaziš dršćući kao pćela,
dirajući područja izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

_________________________________ 

Kako te predosjetiti

Kako te predosjetiti
u trenucima turobnim
natovarenim odbojnošćću
svih gorčina
uzdisaja.

Dajući mi uzitak
tvoje bijele ruke,
dajući mi odanost
tvoje jasne oči,
sramežljive i tople.
… I, kako predosjetiti
veseli osmijeh
tvojih svježih usana,
tužan osmijeh
mojih starih usana.
U trenucima dugim
moje odbojne tjeskobe
osjećam da ničeš
iz tužne tišine.
Kako te predosjetiti,
kako te predosjetiti?

_________________________________  

Lagano umiranje
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih saveta…….
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srećan!
_________________________________ 

Ljubavi

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose

_________________________________ 

Mome su srcu dovoljne

Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano

Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši
 

_________________________________ 

Noćas bih mogao napisati stihove

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer:
“Noć je posuta zvezdama,
Trepere modre zvezde u daljini.
Noćni vetar kruži nebom i peva.”

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je,
a ponekad je ona i mene volela.

U nočima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubih je, koliko puta,
ispod beskrajnog neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene
Velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam,
osečati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu,
još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini neko peva. U daljini.

Duša je moja nesrećna što ju je izgubila
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voleo!

Moj glas je tražio vetar da takne njeno uvo.

Drugome. Pripašće drugome.
Ko pre mojih poljubaca.
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista,
no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!

I jer sam je u noćima poput ove
držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Iako je to poslednja bol koju mi zadaje
i poslednji stihovi koje za nju pišem.

_________________________________  

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje veđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

_________________________________  

Noću

Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustoga zida okupanog lišća.

Prolazu noćni, crna žeravo sna
Što hvataš niti zemaljskoga grožđa
Točnošću nekog neredovita vlaka
Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.
 

_________________________________ 

Ništa mi nisi dala

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem….

_________________________________

Oda srećnom danu

Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.
Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.

Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,
Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.

Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srećan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan.

_________________________________  

Ovdje te ljubim

Ovdje te ljubim.
U tamnome borju vjetar se raspleće.
Svjetlucanje mjeseca iznad nemirnih voda.
Jednaki dani idu, jedan za drugim hita.

Razuđuje se magla u likove što plešu.
Srebrni galeb od zapada se otkida.
Ponegdje neko jedro. Visoke, visoke zvijezde.

Ili crni kriz nekog broda.
Sam.
Katkada osvanem, a duša mi bude vlažna.
Zvoni i odzvanja daleko more.
To je luka.
Ljubim te ovdje.

Ovdje te ljubim i zalud te obzorje skriva.
Ljubim te premda je sve ledeno oko mene.
Katkada moji poljupci odlaze s lađama teškim
koje putuju morem tamo gdje stići neće.
Znam, već sam zaboravljen ko ova stara sidra.
Kejovi još su tužniji kad uz njih pristaje veče.
Život je moj umoran od uzaludne gladi.
Ljubim ono što nemam. Oči su tvoje daleke.
Moja se dosada bori sa sporim sutonima.
Ali dolazi noć da mi zapjeva pjesme.
Mjesec u pokret stavlja svoja kolesa sna.
Tvojim me očima motre one najveće zvijezde.
I kako ja te ljubim, tako u vjetru borovi
svojim iglastim lišćem ime ti pjevat žele.

_________________________________  

Poći ćeš sa mnom

“Poći ćeš sa mnom”-rekoh- i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: pođi sa mnom, kao da već umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala u tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kada sam čuo tvoj glas kako ponavlja
“Poći ćeš sa mnom”- kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina.

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.

_________________________________ 

Prije

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotuđivo strano,

sve bijaše tuđe i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

_________________________________ 

Pamtim kakva si bila

Pamtim kakva si bila one
posljednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir
u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u
tvom se oku borili
i lišće je padalo u
vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana
uz moje ruke pripita,
lišće je sabiralo tvoj
glas tih i skrušen.
Krijes zaprepašćenja
u kom je žeđ mi gorjela.
Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.
Osjećam, oči ti putuju i
jesen je daleko:
Siva kapa, ptičji glas i
srce kuce prema kojoj
su se selile moje duboke
čeznje i gdje sam slao
poljupce vesele ko žar i vruće.
Nebo s nekog broda.
Polje sa bregova.
Spomen na te je svjetlo,
dim i mir jezera skrušen.
Tamo za očima tvojim sutoni
su izgarali.Suho jesensko
lišće kovitlalo usred tvoje duše.

_________________________________ 

Sviđaš mi se kada šutiš

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

_________________________________  

Srce moje

Srce moje, kraljice naćave i celera:
leopardu mali i konca i luka
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oružje od voska, od vina i ulja,

od češnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti što rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pijesku moje bilježnice
izgubljena slova što traže tvoja usta.
_________________________________  

Tijelo žene

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

_________________________________  

U moju kuću

Doći ćete u moju kuću
Zapravo to i nije moja kuća
Ušao sam tako jednoga dana
Nikoga nije bilo unutra
Samo je venac crvenih paprika visio na belom zidu
Dugo sam ostao u toj kući
Niko nije dolazio
Ali svakoga dana i svakoga dana
Čekao sam vas
Nisam ništa radio
Mislim ništa ozbiljno
Nekada izjutra njakao sam iz sve snage
Kao magarac
I to mi je godilo
Onda sam se igrao nogama
Te noge su jako inteligentne
Odvedu vas jako daleko ako vam se baš ide jako daleko
A opet,ako vam se ne ide nikud one ostaju kod kuće i prave vam društvo
Kakve gluposti
Jednom nogom u grobu a to znaju i vrapci na grani
A zašto bi to uopšte vrapci znali?
Vrapci znaju kad znaju a ne znaju kad ne znaju,
ili kad su samo delimično obavešteni
Sem toga oni se uopšte tako i ne zovu
To smo ih samo mi tako nazvali
Vrabac vrabac vrabac
Zasto tako a ne drukčije
Imperator zove se deva jednogrba
Ima pisaci sto i konja s ladicama
Izdaleka ide čovek ima samo tri imena
Zove se Tim Tam Tom a ni prezime mu nije veliko
Malo dalje stoji bilo ko
Još malo dalje stoji bilo šta
I kakve sve to uopšte ima veze
Doći ćeš u moju kuću
Ja mislim štošta ali u stvari samo na to mislim
I kad dođeš skinućeš se i ostaćeš tako gola sa usnama crvenim
Crvenim kao venac crvenih paprika što visi na belom zidu
I onda ćeš stati i ja ću stati kraj tebe
Eto
U moju kuću koja zapravo i nije moja kuća
Doći ćeš

_________________________________  

Već odavno te zemlja poznaje

Već odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, sočivo zlaćano.

Ne postojiš samo zato što ti oči lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
već i zato što su te od gline umijesili i ispekli
u Chillánu, u začuđenoj poećini od opeka.

Bića se rasiplju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.

Ti ćeš pasto samnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja će i dalje živjeti zajedno s nama.

_________________________________  

Znat ćeš

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.
_________________________________  

Živi pijesak

Demoni i čudesa
Vjetrovi i ooseke
More se povuklo već daleko
A ti
Kao alga blago milovana vjetrom
Na pijesku postelje mičeš se u snu
Demoni i čudesa
Vjetrovi i oseke
More se povuklo veće daleko
Ali u tvojim očima napola otvorenim
Zaostala su dva mala vala
Demoni i čudesa
Vjetrovi i oseke
Dva mala vala da mene potope.

_________________________________ 

Žeđ za tobom što me mori u noćima …

Žeđ za tobom što me mori u noćima gladnim,
Drhtava ruka crvena što se do tebe pruža.
Žeđ pijana, … mahnita žeđ, …
šumska žeđ u doba suše.
Metalna žeđ plama,
Žeđ pohlepnih korijena.

Potom, kamo navečer putuju oči tvoje,
ako tad ne kreću mojima koje ih očekuju?
Prepuna si sivih sjena što na mene motre.
Majka me brojnim razumnim pitanjima optereti.
Odgovore na njih imaš. Prepuna si glasova.
Sidro si bijelo što se spušta u more našeg plova.
Brazda nemirna sjemena imena moga.
Da bude komadić moje zemlje na tvom tragu koji ne pokrivaš.
Kada i kamo, bez očiju tvojih skitalačkih.

Stoga si žeđ i ono što je utažiti treba.
Kako te ne voljeti kad te i zato moram voljeti.
Ako je to brodsko uže, kako ga presjeći, kako?
Kako, kad su mi kosti kostiju tvojih žedne?
Žeđ za tobom, za tobom, djerdanu nježni i okrutni.
Žeđ za tobom što me noću poput psa grize.
Oči su žedne, čemu onda oči tvoje?
Usta su ti žedna, čemu poljupci tvoji?
Duša plamti tim žarom koji te voli.
Tijelo: razbuktali požar koji ti tijelo opeći mora.
Žeđ…..
Žeđ beskrajna.
Žeđ što tvoju žeđ traži.
I nestaje u njoj kao u vodi oganj.
_________________________________ 

Amor

Mujer, yo hubiera sido tu hijo, por beberte
la leche de los senos como de un manantial,
por mirarte y sentirte a mi lado y tenerte
en la risa de oro y la voz de cristal.
Por sentirte en mis venas como Dios en los ríos
y adorarte en los tristes huesos de polvo y cal,
porque tu ser pasara sin pena al lado mío
y saliera en la estrofa -limpio de todo mal-.
Cómo sabría amarte, mujer, cómo sabría
amarte, amarte como nadie supo jamás!
Morir y todavía
amarte más.
Y todavía
amarte más
y más.
Ljubav, Pablo Neruda

Prirodno je što je moja poezija čas podvrgnuta sudu vrhunske kritike, čas izložena strastima pamfletista. To je sastavni dio igre. U tom dijelu diskusije ja se ne oglašavam, ali imam pravo glasa.  (Pablo Neruda)

 

Iz Nerudine memoarske knjige „Priznajem da sam živio”

P O E Z I J A

… Kolika umjetnička djela… Nema im više mjesta na svijetu… Treba ih vješati van soba… Koliko knjiga… Koliko knjižica… Ko je sposoban da ih pročita?… Da su jestive… Kad bismo ih u naletu velikog apetita zasalatili, pa iznabadali, pa ih iskitili… Ovo se više ovako ne može… Preko glave su nam… Svijet se podavi u tolikoj poplavi… Reverdi mi je pričao: «Naložio sam pošti da mi ih više ne dostavlja. Nijesam mogao da ih otvorim. Nema mjesta. Širile su se po zidovima – uplašio sam se katastrofe da će mi se sručiti na glavu»… Svi poznaju Eliota… Prije nego što je postao slikar, upravljao pozorištem, pisao sjajne kritike, čitao je moje stihove… Ja sam bio polaskan… Niko ih nije bolje razumijevao… Dok jednoga dana nije počeo da mi čita svoje, a ja sam, sebično, odjurio s protestima… »Ne čitaj mi ih, ne čitaj mi ih»… Zaključao sam se u kupatilo, ali mi ih je Eliot kroz vrata čitao… Osjetih se veoma tužno… Pjesnik Frejzer, iz Škotske bješe prisutan… oštro me ukori: «Zašto se tako ponašaš prema Eliotu?»… Odgovorih mu: «Ne želim da izgubim svoga čitaoca. Ja sam ga uzgajao. Upoznao je čak i bore moje poezije… Eliot je tako talentovan… Može da slika… Može da piše eseje… Ali hoću da čuvam tog čitaoca, da ga sačuvam, da ga zalivam kao egzotičnu biljku… Ti me razumiješ, Frejzere»… Jer, valja reći istinu: Ako ovako nastavi, pjesnici će objavljivati samo za druge pjesnike… Svako će izvući svoju etiketu i tutnuti je u dzep onog drugog… Svoju pjesmu… i staviće je na tanjir onom drugom… Kevedo je bješe stavio jednoga dana ispod servijete jednoga kralja… da, to je vrijedjelo napora… Ili, pod žarkim suncem, poezija na trgu… Ili da se knjige izližu, pocijepaju među prstima ljudskog mnoštva… Ali, to objavljivanje pjesnika pjesniku mene ne privlači, ne golica me, ne mami me da se zavučem u prirodu, uz stijenu i talas, daleko od izdavača, daleko od štamparskog papira… Poezija je izgubila svoju vezu sa dalekim čitaocem… Mora je opet uspostaviti… Ona mora hodati kroz pomračinu i sresti se sa čovjekovim srcem, sa ženinim očima, sa neznancima na ulici, sa onima koji u određeni sutonski čas, ili usred zvjezdane noći, osjete potrebu makar i za jednim jedinim stihom. Ta posjeta nepredviđenom vrijedi sve ono pređeno, sve ono pročitano, sve ono naučeno… Valja se izgubiti među onima koje ne poznajemo da bi oni smjesta prigrlili ono naše sa ulice, iz arene, iz listova što hiljadama godina padaju u istoj šumi… i nježno ispili tu tvorevinu što je mi sazdasmo… Tek tada ćemo zaista biti pjesnici… U toj tvorevini živjeće poezija…

Kratki i dugi stihovi

Kao aktivan pjesnik, borio sam se protiv uvlačenja u sebe. Stoga je borba između realnog i subjektivnog bila odlučena u samom mom biću. Bez pretenzija davanja savjeta bilo kome, možete se poslužiti mojim iskustvima. Pogledajmo na prvi pogled rezultate.
Prirodno je što je moja poezija čas podvrgnuta sudu vrhunske kritike, čas izložena strastima pamfletista. To je sastavni dio igre. U tom dijelu diskusije ja se ne oglašavam, ali imam pravo glasa. Za kritiku suštine, moj glas su moje knjige, moja cjelokupna poezija. Za neprijateljski nastrojenog pamfletistu, takođe imam pravo glasa, a ono se takođe sastoji iz mog sopstvenog i konstantnog stvaralaštva. Ako mislite da zvuči kao taština ovo što kažem, bićete u pravu. U mom slučaju radi se o taštini zanatlije, koji je obavljao jedan posao dugi niz godina sa nepokolebljivom ljubavlju. No, jednom stvari sam zadovoljan, a to je da sam, na jedan ili drugi način, učinio da se, bar u mojoj domovini poštuje posao pjesnika, poštuje profesija poete.
U vrijeme početka moje poezije pjesnik je mogao da ima jednu od dvije karakteristike: jedni bijahu pjesnici – gospoda koji su sebi obezbjeđivali respekt svojim novcem, koji im je pomagao u njihovom, opravdanom ili neopravdanom, značaju. Druga porodica pjesnika bješe ona koja se sastojala od skitalačkih aktivista poezije, vinsko-podrumskih genijalaca, očaravajućih ludaka, mučenika mjesečara. Preostaje takođe, da ne zaboravim, situacija onih pjesnika koji su vezani, kao galiot za svoj lanac, za klupicu javne uprave. Njihovi su snovi skoro uvijek bivali ugušivani brdima hartije s pečatinama i užasnim strahom od vlasti i poruge. Ja sam se u život bacio goliji od Adama, ali odlučan da održim integritet svoje poezije. Taj moj nepokolebljivi stav nije koristio samo meni, već je i doprinio da tikvani prestanu da se sprdaju. No, konačno, ako su ti rečeni tikvani imali srca i savjesti, oni su se ponašali kao prava ljudska bića pred onim što su moji stihovi budili. A ako su, pak, bili zlobnici, uhvatio ih je strah od mene. I tako je Poezija, sa velikim slovom, bila poštovana. I ne samo poezija, već su i pjesnici bili poštovani. Čitava poezija i svi pjesnici.
Svjestan sam te službe građanstvu, i nikome ne dam da mi tu nagradu otme, jer mi se sviđa da je nosim kao odlikovanje. O ostalom se može diskutovati, ali ovo što rekoh nedvosmislena je istorijska istina.
Pjesnik koji nije realista, osuđen je na smrt, ali i pjesnik koji je samo realista, takođe je osuđen na smrt. Pjesnik koji je samo iracionalan, biće shvaćen samo od samoga sebe i od svoje ljubavnice, a to je prilično tužno. Pjesnika koji je samo racionalista, shvatiće čak i magarci, a i to je vrhunska tuga. Za takve jednačine ne postoje zadate brojke, ne postoji sastojci propisani ni od Boga ni od Djavola, već te dvije izuzetno značajne ličnosti biju stalan boj u okviru poezije, a u tom ljutom boju čas pobjeđuje jedan, čas drugi, ali poezija ne može ostati poražena.

Mjerkaju retke mojih stihova

Uporni neprijatelji pjesnika potrgnuće mnoge argumente, koji već nemaju snage. U mladosti sam nazivan pjesnikom koji crkava od gladi. Sada me klevetaju naturajući ljudima uvjerenje da sam moćnik, gazda basnoslovnog bogatstva, kojim bih rado raspolagao između ostalog, da njima bude što veća muka. Drugi, opet, mjerkaju retke mojih stihova dokazujući da ih dijelim na male odlomke ili da ih previše dužim. Nema to nikakvog značaja. Ko pravi stihove kraćima ili dužima, tanjima ili debljima, žućima ili crvenijima? Pjesnik koji ih piše je taj što to određuje. Čini to svojim dahom i svojom krvlju, svojim poznavanjem i neznanjem, jer sve to ulazi u hljeb poezije.

Ekspedicije u potrazi za čitaocima

Jasno je da se posao pjesnika donekle zloupotrebljava. Pojavljuju se toliki pjesnici novaci i pjesnikinje početnice, da ćemo se uskoro svi praviti pjesnicima, uz nestajanje čitalaca. Moraćemo organizovati ekspedicije u potrazi za čitaocima, prelazeći pješčane pustinje na kamionima, ili kružeći nebom u astrolađama.

Poezija je čovjekova unutarnja sklonost

Poezija je čovjekova unutarnja sklonost i iz nje je potekla liturgija, psalmi, a i sadržina religije. Pjesnik se uhvatio u koštac sa čudima prirode i u prvim vremenima proglasio sebe sveštenikom, da bi očuvao svoju vokaciju. Otuda je pjesnik u modernoj epohi, radi odbrane svoje poezije, uzeo ono zvanje koje mu daju ulica i mase. Današnji građanski pjesnik produžava pjesništvo najdrevnijeg sveštenstva. Ranije je opštio sa tminama, a sada mora da interpretira svjetlost.

 

AUDIO

Noćas bih mogao

Draga si mi kada ćutiš

Poema XX