Petrarca

Frančesko Petrarka rođen je u Arecu u Toskani. Sin je Pietra di Parence, koji je bio beležnik u Firenci i koji je sebe prozvao Petrako (Petrarka je kasnije uzeo humanistički oblik ovog imena), i majke Elete Kaniđani. Detinjstvo je proveo u Inčizi, Avinjonu i Pizi. Studirao je pravo na univerzitetu u Monpeljeu i u Bolonji. U Avinjonu je kasnije radio kao dvorski savetnik, a na papskom dvoru uspeo je da se istakne naročito svojom rečitošću, odličnim poznavanjem klasične kulture i svojim prvim pesmama na toskanskom narodnom jeziku. Za njegov boravak na dvoru vezuje se i susret sa Laurom (kako tvrdi sam Petrarka, sreli su se 6. aprila 1327). Godine 1330. postao je kanonik što ga je obavezivalo na celibat, ali nije morao da se zaredi, ali to ga nije sprečilo da ima dvoje dece. Putovao je, učestvovao u javnom životu, a uz to se bavio i književnošću. Bio je izaslanik pape i mnogih važnih ljudi svoga doba, a bavio se i diplomatijom. Bio je i kulturno-politički posrednik između dva najvažnija politička centra toga doba u Italiji, između Venecije i Milana. Osmog aprila godine 1341. krunisan je lovorovim vencem na Kapitolu u Rimu. Bio je, dakle, poeta laureatus još pre nego što je napisao mnoga dela po kojima je kasnije bio poznat. Veoma teške godine za Petrarku bile su četradesete godine kada su preminuli su neki za njega veoma važni ljudi, među njima i Laura (6. aprila 1348). Umire u Arkvi.

 

 

Blijed i sijed starčić jedan kreće
Dažde mi gorke suze niz lice
Hajdete bolne rime
Iz kojeg dijela neba
Ja nemam mira
Koliko zavidim, zemljo škrta, tebi
Ljubav
Mlađahnu ženu pod svežim lovorom
Najljepše lice što ga svijest je znala
O, rijeko
Opojni grijeh
Pun zaborava
Sonet 1
Sonet 2
Sonet 3
Sonet 4
Sad oplakujem
Sad, kad nebo i zemlja i vjetar spava
Što ćutim
Što god sam bliži zadnjem danu
Što zavidim ti , zemljo škrta
Ta mlada duša što putovat treba
U krhko staklo
Vi koji zvukom razasutih rima
Zamišljen
Zamišljen, sam, ja najpustije kraje
Zefir se vraća

____________________________________

Blijed i sijed starčić jedan kreće

I blijed i sijed starčić jedan kreće
od slatkog gnijezda gdje mu život prođe,
a prestrašena obitelj kad pođe
pomišlja da oca više vidjet neće,

A zatim skupiv’ svu snagu što ima
za krajnje dane, savladav’ svu bolju,
koliko može jača dobru volju
i skršen od ljeta, pognuv se ka tlima,

dolazi u Rim, pun vjerskoga glada,
ne bi li vidio Njegov lik da sine,
lik kojem na nebu još se vidjet’ nada.

Tako i ja tražim, Gospo, lik vaš, jao,
u drugima, da me za njim želja mine,
te da bih ga pravog, živog ugledao!

____________________________________ 

Dažde mi gorke suze niz lice

Dažde mi gorke suze niz lice,
a bolni vjetar uzdaha ih prati,
kad u vas stanem pogled upravljati,
zbog vas mi je i svijet tuđ, bez okosnice.

Pred vašim sam smiješkom, istina, zanesen,
smiruju se pred njim želje razbuktale
i muke mi same tad postaju male
dok vas tako motrim, sav u vas unesen.

Al’ žar se odmah počne moj ledenit’
kad vidim kako s krasnim pokretima
odnosite pogled koban i plemenit.

Napokon i duša samo vas da prati
izlazi iz srca s njenim trepetima,
pa se vraća meni, i trpi, i pati.

____________________________________

Hajdete bolne rime

Haj dete bolne rime tvrdom kamu
što mi u zemlji milo blago skriva,
odzvat će vam se s neba, premda sniva
tijelo joj skrito u samrtnu jamu.

Recite da mi teško živjet samu
i plovit ovim strašnim morem biva,
pa plod joj slave skupljam sa svih njiva
i za njom idem krok po krok u tamu.

O njoj živoj i mrtvoj samo zborim,
dapače samo živoj, sad besmrtnoj,
neka je svatko voli i upozna.

Molim je kada za smrt moju dozna,

koja je biku, nek upravi put moj

k sebi, da kraj nje u nebu se stvorim.

____________________________________ 

Iz kojeg dijela neba

Iz kojeg dijela neba i iz koje
zamisli Narav uzor je uzela
za milo lice, u kojem je htjela
da tu pokaže rajske moći svoje?

Takove zlatne kose zar postoje
u šumskih vila i nimfa iz vrela?
Još mnoga (krepost u njoj se je srela,
a najviša je uzrok smrti moje.

Božanstvenu ljepotu zalud ište
tko njene oči još vidio nije,
kad blagi pogled okreće i njiše.

A kako ljubav i liječi i bije,
zna tko nju vidje kad milo uzdiše
i milo zbori i milo se smije.    

____________________________________

Ja nemam mira

Ja nemam mira, a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim
Nit omču driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije, niti mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo, krivi.

____________________________________ 

Koliko zavidim, zemljo škrta, tebi

Koliko zavidim, zemljo škrta, tebi,
koja grliš onu što mi je skrivena,
i braniš mi odsjaj lijepa lica njena,
gdje iz svakog boja mir nalazah sebi!

Koliko svodu što lakom zatvara
duh što od lijepih udova odijeli,
ne htijući nikom ništa da udijeli,
te se za druge rijetko kad otvara!

Koliko dušama, što sad po sudbini,
sa njome slatkom i svetom se druže,
a za kojom žuđah uvijek u vrelini!

Koliko smrti što je žudnje ove
Zgasila u njoj. Njene oči služe
Za boravak sad joj, a mene ne zove!

____________________________________ 

Ljubav

Što ćutim, što je, ako ljubav nije?
Ako je ljubav, Bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona?
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba?
Kriv li sam’ tome, malo jauk vrijedi.
O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava.
Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,
tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
tako da ne znam sam stvarno što hoću,
te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti.

____________________________________ 

Mlađahnu ženu pod svežim lovorom

Sveže slatke vode u bistrome toku,
Gde je udove lepe
Kupala ona što mi se jednina gospom čini
Sećam se toga uz uzdahe slepe
Stub svom lepom boku;
Trave i cveće koje suknjom širokom,
Ljupkom je pokrila,
I nedrom koje andjeoski svetli;
Vazduše vedri i sveti,
Gde Amor mi srce otvori lepim okom:
Svo slušajte, sluhom duše jedne,
Ove moje reči, bolne i poslednje.
Ako takvu sudbu svi za mene ištu,
I ako nebo s tom namerom dela,
Da mi Amor sklopi oči u suzama,
Nekakva milost nek mi ostatke tela
Sahrani medj’ vama,
A duša gola nek ide nebeskom boravištu;
Manje će surova biti smrti tama,
Ako tu nadu puku
Nosim u ovom opasnom koraku;
Jer duh na izmaku
Ne bi nikad mogo u mirniju luku
Niti u grobnicu mirniju
Pobeći od izmučenog tela i kostiju.
Možda će opet vreme da se otka
Kad će na mesta već znana
Vratiti zverka pitoma i krotka;
I tamo, ona gde me je videla
Blagoslovenog dana,
Pogledom punim radosti i želja
Tražeći mene; i, o, neveselja!
Ko zemlju da već me skriva kamen goli
Kad vidi, nek Ljubav nadahne jako,
Da uzdahne, tako
Nezno da milost za mene izmoli
I uzdhom nebo da savlada celo,
Brišući sebi oči lepšim velom.
Sa lepih grana je letela
(Slatka sred uspomena)
Kiša cveća na bedra njena;
A ona je sedela
Skromna u tihoj slavi, tu
Oblakom ljubavi već pokrivena;
Neki cvet joj pado na haljina rub,
Neki na letenice plave što je krase,
Što kao biser i ko zlatna vatra
Behu onog dana kada je posmatrah;
Neki je pado na zemlju, neki u talase,
Neki je nastavljao zrakom da krstari
Kao da kaže: Tu Ljubav gospodari!.
Ko zna po koji put, i tada
Uzviknuh prestravljeno
Ona se u raju rodila, verujem!
Zaboravom tako me ispuni i savlada
Ponašanje božansko njeno
I lice i osmeh i glas koji čujem,
Od stvarnog me sveta
Odvojiše tako
Da rekoh, s uzdahom koji me potresa:
Kada sam ovamo dospeo i kako?
Misleći da sam u nebu, a ne tamo gde jesam.
I tako volim, od onih vremena,
Livadu tu, da drugde mira nemam.
Da imaš pesmo, lepote koliko žudiš
Mogla bi hrabro
Izaći iz šume i živeti izmedju ljudi.

____________________________________ 

Najljepše lice što ga svijest je znala

(Posle smrti gospođe Laure)

Najljepše lice što ga svijest je znala,
ti ublijedi, Smrti; divne oči zgasi,
a vez tijela – što ga sto ljepota krasi –
s jedinstvenom dušom, ti si potrgala.

S pokretom jednim sve mi blago strada,
najljepše riječi, što ih iko začu,
prisili na šutnju; ja ostah u plaču,
pa svud oko mene bol s dosadom vlada.

Žaleći me jadna zbog tolike tuge,
kadikad me tješit moja gospa stane,
osim te utjehe živeć nemam druge.

Dokle ona zbori licem sjaj joj igra
od kojeg bi srce s lakoćom da plane
u čovjeka ko i medveda i tigra.

____________________________________ 

O, rijeko

O rijeko, što brzaš od planinske žile,
a glodanja radi nosiš ime svoje,
te danju i noću pratiš stope moje,
na što tebe snage prirodine sile,

a mene Amor; samo teci dalje,
ni san ni umor tok ti ne remeti,
prije neg moru siđeš, daj se sjeti
predjela što svem ljepši odsjev šalje.

Tu je naše Sunce i slatko i živo,
što ti lijevo žalo i krasi i kiti,
zbog sporosti moje možda joj je krivo.
Reci joj ljubeć nogu i ruku bijelu,
(poljupci mogu mjesto riječi biti):
—      Spreman je duh, al umor je u tijelu!

____________________________________

Opojni grijeh

Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.

U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.

Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.

Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…

Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu

Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.

Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.

Moje je oči ne stižu.

____________________________________ 

Pun zaborava

Pun zaborava brod mi morem pliva,
izmeđ Karibde i Stile tumara
u burnoj noći; mjesto kormilara
drži gospodin, što mi dušman biva.

U svakom veslu zla misd počiva,
koja ne strepi kad oluja hara;
vlažan i stalan vjetar jedro para,
pun bola, nade i čeznuća živa.

Od kiše suza, magle preziranja
mokri konopi već su malaksali,
krivo pleteni od nevještih ruku.

Dva mila svjetla tama mi zaklanja,
razum i znanje potopili vali,
te gubim nadu da ću naći luku.

____________________________________ 

Sonet 1

Onaj slavuj koji celu noć je plako
Za decom – il’ možda za draganom vene -
Do nebesa cvili. On liči na mene,
Jer i moja tuga bezmerna je tako.
Svirepa nam sudba sličan udes sprema;
On, usamljen s bolom kao i ja poje.
Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
Mišljah za boginju da samrti nema.
Jer ko bi verov’o – ah ta vera vajna! -
Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
Zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!
sad znam šta u knjizi sudbine mi piše:
U jadima svojim uviđam sve više -
Da na ovom svetu nista trajno nije!

____________________________________

Sonet 2

Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.
No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al’ dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.
____________________________________ 

Sonet 3 

Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.
Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.
Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod – lik sreće svoje.
Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!
____________________________________ 

Sonet 4 

Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada -
I brzi bol vremena – bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.
Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.
I mir tu je: jer ni nade biti neće -
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze – sve što život kreće!
Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!

____________________________________ 

Sad oplakujem

Sad oplakujem svoje prošle dane,
jer smrtnoj stvari ja sam ljubav dao,
imađah krila, letjet nisam znao,
da dobar primjer od mene ostane.

Besmrtni kralju neba, koji mane
sve moje vidiš i moj život zao,
nemoćne duše nek ti bude žao
i milost tvoja da se nad njom gane.

Pa ako živjeh burno i opasno,
da miran umrem; i ako na svijetu
boravih ludo, da bar odem časno.

Za ovo malo još života moga
i na samrti daj mi ruku svetu:
ti znaš da nemam nade u drugoga.

____________________________________ 

Sad, kad nebo i zemlja i vjetar spava

Sad, kad nebo i zemlja i vjetar spava,
a zvijerki i ptici san sputava kretnju,
noć zvjezdana kola izvodi u šetnju,
i na svom logu spi more bez vala,

bdim, pamtim, plamtim, plačem, sve zbog one
prisutne vječno poput mile more:
bjesovi bola u meni se bore,
a samo u misli na nju nemir klone.

I tako iz istog bistrog vrela živa
Gorčina i milje poje me i hrane;
Iz ruke su iste i melem i rane.

Ne vidim gdje se kraj mučenju skriva,
Rađam se i ginem od časa do časa,
Daleko je meni do mojega spasa.

____________________________________ 

Što ćutim

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako daneznam samstvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.

____________________________________ 

Što god sam bliži zadnjem danu

Što god sam bliži zadnjem danu,
kada Ijudska se bijeda kratkotrajnom čini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada
.
Mislima kažem: Ijubavi sada
malo nam zborit osta, jer težini
zemaljskog bića, ko sniježnoj bjelini,
topi se trag, da s nama spokoj vlada:

jerbo i prazne nade s tijelom bježe
što čovjek dugo nije gajit presto,
i smijeh, i plač, i strah, il srdžba Ijuta;

bit će nam jasno kako Ijudi često
prema životu ispraznome teže
I uzdišu zaludu često puta.

____________________________________ 

Što zavidim ti , zemljo škrta

Što zavidim ti, zemljo škrta, tako
jer grliš nju što pogled mi je želi,
i kriješ lijepog lica sjaj joj bijeli,
gdje sebi nađoh mir od boja svakog!

Koliko svodu nebeskom što, lakom,
htjede za vječnost da se k njemu seli
duh, te od lijepa tijela ga odijeli,
a otvara se rijetko kome lako!

Dušama kolko, koje po sudbini
sad s njome slatkom i svetom se druže,
za kojom žuđah uvijek u vrelini!

Kollko krutoj, nesmiljenoj Smrti,
što s njom me zgasiv stanom htje da služe
lijepe joj oči, a ne htje me strti!

____________________________________ 

Ta mlada duša što putovat treba

Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj će i svih zvijezda skriti.

____________________________________ 

U krhko staklo

U krhkostaklo svoje nade kujem
a mislim slikam na zrak i na sjene,
kad hoću naprijed onda nazadujem:
sudba je moja uvijek protiv mene.
Mir tražim a rat strašni priželjkujem,
jer što da čekam od varljive žene?
K’o list na vjetru ona je lagana
i stoput mijenja želje tokom dana.

____________________________________ 

Vi koji zvukom razasutih rima

Vi koji zvukom razasutih rima
slušate uzdah što bijače srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,
različit stil što plače i misao ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom ljubav: oprost molim njima.
No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe često sramim jako;
l plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako

____________________________________ 

Zamišljen

Zamišljen, samac, hodam sve sporije,
kroz pustoš gazim koraka napeta
i pazim mjesta da izbjegnem kleta
kuda je ljudska noga prošla prije.

Zaklona druga neznam da me skrije
od zagledana znatiželjna svijeta;
a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se čita da u meni vrije.

I mislim: gore i šikare ljute,
rijeke i žali poznaju jednako
život mi što ga pred drugima skrivam.

Al neznam naći tako divlje pute,
gdje Amor nebi stigao me lako,
da samnom zbori i da s njim prebivam.

____________________________________ 

Zamišljen, sam, ja najpustije kraje

Zamišljen, sam, ja najpustije kraje
polaganim i sporim mjerim krokom,
i skloniti se gledam budnim okom ..
sa mjesta kuda Ijudska noga staje.

Zaštite druge ne znam da si stvorim
od očiju vidovitih; jer svako
po neveselu mom držanju lako
izvana čita da unutra gorim:

i tako, mnim, sad znaju rijeke, česte, brda
i žali na kakav sam sviko
život, za koji ne zna drugi niko.

Al’ ne znam tako strme, divlje ceste
kud Amor ne bi za mnom došo skorim
krokom mi zborit, i ja s njim da zborim.

____________________________________ 

Zefir se vraća

Zefir se vraća noseć vrijeme krasno,
cvijeće i zelen, milo društvo svoje,
Filomen plače, Prokna pjeva glasno,
svud snježne, rujne pramaljeća boje.

Nebo se vedri, livada se smije,
svojoj se kćerci Jupiter veseli;
zrakom se, vodom, zemljom ljubav lije,
sve što je živo sad ljubiti želi.

A meni, jao vraćaju se suze
što iz dna srca rose one radi
koja mu ključe sobom u raj uze;

a pjesme ptica i obale cvjetne,
gizdave kretnje gospa dičnih, mladih,
pustoš su za me, zvijeri divlje, štetne.

____________________________________
 

La vita fugge, et non s’arresta una hora,
et la morte vien dietro a gran giornate,
et le cose presenti et le passate
mi dànno guerra, et le future anchora;
e ‘l rimembrare et l’aspettar m’accora,
or quinci or quindi, sì che ‘n veritate,
se non ch’ì ò di me stesso pietate,
ì sarei già di questi penser’fòra.
Tornami avanti, s’alcun dolce mai
ebbe ‘l cor tristo; et poi da l’altra parte
veggio al mio navigar turbati i vènti;
veggio fortuna in porto, et stanco omai
il mio nocchier, et rotte arbore et sarte,
e i lumi bei che mirar soglio, spenti.

Francesco Petrarca

Bolje je da ti zavide nego da te sažaljevaju. (Franceso Petrarca)