Publije Vergilije Maron

Vergilije je rođen 15. listopada 70. pne. u selu Andes blizu Mantove (Mantua), u sjevernoj Italiji. U ovome kraju ima keltskih i ilirskih naselja, pa latinitet Vergilijevog imena nije sasvim pouzdan. Nije bio iz imućne porodice, ali je od mladosti veoma pažljivo obrazovan. Za to se pobrinuo njegov otac. Mladost je Vergilije proveo djelomično u školama Kremone i Milana (Mediolanum). Potom je prešao u Rim gde je studirao retoriku, medicinu i filozofiju, prvenstveno Epikurovu kod epikurovca Sirona. Zbunjivi i stidljivi Vergilije nije imao uspjeha kao javni besjednik. Ali je već u mladosti pisao uspele manje pjesme po ugledu na aleksandrijske pjesnike i neoterike Katulove družine, učeno i intimno. Nalazimo tako u njegovoj mladosti one elemente koji će biti značajni i za njegovo pjesništvo: blizinu selu i prirodi, solidno i široko obrazovanje prožeto retorikom, koja stoji pored poezije sklone erudiciji i artizmu. Nije mladog Vergilija mimoišlo ni ono kolebanje između filozofije i retorike, karakteristično za antičko obrazovanje u kome su se filozof i retor neprestano borili oko vodstva. Sačuvana je pod imenom Vergilijevim jedna kratka pjesma u čiju autentičnost nemamo razloga da se sumnja i gdje se mladi pjesnik oprašta od retorike i od pjesništva da bi se sasvim posvetio Epikurovoj filozofiji. Pa opet se i u toj pjesmi Vergilije ne oprašta sasvim i zauvijek od pjesništva — smatra da su povremeni izleti u pjesništvo čak i epikurovcu dozvoljeni. Ali pjesništvo je pobijedilo nad filozofijom, i to pjesništvo u kome je i retorika našla dosta mjesta. U Rimu je Vergilije drugovao sa elegičarem Kornelijem Galom, sa povjesničarom Asinijem Polionom i sa Alfenom Varom, koji je po svoj prilici također pisao pjesme. Ovim prijateljima posvetio je neke od svojih Pastirskih pjesama, i to Galu desetu, Polionu četvrtu i osmu, Varu devetu. Uskoro postaje prijatelj uglednog i bogatog Mecene, zapravo Maecenasa, potomka kraljevske etrurske loze. Postaje i intiman prijatelj pjesnika Horacija. U Horacijevu Putu u Brundisij čitamo kako Horacije, rodom sa juga Italije, i Vergilije, rodom sa sejvera, prate Maecanas, koji putuje važnim političkim poslom. Taj realistički opis pokazuje prijateljske odnose koji vladaju u ovome krugu obrazovanih pjesnika čiji zaštitnik, Maecanas, i sam sastavlja stihove, ali mu je glavna briga da i u djelima njegovih prijatelja nađe izraz Augustova politika „obnove”. Vergilija rano upoznaje i sam Oktavijan August, pa ga postepeno sve čvršće vezuje za sebe i svoju kulturnu propagandu. Tako Vergilije Pjesmama o poljoprivredi i spevom Eneida postaje glavni predstavnik Augustova vladanja, visoko cijenjen i od samog Augusta koji mu osigurava udoban i povučen život. Posljednjih deset godina života proveo je Vergilije većinom blizu Napulja, a ponekad i na Siciliji. Godine 19. p.n.e. polazi na put u Grčku i Anadol s namjerom da upozna te krajeve prije nego dovrši spjev Eneidu i posveti se potom sasvim filozofiji, jer ga ova želja iz mladosti nije napustila. U Ateni se nađe sa Augustom koji ga nagovori da se vrati. Krhka zdravlja, Vergilije se već u Grčkoj razboli, stigne lađom do Brundisija u Kalabriji gdje umre 20. rujna 19. godine st. e. Njegovo tijelo prenesu do Napulja i tu sahrane. Bio je, kažu, seljačkog lika, omanji i punačak, ali krhkog zdravlja. Tih, skroman i jako stidljiv izbegavao je javnost, pa su ga stoga zvali Parthenias.

 

 

Čini mi se ravan bogu
Didonina jadikovka
Enejida 
Laokoontova smrt
Smrt Cezarova
Živimo, moja Lezbijo …

 
__________________________________ 

Čini mi se ravan bogu

Čini mi se ravan bogu onaj,
I da, ako se smije reći, nadmašuje bogove
Onaj koji pred tobom sjedi
I neprestano te gleda i sluša
Kako se slatko smiješ, što meni jadnome
Oduzima sve osjećaje, jer čim sam te,
Lezbijo, ugledao, ništa glasa, Lezbijo, ne preostaje u meni.
Nego mi jezik obamire, a fina vatra širi se po zglobovima,
Uši tutnje od vlastitog šuma, oba oka se pokrivaju tamom.
Besposlica, Katule, je tebi nesnosna:
Zbog besposlice mahnitaš i odviše oholiš;
Dokolica je i prije tebe uništila kraljeve i moćne gradove.

__________________________________  

Didonina jadikovka

Bila je noć i umorni ljudi po cijeloj zemlji
mirno su spavali. Počivale sve su šume i olujno more.
Sredinom neba kretale se zvijezde. Bio je tren,
kad njive šute i stoka i šarene ptice,
što žive po bistrim jezerima
i po gustim poljskim trnjacima.
Sad sve spavaju u tihoj noći.
Miruju brige u ljudskim grudima,
zaboravljene već su sve muke.
Al´srce nesretne Didone
San ne može savladati nikako.
Ne može mir je obuzeti noćni,
ni njene grudi, ni oči. Pomamna ljubav
opet se javlja u dvostrukim brigama.
Eto opet se javlja i na srce
Gnjevnim udara valom.
Takav je nemir njenu obuzeo dušu,
ovakve u sebi je mislila misli:
- Oh, što da radim? Da li da se prezrena
oko pređašnjih mučim prosaca
ili da se ponizno strancima nudim za ženu,
a te sam odbila toliko puta.
Da li da odem za trojanskim lađama
I da se pokorim besramnim željama njihovim?
Da, ja sam im pomogla i to im je drago
i rado se toga sjećaju!
Pa kad bih to i htjela, tko će mi dopustiti
i tko će me omraženu u gorde primiti lađe?
O, jadnice, zar ti poznato njie,
zar ne osjećaš, kakvi su krivokletnici
svi ti potomci trojanskog kralja Laomedona? …

__________________________________  

Enejida  

Pjevam o ratu i junaku, koji je prvi sa obala Troje
Progonjen sudbinom došao u Italiju i na Lavinijske
Obale; onaj mnogo bacan po kopnu i moru
Voljom višnjih zbog nezaboravne srdžbe bijesne Junone,
A pretrpjevši mnogo i u ratu, da bi osnovao grad
I unio bogove u Lacij, odakle su rod latina
I albanski oci i zidine veličanstvenog Rima.
Muzo, pripovijedaj mi uzroke, zbog koje uvrede njene volje
Ili na što žaleći se, je kraljica bogova nagnala čovjeka
Izuzetne pobožnosti da pretrpi tolike nesreće i da se suoči
S tolikim naporima. Zar je toliko srdžbe u božanskim dušama?
Postojao je drevan grad Kartaga, koju naseljavahu doseljenici iz Tira,
Nasuprot Italije i daleko od ušća Tibera, bogat sredstvima i jako žestok
U strasti za ratom; priča se da se Junona za njega jedinog
Brinula više od svih zemalja, zanemarivši čak i Sam: ovdje je bilo
Njeno oružje, ovdje su bila njena kola, i već tad božica i smjera
I nastoji da tamo bude kraljevstvo narodima, ako bi to nekako
Sudbina dopustila. Pa ipak je znala da od trojanske krvi
Nastaje potomstvo [s namjerom] da jednom razori tirske kule.
I da će odatle na zator Libiji doći narod izvrstan u ratu
Da kraljuje naširoko: [i] da tako tkaju Parke.
Junona se bojeći toga i sjećajući se davnog rata
Što ga je prva kod Troje vodila za drage Ahejce.
Naime uzroci srdžbe i ljute boli se još nisu
Izgubili iz duše; Ostaje položen duboko u duši
Sud Parisov i nepravda prezrene ljepote
I mrski rod i časti grabljenog Ganimeda:
Povrh toga ovim razljućena je po čitavom moru bacane
Trojance, ostatke od Danajaca i neumoljivog Ahileja
Odbijala daleko od Lacija te su kroz mnogo godina
Lutali sudbinom vođeni po svim morima.
Tako teško bijaše osnovati rimski narod.

__________________________________  

Laokoontova smrt

Ali najednom se tada ukáza jadnima nama
još jezovitije nešto i dòkraja srca nam zbuni.
Svèćenik boga Neptúna, Laòkoont, izabran ždrijebom,
vola je upravo klao pred svečanim božjim oltarom,
kadli zmijurine dvije od Tëneda pučinom tihom
-grozim od svojih se riječi – spram našeg se valjaju žala,
goleme krugove viju i upored k obali téže.
Propinju grudi nad vodom, a krvave uzdižu kukme,
dok im se ostalo tijelo po pučini za njima vlači
velike vijuge vijuć od hrptova ogromnih leđa.
Voda se pjeni i ključa, a one već dostižu kopno,
buljave oči im gore vatruštinom bijesnom i krvlju,
sikću i psiču i usne palucavim jezikom ližu.
Blijedilo osu nas sve i nagnasmo u bijeg, a zmije
određen slijedeći pravac k Laokoontu se vuku,
nejaka zgrabe tjelesa obaju sinova mu bijednih,
pa se opletu oko njih i udove im gristi stanu.
Tada i samoga oca, kad u pomoć s oružjem stiže,
stegnu strahovitim stiskom i sviju se okolo njega.
Okolo pasa mu dvaput i dvaput okolo vrata
ljuskava oviju tijela, a uzdignu glavu i šije.
Napreže svećenik ruke i nastoji riješit se spona,
sav je u pjeni, a trake otrov mu oblijeva crni,
urliče toliko strašno, da urlik mu siže do zvijezda,
nalik na goveda rik, što priklano tek je pri žrtvi,
pa od oltara bježi kad nevještu sjekiru strese.
Obje zmijurine tad na brežuljak odmile do hrama,
potraže tvrđavu svetu Tritonije boginje hude,
pa se kod njezinih nogu pod okruglim sklupčaju štitom.
Naša uzdrhtala srca studena pak podiđe jeza,
odsvud se glasi pronesu da umjesna ova je kazna,
jer je Laokoont gvožđem božansko povrijedio drvo,
prokleto zarivši koplje u trupinu svetome konju.
Poviču svi da nam valja do boginje konja odvući
i pomolit se njoj.

__________________________________  

Smrt Cezarova

Kad izdahnu Cezar, sunce se nad Rimom
sažali i svoje blistavo čelo ogrnu
mrakom; tada se ono okrutno doba
poboja vječne noći, jer sve nam je slalo
nemile znake: zemlja i more, zavijanje
pasa i gukanje zlokobnih ptica.
Koliko puta vidjesmo kako visoka Etna
kipteć provaljuje iz svoje žarke utrobe
te vrtloge plamena, potoke rastaljena
stijenja valja i nosi dalje, na njive
Kiklopove. A širom germanskog neba
začu se zveket oružja i čudan potres
uzdrma Alpe. Iz mira svetih šuma
javi se jauk straha. U tminama noći
vidjesmo grdne utvare. Divlje zvijeri
zboriti počeše – o kakve li jeze!
stadoše rijeke, na mnogim mjestima
zemlja se otvori, čak i bjelokost
u hramu našem ganuta bi i proli suze,
a mjed se hladna znojiti poče.
Bor rijeka, Eridan, nabuja iz svog korita
i divlje bujice, u bijesu, valjahu preko polja
drveće šumsko i štale i mirnu stoku.
Utrobe žrtava nisu prestale davati
prijeteće znakove; iz česmi, u ono doba,
tekla je samo krv; a gradovi naši, noću,
slušahu kako daleko kurjaci viju.
Nikad iz vedra neba ne pade toliko
gromova, nikad ne zasja nad nama
toliko strašnih kometa.

__________________________________  

Živimo, moja Lezbijo …

Živimo, moja Lezbijo, i volimo se
I ne cijenimo sve glasine ozbiljnih
staraca niti jednog novčića.
Dani mogu zalaziti i ponovno se vratiti;
Kad jednom zađe kratak dan,
Mi trebamo jednu vječnu noć prespavati.
Daj mi 1000 poljubaca, pa onda još 100
Onda 1000 drugih, onda drugu stotinu,
I onda neprestano dalje drugu tisuću, onda stotinu,
Onda, kad smo ispunili mnogo tisuća,
Pomiješat ćemo ih, da ne znamo,
Da nam koji zlobnik ne može zavidjeti,
kad bi znao da se radi o toliko poljubaca. 
51. pjesma – Safička strofa
Čini mi se ravan bogu onaj,
I da, ako se smije reći, nadmašuje bogove
Onaj koji pred tobom sjedi
I neprestano te gleda i sluša
Kako se slatko smiješ, što meni jadnome
Oduzima sve osjećaje, jer čim sam te,
Lezbijo, ugledao, ništa glasa, Lezbijo, ne preostaje u meni.
Nego mi jezik obamire, a fina vatra širi se po zglobovima,
Uši tutnje od vlastitog šuma, oba oka se pokrivaju tamom.
Besposlica, Katule, je tebi nesnosna:
Zbog besposlice mahnitaš i odviše oholiš;
Dokolica je i prije tebe uništila kraljeve i moćne gradove.

__________________________________  

Arma virumque cano, Troiae qui primus ab oris

Italiam, fato profugus, Laviniaque venit
litora, multum ille et terris iactatus et alto
vi superum saevae memorem Iunonis ob iram;
multa quoque et bello passus, dum conderet urbem,
inferretque deos Latio, genus unde Latinum,
Albanique patres, atque altae moenia Romae.

Musa, mihi causas memora, quo numine laeso,

quidve dolens, regina deum tot volvere casus
insignem pietate virum, tot adire labores
impulerit. Tantaene animis caelestibus irae?”

Vergilije

Sretan je onaj koji zna uzroke stvari. (Publije Vergilije Maron)