Rade Šerbedžija

Rade Šerbedžija rođen je u Buniću ( u Lici, u Hrvatskoj ); filmski, televizijski i pozorišni je glumac, reditelj, pisac i muzičar. Gimnaziju je završio u Vinkovcima, a 1969. godine diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Dobitnik je svih prestižnih nagrada za glumu u bivšoj Jugoslaviji… “Kako je to odjednom čudno i strano. Sjedam za kompjuter i počinjem pisati prijatelju u moju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i pospane, kao da nemaju što reći ili objasniti. A i nema se, zapravo, više ništa reći ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitange više ne uzimam za ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe ko dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dragi Igor Mandić uvijek mi je govorio kako treba pisati, pisati i pisati, jer riječi dolaze do ljudi. Nađu svoj put. Odjek. Ipak, trebam li pisati o svemu tome što sam proživio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zašto, napokon? Ja sam se već odavna pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi skupa proživjeli ovih trinaest godina, nije odviše nježno ponijelo prema ljudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj moral i moja savjest.” – Rade Šerbedžija

A lišće oluji
Bilo pa prošlo
Da samo nije onoga
Dva prijatelja
Dan kada je Richard III…
Do posljednjeg daha
Filipa Kljajića 32
Gavran
Lucija
Neću protiv druga svog
Nije loše a ti
Ne budim te tek tako
Orihi, orihi
Odnijeli me bolje napisani
Opomena
Pismo iz Londona
Povratak ratnika
Pet minuta do oktobra
Prijatelj ga kaže više ne poznaje
Razbijač šaltera
Rastanak
Slovenska
Slika
Sto puta preko meine
Tijelo žene
Već sam ti pričao to
Zaboravi

__________________________________

A lišće oluji

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišće oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uze svome vratu,
raširene ruke – kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

__________________________________

Bilo pa prošlo

Ljudi moji, na čisto ću poludjeti.
Moja me draga hoće ostaviti.
Probam, ovako, probam onako,
ona se smješi, odlazi polako
I kaže mi:
ne gre to više tako stari moj.

Kažem joj, lijepa si k’o ljetni dan,
oči ti plave, k’o plavi jorgovan.
Probam, ovako, probam onako,
za sitnu kintu, staru fintu,
ne gre to više tako stari moj.

Ne znam stvarno, koji joj je vrag?
A, htio bih opet, da joj budem drag.
Htio bih k’o nekad belom cestom,
da je vozam Novim Mestom,
I htio bih k’o nekad u ranu zoru,
da je ljubim u Mariboru.
Ne gre to više tako stari moj.

“Gospodine doktore! Pa nisam ja lud!
Moj psihički problem nije Uljanik,
dobro, izgubio sam posao,
ali naći ću drugi.

Ma nije ni alkohol!
U redu, popijem koji više,
al’ sve je pod kontrolom!
Ali ono što ne mogu doktore!
Nikako ne mogu, pa ne mogu,
da je zaboravim.”

Dođe mi, da joj kosti polomim.
Probam milom, probam silom,
a ona ode sa onim krebilom, I kaže mi:
ne gre to više tako stari moj.

Ne, ne, ne ide to više tako stari moj!
Tvoja draga hoće život svoj.
Bilo pa prošlo, novo je došlo,
Bilo je ovako, bilo onako.
Bilo pa prošlo, novo je došlo,
Bilo je ovako, bilo onako.

I bila je lijepa kao ljetni dan.

Obrni je, obrni, kako kolo navodi!
Kako ću je obrnut, kad se ne da ni taknut!

__________________________________

Da samo nije onoga

Kako bih branio grad svog djetinjstva
grad širokih ulica i malih kuća
kad snijeg ga pokrije izgleda ko kič s razglednice
kako bih ga svim srcem branio
rijekom koja ne teče
s puškom u zubima do zadnje brane nizvodno
gdje kažu bombe najčešće padaju
kako bih branio grad svog djetinjstva
samo da nije onoga…

kako bih zubima trgao koru debelih hrastova
umatao u nju djecu promrzlu
ko svilena buba pleo nježne košuljice
hranio ih divljim plodom starih dudova
i kad ništa više ne bih mogao
kako bih legao ispred svoje gimnazije
i pustio da baš preko mene pređu prvi tenkovi
kako bih branio grad svog djetinjstva
samo da nije onoga…

__________________________________

Dva prijatelja

Dva prijatelja što se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
cijeloga života dosadnog i dugog
ne vide niko jednoga bez drugog

Dva prijatelja što se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
toliko su oni nerazdvojni bili
da su cijelome svijetu dojadili

Ali jednog dana iznenada
oni neće proći kroz svoj dio grada
na sastanak što će toga jutra biti
prvi put će jedan od njih zakasniti

I otad milijarde dana i nedjelja
neće se vidjeti ta dva prijatelja
duže od života, o mrtva će biti
dva najbolja druga ko što smo ja i ti

__________________________________

Dan kada je Richard III…

Kad se ubio
pričaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inače iza portala dočaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pričaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pričaju
tog jutra sve radnike u kazališnom bifeu
zadnjim pićem počastio
i sa smiješkom u podrume teatra otišao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ružama i oružjem
gdje je većinu dana provodio
što je zadnje pomislio kad se ubio
pričaju da je tog jutra
svu rekvizitu za večernju predstavu na mjesta složio
i sitne dugove uredno platio
i još se
tako pričaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoočnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ožujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kišu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se ničem radovao
kad se ubio
uvijek je šutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu ženu njegovao
s nikakvom plaćom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra život živio
i nikog ni za što nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog ništa nije molio
kad se ubio
samo je
tako pričaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio

__________________________________

Do posljednjeg daha

Bio je nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i školu učio,
i baš se nekako mučio da dokaže,
da ima i važnijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom očevom odjelu,
naručivao času bijelog, hladnog, mlijeka.
Vucibatina neka, htjela me tući,
znaš ono, da ti kažem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nežni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Šta je, šta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, “Do poslednjeg daha”!
Proleće u našem gradu je bilo,
kako se kaže, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u šanac ispred protine kuće.
Oko nas zbunje i neko trulo pruće,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znaš ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.
Znali smo je iz komšiluka;
Ajde, kaže, da vidim ko će dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog nečeg u zraku,
može taj svaku, ako bi htio.
A Kasim bi se, znaš ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurveštino drugare,
može te povaliti baraba svaka…
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
“Do poslednjeg daha”!
Ljeto u Slavoniji u mozak zapeče,
ne vidi se ništa od prašine…
Kasime, kaže, tako smo se, znaš,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa nećes valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladiš muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.
Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al’ zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuče,
Boga mi, iz jaja.
I sjednem tako na štangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlačicama,
a on sav obučen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaže, svako, da smo drugari,
još samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.
Bila je, znaš, u našem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj šemi
ma, ajde vraga šemi,
znaš ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.
Ime joj ne smem odati, ajde,
znaš kako je sad…
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znaš ono, ma dobro,
znaš šta ti hoću reći, jel’ da?
Al znaš šta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaže joj ovako, šeretski se nasmije,
znaš ono, kako on, j….., i kaže:
Mala… hajde, čuvaj se…
i ne izlazi suviše na zimu…
možda ćes jednom igrati na filmu!
Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znaš ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pišem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
živjeli život do poslednjeg daha.
A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu… Kasima nema više…
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije…kažu…taj puške nosio…
nekog je klinca na biciklu vozio…
nekog bosonogog dečaka….
kad ga je metak pogodio…
sunce ti kalajisano… kažu…
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prašnjavu cestu pao…
zatim se malo pridigao… i
onom decaku,
na francuskom nesto šaputao.
I jos je kazu… zadnjim snagama…
nekako naročito poravnao…
a onda… lagano…
palcem desne ruke…
preko donje usne presao…
Do poslednjeg daha, mon amee,
do poslednjeg daha.

__________________________________

Filipa Kljajića 32

Noć je u mojoj sobi
Mrak nam topi vrijeme
Modra sjeta pada mi na oči
Omamljen tobom pišem zadnji stih
Na ovoj ploči.

Nemir je moja sudbina
Ovo vrijeme usporava sate
Dodirujem ti zaspale oči
Čuvam tvoj san
Ti si zadnji stih na mojoj ploči

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

Polako odlazi noć
Tramvaj zvani čežnja
Noćni radio svira nešto lagano
Tiha gitara opet me nosi
Tebi u san….

Možda sanjaš nešto posebno
Neki film u kom smo zajedno
Sjetna, zastrašena djeca
Čuvari snova što još ne žele da se probude

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

__________________________________

Gavran

Po­đoh da se ubi­jem
re­vol­ver je do­bro na­pu­njen.
Od Be­o­gra­da na­o­va­mo
sje­ver me ši­ba
do­bro je, do­bro je.
Po­đoh da se ubi­jem
toč­no u pod­ne.
Iz­a­bi­rem
vri­je­me pro­stor i mje­sto
go­vo­ri­li su:
„Taj se ubi­ja če­sto…“
Re­vol­ver je do­bro na­pu­njen
moj auto sta­je
toč­no u pod­ne
kad mi je sun­ce nad gla­vom
pla­vom
Za­sta­jem
nad po­ljem cr­nim
i rav­nim
10 km do Su­bo­ti­ce.
Iz­a­bi­rem baš te rav­ni­ce
i gu­tam ze­mlju
cr­nu cr­vlji­vu
pše­ni­cu i še­ćer­nu re­pu.
Po­đoh da se ubi­jem
toč­no u pod­ne
ta­mo gdje na na­puš­te­no po­lje
cr­ne pti­ce
sli­je­ću da opo­mi­nju
ko ga­vra­ni iz ne­ke
dav­ne pje­sme
ko ga­vra­ni iz ne­ke
dav­ne pje­sme

__________________________________

Lucija

Ispričaću ti jednu priču, Lucija
jednostavnu, kao kad se ploča snima
Lucija, tako si krhka i mala,
kćer bi mi mogla biti
u mene je jesen uplovila
i pijano kestenje pleše pod mojim nogama
šta da se kaže – Lucija, Lucija moja dragana
u mom srcu živi jos ujed anđela
ivicom odzvanjaju glasovi umornog naroda
promrzle devojčice nude ljubav po trgovima
i žuti sneg pada raspuklim ulicama
Ines se je zvala
nedaj se generacijo moja,
šapćem u vetar što pustoši Zagreb i Beograd
podjednako
ti nemogući noćni vlakovi
dupli konjak u Subotici
i mirisi istrošenih hotela što se zavlače u kožu…
u kosu… u kosti…
zima je posvuda… dođi generacijo moja…
ljubavnice
još imam stari mornarski kaput
Lucija… nisam ti ovo pričao…
ja nikada nisam video Amsterdam
tamo se, kažu, putuje sam
beli brodovi i crne marame oko vratova devojačkih
žale mornare i ispijaju rum za brela
obično neverne ili bolje verne samo sebi
krhkim kukovima ispraćaju svoje mornare
na plovidbe dalekim morima
sa suzama u očima i obećanjima
nikada, nikada više M ruška
ili kako se već zovu te čudne Niderlanđanke
sklone avanturama, alkoholu, incestu
neverne same po sebi, a opet sebi verne
zima je posvuda – dođi generacijo moja
dođi da se zajedno grejemo
da se zajedno nedamo
nedaj se Ines – govorio sam joj
nedam se ni ja
nedaj se ni ti Lucija
nedaj svojih 16 godina
ovim godinama što kao crne ptice sleću
na našu kožu, na naše ruke, na naše oči
da nas porobe
Lucija,
samo da mi je još videti Amsterdam
Maruškin i Prelov Amsterdam
pa neka bude što biti mora!

__________________________________

Neću protiv druga svog

Evo već drugi poziv ide u rat
neki novi mladići idu u rat
i brane zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
i brane more od kopna
i kopno od mora svog…
A ja neću, neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću. neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.
Godište 72. tišina pustinja
godište 72. rodna je godina
zelenog stola orgije
ubice silnici
godište 72.
rodna je godina…
A ja neću, neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću, neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.
Godište 73. na desno ravnaj se
godište 73. ostav i vrati se
braniš zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
braniš more od kopna
i kopno od mora svog…
A ja neću, neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću, neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.

__________________________________

Nije loše a ti

Kako si Borislave
stani
ne moraš odmah
razmisli
poravnaj šal
pa rukom u džep
i iz džepa
nekoliko takvih običnih pokreta
reći će ti što da odgovoriš
Na primjer:
što te briga barabo
ne diraj u moje cvijeće
koje zalijevam
zatim se okreni u mjestu
tako da zaškripe potpetice
zaboga
uvježbali smo to godinama
kako bi im inače zaboravljali lica
Kako si Borislave
ima li što novo
u ovih nekoliko sati
koje smo svaki u sebi požderali
Jesi li napisao pjesmu
o čemu
i zašto napokon
Hajde okreni se već jednom
na peti
prije nego te upitam
nešto bitnije
zašto nemam volje
ove večeri
Popili smo svoje vino
i dovoljno dugo šutali
braća u svojoj nijemosti
Kako si Borislave
eto pitam te ponovo
dok ja sad sežem rukom u džep
pa iz džepa
i nestrpljivo čekam da kažeš
„Nije loše a ti?“
pa da se okrenemo onako na peti
da zaškripe cipele
i da im zajedno zaboravimo lica.

__________________________________

Ne budim te tek tako

Noćas je ulicama našega grada
Prolazila kočija bijela,
I bijela mećava vije
Mutan dan…

Do utajene sobe naše stare ljubavi
Trpim svoje, i tuđe što me bije,
I mrzlo mi je u srcu…
Ne treba rakije-ne grije!
Za tebe ljubavi govorim ove riječi.
Za tebe koju nosim u mozgu,
Ko užarenu kuglu djetinjstva,
Ko ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene:
Duboko ukopana školjka u kamenu.
Miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe, zbog tebe, zbog sebe.

Predlažem da saberemo naše siromaštvo
U dodir koji liječi naša srca,
U koja je rđa pala s bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći.
Ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna..
Oguli narandžu, operi lice.
Otvori se utjeho-zagrli me jako.
I probudi se dragana,
Ne budim te tek tako.

Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu,
Za tebe koja si dio mene:
Duboko ukopana školjka u kamenu,
Za tebe što u toplim rukama nosiš ruže nijeme,
I prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog Prevera,
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima …
Ne budim te tek tako.

Otvori oči ljubavi i pogledaj kroz prozor
Vani su zasijale gorčine,
Tumaraju pomrčine i studen
I bijela mećava u gradu vije
Mutan dan.
Pa i srce je počelo šumjeti: Divljak- ovdje je kvar!
Ne treba rakije-ne grije.
Dok bije u njedrima dobro nam je .
Gledaj !Nemoj da ti tražim oči
Primakni se bliže, još blize
Zagrli me ljubavi, zagrli me jako!
I probudi se već jednom,
Ne budim te tek tako.

Uzalud, uzalud, uzalud,
Uzalud je budim…
__________________________________

Orihi, orihi

Aj bile su zime, lokve u ledu.
Aj kad smo kai dica hodili u koledu.
Od Raše do Roča, od Tara do Bala,
Svaka je hiža maj dar darovala.

Aj di mi gnjište i tepla maneštra?
Kad šurlica sviri maj nidan ne spi.
Aj didova ruka tepla i meka
U ruku mi vrgla oriha tri.

Orihi, orihi po selu san teka,
Kai da san dobia nebeski dar.

Orihi, orihi mai svima san vika,
Munjen od sriće bogat kai cesar.

Aj di mi gnjište i tepla maneštra?
Kad šurlica sviri maj nidan ne spi.
Aj didova ruka tepla i meka
U ruku mi vrgla oriha tri.

Orihi, orihi po selu san teka,
Kai da san dobia nebeski dar.

Orihi, orihi svima san vika,
Munjen od sriće bogat kai cesar.

Orihi, orihi, orihi, orihi!
Orihi, orihi bogat kai cesar.

__________________________________

Odnijeli me bolje napisani

I jutros ti u očima opazih
modre tragove naših rastanaka
rublje izbijeljeno
zore nedočekane
noći neisplakane
Zaželjeh ti reći bar nešto u što se može vjerovati
al’ znam
u mome ispranom mozgu
samo su tuđe riječi
i tuđi pokreti samo
Kako da živim
ja
što sebe sve teže među tolikima prepoznajem
ODNIJELI ME BOLJE NAPISANI
Koliko sam puta za njih uzalud volio
i koliko puta zbog njih gubio
Al’ ipak kad prođeš našim gradom sjećanja
osjećam
i znam
još smo tu
još nas nisu zvijeri raznijele.

__________________________________

Opomena

Ako se uspraviš
pazi
nebo je visoko
a na geografskoj karti ima samo jedno središte
pa lijevo i desno i naprijed i nazad i gore i dolje
po volji ti
žuti krezubi pas
otkinute noge lutaš
njušiš
u sumrak svijetla velikog grada štite samoubojice
ispustiš li ovu priliku
druga se ne pruža
zato pazi
dovoljno si dugo hodao
i lijevo i desno i naprijed i nazad i gore i dolje
pa valjda znaš
ruže u nekoj tuđoj vazi žive svojim životom
a stranac mora znati zaboraviti put kojim je došao
da bi se nikad vratio
tamo
otkud nije ni otišao
zato pazi

__________________________________

Pismo iz Londona

Dođu tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.

Zatvorim oči polako, boli me sjećanje svako,
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.

Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.

Zamisljam gradove stare, ulice, trgove, ljude…
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
a’ teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostaće uvjek poneki,
Mornar Panonski.

Ponekad napišem pismo,
adresu imam u glavi,
kažu zajedno više nismo,
Drug mi, u drugoj državi!

A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne…
Na što je ovo izašlo,
Tri im matere rosne!

I tako svake noći
sjetim se pjesme tvoje,
što mi vrijedi što znam,
da samo tuge postoje…

Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakše,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo… zna se…

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostaće uvijek poneki,
Mornar Panonski.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.

__________________________________

Povratak

Ako se vratim kući,
Jednoga dana,
Ako se vratim kući,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
dugo da spavam, moja draga.

Zatvori prozor draga,
Zaključaj vrata…
Utišaj zvono draga, staroga sata
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga…

Skini mi kaput draga,
I samo šuti,
Sjedni kraj mene draga,
Došo sam kući.
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga…

Ako me pitaš draga,
Ja neću znati,
Suzama tvojim draga,
Ja neću dati,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga…

Ako se vratim kući,
Jednoga dana,
Ako se vratim kući,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam,
Moja draga…

__________________________________

Pet minuta do oktobra

Kada je vrijeme sasvim nevažno
i kada kraj nas prolaze sjene;
Kada smo jutrom umorni od dana,
i kada smo između kraja i početka;
Kada nas mnogi ne vole i lažu:
i kada se smiješimo nemajući zašto.
Kada su svjetla u gradu pogašena,
i kada se nalazimo između zla i dobra.

Onda je pet minuta do oktobra.

Kada smo hotelske račune platili u redu,
i kada smo se s Bogom davno posvađali;
Kada nam prijatelji svi okrenu leđa;
I kada se zastidimo svog duhovnog imetka.
Kad osjećamo svu blizinu groba,
i kad se sjećamo svog zla i svog dobra.

Onda je pet minuta do oktobra.

Kad si i ti kao i ja ravnodušna.
Kada smo nestalni i prevareni sasvim.
Kada nas ništa nasmijati ne može.
I kada su i pjesme davno ispjevane.
Kada smo crni ispod trule kože.
I kad je slutnja otrovna kao kobra.

Onda je pet minuta do oktobra.

Kad majčini blagoslovi nestanu u tami,
i kad nam zima pomiluje kosti.
Kad cvijeće i koprive u jednoj vazi stoje;
i kad je viski još skuplji večeras.
Kada nema riječi koje bi nas takle,
i kad smo umorni od zla i dobra.

Onda je pet minuta do oktobra.

__________________________________

Prijatelj ga kaže više ne poznaje

A jurili smo ženske nekada zajedno
i obijali kavane
nedjeljom sve do podne spavali
oblak ti ne jebem
u istom gradu rođeni u istu školu išli
zna baraba sve o meni i ja o njemu
zna što me boli i gdje sam naročito osjetljiv
na kiti sam mu pokazao veliku bradavicu
kažem
samo on to od muških zna
I sad me kao ne pozna…
Bitanga jedna obična
pizda mu materina
prije deset godina na ramenu mi ko djete plakao
kad ga je žena ostavila
Što ga ne pustih onda da se ko čovjek ubije
nikad ne bih barem saznao
kakva je kučka bio
moj prijatelj
za koga sam nekad mislio
malo je i život za njega da se da
a sad me kao ne pozna…
Ma briga me za politiku
ovaj rat je obična svinjarija
al on i ja bili smo ko brata dva
znam da je bio zarobljen
kažu da su mu i u usta pišali
u redu svi smo znali
što čine tamo oni vandali
ta svuda na svijetu ima govana
Al mi smo bili majku mu
najbolja druga dva
a sad me kao ne pozna…
Kad mu je majka umrla
ej čovječe
ko da je moja presvisla
Pili smo do besvjesti
tri noći i tri dana
znao je lupež napamet Jesenjina
sina mi jedinog krstio
iako je druge vjere bio
Ma ko je o tome onda mislio
svi smo bili dio raje
a sad me kao ne poznaje
Govori tako
pa onda najednom zašuti
Gleda kroz prozor i dugo šuti
Zatim uzdahne duboko
prođe rukom kroz kosu
čini se da bi rekao nešto
nešto i o sebi
Odmahne samo rukom
upali novu cigaretu
i otpuhne u oblaku dima:
a sad me kao ne pozna…

__________________________________

Razbijač šaltera

Sinoć sam se napio,
Kao svinja, kaže se…
Od stubišta do kupaone
Polupao sam sve šaltere,
To mi je inače specijalnost.
To niko ne umije kao ja,
Razbijač šaltera…
Rekla mi je “da Bog da te struja ubila” ,
I još mi je rekla da sam zadnja vucibatina,
I da me takvog ne treba…
Mila je bila moja gospođa
Dok mi je to govorila,
I haljina se malo rastvorila,
K’o da me mami…
Laže da me ne voli pijana…
…tada razbijam najbolje…
Moja gospoža nikad ne pije,
Kaže da vino ubija.
Mene neće ni rakija, šapćem joj
Dok je dahom opijam…
Eh kad bi znala moja gospođa
Da ja to sve zbog Don Huana,
Ona mi je žene sve,
A struja,
Grom što ubija…

__________________________________

Rastanak

Još noćas draga budi tu kraj mene ti,
U našoj sobi, sećanje nek izgori.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga
Nježnost stara govori,
To traže luku
Mojih snova brodovi.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga Don Kihot živi u meni,
Još samo noćas.
Zablude smješne i ovaj vjetar pijani,
Još samo noćas.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Još noćas draga tuga tužno miriše,
Još samo noćas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Još samo noćas.
Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Sokol te nije volio.
Svu noć je padala kiša i
Drveni pod je skripao
dok sam se spremao za put.
Taksi je čekao pred vratima i
Telefon je počeo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.
Još noćas draga ja gledam svijetla ovog grada,
Još noćas draga, putujemo mrak i ja,
Samo jos noćas,
Mrak i ja.
Pismo iz Londona
Dođu tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.
Zatvorim oči polako, boli me sjećanje svako,
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.
Zamišljam gradove stare, ulice, trgove, ljude…
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al’ teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvjek poneki,
Mornar Panonski.
Ponekad napišem pismo,
adresu imam u glavi,
kažu zajedno više nismo,
Drug mi, u drugoj drzavi!
A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne….
Na što je ovo izašlo, tri im matere rosne!
I tako svake noći sjetim se pjesme tvoje,
što mi vrijedi što znam,
da samo tuge postoje…
Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakše,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo… zna se…
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvijek poneki,
Mornar Panonski.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al’ teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.

__________________________________

Sto puta preko mene

Ona sjedi
sto puta preko mene
i smješi mi se
ili mi se smije
ta djevojka sa očima koje pripisujem toplini detinjstva
ona pije pivo
i dražesno cijuče beštija mala
promukla od prošle noći
nemarno crnilo topi joj se s oka
uplašena sipa
drhtulja pogana
ona se pridiže i naginje preko šanka
odveć smiono
otpuhuje kolutove dima
ona je parna lokomotiva
tračnice su naši ukršteni pogledi
htio bih je tu pred svima
lijeva oko vrata desna oko pasa
volio bih miris vazelina na njenim usnama
i uopće volio bih
ona miriše na ko junferica
a znam da to nije
već smo se jednom jebali na nekoj kamenoj plaži
pokazivala je tragove na leđima
ona je beštija koja voli polako
poslije se kikoće i kaže da sam najbolji
mora da joj se dopadam
već treći put oblizuje usne
palaca jezikom
pa šapuće nešto mladiću do sebe
slomiću joj kičmu slijedeći put
na plaži
izabrat ću najoštrije kamenje
kurvica mala
ona to dobro zna
ona je slatka beštija
neman mora
sipa drhtulja
ona u stvari uopće ne postoji
ona je noćas utvara
i dok ispisujem ove riječi
zabrinuto na kraju dodajem i ovo:
pogađa li ova djevojka
sto preko puta mene
ijednu od mojih nemirnih misli
i smiješi li se
ili mi se smije.

__________________________________

Slovenska

Piše mi majka iz Beograda,
Brine se, kako mi je,

Oni su kaže u redu,

Pitaju kako sam ja?

U mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Polako učim slovenski.

Pišu mi djeca iz Zagreba,
Brinem se kako im je,

Oni su kaže u redu,
Pitaju, kako sam ja.

U mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Polako učim slovenski.

Ponekad popijem piće
s predsjednikom Republike
Pita, kako mi je,
Ne brini, kažem, sve je u redu,
Igram svoju predstavu.

Jer u mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Polako učim slovenski.

Stanujem u Ljubljani,
Ekskluzivan kraj,
Industrijska zona, Fužine,
Sretnem neke zemljake,
Pitam ih, kako je?

Ne brini majstore, gura se,
Djeca idu u škole,
Polako uče slovenski,
Polako uče slovenski.

Jer u mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Po časi učim se slovensko.

Kaj ti je deklica,
Za kaj si žalosna?
Kaj mi je, nič mi ni,
Srce me boli…

__________________________________

Slika

Na zidu slika: stol, igračke,
nekoliko jabuka
i prazan tanjur.

Jabuke se kotrljaju,
padaju u vrt,
uspinju se na stablo
i ponovo rastu.

Prozor je otvoren,
noć kao kiša
kaplje u prazan tanjur.

Za stolom sjedi dijete,
promatra me
i skriva ruke
iza jastuka.

Plaši se,
ne prepoznaje me,
mislim da me ne voli.

Jedno je oko plavo,
drugo sivo.

- Što si učinio od mog života?
reče dijete, a usta mu zatvorena.
- Ne znam, odgovorih, oprosti,
ne sjećam se,
zaboravio sam.
Mislio sam da je to moj život.

__________________________________

Tijelo žene

Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos …
(Pablo Neruda)

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.
__________________________________

Već sam ti pričao to

Da li znaš, i ja sam nekada imao grad, ulice…
draga lica u dvorištu… pod kestenom stol…
nekada…
prašnjava slika i cesta od sna… curice…
drugova pjesma… u duši se budi djetinjstvo…
zamisli… miriše lipa… i ljeto je tu…
kasnije snijegovi…
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu…
pričam ti… imao sam druga ko brata ja…
sada pustinja…
čežnjiva pisma… Pacifik od tuge i sjećanja…
kažu sudbina…
ta kurva bol ime mora imati… i razlozi…
milion priča, al’ svaka vodi samo do pustoši…
pitam da li znaš…
a znam da ne znaš niti ćeš ikada shvatiti…
a i zašto bi…
oprosti, to gorka tečnost iz mene gluposti govori…
nije nostalgija…
ta je romantično, nevino čedo, spram ovih stanja…
neću da spominjem, rat i užase,
politiku, i slična sranja…
neću da ponavljam… pravda ne postoji…
ta to je jasno bar…
hoću da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam… curi noć…
svaka je mala vječnost za mene.
da, znam, moraš poć,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube…
pitam, da li znaš i ja sam nekada imao grad, ulice…
draga lica u dvorištu… pod kestenom stol…
ah, već sam ti pričao to.

__________________________________

Zaboravi

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
“Nikada neću zaboraviti”.
Molim te zaboravi…

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.

Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali… imali…
Zato… Zaboravi.

Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je već. dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.

I znam da možda i boli… ali pokušaj,
Molim te, pokusaj… zaboravi!

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.
__________________________________

Five Minutes Till October

When time is completely irrelevant
and when shadows pass us by;
When, in the morning, we’re tired of the day,
and when we’re in between the end and the beginning;
When many people don’t like us and when they lie:
and we smile without a reason.
When the lights in the city are turned off,
and when we are in between evil and good.

Then it’s five minutes till October.

When we’ve settled our hotel bills,
and when we’ve, long ago, alienated with God;
When all our friends turn their back on us;
And we get ashamed of our spiritual property.
When we feel full closeness of grave,
and when we remember all evil and all good.

Then it’s five minutes till October.

When you are, same as me, indifferent.
When we’re unstable and completely deceived.
When nothing can make us laugh.
And when even all the songs have long ago been sung.
When we are black under rotten skin.
And when foreboding is as poisonous as cobra.

Then it’s five minutes till October.

When mother’s blessings disappear in the dark,
and when winter caresses our bones.
When flowers and nettles are kept in the same vase;
and when whiskey is even more expensive tonight.
When there are no words that could reach us,
and when we are tired of evil and good.

Then it’s five minutes till October.

Pet minuta do oktobra, Rade Šerbedžija

Ništa nije od nas ostalo osim dvoje odrasle djece, koja nas svojim životima uvjeravaju da sve to nije bio tek san ili privid. (Rade Šerbedžija)

AUDIO

Zimska ljubavna pjesma

Vremeplov

Dan kada je Richard  III

Na ružičastom papiru

Ne budim te tako

Noću

Razbijač šaltera

Snijeg

Zaboravi

Do posljednjeg daha

Lucija