Rainer Maria Rilke

Rainer   Maria,   austrijsko-njemački   pjesnik;( 4. XII 1875. u Pragu, u. 29. XII 1926. u Val-Montu kod Montreuxa). Nakon djetinjstva provedenog u Pragu otac ga šalje u vojnu školu, koju je napustio. Studira povijest  umjetnosti,  književnost  i  filozofiju  u  Pragu, Munchenu i Berlinu. Luta Evropom i Afrikom, te se tako nalazio u Italiji, Rusiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, sjev. Africi, Španjolskoj, u Devinu na Jadranu i Švicarskoj. Rilkeova lirika,koja predstavlja završetak evr.  dekadencije,  a  početak poezije biti (njem. Wesenspoesie), ima svoja tri jasna razvojna stupnja, tri razdoblja, od kojih je svako u znaku različite klime i različitih utjecaja. U prvom razdoblju, od 1900. do 1906. njegovim pjesmama posve nedostaju oštri obrisi.   Ljudi, krajolici i  predmeti kao da tonu u sutonskim ugođajima na pozadini zavičajnog Praga, a onda se to sve više stapa s elementima iz kult. Područja Rusije, Italije, Skandinavije i Pariza  (Rane pjesme — Die frtihen  Gedichte,  1902; Knjiga slika — Buch der Bilder,  1902;   Časoslov — Das Stundenbiich, .1906). I dok se u početku   jasno osjećaju tonovi Liliencrona i lirike  ugođaja,   poslije  je   sve  manje   impresionističke razlivenosti, jer mu izraz (pod utjecajem Rodina kojem je bio osobni tajnik), dobiva stanovitu oštrinu i čvrstoću,postaje »jasan, čil i providan« (Soneti Orfeju — Sonette an Orpheus). R. Nastoji riječima ostvariti ono što kipar ostvaruje mramorom — da vanjskoj stvarnosti predmeta doda unutarnju. Drugo razdoblje, od 1906. do 1910 (Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Christopha Rilkea — Die Weise von Liebe und Tod des (‘ornets Christoph Rilke, 1907; Nove pjesme — Neue Gedichte, 1907—08; Zapisi Maltea Lquridsa Briggea — Die Aufzeichmmgen des Malte Laurids Brigge, 1910) sadržava u liku M. L. Briggea,njegovu proznu parabolu o izgubljenom  sinu koja je primijenjena na novo stanje, s pomoću metamorfoza i tajni  djetinjstva,  ljubavi   i   smrti.  Treće  je  razdoblje Devinskih elegija (l)nincser Illegien, 1923), koje obuhvaća desetak godina, koliko je s prekidima trajao njegov rad na tome njegovu posljednjem i najboljem djelu. — Rilkeova lirika, morbidna i sjetna, ugođaja sumračnih i samrtničkih, nameće se jedinstvenim slikama i bogatim  glazb. Oblicima. Kako teži obuhvatili i neobuhvatljivo, iskazati i neiskazivo — misli su mu često magične i neuhvatljive. Kompleksna ličnost, povučena u sebe i preosjetljiva, snob koji snuje o svojim imaginarnim plemenitim precima,R. Je izraz jednog doba u prijelomu i svijeta na razmeđu Istoka i Zapada, posebne mješavine slavenskog i germanskog. Prvi između velike trojice novije njem. Lirike (uz Stefana Georgea i l luga von Hofmannsthala), nenadmašeni majstor stiha, on je izvršio snažan utjecaj na modernu evr. Liriku. Prevodio je s francuskog, talijanskog i engleskog (Andre Gide, Paul Valerv, Mallarme, Verlaine, Petrarca, Michelangelo, Hlisabeth Barret-Browning).
 

 

Arhajski torzo
Dodirne dušu skoro svaka stvar
Druga elegija
Ja živim u krugovima koji se šire
Jesenji dan
Jesen
Ljubavna pjesma
Ozbiljan čas
Ostavljen na planinama srca
Pjesnikova smrt
Pjesma kipa
Pont du carrpusel
Preokret
Reči za uspavanku
Samoća
Sudbina jedne žene
Španska igračica
Uspavanka
Uvodna pesma
Vrteška
Završna pjesma

________________________________

Arhajski torzo

Anđele! Da ima mjesto, nama nepoznato, i da tamo
na neiskazanom sagu ljubavnici, koji ovdje
ne dosegnu nikad umjeća, pokažu smjele
visoke figure poletnoga srca,
svoje tornjeve naslade, svoje
ljestve što odavna su tek same o sebe oslonjene,
gdje nikada ne bješe tla, zaljuljane, -i da umiju to,
okruženi gledaocima, nebrojenim nijemim mrtvacima:
Bi li oni bacili tad posljednje svoje, uvijek ušteđene,
uvijek skrivene, nama nepoznate, vječito
važeće novčiće sreće pred par
koji se napokon zaista smiješi na umirenu
sagu?

________________________________

Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste. 

________________________________

Druga elegija

Svaki je anđeo strašan. Pa ipak, jao meni,
obratim li se vama, malne smrtonosne ptice duše,
znajući za vas. Gdje li su dani Tobijini
 kad jedan od najsjajnijih stade na jednostavna kućna vrata,
malko preodjeven za put i ne više prepastan;
(mladić u radoznalu pogledu drugoga mladića).
A sada, kad bi arkanđeo, pogibeljni,sa zvijezdama
tek jednom zakoračio ovamo:
usprenutim otkucajima vlastito bi nas srce utuklo. Tko ste?

Râna savršenstva , vi miljenici stvaranja,
Grebeni gorski, praskozorni Vrhunci
sveg stvorenog,- pelud rascvalog božanstva,
Zglobovi svijetlosti. Hodnici, Stubišta,Prijestolja,
Prostori od nebitnosti, Štitovi od naslade, Meteži
burno ushićena čuvstva i odjednom, pojedinačno,
Zrcala: koja vlastitu odstrujalu ljepotu
ponovno crpu u vlastito lice.

Jer, kad osjećamo, mi hlapimo; ah, izdišemo
i biće svoje gubimo; od žara do žara
sve slabije mirišemo. Kaže li nam netko:
da, prodireš mi u krv, ova soba, proljeće
ispunjaju se tobom…Zaludu, ne može nas on zadržat,
iščezavamo u njemu i oko njega. A one koji su lijepi,
tko da njih zadrži? Bez prestanka stoji im na licu
sjaj i raspada se. Ko rosa s rane trave
hlapi naše sa nas, ko toplota sa vruća
jela. O, kamo, smiješku? O, poglede:
novi, topli val srca koje izmičeš:
jao meni: mi to ipak jesmo. Nema li svemir
u kojem se rasčlanjujemo okus po nama? Ne hvataju li anđeli
zaista, tek svoje, što je od njih odstrujalo,
il gdjekad, ko zabunom, i nešto malo
našeg bića? Nismo li u njihove crte
bar toliko umješani kao Nejasno u lica
trudnica? A oni to ne zamjećuju u vrtlogu
svog povratka k sebi. (Kako bi i mogli.)

Kad bi to razumjeli, ljubavnici bi mogli na noćnom zraku
čudesno govoriti. Jer čini se da nas sve
zatajuje. Gle, stabla jesu; kuće
u kojima stanujemo postoje još. Jedino mi
prolazimo pored svega poput zračne izmjene.
I sve je složno u tom da nas prešuti, napola ko
sramotu možda, napola ko neizrecivu nadu.

Ljubavnici, vas, koji jednom ste u drugom dostatni,
vas o nama pitam. Vi se dohvaćate. Imate li dokaza?
Vidite, meni se događa da mi ruke bivaju svjesne
jedna druge, ili da se moje istrošeno lice
u njima štedi. To mi daje nešto
osjećaja. Ali tko bi se zato usudio i biti?
Vi pak, što rastete jedno u ushitu drugog
dok on vas svladan ne zamoli:
ne više; vi što međ rukama bogatiji postajete ko vinorodne godine;
vi što pokatkad propadate samo zato jer drugi
posve prevladava: vas pitam o nama. Znadem,
tako se blaženo dodirujete, jer milovanje zadržava,
jer ne isčezava mjesto što ga, nježni
pokrivate; jer ispod tog ćutite
čisto trajanje. Tako obećavate sebi gotovo vječnost
od zagrljaja. Ipak, kad izdržavate užas
 prvih pogleda i čežnju na prozoru
i prvi zajednički hod jedanput kroz vrt:
ljubavnici, jeste li to još tada? Kad jedno se drugom
k ustima dižete i prinosite: napitak napitku:
o, kako tad onaj što pije izmiče čudno tom činu.

Nije li vas na atičkim stelama začudio oprez
ljudskih kretanja? Ne bijahu li ljubav i rastanak
tako lagano položeni na ramena, ko da su iz drukčije
tvari počinjeni negoli u nas? Sjetite se ruku
kako počivaju bez pritiska , premda u trupu stoji snaga.
Svladavajuć sebe, time su znali: dovde smo,
to je naše da se tako dodirujemo; snažnije
bozi nas tlače. Al to je pitanje bogova.

O, kad bismo našli i mi nešto čisto, suzdržano, usko
ljudsko, neki naš pojas plodne zemlje
između rijeke i stjenja. Jer srce naše
premašuje još kao i njih. A ne možemo ga više
pogledom slijediti u slikama što ga smiruju, niti u
božanskim tijelima gdje, premda veće, biva umjereno.

________________________________

Ja živim u krugovima koji se šire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

________________________________

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Tko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

________________________________

Jesen

Lišće pada, pada iz daljina,
kao da vrtovi nebesa venu;
svo lišće pada uz gestu niječnu.

I teška zemlja pada noću
iz svih zvijezda u samoću.

Svi mi padamo. I moja ruka pada.
Pogledaj druge: pad je u svima.

Pa ipak postoji Jedan na nebesima
koji blagom rukom svakim padom vlada.

________________________________

Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

________________________________

Ozbiljan čas

Tko sada plače negdje u svijetu,
bez razloga plače negdje u svijetu,
nada mnom plače.

Tko se sad smije negdje u noći,
bez razloga smije negdje u noći,
meni se smije.

Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.

Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.

________________________________

Ostavljen na planinama srca

Ostavljen na planinama srca
Gle, u daljini sićušno, gle:
posljednje naselje riječi, a još više,
ali i on majušan, posljednji
zaselak osjećanja. Prepoznaješ li ga?
Ostavljen na planinama srca. Kamen
pod rukama. Jest, tu cvjeta ponešto;
iz nijeme litice cvjeta raspjevan korov
koji ni o čem ne zna. Ali onaj ko zna?
Ah, onaj što poče da zna, pa sad ćuti,
ostavljen na planinama srca.
Jest, tu se kreće ponešto, nenačete svijesti,
kreće poneka bezbjedna životinja s planine,
ide, zastaje. I velika zaštićena ptica
kruži oko čistog protivljenja vrhova.
Ali nezaštićen, ovdje na planini srca.

________________________________

Pjesnikova smrt

On ležao je. Obraz mu je bio
odbojan, blijed na strmim jastucima,
svijet otkad i svijest što se o njem ima,
preoteta osjetilima,
bešćutnoj pade godini u dio.

A znanci nisu imali na umu
koliko Jedno bješe on sa svime;
jer sve: taj ponor, ova polja s njime
i vode ovo lice bili su mu.

O lice mu je bila sva daljina
što ni sad još napustila ga nije;
a maska koja turobno mu mrije
otvorena je, nježna ko nutrina
nekoga voća što na zraku gnjije.

________________________________ 

Pjesma kipa

Tko je taj, koji me ljubi toliko,
da za moj će život svoj život ugasit?
Ako se tko iz ljubavi same
u moru utopi za me,
u život iz kamena mene će spasit.

Ja žudim, da tijelom poteče mi krv,
jer kamen je samo kamen.
Ja čekam i čeznem u hladnoj samoći.
Zar ne može nitko smjelosti smoći,
da život mi vrati i plamen?

A kad mi tko život jedanputa vrati,
što zamamno sja se i zlati…

onda ću plakat,
plakat ću sama,
što nisam vise kip od kama.
Jer, šta će mi krv, što vri poput vina,
kad ne mogu dozvat iz morskih dubina
svog ljubljenog, jedinog moga.

________________________________

Pont du carrpusel

Taj slijepac, koji tu na mostu stoji,
siv kao davnoga carstva međaš kamen
možda je ona točka uvijek ista
okolo koje sve zviježđe kreće,
za tisućljećem kruži tisućljeće.
Jer sve oko njega luta, teče, blista.

Pravednik on je postojan i stamen,
stalan u slici svijeta, što se mijenja,
tajanstven ulaz u podzemni svijet
kod jednog površnog pokoljenja.

________________________________ 

Preokret

Dugo je on sve to
mučno prisvajao gledanjem.
Zvezde na kolena padahu
obrvane njegovim pogledom.
Il’ bi sagledao klečeći
a miris bi njegove usrdnosti
kao blagi umor padao
na kakvo božansko biće, koje bi mu se
onda
osmehnulo, u snu.

Kule je tako gledao
da su trnule od straha:
opet ih uvis zidajući, najednom!
Ali često bi predeo, otežao od dana,
pokojem
strujao u njegovo tiho opažanje, uveče.

Životinje su smireno stupale
u otvoreni pogled, pasući,
a zasužnjeni su lavovi
zurili unutra kao u nepojamnu slobodu;

ptice su proletale kroz njegovu duševnost; cveće se
ogledalo u njemu,
krupno, kao u deci.

A kad se rašču da ima jedan što gleda,
to dirnu i bića koja su manje
i nepouzdanije vidljiva,
dirnu žene.
Otkada gleda?
Otkada već, lišavajući se u duši,
preklinjući sa dna pogleda?

Kuda bi on, koji večito čeka, sedeo u
tuđini;
a rasejano odvraćena soba u
prenoćištu
mrgodno bila oko njega,
i u izbegavanom ogledalu
ponovo soba,
i kasnije, sa postelje mučeničke,
ponovo:
tad bi se u vazduhu većalo,
neshvatljivo većalo
o njegovom osetljivom srcu,
o njegovom srcu što kroz bolno zasuto telo
ipak oseća,
većalo bi se i presudilo:
da on ljubavi nema.

(I bilo bi mu uskraćeno
ma koje novo posvećenje.)

Jer vidiš li, gledanju ima granica,
i sve sagledaniji svet
ište da raste u ljubavi.

Završeno je delo očiju,
vrši sada delo srca
na slikama u sebi, zarobljenim; jer ti
si ih
savladao: ali sada ih ne znašs.
Pogledaj, unutrašnji čoveče, svoju
unutarnju devojku,
nju, izvojštenu
iz hiljada priroda, ovo
tek izvojšteno samo, a dosad
još nedovoljno stvorenje.

________________________________

Reči i za uspavanku

Hteo bih nekog da uspavam,
kraj nekog da bdijem bih ja.
Tebe bih da mazim, uljuljkavam,
da te pratim u san, iz sna.
Hteo bih u kući da jedini znam:
noć beše hladna i zla.
I hteo bih da se slušanju dam,
slušanje tebe, sveta, tla.
Dožive kroz noć šalje sat,
vreme se providi do dna.
Još: dole po kog neznanca bat,
i lavež neznanog psa.
Zatim-tišina. Oči bih tada
široko prostro vrh tvog sna,
da nežno te drže, i puste kada
u mraku se pokrene šta

________________________________ 

Samoća

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

________________________________ 

Sudbina jedne žene

Kad neki kralj na lovu prima
u ruke čašu, koju god, da pije,-
i nakon toga onaj, tko je ima
nju sprema, čuva kao da je nije:

I udes tako možda neku sretne,
također žedan, možda nje se maši,
i onda malen život, odveć strašiv
da razbije je, na stranu je metne

i postavi u turobnu vitrinu,
u kojoj svoje dragocjene stvari
il one, koje smatra takvim, krije.

Tu stoji tuđa, propala u tminu,
i biva slijepa, i naprosto stari
i više vrijedna nije, rijetka nije.

________________________________ 

Španska igračica

Kao što bela sumporača stane
u ruci već da na sve strane baca
jezićke trperave pre no plane – :
tako sred tesnog kruga gledalaca
iz igre njene još nezahuktane
roj svetlih iskri najpre zapalaca.

I tad se naglo sva u plamen prospe.

Pogledom jednim pali svoje kose,
pa najedanput smelo zaošija
haljinu svu u ludog ognja huk,
iz kojeg pruža ruke poput zmija,
gole i budne, uz klepetav zvuk.

A tad: ko da joj vatra seknu, ona
pribra je sasvim i odbaci svu
oholim gestom, gorda, osiona,
gledajuć kako besni još na tlu,
plaminja još i neće da se preda -.
No potom diže pobednički lice
i ukrug milo pozadravljajuć gleda,
pa sitnim čvrstim stopalima nju
gazi i gasi nemilice.
________________________________ 

Uspavanka

Kada izgubim te ja,
da li ćeš bez mene moći
da spiš: bez lipe što u noći
šumori vrh tvoga sna?

Bez mojih reči što se roje
gotovo kao trepavice
na tvoje grudi, na tvoje lice,
i na čelo telo tvoje?

Bez mene, da te najzad tu
ostavim sasvim samu,
ko vrt kroz čiju struji tamu
miris plodova koji zru?

________________________________ 

Uvodna pesma

Ma ko ti bio: kroči u predvečerje
iz sobe svoje, gde znaš svaki kut;
ma ko ti bio: poslednja uz put
tvoja je kuća, a iza nje: bezmerje.
Pogledom svojim, koji se koleba
da napusti tvog starog praga rub,
digni polako jedan crni dub
i postavi ga ispred neba.
I tako svet ćeš ustrojiti svoj.
Golem, ko reč što sazreva u svemu.
A kada voljom shvatiš smis’o njemu,
ostaviće ga nežno pogled tvoj…

________________________________ 

Vrteška

(Jardin du Luxembourg)

C krovom i senkom njegovom se vrti
čopor šarenih konja što se gone
trenutak jedan, svi iz zemlje one
koja toliko okleva pre smrti.
Nekih u kola upregnutih ima,
al’ je u sviju izraz srčan sav.
Jedan je crven namrgođen lav
i katkad jedan beli slon sa njima.

Čak i jelena jednog eno – pravom
jelenu šumskom sličan je po svemu,
samo što nosi sedlo, i na njemu
jednu malenu devojku u plavom.

Za njom, odeven u belo odelo,
jaše na lavu dečačić, u stravi,
dok zube lav pokazuje i ždrelo.

I katkad se beli slon pojavi.

Promiču vedre devojke nekamo,
već nepristale skoro igri toj;
usred ludoga leta one svoj
podižu pogled, nekuda, ovamo -

I katkad se beli slon pojavi.

I sve to ide, okončanju žuri
vrti se, kruži, a bez cilja svog.
Poneki pramen, crven, zelen, suri,
jedva započet profil lica kog.
I katkad osmeh, ovamo obraćen,
blažen i bleštav i uludo straćen
sred zadihanog slepog kola tog.

________________________________ 

Završna pjesma

Smrt je velika.
Mi pripadamo njoj
i onda kad je veseo naš glas.
I kada nam se čini da smo
usred života, ona smjelo svoj
tužni i plačni diže poj
usred nas.

________________________________

Herbsttag

Herr: Es ist Zeit. Der Sommer war sehr groß.
Leg deinen Schatten auf die Sonnenuhren,
und auf den Fluren laß die Winde los.

Befiehl den letzten Früchten voll zu sein;
gib ihnen noch zwei südlichere Tage,
dränge sie zur Vollendung hin und jage
die letzte Süße in den schweren Wein.

Wer jetzt kein Haus hat, baut sich keines mehr.
Wer jetzt allein ist, wird es lange bleiben,
wird wachen, lesen, lange Briefe schreiben
und wird in den Alleen hin und her
unruhig wandern, wenn die Blätter treiben.

Jesenji dan, Rainer Maria Rilke

“Mudre izreke se, nažalost, pišu za druge, a veoma rijetko za sebe.” (Rainer Maria Rilke)

 

AUDIO

Liebeslied

Herbsttag

Herbst

Der Panther