Skender Kulenović

Skender Kulenović, rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, umro je 1978. godine. Kulenović je u rodnom Petrovcu završio osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice, prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao spoljni učenik završio Jezuitsku gimnaziju, a već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta “Ocvale primule”. Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Kulenović je sarađivao s brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (“Bosanski udarnik”, “Glas” i “Oslobođenje”). Odmah poslije rata je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje “Pregled”, “Književne novine” i “Novu misao”. Jedno vrijeme je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru te urednik u beogradskoj “Prosveti”. Zbog svog velikog književnog doprinosa izabran je 16. decembra 1965. godine za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 21. marta 1974. za njenog redovnog člana. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu. Kulenović je ostao poznat kao veliki stvaralac, koji je pisao pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče i romane. Najvažnija njegova djela su: “Stojanka majka Knežopoljka” (1945.), “Djelidba” (1947.), “Ševa” (1952.), “Soneti” (1968.), “Divanhana” (1972.), “Gromovo đule” (1975.) i druge.Glasoviti Kulenovićev jezik su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi. U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jeste teška riječ maternjeg jezika.

 

Čuda
Noturno
Na pravi put sam  ti, majko, izaš´o
Nad mrtvom majkom svojom
Ocvale primule
Oračeve duge
Ponornica
Pratnja
Pisma
Rusa pjesma
Stećak
Stojanka majka Knešpoljka
Šetnja
Za Stari most u Mostaru

 
_______________________________ 

Čuda

Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu glađu se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s češljem rakita.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spašen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe obličje krasa.
Zrno do zrna se stišćem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan sunčani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oči rode.
U mračnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saća.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrašću mijene,
u praroditeljku čuda, u prakap bremenu vrača.

_______________________________  

Noturno

Lud, satir bluda te je noći njakao,
to začeše me u krvožeđi čula.
I najprije srećna pomrčina tmula,
a onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednačini jecali
roditelji moje nerođene volje,
crni konsilijum, okrećući šolje,
đavoli neki o meni su vijećali.

I smisliše mene iz moje amebe,
a ja se grčih za nekoga sebe -
vijeće se samo s tihim O-HO zgledalo.

I evo, noćas, u mraku žutih svijeća,
crni konsilij o meni opet vijeća -
ćuteć mi tura pred lice ogledalo.

_______________________________  

Na pravi put sam  ti, majko, izaš´o

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k’o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Koliko je duga zima bila….”

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila”- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hasis tupim moždinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci očinji,
ja,vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
- kućni hajduci vukodlaci -
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva,kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj izađem…

_______________________________  

Nad mrtvom majkom svojom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

_______________________________

Ocvale primule

I
To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Skrivene i nježne, za suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznuća s dolaskom vrelina.
Kao da su mrtve. Ali one ćute
u srcima žutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svježina,
al primule meke i titrave šute.
U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u časkama bijelim procvalih ponoći,
zaplakaše oči skrivenih primula:
u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetiše da će skoro proći
i da će ih nekud odvest vreli juni.
II
Osjetiše dragost mekih milovanja,
ali kćerke žute napuštene cvatu.
Željele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast nečijih dlana ćutjeći na cvatu.
Nališe se oči žutine i sjanja.
Svaka skriva dušu titranjima stkatu
i u zavjetarja žutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.
Neko s brijega slazi. Osoja miruše.
Čekaju ga pune rascvalih čeznuća
s čevrmama tankim prežutoga zlata.
To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane čeznjom vrućeg povinuća
njih opaja miris iz njegove duše.
III
Mislile su pomrijet kada gizdav stiže,
i zasjaše časke jagorčika jarih.
On snažno miriše, iskri se i žari
i, niz tkiva noći, sve niže i niže
nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže
i  žitkoga soka što ga vračar stari
za primule žute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se diže.
S vlaću bijelog sunca u dnu žute čaške,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
čekaju ga da se opet mrtav spusti.
A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praške
na njih što mu s daha strepe prestravljene.
IV
O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otišlo gdje i sad možda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
što raskriše čaške s prsta ti i peta.
I, sad, kada ćutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teške dlane vrele,
i kad žitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toči sokovine zrele,
na dnu svih sazrenja, niz ječmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:
niz snijeg što ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko teče u primule žute.
V
I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz ječmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim čeznjom jedrih žetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.
Žita su visoka, plava i preplava.
Niz međe mirišu sunca ivančica.
O ocvale kćerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vaših klica.
da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duše,
sad bih imo brata da uz mene luta
niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.
_______________________________  

Oračeve duge

Orem kamenbrazdu, dugu preko smrti
i kao kiša sigurnu.
Dok – plug ispustih i iz malog mu raspona ručica
pogledah
u ogromnost azurnu:
Izvila se , mjera nebu, od kolijevke suncu do grobnice,
duga.
(Služim još kod duga, vučem im kišu, za iskru
spektra, kao vjerni sluga.)

Nikad mi se nebom išetala nije ovako vitka,
i ovakve čelenke,
i kao carica neba povela je dvorkinje dvije,
dvije duge – sjenke.
Zašto je došla? Sumnje da mi otjera? trijumf oranja
prikaže? blagoslovi me rosom
svih sedam boja?
il da se gašenjem njenim osvjedočim kako je zaludna
i čežnja mog znoja?

Avaj, već njen se vijenac od spomenka, nevena, od nara
i lovora,
kao od pahulja topi.
Dok najzad joj more azura, sad moram da vjerujem,
i posljednju iskru popi.
U tamu mi pamćenja predje, ono je sada
sjaj.

I predje u znoj mi na trepavicama. Naoštrih plug i
nastavih
brazdu tvrde kore.
Da orem do rasapa pluga, do posljednjih sjedina,
do posljednje mi zore.
A slutim, crna duga već ide, u crnom spektru mi nosi
kraj.

_______________________________  

Ponornica

Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.
Al’ grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
a korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka.
I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al, žile me izvora nađu i dosrče korijenje.
I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
u loznice cvjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
i slušam, u gluhoj mi školjci, mračni muk svojih škrapa.

_______________________________  

Pratnja

Ona! Da malo te otpratim ( i pitam se: čemu?)
Drvored osniježen. Ugledamo davni cvijet bagrema.
Na besmislu jezika držimo istu temu.
Gazimo asfaltom-oblakom – ni njega ko da nema.

Svrdlamo u sebi kamen, sve tvrdji: krivnjom čijom?
Prebacujemo ga ćutke sa grudi na grudi.
Izmislimo sudbinu i nazovemo je zmijom.
Za razlaz su nam krivi i ovi u šetnji ljudi.

Ne ide nam se kući, sporiji smo od puža,
da bi nam ulica rastanka bila što dalja, što duža.
Pred izlog stanemo. Mrtvom, zabliješti nam svilom.

Uhodom oka provjerimo snijeg pudera i sjedina.
Najzad smo evo jedno, jedini i jedina !
Krenemo. Nema nas, i ko da nas nije ni bilo.

_______________________________  

Pisma

Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.
Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema
budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.

Kažem, pa otvorim, i opet u me zrene,
ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
pisma što neće stići čita paučina.

Ruka tad zatvori sanduk – to škrine ključ bez ruke.
Oči još okrznu ime – to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema me više,

i da se to svakog jutra napravim od žbuke.
Ničega više nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše.

_______________________________  

Rusa pjesma

Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il da iscvateš u nebo – da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.

Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica -
ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja.
Sumo sa stablima jeke, sa lišćem od slavuja,
crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,

ne izlazi, jezerko, u riječ – u mjesečeve čini,
šumo od biglisa, zamri, u harfi-paučini,
ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi:

Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,
i ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi.
_______________________________  

Stećak

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje – dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.

_______________________________  

Stojanka majka Knešpoljka

Sva tri ste mi na sisi ćapćala – joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! -
sve trojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
sve trojici sam prala jutarnje tople pelene …
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane-Đurđevdane,
joj, Mrđane-Mitrovdane,
joj, Mlađene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
već petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima čepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoć cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
hoće majka da vas izljubi ledene:
Zasuči rukav, Srđane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež – mrka kupina!
Zavrni, sine Mrđane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!…
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junačkom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas plaču
vode mlječaničke,
ili gračaničke,
ili moštaničke,
ili vas rastaču
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubičke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo jučeranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosačke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
čeka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?
 
A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
čekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice…
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja
vi ćete Stojanki majci oprostiti
što će vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!…
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišće
sunčano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pčele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele
pa glavom o zatvorena vrata tuče
i beuče,
ko u grobu…
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li će ove godine kositi?
Ko li će djevojke prositi?
Ko li će rakije peći?
Ko li će slanine sjeći?
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Srđana,
moga Mrđana,
moga Mlađena? …
Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mlađena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se čuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!…
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu – ko u tvom gnijezdu -
jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa ćutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? …
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!”
I ne vidim od rose očinje,
već samo čujem: uka počinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, -
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrće Srđana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namiče Mrđana!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu,
što dječiju,
(i kraviju,
i ovčiju!)
po zbjegovima što poteče s očiju,
što poteče i u tebe uteče, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!…
O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
dva Ilinja što oči moje opčinja,
već pred tom vojskom eno čovjeka,
za čelo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oči su mu – evanđelja stovjeka,
a Rusija – kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mlađen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
već. da je njegovo odavde do mora!
Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? …
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!
 
Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu uku veliku? …
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj čelične pčele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:
Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja će nam u sunce prociktati

_______________________________  

Šetnja

Sadimo gluh bat nogu, gleda nas  ćutnja asfaltna.
Potiljci, brda pamćenja, pognuti nam u tugu.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu.
Ruka se klati kraj ruke – još samo da stanu i klatna.

Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.
Iz bora nam se gledaju zmije nemilosrđa.
Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa.
U grlu nam stoji još kost strašnoga neizusta.

Vjetar pod nogom prevrne žuti list sanovnika:
i, ja sam sunca nozdrva – ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga – ti zlatno kube si oka.

Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim, konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz žila čoka.

_______________________________  

Za Stari most u Mostaru

Rat il` stoglav satrap il` zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobijesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nada.

Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!

Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.

Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.
_______________________________ 

Grabstein

Der Marmorgrabstein schweigt
in der Sprache der Szenen auf seinen Seiten,
die stärker als die Krallen des Regens,
Vampirgeheul und Dieberei,
Mond und Sonne darauf, sie bedeuten
Totenschiffe, die zwei
haben schon längst die Seele überführt,
sind im Dock seit langen Zetein.

Entfernt haben sich von ihm die Städte und
das Land. Aus Blick schafft ihm der Oktober,
und Zigen, die hier am Blattwerk nagen.
Der Wind gemahnt das Gestrüpp,
raschelnd ein Kreuz zu schlagen.
Seine Schlange windet sich am Rellief entlang.
Und krümmt es mitten auf der Wand.

Warum bin ich hergekommen, wenn alles
bereits hier aufgeschrieben?
Mein letztes bleiches Grün zu atmen
mit den herbstlichen Wiesen.
Horh, es klingt der reife Strunk-
Der Specht zimmert menen Sarg zurecht.

Den Versen, die eingemeißelt in deinen Stein
noch wiederhallen, gönn Ruh
und, still geworden, lass sie,
mögen die Flechten decken sie zu,
leg dich unter den Grabstein des Verses
ohne den Fährmann Specht.
 

Stećak, Skender Kulenović
 
 

Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski. (Skender Kulenović)