Stanislav Vinaver, književnik i prevodilac, rođen je u Šapcu, 1. marta 1891. godine, u uglednoj jevrejskoj porodici. Otac Josif, lekar, umro je kao sanitetski major od malarije u Đevđeliji 1915. godine, posle preležanog pegavog tifusa. Majka Ruža, pijanistkinja, koja je često priređivala javne i kućne koncerte, pored ostalih i sa Robertom Tolingerom, zadavljena je u nemačkoj gasnoj komori 1942. godine. Na književnom polju oglasio se jako rano, kao dvadesetogodišnjak, zbirkom pesama Mjeća, 1911. godine. Pisao je i poeziju i prozu i upražnjavao mnoge književne rodove i vrste. Odlikovao se velikom kulturom i lucidnošću, ali i nemirima i nekomformizmom koji su njegov neosporni talenat „rasejali“ na sve strane. Ipak, najviše je dao u esejistici i poeziji, a česta vraćanja Vinaveru naših istaknutih književnih teoretičara i kritičara govore da o njegovom radu još nije sve rečeno. Bio je pisac vičan peru, blagoglagoljiv i rečit, uvek spreman na razigranost i reči i ideja, bez želje da robuje oveštaloj lingvističkoj formi, sa strašću zaverenika jezičke kulture. Posedovao je trajnu sklonost ka verbalnom humoru, čak i parodiji, što se svakako može vezati za njegov čivijaški duh. Iskrio je duhovitošću i humorom, ali ne iz potrebe da se nekome naruga ili da ga ponizi, nego da dokaže da se o svemu može govoriti i iz drugog ugla. Njegove parodije odlikuju se beskrajno duhovitim obrtima, svežinom izraza i smislom za grotesku. Pantologija novije srpske pelengirike zapravo je parodija Antologije novije srpske lirike Bogdana Popovića. To je, prema ocenama književnih kritičara, „najbolja knjiga parodija u našoj književnosti“. Doživela je veliki uspeh i više izdanja i do danas ostala najpopularnija Vinaverova knjiga. Vinaver je bio svestran erudita – književnik, matematičar, fizičar, pijanista, poliglota, novinar, diplomata i neumoran borac za intenzivan dijalog srpske s evropskim kulturama. Bio je i prevodilac, feljtonista, esejista, parodičar, kritičar. Zapamćen je po razbarušenom umetničkom duhu, ali i po buntovnom karakteru i brojnim polemikama, uporni reformator srpske književnosti prve polovine 20. veka i borac za urbani izraz srpskog jezika.
Dragoš iz Lipolista
Grad nad morem
Ja nemam mira
Katedrala
Likovanje tajno
Mi se čudno razumemo
Molitva vodi podzemnoj
Natpis
Noću prema
Ne
Ostavi
Osvetiću ljude
Pljusak
Prividom
Pomeriti
Slutnja
Traži se čovek
Trenutak suncokreta
Trepet
U biću
Val
Večnost
Vijem
Vekovima tice nas klikuju
Vrhovna svirepost bleska
Zanesi nas
_______________________________
Dragoš iz Lipolista
Dragoš iz Lipolista
U pocepanom gunju
Sa starom puškom berdankom
Čuvao je kao i ostali
Iz trećega poziva
Neku ćupriju iza fronta.
Kada zatutnji voz
On bi se isprsio i salutirao
I ni jedan mišić ne bi zatreperio
Na staračkom licu.
On je pričao gotovo ceo dan
O prošlim ratovima
Kada je bio mlad
I tukao se u prvoj liniji
Ti ratovi bili su teži
I lepši.
Znao je Dragoš da to ne pomaže.
Ali mu je bilo milo.
A razdirala ga je želja
Da nekako prodre u prvi poziv
― Kao stari svat na svadbu ―
Gde su njegova dva sina
Milutin i Mutimir,
― Makar koliko za jedan boj.
― Makar koliko za jedan juriš.
Najzad se završilo čuvanje ćuprije
Male, nesačuvane ćuprije.
Od teškog napora pri povlačenju
On je zaglavio u bolnici na Vidu
Ako je i ostao živ kroz Albaniju
To je samo o nadi da vidi sinove.
On je sinove video
Pod maslinama na Krfu
I siti su se izrazgovarali
I alalili.
. . . Na vojničkom groblju na Vidu
Bez obzira na jedinicu i poziv
Udruženi su svi naši borci.
I Dragoš iz Lipolista, sa njima,
― Stari i iskusni trećepozivac ―
Ne čuva više običnu ćupriju
Zbog koje je bilo nezgodnih reči
I svakojakih šala ―
Nego čitavo jedno ostrvo.
_______________________________
Grad nad morem
Treba ti slom i pristrasni trepeti,
I žetva čežnje i slast odluke,
I prebol krvi, i spas poruke.
Treba ti smrti zanosa gorka,
Beskrilne sumnje prkosa slepa,
Treba ti jeze žuboran zastoj.
Pa kad se ognja svud razbukti žar,
Kada se bure svud razjari val,
Treba ti neki nov Smaragdni grad!
Da jasno, slavno, vedro, kristalno
Pozdraviš boja divnu rešenost,
Crteža zlatnog večnu dozrelost.
_______________________________
Ja nemam mira
Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.
Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem ,glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.
_______________________________
Katedrala
Na malenim kolicima
Vukao sam teški kamen
Sa planine u dolinu.
Bezbrojni su tamni ljudi
Vukli kamen što će crkva
Da postane raspevana.
U sred svoga gluha posla
Zastajahu očajnici
Moljahu se svome svecu.
Grehovi se nakupili
Mutnim rojem prekobrojem
I ko gavran srce kljuju.
Grehovi su preogromni
Rad kojih su ostavili
Svoga doma toplo gnezdo.
Pristignu ih na prepade
Puni mraka besovskoga
I iskonskih čudovišta.
Svaki sebi strašan dođe
I kukavan nepočinstvom
Nepristupan spaseniju.
Grehove će otkajati
Vernim hodom smernom strepnjom
Blagom mišlju krotkim činom.
Ne znam mesto te planine
Ne znam pada te doline
Ne znam doba te starine.
Ne znam ime hrama onog
Niti sveca kom se diže
Niti roda koji zida.
Teglio sam celom dušom
– Za molitvu oproštajnu
Nije bilo više snage.
I opet će pokolenja
Crkvi stvarat zvučni blesak
Za boravak anđelima.
I drugi će neki govor
Da zazvoni na usnama
Da procveta u srcima.
I molitve drugačije
Raščiniće tamu sveta
Uzrujnijim romorenjem.
Sam samotan i bez druga
Ja ću večno vući kamen
Za sve nove bogomolje.
Za svetlije i jasnije
Blistavije i strasnije
Žubornije i glasnije.
Gde god grehom strepnja cvili
Gde očajna sumnja mili
Gde se miso sebe boji:
– Dok ne bude pretvorena
Cela zemlja od kamena
U molitvu od plamena.
_______________________________
Likovanje tajno
U žubornim kruženjima
U trajanja vedrom otklonu,
Kad zagoni i nagoni,
Beskrajnih harmonija traže
Prastari sklop
U mislima koje obuhvataju kružja,
U jezama koje se zatežu u čvor,
U najvećem i najmanjem,
U stvarnom i prividnom,
Treperi tvar.
Dok se jedno s drugim vezuje i spreže,
Dok se jedno od drugoga izdvaja i zgraža,
Svaki po svome, svaki izvan svog,
U slasti kalupa, u vlasti raspada:
Zanos je srž.
Sve mi možete oteti,
Sve preobraziti,
Prečeznuti čežnju,
Slutnju preslutiti,
Smisao presmisliti,
Al‘ neodstupno i neiskazno,
Dok bude ičega, ikoga i igde:
Nešto će drevno u nama
Da likuje tajno.
_______________________________
Mi se čudno razumemo
Mi se čudno razumemo
k’o dva bola, k’o dva vala
k’o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.
O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.
I stvari snovi, evo
polagano nadolaze
k’o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev’o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.
_______________________________
Molitva vodi podzemnoj
Tajnom velikog strujanja
Misli, plaho šapatljiva,
Grehom nesvesna brujanja
Vodo, večno podatljiva.
Vučen sam, mamljen, zaluđen,
Ponoru gorkih ćutanja,
Od sveta svetom otuđen
Za beslovesna lutanja.
Za krepke zvonke omame
Paperja trepet stidljiva,
U srži tvoje pomame
Zri pare slast nevidljiva:
Za san sveopšteg druženja,
Gde slutim plamne jekove,
Kad vlast večnoga kruženja
Obuzme tamne vekove.
_______________________________
Natpis
Nad liticama, nad klancima
Duhovi kruže
Njih se ne tiču prolazni zanosi.
Oni bdiju da mutnoća ne napusti svet
Da se reke ne rasane u glomaznim tokovima
I da oblaci ne odbegnu u staro izdajstvo.
Jer strašno bi bilo (vele)
Kao nekad, u početku vekova,
Da se rasani i razgali –
Da se nebeski svod oslobodi ukrasa,
Da tice zalupaju prozračnim krilima
o vedrinu
Da plava zvonkost zažubori otrovno
I jeziva jasnost nastane.
_______________________________
Noću prema
Mami i strepi, kobi i muti:
Sve manji doskok, oštriji luk,
Sve tiši zanos, kraći minuti –
Svetliji značaj, strasniji zvuk.
Oko u oko, snovi u snove,
Prolom u prolom, slutnje u slut –
Uklinje, zgraža, priziva, zove:
Krivinama je svet obasut.
Ustuka nema, ni druge tajne,
Večna je duše za dušu glad –
Za poraz čula, za sne beskrajne
Jedan je zastoj, jedan je pad.
_______________________________
Ne
Ne čujem grozd zvukova:
Tek samo dubok prizvuk,
Tek samo cvileći cik.
Ne vidim rub vidljivog:
Tek lude oči groznice,
Tek mudri zanos plaveti.
Ne slutim tok istine:
Tek samo tupi očaj,
Tek puko nadahnuće.
Ne shvatam ljudski smer:
Tek potpun poraz,
Tek likujuće slavlje.
Ne živim tajnim smislom –
Tek samo bunilom večitim,
Tek samo vedrinom večitijom.
_______________________________
Ostavi
Ostavi, ostavi makar svisnuo
Sumnje bolećive teške pokornosti
Preni se, preni se – srce stisnuo,
Tragom potonule gluhe sumornosti.
Dolaze, dolaze tamnim klepetom,
Izvori predrevni večne sanjarije,
Svet nam je, svet nam je stare igrarije
Zanesen vekovnim gluhim trepetom.
Čuješ li, vidiš li tajnih tokova
Gde se rasklapaju grdni bezdani –
Sanjaš li, slušaš li, slatkih sokova
Strahovot lekovit zanos zvezdani.
_______________________________
Osvetiću ljude
Raspevaću očaj stare vasione,
Trenutak što cvili, dane koji zvone,
U sazvučju živih ukobiću rez.
Zarobiću slatke brojeve i spone
Iskriviću bića da se bolno sklone
U sitnog iverja utrnuli vez.
Kroz pravilo šare, kroz zanos poretka
Preboleću značaj kraja i početka
Uskladiću prekroj i pretanak bod.
Osvestiću ljude: grozničavog pretka
Zbunjenog potomka; u buncanju jetka
Rasplinut, razvejan opčinjen rod.
Razgaljenih snova nedozvanje bujno
Slomljenih poleta nadanje uzrujno
Odnosa i srži zaneseni sklop
Nek se zaleluja, zgranut, jedva čujno
I ko tanka para nek iščili rujno
Bezbroj iskustava preobražen snop.
_______________________________
Pljusak
Najedrio pljusak zračni
U mirise, u prizivne,
U klik zgranut nebovlačni;
U draguljske čežnje slivne
Zaneo nas beut vračni,
Vihrom viju slasti kivne,
Bezbroj sila, ludo bračni
Sni pradrevni, tajne tkivne.
Svud rojevi u spojeve,
Svud spojevi u rojeve,
Drhti, strepi ludosmer –
Svet se spliće, skreće, sleće,
Usmer, osvrt, prah i cveće
U razjaren unezver.
_______________________________
Prividom
Prividom jave, prizive krive,
U likovanju smernih otkrića,
Čekam: gde mutna bezumlja žive.
Bludne se svesti bolno rastutnje
Za gorki prelom sitnoga bića,
Za pregor umlja, za prebol smutnje.
Mađijom teškom mračnih vrlina
Opet ću piti bezmerne slutnje:
Zvezdanih noći pradrevna vina.
_______________________________
Pomeriti
Pomeriti jednu od ovih crta,
Istrgnuti najsitniji luk –
Zar ne bi predeo prekinuo trajanje,
Zar bi što moglo da se zglobi ponova.
Koliko poteza za jedan obuhvat,
Koliko smerova!
Sve to znati, shvatiti, održati
I pamtiti.
_______________________________
Slutnja
Kad molitve prekinute
Prevaziđe teški zled,
Kad gorčine osmehnute
Kroz zanosa mimogred,
Kad predele što zlo slute
Iskali u jetki gled,
Izbori u krepki red
Zlatne tajne nadahnute.
Tad nasluti zreli mir,
Plahe sreće slutnjom novom,
Brzim migom, sretnim znakom –
Jasnog bleska strasnim zovom –
Novi vrtlog, novi vir,
Snom obuzet i sumrakom.
_______________________________
Traži se čovek
U određen oblik kao da ne može,
U vidljivih poteza poredak čvrst,
U shvatljive misli obuhvat,
U uklopljen red.
Treba mu, eto, sna i čoveka,
Trepetnih bića, zvezdane slutnje,
Čudesnih reči, teške mađije
I zanosa.
Da pijanim nadahnućem,
Koliko za jedan nerazumljiv val,
U ogromnom brujanju neraskidnom,
Iz večite obuzetosti od pamtiveka,
Pomeri svet.
_______________________________
Trenutak suncokreta
Pesmom znanja jadikovka
Opčinjena sluti vlat
Treperenja od vekova
I bleskova obuhvat.
Zlatnog ognja sunovrat,
Pričest sunca sa vrhova,
Uznesenje plamnih snova
U pustinjski žarki sat.
Vrh dolina, vrh visina,
U jezama od daljina,
Neodoljiv grabi kret.
Svemir strasnim stignut znanjem
Začaran je obasjanjem
U vatreni suncokret.
_______________________________
Trepet
Slobodno, divno, iskonski lako,
Zanesen zlatnom slutnjom i čežnjom,
Struji i kruži.
Ne zna kad dirne Veliku Svetlost,
Videla grdnog što ključa sjajem,
Krugove vrele.
Po kad kad sluti blistanje hladno,
Jezera gorkog strarinske igre,
Studenu jezu.
Ne sme u radost što trajno pleni,
Ne sme u bola što svesno mami,
Preslatki prekid.
Trepetom prisnim spaja sva bića
U večnog znanja drhtave pravce
Izvora prvog.
_______________________________
U biću
U biću je strasni skok
Što svoj čeka kasni čas,
U srcu je tamni val
Za bezmerja plamni sklop.
Ne ostavlja verni trag
Omađijan smerni šum:
Zarasto je živi put
U korova krivi san.
_______________________________
Val
Hoće li ceo obuzeti svet
Bregovi što pokretom potmulim
Glomazan valjaju val?
Obzorja su u talasa slutnji,
Ježi se život i prošlost,
Planinama kraja nema.
Sve je njihov drhtavi bruj,
Sve kleca, zaustavlja se,
Groznicom mutnom zaputio se um.
Mucanjem bunovnim sriče se vasiona:
Blizina, daljina, uzrujani lik
Nameće svoj brzi obuhvat,
Svoj krvavi strasni pečat.
_______________________________
Večnost
Mi smo tihu slut slutili
Što su magle obavile,
Prezreli je, premutili
– Osvojile tiše sile.
Duboku smo noć gradili:
Zanosile crne zublje –
Gde smo jeza krv sadili
Ovladale sile dublje.
Teška crna večnost stiže
Beskrajnoga obuhvata:
Koja ruža uzabrata
Biće bolnom blesku bliže.
_______________________________
Vijem
Vijem, vijem nezahvalno
Zanos sna i svesti cvast
U odjeka zlu oblast
Krijem, krijem prepečalno.
Čeznem, čeznem značenjima
Prekinutu tanku nit,
Greznem, greznem značenjima
Nepoznat i znamenit.
Gredem, gredem tajnom slavom
Ničji ne znam tamni kroj:
Trenutaka upokoj
Predem, predem zaboravom.
Krojim, krojim ostvarenja
Beskonačnu rukovet,
Rojim, rojim razvedrenja
Koren mi je ceo svet
Zanesen i obuzet.
_______________________________
Vekovima tice nas klikuju
Vekovima tice nas klikuju
Da um se pomrači, da duša svisne
Ali bogovi tamno likuju
I sumorno grane šumore lisne.
U jednu bi zaveru tice da vežu, da spletu i spoje:
Sva krila, sve pesme, sve zore i sve boje…
Od leta tičijeg do leta
Od sveta ičijeg do sveta
Nas dvoga samo se boje
Ne mogu da nas vide i čuju
Protiv nas zavere svoje
Bogovi grubi pletu i kuju…
Mrzak im duh i duha slast
I tica mudrih raspevana strast.
_______________________________
Vrhovna svirepost bleska
Skladovi idu do bezvučne jave
Jekova zvonkih zagrljeni val
Glasova reskih razgolićen sev.
Zapleti teže ka bunovnom trzaju
Kad otpočinje okvir da se lomi
I nije vlastan ni čovek ni Bog
Već divljih slutnji besomučni ples.
Misli se stiču kao razjarena jata
Što nose zvezdan razbukatali brod
Do onog časa bezdanih gorčina
Kad svetlost nije ni pomoć ni spas
Kad u vrhovnoj svireposti bleska
Utrne umlje i pradrevni broj.
_______________________________
Zanesi nas
Zanesi nas mišlju strasnom
Munjevitom lekovitom
Vrtoglavom slutnjom jasnom
Ka izvoru plahovitom
Ka izgaru vidovitom.
Rasklopi nam splet obzorja
Vode znanja i dubina
Razbesni nam neosporja
Razjari nam svih predgorja
Utrnuli grč davnina.
Ka večitom premaranju
Prebolelih događaja
Ka bunovnom pregaranju
Čvorova i odmršaja
Ka snu blesku i stvaranju.
Sad me ne priznaju, a kad umrem prihvatiće sve moje ideje. (Stanislav Vinaver)