Strahimir Silvije Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević bio je čovjek koji, iako je završio gimnaziju, nikada nije maturirao, ali se zato svojim pjesničkim darom i poetskim izričajem svrstao među najcjenjenije hrvatske autore na polju književnosti. Rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnom je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenikom, 1883. odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju, dolazi u Zagreb, upisuje tečaj i nakon godinu dana postaje učitelj. Kako u Hrvatskoj nije mogao naći posao odlučio je otići u Bosnu i nakon što je kao učitelj radio u nekoliko bosanskih gradova, stalno je prebivalište konačno našao 1893. godine u Sarajevu. Svoju prvu pjesmu Zavjet objavio je kao osamnaestogodišnjak u Hrvatskoj vili, koju je uređivao Eugen Kumičić. Kranjčevićev početak pisanja poezije obilježile su uglavnom domoljubne i pjesme ljubavne tematike, da bi, kako je sazrijevao i kao čovjek i kao pjesnik sve više prelazio na područje humanizma i kozmičkih vizionarskih trenutaka u svojim djelima. Prvu zbirku pjesama Bugarkinja objavljuje 1884., gdje kroz istančanu, ali i naglašenu poetičnost potvrđuje svoje pravaško i hrvatsko političko uvjerenje. Kranjčević se, naime, nije samo deklarirao kao Hrvat i domoljub, on je to zaista bio i u njegovim se pjesmama vehementno osjeća tuga zbog ispaćene Hrvatske i njenog zarobljenog, degradiranog naroda pod tuđinskom vlašću odnosno hrvatske realnosti devetnaestoga stoljeća. Godine 1895. počinje uređivati Nadu, časopis u kojemu su pisali mnogi ugledni književnici, a 1898. objavljuje i svoju drugu zbirku jednostavno nazvanu Izabrane pjesme. U razdoblju od 1902. do 1908. izdao je još dvije zbirke, Trzaji i Pjesme, dok su Pjesnička proza i Izabrana djela objavljena nakon njegove smrti. Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, umro je izvan svoje matične domovine, u Sarajevu 29. listopada 1908., nakon teške bolesti ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.

Ah, sve je sanja pusta
Anđeo bola
Astrea
Eli! Eli! Lama azavtani?!
Iza sklopljenijeh vjeđa
Ideali
Kad mi klone…
Kolo sreće
Lucida intervalla
Ljubavi
Mramorna Venus
Misao svijeta
Nevinčetu
Neznani grob
Ožujak
Otpušteni vojnik
Pjesma moje sreće
Prolaznost
Prvi snijeg
Providnost
San
Samilost
Snilo mi se, kerub da sam
Smrti
U ponoćje
U maskiranoj gomili
U noći mrtvih
Vili pjesme
Zapad sunca

_________________________________

Ah, sve je sanja pusta

Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah – uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve – što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l’ igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne…
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put -
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
- Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma – čedo njeno -
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: – To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! -
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud…
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.

_________________________________

Anđeo bola

Duga je umorna noć, crno je nebo i zemlja,
Kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće.
Možda je rosa od suza, što se sa neba vraća
Pa tiho na jadnike kaplje…
U gomili gospodskih kuća, u sjaju čarnih tapeta,
Nižu se kutići tajni, mirisni budoari,
Nad njima čađava soba – ta neka nesreća hoće
Uvijek sklad da kvari!
Tu se anđeo bola u vidu svijetloga duha
Nad prazni naginje krevet, da trudnu napipa nogu;
Al ništa – - na jastuku samo nešto ostade suzâ,
A jadnik luta – sprema se – Bogu!
Noćna zlokobna ptica vidje sa razvala stara,
Kako se uzmuti voda, kako se pomoli ruka – -
I opet umorna noć, i dosadna bezglasna tama
Šuti vrh groba ljudskijeh muka…
Anđeo svetoga bola u vidu svijetloga duha
Stoji uz prazni krevet, eterno pritišće čelo,
I gleda, gdje se iz vode mučena povraća duša
Onamo, gdje joj je ležalo tijelo.
Gleda, kako se tiho nad prazni naginje krevet,
Trula kako se slama čudno svijetliti uze,
I sveti poljubac čuje, s kojim se mučena duša
Povraća, svoje da poljubi suze.
Gleda, kako se čisti u vlastitoj krvi i znoju,
U suzama srca svoga, i kako se diže tada,
O svojem rođenom krilu zapliva lako i voljko
Morem zvjezdanih mirijada…
Dolje – pod oblačjem tamnim crno je nebo i zemlja,
I kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće – -
Biti će rosa od suza, što se sa neba vraća,
Pa tiho na jadnike kaplje …
A gore – nad oblačjem tamnim, kud ljudsko ne vidi oko,
Alemi gore sjajni i živi;
Sklopljenih ruku i krila ondje se anđeo bola
Svojijem žrtvama – divi!
_________________________________

Astrea

Bila veče topla, tija,
Kada čežnja nježi grudi,
Kad se ruka srcu svija,
Kada usna cjelov žudi – -
Bila veče, meka, čarna,
Kad se svjetlo sjenom ljubi,
Kad se duša blagodarna
Razmićena u se gubi
Pa oprašta sve i svima
I grli se svijetom cijelim,
S dubokijem ponorima,
S oblačićem lakim, bijelim,
Što se vije na visoko
I srce ti sobom vodi;
Zaneseno plije oko
Po azuru, u slobodi…
Ispod srca, pod oblačje,
Skladan, bujan sanak diše,
I ti grliš srce svač’je,
S njim se stapaš i još više:
Praštaš svemu nježno, drago,
Zemljo moja, nebo moje,
I kroz svemir šapćeš blago:
Prošteno je, prošteno je! – - – -
- – - Dok sam tako u samoći
Plivo trakom mjesečine,
Pio slatku pjesmu noći,
Zvijezda, cvijeća i pučine,
I dokle je strujeć ona
Drhtala mi kroz sve žile,
I šaptala vasiona
Toplom usnom majke mile -
Silnim mahom ruka neka
Trže nebom, mjesečinom,
Zemljom, morem i dolinom -
I proplanu svjetlost čista,
Mene zan’je plima meka,
I ne znadoh više ništa.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
- – - “Amo k meni, amo k meni,
Da ti kažem svijeta čare!”
Digoh oko
I visoko
Spazih krila silne vile;
Led što bije
Topliji je,
Neg što su joj oči bile.
A ona se lako pusti
Smješkajuć se momu jadu;
Ah, tako se smiju usti,
Koje smijeha ne poznadu!
“- Čula sam te – opila te
Meka pjesma vedre noći;
Kovat stade sanje zlate,
Ti, sanjaru u samoći!
Praštao si sve i svima,
Grlio se svijetom cijelim,
Sa dubokim ponorima
I s oblačjem lakim, bijelim.
To je tako, kad iz kuta,
Moj pjesniče, pogled lijeta -
Sad ćeš tragom moga puta;
Ime mi je: Pravda svijeta!”
*
Valom, brdom kamenijem,
Njezina me diže ruka;
Srcem gledah krvavijem
Vrela slasti, vrela muka.
“- A sad gledaj! – šanu vila,
Što zamamna sjena krije!” – -
Dobo slatka, dobo mila,
Ah, to slika ljubavi je!
U sjenici gospodara
Kmetica se mlada stidi;
Oči pune topla čara,
U anđela što se vidi.
On se kune vidom oka,
Cjelovima usne lovi;
Zove Boga za svjedoka,
Da poljupce blagoslovi.
Kune joj se časnom rakom
Svoga oca i djedova,
Svoje krvi kapljom svakom,
Gordom slavom sa grbova.
Njeno oko mokro, meko,
Predaje se ženskim žarom;
Anđeo je, što je kleko
Vjerujući pred oltarom.
Ah, kad ljubav klupko splete,
Zar da čovjek to odmota?
A trgat mu konce svete,
Znači trgat nit života!
Dršćuć mu je o vrat pala,
Sklopila je stidne zjene;
Srce mu je svoje dala,
Al on hoće usne njene;
Dala mu je usne rujne,
Dala mu ih bezbroj puti,
Al on hoće grudi bujne – - -
- – Noć je gluha i noć šuti!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
- – Ajdmo sada! – vila šanu
I pokri mi rukom oči.
Kad je skide, novom danu
Svitalo je sa istoči:
Vidjeh kuću ubogara,
Pred njom pjeva luda djeva,
Vidjeh lomna kmeta stara,
Protjerana sa ogrjeva.
Prognao ih plemić strašni,
Slab mu starčić slabo treba;
Kćerki ote vjenčić časni,
Zašto ne bi ocu hljeba?!
- – - Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: – Evo – ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
A ona je blijeda, šutke,
Pogledala samo na me,
I ja vidjeh: obje ruke
Bile su joj povezane!
Ali diže silna krila,
Odbismo se svijeta širom,
Od nedraga do nemila
Motasmo se ljudskim virom.
I došli smo jednoč oba
Na grobište – mrtvo polje -
Krst do krsta, grob do groba
Redao se gore dolje.
A na jednom malom brdu
Kopali su grob grobari;
Kopajući zemlju tvrdu,
Naišli su na grob stari,
A u grobu dvije-tri kosti -
I to trulo, i to gnjilo -
Dvije-tri kosti, al je dosti,
Da i srca tu je bilo!
Tada uđe sprovod sjajni,
Sve gospoda u crnini,
Red se kreće veličajni,
Zlatan lijes u sredini,
Dim se vije, glazba svira
Tužeć pjesmom žalobnicom,
A govornik srca dira
Naručenom besjedicom…
Zadrhtala silna vila,
Pogružena glavu prignu;
Na vatrena, širna krila
Vrh onog me groba dignu.
- Gledaj kosti! – strogo reče -
Pa se one djeve sjeti,
Što je ono bajno veče
Ko anđeo sjala sveti.
A gle ovaj lijes sjajni:
Znaš plemića mlada, živa,
Znaš li cjelov, šapat tajni,
I što ponoć jošte skriva – -
Znadeš li ga kako zbaci
Djevi s čela vijenac čisti?
Pa nu, gledaj: ti mrtvaci
Zajedno će u grob isti! -
U dno jame lijes škrinu…
Ko da nema ni tu dosti,
Zapuni joj svu dubinu
I pritisnu suhe kosti.
Puče zadnja kost sirote,
Gavan li je u prah smlavi – -
Ah, nekad joj vjenčić ote,
Prah mrtvački sad joj gnjavi!
- – - Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: Evo – ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
- – - Ali ona naglo zginu
Kao svjetlo ispred noći;
Izgubi se u prazninu
Ko da neće više doći.

_________________________________

Eli! Eli! Lama azavtani?!

Na Golgoti je umro – a za kog je izdano?
Je l pala žrtva ova il kasno ili rano?

Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te žrtve davne još ploda na imade.

A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo…

I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skvrni.

Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo Nebu bliži, sve od Neba smo – dalji!

Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo!

U ime čovječanstva i bratstva i slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.

I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana!

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: Eli! Eli! Lama azavtani?

A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!

Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!

I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,

Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!

I gledate u igru od bijede i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!

I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca!

I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.

A usred bare ove, gdje tovna gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! Lama azavtani!

Badava gordo kube i mraor Panteona,
I papuče od zlata i orgulje i zvona!

Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava alem gori na kruni i tijari!

Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: «Eli! Eli! Lama azavtani!?»

_________________________________

Iza sklopljenijeh vjeđa

Nikada ljepše, neg kad ovako
Naslonim glavu lagano, meko,
A negdje šuška granata lipa
I veselo cvrči vrapčije jato
U mladom lišću…
Divno je, divno
Sklopiti oči, a tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz trepavke tanke
Draškajuć blago zavjesu svilenu.
Između mene i između svijeta.
O, ala je hitra ta šarna igra,
Što mi je sunce stovrsnim vezom
Veze i šara kao ko vir i oblak
Na tamnoj mreži mojega oka.
I igra tako: u crvenom moru
Pliva i tone zeleni kotač
I bude odjednoć žutijem dimom,
Iz kojeg pršte srebrne iskre – -
Kao kad rumen zlaćane zore
Struji niz greben alema samih,
A od te pjene da bude magla,
Što trepti za blage sutoni majske
Nad mladim žitom.
I to su časi,
Kad priroda slatko srcu ti tepa,
Kad ćutiš lako i talas onaj,
Što ga u rijetkom vazduhu diže
Krilo u muhe, kad naoko lijeće.
I sitna buba, što negdje zriče
Vazda jednako, al dosadno nikad,
I cvjetni pelud, što pada zrio
Od želje da drugi oplodi cvijetak,
Pa lutne katkad, kada mu vjetrić
Bračno veselje obijesno spriječi,
Te on, siromah, visi o dlaci
Koprive ljute, i suši se tako,
Jalovo suši odlično sjeme -
Svakako gorka, vajna sudbina!
Da, i ta buba i pelud onaj
I bezbroj drugih nevida jošte,
Što u toj zračnoj prašini titra,
O, sve ti, sve ti govori bratski,
I poludrijeman bez svijesti plivam
Opojnim virom svemirske pjesme.
Lebdim nad strujom, što se lelija
Od rajske harfe i tamjana svježa,
Što se kroz devet vije nebesa
I desetom ovom majčicom zemljom,
Dokle mi kakva bezočna osa
Ne sjedne na nos! – Ah, na krik bola
Namah se rajska sklapaju vrata,
A oči ljudske glupavo zinu…
I evo – još bih mogo u svijetu
S udesom nekud primirje svezat,
Kad ne bi vila ljudskog užitka
Plašiva, mala košuta bila,
Al u te je vile zečije srce!
I dok te, plaha, ostavi sama,
Istom dok kakva osa te bocne,
I dokle širom otvoriš oči,
A pusta proza u srce uđe,
Svud vidiš, kako bezumna obijest
Po lijepom tvojem Edenu hara,
Kako se ptica s ptičicom čupa
O ciglo sitno proseno zrnce,
I kako kobac grlče peruša,
I žaba zlatne bubice guta
Pa onda sita sa hrpe mulja
Krekeće krepko, i sve to ječi
Ko himna valjda divna i sveta
U slavu vječnog svemirskog sklada!
Ah, mrzim silno glasne ideje,
Koje su vazda žabam na usti,
A svak ih od nas napamet znade!
I svakom od nas probiše uši!
I kad se onda bezvoljan vraćam
Kući od moje granate lipe
I mislim: što to priroda sebe
Ždere i gradi, gradi i ždere,
A sve, što je lijepo, skladno i pravo,
Tek daje čedo maštanja našeg,
O, onda mi biva, da leden stojim
Pred strašnom sfingom, a moje usne
Ne mogu pred njom moliti više
Ko čedo malo, kad sveto kleči
U zipci svojoj ručice dižuć
Tamo spram stare slike o zidu;
Već šutim i mislim i – ne mislim ništa!
Ah, zar je zato, što mi nijesu
Sklopljene vjeđe, i što mi sunce
Ne draška više zavjese svilene
Između mene i između svijeta,
Ah, zar je zato, što ode od mene
Dal’ko, daleko – o, vilo šarna -
Što si mi slatke bajala priče
I tankom pređom leptirskih krila
Skrivala vječni, ogavni kostur,
A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu
- Sklopljenih vjeđa?!

_________________________________

Ideali

Tajna večer, topli osjećaji,
Lagan vjetrić, suhi uzdisaji…
A maglica tanka, laka,
Milo trepti, milo sijeva, -
Vrh valovlja i oblaka
Eno traka mjesečeva,
Pa im šapće, što sve nebo sniva,
Kako suza sjajnom zvijezdom biva…
Sveto nebo, i vi iskre male,
Kažite mi, šta ste zadrhtale?
Sjećate l’ se časa mila,
Kad sam bio čedo malo,
Pa bi – čedo – majci s krila
Na nebesa pogledalo,
Mazilo se tepajući tada:
Ja bih, majko, onu zvijezdu rada!
Ide vrijeme: zvijezde zapadaju,
Vrata raja brige zatvaraju!
Žeže sunce, želiš hlada,
Al ti želja gladna mrije;
Ah, nikako i nikada
Stignut, kud ti duh se vije
Pa u vise neizmjerne leta,
A iz tijela u ponor sapeta!
A na umu, ah, toliko snova,
Cijelom svijetu dosta blagoslova;
Srce kano sveti plamen
Pred žrtvenik ljudskom rodu,
Čvrsti osnov, stojni kamen
I prijestolje za slobodu,
I krv živa nek se u prah gubi,
Ustreba li, da se tako ljubi!
Čiste želje – ko vi, zvijezde sjajne,
Nedohvatne – ko i vaše tajne!
Vi, alemi vasione,
Gledate me čudno, je li?
Ko blažene noći one,
Kad sam majci o vrat bijeli
Mazio se tepajući tada:
Majko, ja bih onu zvijezdu rada!

_________________________________

Kad mi klone…

Kad mi klone hladno čelo,
Kad dogori svijeća moja,
Kad mi mrtve oči sklopi
Samilosna ruka koja -
I kad tuđa suza čija
Oplače mi puste dane,
Braćo moja, ljudi moji,
Smilujte se onda na me!
Kopajte mi mirna groba
Na brežuljku u slobodi,
Pospite ga sitnim cvijećem,
Kojim svježa gora rodi.
Spletite mi vijenac zadnji,
Što po rosi ranoj miri,
Da po njemu rado panu
Male ptice i leptiri.
O, te ptice i leptiri,
O, taj dragi svijet mali,
Stoput su me, stoput su me
Nesuglasna razdragali.
A ja sam ih rado gledo,
Tepao im pjevajući,
Ljubio ih kano ropče
Za slobodom uzdišući.
I kad čuju mlade mome,
Okle živa pjesma zuji,
Veselo će tamo doći,
Gdje su leptir i slavuji -
Ah, ja ne ću ništa znati;
U pepelu okle žara -
Al nek pjeva, nek se širi
Svač’je srce sred njedara!
Nek se pjeva, nek se grli,
Nek se lako kolo vodi;
Ne bojte se zlobna svijeta,
Njega nema u slobodi.
A čemu vas za njeg briga,
Čemu vam se patit s njega?
Ljubite se, dok ste živi,
Da ne mroste željni svega.
I ako se desi negdje
Kakva bijeda bosa, gola,
Što je svijet hladno goni
Iz svog tora, iz svog kola,
Grobu momu neka dođe,
A ja ću se molit Bogu,
Nek me pusti stati malo,
Da mu nešto kazat mogu.
Reći ću mu: Što si došo?
Nemam hljeba, da ti dadem,
Nemam krvi, da te grijem;
Ta ni sebe ne imadem!
Krova nemaš? Lezi amo
U moj ovaj krevet mali,
Da dijelimo i to zadnje,
Što su meni ljudi dali!

_________________________________

Kolo sreće

Ko divlji vir, ko paklen ples
U vrtložini sve se kreće;
Kroz razuzdani živi bijes
Zavrtilo se kolo sreće.
Nad njime lak se veo vije,
Pod velom bijela sjaji djeva;
Ko sunce žarkim okom grije,
O ruci zlatna traka sijeva.
A na toj traci plamna slova,
Gdje njeno ime gori sjajno – -
I preko gora i dolova
Glas njezin ori, vabi tajno:
“O, amo, ljudi, svijet cijeli,
Sad sreća dar će svoj da dijeli!”
I gle – odasvud svijet se jati:
I muško, žensko, mlad i star,
Sve hoće kola da se hvati,
I gordi car i ubogar.
Sve zadnji prve ruše rede,
U bujici sav kipi svijet,
I dječicu i starce sijede
Ko vrtlog vitla koloplet.
Baš ko kad žarka iskra pane
U mravinjak, pa mrav se ospe,
Kroz klance spregnut oluj plane
Pa raspojas se morem prospe;
Otako svijetu kipe grudi,
Uzmotali se tako ljudi:
I car i prosjak, div, bolesnik -
Sve jedno klupko, jedan bjesnik!
Milijun ruku kolo hvata,
Milijun strtih zemljom plazi,
Brat kao tigar vreba brata,
I preko majke sinak gazi – -
Uz malu, bijelu nošku laku,
Uz hitru djevu gipka struka
I kljasta viđaš, gdje o štaku
Sve klima, klima… sreću kuka,
A dobri duh ga natrag vraća:
“Zar i ti usta sa svog loga?!”
… Al – pluća kašlju, klima noga,
I on se opet štake laća – - -
Pa klima dalje – srće – srne
I klone, pane… oko trne,
A preko leši bez života
U novom klupku svijet se mota.
… I tisuć ruku suhih, golih,
Iz sagnjile se pruža slame
I članke grči, prosi, moli:
“O, srećo, daj se ozri na me!”
I stogodišnji sijedi djed:
“O, srećo!” dašće zadnji hip,
I bljedne lice, gasne gled,
Al sreći zadnji teži hrip.
Kroz zadnju suzu još ju snije;
Sve tiše, tiše kuca srce:
I čovjek mrzne, čovjek mrije
I – ludi zadnjom kapljom krvce!
- – - Daleko od tog svjetskog kala,
Gdje skrvne zemlju čovjek-bjesnik,
Nad zemnim prahom lebdi pjesnik -
Daleko laži i od jala.
Nebesa sjaje na te oči;
Čas plane, s groze čas se koči,
Kad podlost gleda pa ga mori, -
Il tuži čujuć vapaj jada,
I pandže tuđeg ko svog jada,
I kako grlo s žeđi gori,
Poštenju gdje se korist ruga,
Gdje sve je crna bol i tuga:
Svi grijesi svijeta grud mu stisli,
A pjesnik ljubi – tuži – misli – - -
U svijetu mnogi cvijet mu cvao,
I idol bje mu žarke grudi:
Ko uzor-žena, uzor-ljudi,
Ko sanka da mu zanos budi;
Za sanku sav je život dao – - -
On ljubi – ljubav mu je sve:
I život i raj, otac, brat,
I svake mu je misli mat’;
On ljubi – ljubav mu je sve!
Životu srca kucaj cijel,
I njoj je vijek vas žrtvovo,
U plamnoj mašti brz i smjel
Na njojzi svijet svoj osnovo;
Al mašta kupi, mašta gradi,
Na razval zbilja krst svoj sadi!
I kad mu mnogi idol mio
Uz neman se je crnu svio,
I onu grdnu avet mazi,
Što prva njeg’va boštva gazi,
Da srce mu se žarko koči
I krv mu stine, život mori,
I zacakle se mutne oči,
I suho grlo vatrom gori -
On – koji ćuti pandže glada,
Do koga prši uzdah jada,
Koj’ pojmi jade sveg života,
On – osim srca – sav sirota.
I divovi kad svi bi svisli,
On… dalje ljubi – tuži – misli – - -
S nebesa uvijek glasak blagi
Uz pjesnikovo čelo da’ne:
“Ne, ne daj mi se, sinko dragi!”
… I pjesnik gleda, vid mu plane.
On svetu onu ljubav pozna,
Životom koja svemir grije,
I čuje ona usta možna,
Po kojim bitak – jest i nije.
Njeg vječitosti plamen žari,
Pred kojim samo u prah pade,
Kroz svemir koji gospodari,
I svoga duha njemu dade.
I ko kad svježa proljet bajna
Miloduh cvijetak siplje s krila,
Kap melema mu vječna sila
Na usta šapće božja, tajna:
Međ duh i prah te stavih, sine,
Da čovjeka sa boštvom spajaš,
Da misô moja svijetu sine,
Da žedne duše ti napajaš.
Kad istina i demon laži
U tebi krvav razboj traži,
Sa krvlju srca barjak kvasi
I diž’ ga, u znak, čovjek da si!
A utjehe li trebaš kad,
Ti prezri tašte dare sreće:
Ni raskoš niti ljuta glad
Zamamit tvoju dušu neće!
*
I pjesnik gleda svjetski bijes,
U vrtložini gdje se kreće;
U divljem vrutku kuha smjes,
A kroz nju juri kolo sreće.
Nad njime lak se veo vije,
Pod velom bijela sjaji djeva,
Ko sunce žarkim okom sije,
O ruci zlatna traka sijeva.
A na toj traci žarka slova
Ispisuju joj ime sjajno;
I preko gora i dolova
Glas njezin ori, vabi tajno:
“De, na noge vas, evo krune,
Moj najprvi je ovo dar!”
- – - I ma’nu rukom – kruna mune,
O krvav bljesnu sunca žar.
I planu vika življa… življa…
I disnu hrpa divlja… divlja…
Milijun strtih zemljom gmiže,
Milijun ruku uvis siže – - -
I gle – uz zadnje muke krik
Ču silničkog se grla rik.
I tiran banu. Zlatna kola
Ramena drobe, prsa gola.
Bičalom svoje roblje plete,
Nek kola jure, neka lete!
A roblje samo ciči, vapi
I put svoj piše rujnom kapi.
- Nu đipaj, bokče sinji, samo;
Ja naprijed hoću, a ti trkni!
U tvojoj zvijezdi piše tamo:
Ti vozi, trpi; rob si – crkni!
I zvjersko lice planulo,
I mnogo tijelo klonulo,
I mnogo oko zgasnulo…
Al preko leši mrtvih, strtih,
Sve gobela se zlatna vrti.
I puče bič od trista traka – -
Dragocjen vijenac pada s zraka
I bezbroj ruku za njim siže:
Na silničku ga glavu diže;
Sâm vraga svoga vjenča rob!
- U ludoj igri luda kob.
- – - Daleko od tog svjetskog jada,
Nepomičan ko mramor ledan,
Ukočio se pjesnik bijedan,
Za suzicom mu suza pada.
I ćuti gdje mu rastu krila,
Nad blato gdje se zemno diže,
I tajna gdje ga nosi sila
Na mržnji gada Bogu bliže…
I čuje bajni, rajski glas,
Kor serafa mu pjeva vas:
I ti ćeš klonut srca mrtva -
S nebesne grane strunjen list;
Izgorjeti ćeš kao žrtva
Bez pepela – ko alem čist.
_________________________________

Lucida intervalla

Što j’ to? – Pa to je njihalo lijeno,
Te mi nad glavom šeta – -
Kroz staklo vidim, gdje vodopad bliješti,
Il svijeću mi valjda pale.
Ah, mrem -
A glava ko komad leda
U bezdan mi nekud tone – - -
I to je smrt?
O, kako brižno anđeli božji
Na perju me spuštaju u grob!
Bez bola, bez želja, klonula uda
Vlažne se dotiču zemlje.
Odista nikad mi tako se nisu
Slatko sklapale oči – -
Svrh mene vidim, oh, lijepo vidim,
Vjetrić se šaljivo igra
S ljudskijem suzam, s riječima ljudskim,
S mrtvačkim turobnim psalmom.
A ja sad ovdje blaženo ležim
I slušam, što zrakom zuji,
Kroz tromračni drijemež slađe ih slušam,
Neg vesele svatove, pjane…
…. Na afričkoj pustoj, žarkoj oazi
Suha se lubanja bijeli,
A crnijem slovom po čelu joj piše
Veliko: Benedictus!
Nekad sam znao latinskih riječi,
Danas šutim i šutim,
Al ono je tamo na suhoj glavi
Najljepši rukopis svijeta!
I to sam jutros župniku kazo,
Al njemu shvaćanje manjka,
I tvrdi, da j’ čitavu mudrost blaženstva
Čito tek na – papiru!
Međutim – u grobu – gdje ja sad ležim,
Nema razlike misli – -
I bogzna, ova glava uza me
Od kakva l’ polazi grofa!
Vi bi se gore čudili divno,
U kakvom društvu sad ležim!
Al ovdje, međ nama, druga je klima,
I nazori posebni vrlo!
- – Deder, moj grofe, gore na zemlji
Ja sam ti držao glavu;
Sada mi vrati ljubav za ljubav,
De, pa ti moju podrži!
Drobiš se, brate; nisi ni za to,
Treba tu solidna građa!
Čvršća bje kruna naoko čela
Negoli čelo samo.
Onda sam ipak drukčiji čovo,
Od čvršćeg kaosa slupan;
Moj prostor nije širi od mene
I ja ga potpuno punim!
Nekad sam bio gore kovačem
Nad ovom koprenom praha;
Kovo sam svašta, gubio vrijeme
Kujući novce i krune.
Kovo sam svijetu dva stožerna pojma,
Dva krila na noge Sreći,
I pisah na krune: Ovo je mjehur
Od pjene zlatnog safuna!
- Nego mi valja pravednim biti:
Taj natpis nije od mene
Ja sam ga našo u suvišnoj knjizi,
Ljudi je povijest zovu.
Knjigu su pisale božice dvije:
Istina prva se zvala,
Onda je stade čitati Pravda,
Al zaspa na prvome listu!
Od onda hrče i strahotnom bukom
Pjesmu svemira kvari;
I baš je divno, od srca divno,
Što amo ne dopire glas joj.
Evo je ovdje blaženo carstvo,
A smrt mu nijemi vratar;
Tu spavaju orô i bijeli golub,
A golub na orlovu perju.
Ovako sam i ja spavati lego
Bez želja, bez strasti, bez bola:
Nit čujem ptice, nit vidim svijetla.
Tek dublje ponirem u mrak.
A tamo na vratima velike noći
Neka se prikaza bijeli;
Ja k njojzi padam brzinom munje -
O zdravo, o veliki Budha!

_________________________________

Ljubavi

Sini, zvijezdo, sini sjajna
Kroz oblake ove tame;
Dođi, vilo, dođi bajna
Pa se malo nasmij na me.
Željo moja, danče bijeli,
Kad ćeš k meni u samoću?
Ah, ljubav mi srce želi,
Ljubav eto, sve što hoću!
Sanče sveti, vječna slasti,
Tajno mila, kad se ljubi;
Prvi bože, prva vlasti,
Gdje sve niče, sve se gubi.
Nebo što je, more što je,
Što čudesa u svijetu?
Cigla svetost – ljubav to je
U svom padu i lijetu!
Tko se penje slijepim žarom
Po biserje neba vedra,
Da okiti dugom šarom
Milom zlatu mila njedra?!
Tko će sa dna mora pusta
Otet pjesmu od sirene,
Slatka grla, slađih usta
Da uspava dragoj zjene?!
Tko će srnut gluh i slijep,
Kuda glave spasti nije,
Tko će mrijeti mlad i lijep
Mirno, kako svetac mrije?
Mrijet će koga sred njedara
Rajem puni cvijet ubav,
Koga srce divom stvara,
Ah, s ljubavi, a za ljubav.
Majko svega što se kreće,
I krilo mu u lijetu,
Ti jedino nebo sreće,
Čist serafe u svijetu!
Kada sve nam smiješno biva,
Kad nas život mrzi, zebe;
Ah, to biva, iskro živa,
Što jedino treba – tebe!
Kaži, vilo, čisto lice
I omladi, što kud sa’ne;
Blagoslovi, čarobnice,
Dane trule, otrovane.
Željo vječna, danče bijeli,
Daj oraji tu samoću – - -
- – - Ah, ljubav mi srce želi,
Ljubav eto, sve što hoću!

_________________________________

Mramorna Venus

Divna je bašta – ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubavna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta – njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote punom u jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Sav svijet puni bujno joj tijelo.
I tko je vidi, krv mu se gruša,
Pod grlom žarka staje mu duša
I srce staje i trne noga.
Pod plaštem noći – svodilje tajne -
Čuti je često uzdahe vajne:
O, vrati mi mir moj i Boga!
Tamo sam i ja nekada upo…
Ah, i od tada mnoga me zora
Srvana nađe kraj mramorna stvora,
Gdje plačem – skupo!
A lik joj gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu se koči,
Pobjedno u me upire oči
S kraljevskog pijedestala – - -
- – - Ta bijah pjesnik – upola luda;
Sitna mi bila rođena gruda
I usko leglo sred majčina gnijezda,
Pa htjedoh sjesti na stotinu zvijezda!
Šta obzor tijesni i zemske međe,
Šta vedrog neba krugovi plavi?
Vjetropir sve to pjesnički pravi
Odjednoć strpa pod vjeđe!
Pjesničku brižno smotah prtljagu,
Cjelunuh zemlju – majčicu dragu,
Strpah u kovčeg sve ideale,
Spustih još jednu suzicu bonu,
Ne znam od zbilje ili od šale
I … digoh se u balonu!
…. “Zbogom, vi zemske prašnjave ceste,
Evo se sunca mašam;
Za mene jeste više i nijeste,
Svemirski građanin ja sam!”
I dok to rekoh, kolo me ovi
Novijeh, drukčijih bića,
Klikujuć: Ajde, građane novi,
Kušaj i našega žića!
Ne rekoh ništa, nikog ne pitah,
Tko je i okle i gdje je;
Tek mi se cijela pričini svita
Ko apsolutne ideje!
Oh, tamo nad zemljom prekrasno sve je,
Posebnom osuto slašću – -
I onda na koncu ja i ideje
U čarnu pođosmo baštu …
Divna je bašta – ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubovna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta – njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote u punome jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Vaskolik svijet puni joj tijelo…
I tko je vidi – krv mu se gruša,
Srce mu staje, staje mu duša,
I tako mrije -
I živ je i – nije -
Dugo sam ondje besvijestan ležo,
Bježala noć je i dan je bježo.
I mnoge noći i mnogi dani
Odoše tako ko prospavani – -
A sa mnom cijeli svijet se klanja
U divotnoj bašti ko istočna sanja -
Tek lik se gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu koči,
Pobjedno u nas upire oči
S kraljevskog pijedestala – -
A oko gorda, ponosna lika
Mnogi se suše, u suzam gube,
Cjelovom zadnjim, ah – samrtnika
Punanu nogu joj ljube.
Vjerujuć u strast, stisnusmo uho
Vapijuć: Bože s nebesi!
I nikoga nema, tko bi ga čuo,
Gdje grmi: Adame, gdje si?
Tek jedva… jedva glava se miče
Nategom, uporno… zadnje…
Već gotovo hladna se usnica tiče
Kamena, umiruć rad nje!
A ona…? Stoji nogom na glavi
I vrat nam grije i vrat nam davi,
Gleda nas pogledom zmije – -
A ja sam srećan, ako još dublje
Tisne mi u grud dvije paklene zublje,
Te ledene oči dvije!

_________________________________

Misao svijeta

In labore requies
Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
I veliki kad su kralji igrali se piramida,
Što i danas gordo stoje – ko kad nešto krvca zida!
I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
I debele knjige pišu o veličju Faraona!
*
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila – Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine…
…. Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?
Epilog

…. Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,
Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,
Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,
Niko pito: da l’ je sito neočešljano, suho čedo?
A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,
Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;
Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,
Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:
Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,
Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom…
I sve tako… čedo raslo, te sad bilo – kako bilo:
Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!
I čekiće i lemeše i sjekire – takve trice,
Nu što grijeh je, dragi Bože: i – topove i sabljice!
U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,
I sve raste… raste… raste… glava već mu pod nebesi’!
Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,
I sve kad bi Faraune naglavice postavio
I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi -
Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi -
- Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,
Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.
Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,
Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma’nu,
Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.
A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;
Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!
Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,
A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti – - -
Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,
Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!
Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,
A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.
Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,
Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.
Proklete su onda glave okrenule zemlji lice
Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!
A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom
Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!
Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,
Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!
A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,
- Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.
Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,
Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.
I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.
“Naprijed!” reče, a nebesa namignuše na to: Amen!

_________________________________

Nevinčetu

Probudi se… gle ga… zlato!
Kakve su ti oči male!
Probudi se – a i na to
Usne mu se nasmijale,
Nešto gledi, nešto sudi,
Slatko tepa, slatko diše,
Nešto gledi pa se čudi
I ručicu malu siše.
Aj, što zuriš u nas tako,
Što bi, čedo, htjelo znati?
Aj, što zuriš, i onako
Dost’ ćeš rano progledati.
Šarne sad se slike čine
U nesvijesti oka tvoga,
Al će minut ko što mine
Slast od mlijeka majčinoga.
Aj, što zuriš u nas tako?
I tvoje se svjetlo budi.
Aj, što zuriš, i onako
Otrovat ćeš rano grudi.
Ti se čudiš ovom šaru,
Istinu bi znati rada;
Saznat ćeš je po imenu,
A nać ćeš je – ko i sada!

_________________________________

Neznani grob

Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci’.
Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.
Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.
Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.
Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.
Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.
Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.
Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.
Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.
A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.
Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.
Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!

_________________________________

Ožujak

Ne znam zbog čega titra mi na vjeđi
Biserna kaplja – ta nijesam dijete;
Nije ni suza nemoćne osvete,
Nije ni želja neizvjesne žeđi…
Za čim? Za nečim, što mi srcem trzne
I kamo ruke pružaju se same,
A što na pragu gluhonijeme ćame
Zauvijek možda sa krvlju se mrzne.
Ne znam, koj’ drhtaj sa srca je maknu
I tisnu naglo, te na oči stupa;
Ona se rađa ko i sok vrh pupa,
Kad proljet granu toplom usnom taknu.
Tek čemu cvijet latica joj drobnih?
Noć već je pala – a za njome s tiha
Ko uzdah dva tri izletješe stiha – -
Leptiri prše oko ploča grobnih…

_________________________________

Otpušteni vojnik

Baš na prag sjede, malne gô,
Islužio je ljeta duga;
A izjela mu lica bô
I nesvijesna stara tuga.
Povlačio se kojekud
Sve za bubnjarem usred hrpe,
Pa mali krst mu resi grud
I kiti na njem stare krpe.
Zabludio mu tupi gled,
Kud pukoše mu polja lijepa;
Al vidi brajan: drugi red,
Tuđinac sad mu zemlju čepa!
I drhtnu – tu je majstor čvrst -
I malim prstom lulu kopa;
Baš čudno, dok je steko krst,
A eno kuća propa… propa…
A gledao ga stari drug,
Iz kuta lemeš s pluga teška,
I čini mu se: baš ko rug,
Gle, tupo mu se gvožđe smješka:
Ej, dobro došo! valjaš baš,
Na žutoj je l’ ti lica trpe?!
Ma kao rijedak čovo naš
Pozlatio si svoje krpe!
A glavno ti je: nek si živ;
Otplatio si krvni danak.
Tek, Bog mu prosti, tko ti kriv,
Pa evo si ko igla tanak.
Da slučaj mene stvori kad
U biće kakvo, ko ti živo,
Pametnije bih, druže, tad
Ja svoje puške ispaljivo!
Al šutio je gladni drug,
Ni ne ču onu šalu ljutu,
A vraškim smijehom stari plug
Ućutao se u svom kutu.
Pa gviri kako u taj čas
Bez desne ruke mladac šuti,
A lijevom srećan, blažen vas,
Sve gladi onaj krstić žuti!
Zaboravio u taj par
I pusta polja, muku ljutu – -
A zarđala ona stvar
Zadrijemala je u svom kutu
I sniva: kud je čovjek lud
Pa gubi ruke, lomi kosti -
I – dragi Bože – za sav trud
Tek krstić mu je jedan – dosti!

_________________________________

Pjesma moje sreće

Blago onom koji ima zlata,
Mnogo zlata, mnogo srebra bijela,
Pa još koji križić oko vrata,
Pa još koji vjenčić oko čela!
Blago onom, koga rese časti,
Pjevaju mu topovi i zvona,
Blago onom, komu je u slasti
Svijet cijeli šumna plesaona!
Blago onom, te u tihoj noći
Samo gali pune želja grudi;
I dok sanja, kad će draga doći,
Već ga draga cjelovima budi!
Blago vama, stoput blago svima!
Šapćem crno nebo gledajući;
Blago vama, među umrlima
Odabrani, slatko pirujući!
Meni nema časti niti krune,
Nema zlata, srebra nema bijela;
Imam grudi uzdisaja pune,
Crne brige sjede ispod čela…
I vlačim se kroz vesele čete
Kao nešto, što za ljude nije;
Misô mi se ko sirotno dijete
Od kutića do kutića vije – -
I korim se: još je jada dosti,
Više, više neg sam suza lio:
Prosjak traži na smetištu kosti,
Što gospodski pas ih ostavio!
I ja rado gladnoj onoj sjeni
Suzu brišem, i srcu je lako;
Blago vama; al kako je meni,
Vama nikad neće biti tako!

_________________________________

Prolaznost

Dođi amo – - slobodno me nosi;
Svejedno mi i kad bi me takla
Lednom usnom, pogledom od stakla,
Što nam život ko i travu kosi -
Svejedno mi – ne branim ti hira;
Nisam piso zakonik svemira!
Dođi amo – - zlatila mi ime,
I med prve pisala me makar
Sve u ploče: u mramor i bakar,
Najvječnije među besmrtnime;
Svejedno mi – - ne burka mi čuvstva;
Nisam piso zakonike društva!
Dođi amo – s prijestolja me sruši
I u crne tamnice obori;
Nek svjetina porugom me mori,
S prostačkijem šakama nek guši;
Svejedno mi – ne poželjeh kruna,
A od tebe ne ištem računa.
Dođi amo – žile mi raspali,
Vatrom pakla krv mi otruj vrelu,
I od mukâ na teškom raspelu
Ludačku mi stezulju navali;
Svejedno mi, i gdje strah me nije,
Pružit ću ti ruke obadvije!
Na bojišta i na razbojišta
Po svijetu me krvavom odvuci,
Poći ću ti nehajno o ruci,
Gledat ću te, neću reći ništa.
Ako katkad nijema suza kane,
To su tuđe zapekle me rane.
Dođi amo – mjesta mi pokaži,
Gdje sam nekad gorke plako suze,
Što ih svijet pojeftino uze,
Ogolivši idealne laži,
Reći ću ti: Trica bila mala
Svaka suza te je tamo pala!
Dođi amo – uz gromove reci,
Da priznadem veličinu tvoju,
Prkosno ću glavu dizat svoju,
U polomnoj tvrd ću stajat jeci
I gledat ću u nebesna vrata
Sedam nijemih tvrdijeh pečata!
Zašto? Zato jer nisam od svijeta,
S kojim sudi nijemo tvoje lice:
Zvijezde su mi braća i sestrice,
Duh mi lagan za granicu lijeta;
Ne znam groba, košto nisam znao
Ni kolijevke kad sam u nju pao.
Ja ću naprijed – bez suza i smijeha,
Ja ću kući gdje su ideali,
Igrat ću se s anđelići mali
Grešan u kost s pjesničkijeh grijeha,
Pa ću tako jednog mrijeti dana
Pred vratima grada začarana.
Onda kada, nakon duga vijeka,
Lubanja mi izbaci se suha,
U prilici eternoga duha
Ja ću lagan stati pred tebeka;
Zajednički kratit ćemo vrijeme
Gledeć kosti, očnice i tjeme…
Ne spominji samo onda ništa, -
Zajednički nać ćemo joj groba,
Usporedo mučat ćemo oba
Kraj njezinog vječnog pokojišta
Možda onda preda te ću stati
Pa zaplakat – il se nasmijati!

_________________________________

Prvi snijeg

Olovna, siva mrena je neba – ko oko u lude
Sinji, ko pepeo zgasli kroz mliječnu maglicu dima;
Snijeg – to smrzle suze su, iz oka toga što blude,
Vjetar ih vitla… zima je… zima!
Padaju guste poljanom širnom, a velike grane
Šire se spram njih ko naručaj mekan. Upravo eto
Anđeo smrti silazi s njima, baš će da pane
Gorde na glave što umiru sveto.
Prirodu gledam – jadnika kaošto komu će zorom
Nasilna mišica oči zaklopit. Zbogom, o liste,
Brbljava lasto, o zbogom ti, blijedo sunce za gorom,
Zima je, zima; ljetni već niste!
Sada se cari vila ledena, a njojzi pred dahom
Zelen se žuti i nabire suha, okom je koči;
S maglena tkiva je oprava njena, suhim nad mahom
Injem vezenom obućom kroči…
Za njom se voze lakim na sanama vesele šale:
Plesovi, šaptaj i drhat i stiskaji ruke na samu,
Salon i plazače glatke i maske što očima pale
Žarče neg sunce o Petrov-danu.
Leti nad svime badnjački anđeo, dižuć visoko
Božićno drvce, stostruke darke pod njega meće;
Osmijehom rajskim gleda u radosno dječinje oko:
Badnje je veče – veče je sreće.
Uza nj se bijeda povlači, snijegom njuška ko zvijer,
Šesnaestljetnoj pastorci nosi božićna hljeba:
Zvona će pjevat Hosana! i s mraza će venut joj lijer…
Zima je, zima – grijat se treba!

_________________________________

Providnost

(Narodni motiv)

Hranila je čedo majka
Kroz tri ljeta kojekako:
O preslici i o ruci,
Malo čedo prenejako.
U petak je nešto glava
Zaboljela čedo malo,
U subotu izdisalo…
U nedjelju u grob palo.
Zakukala tužna majka,
Kako kuka kukavica;
Kukala je neprestano
Sedam punih godinica.
Kad se sedma napunila,
Pa će osma da se množi,
Kucnu neko u pô noći: -
Anđeo sam – reče – boži!
Već su Bogu dodijale
Materinje teške suze;
Ako ti je sinak umro,
Bog ga dao, Bog i – uze!
I što nebo od vas radi,
Ako radi, to i znade;
Ustaj, majko, pa da vidiš,
Je l’ ti tuga što valjade! -
Poveo ju anđel boži
Ravno noći u pô noći -
Oteglo se polje ravno,
Nikad tužnoj majci doći.
Padale su gorke suze
I na trnje i na cvijeće;
Kamen se je raspadao,
Kud se tužna majka šeće…
I tako su jadni došli
Na brežuljak neki mali -
Tu je noćni vjetrić zibo
Jedno tijelo na vješali’ -
- Evo – reče anđel boži -
Takav bi ti sinak bio,
Pa otari svoje suze;
Bog je tebi dobro htio. -
A majka je grlit stala
Svoje čedo o konopu;
Ljubila mu hladne ruke,
Ljubila mu hladnu stopu.
Zgrozio se anđel boži,
Kad ko luda preda nj pade
I uskriknu groznu kletvu:
A što mi ga onda dade?!

_________________________________

San

(Slika)

Ko bijelo velo od tanane pređe
Širi se nebo bez kraja i međe.
I svud po velu u maglici bajnoj,
Ko biser sitni u hiljadu grana
O vratu nimfe s dna oceana,
Zvjezdice dršću na odori sjajnoj -
A u dnu mora eterna, zračna,
Ko suza s oka trapovijesna,
Ko suza – časom mutna i plačna,
Čas vesela, obijesna,
Zemlja se vidi – prašnjava mrva;
A u tu mrvu sila odvijeka
Usadi trnje i cvijeće bujno,
Ko krvca rujno i bjelje od mlijeka,
I – u svaku ružicu crva!
Mjesec se kupa u prozirnom moru,
I trake mu, mokre od eterne rose,
Svemirske sfere tresu i nose,
U dol i goru…
O, trako svijetla, o, svezo čvrsta
O ruci tajnog božijeg prsta,
O tebi nijemo, o tebi šutke
Cijeli se svemir reda i vrsta,
Na uzici kreću se – lutke! – -
Kad jadnik pomoć sa neba moli,
Ruke nebesima pruža;
I miris tako s hiljade ruža,
S trna i cvijeća moćno se vine,
S gordoga cedra, sa mahovine,
Tamo pred oblačna vrata.
I kako pane pred teške dveri,
Kruto tvrde i nijeme,
Najljepša onda od vilinskih kćeri
Otvara lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene…
U nje su oči sklopljene blago,
I kuda tihim korakom dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj da’ne sa grudi.
U nje nad čelom zvijezda treperi;
Al ne da svijetli; – čudna joj traka
Ne goni magle, ne goni mraka;
Čarne su trake joj žarke!
A što je bijelo – zlaćanim gradi,
A što je crno – bajno šareni,
A što je gorko – šećerom sladi,
Medom medeni
Čarovna zvijezda sanovne varke!
- – O, dođi! šapće cvijeće i šuma,
Libanski cedar, lišaj sa leda;
O, dođi! šapće i k nebu gleda
Ljubica ukraj druma – -
O dođi, o, dođi! tihano struji
S gora i dola, s dola i gora,
I s tisuće alga u bezdanu mora
Šapat kroz talase bruji -
A ona otvora lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene.
I kuda tiho, nečujno dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj kanu sa grudi.
- O, dođi! dršće s ptičijeg kljuna,
S pećina galebovih,
Sa lotos-cvijeta – bajnoga čuna,
Gdje kraljica priča plovi – -
Hiljada buba kresove pali
Grmu na tananom rtu,
A himnu pjeva slavujak mali
U sjajnom, čarobnom vrtu.
- – Eto je – stupa! Lako se ziba.
Tiho se biba
Talas na moru, na kopnu grana,
Ko pozdrav, želja i umor -
Još da’ne u počast makovi cvijetak,
I onda uz tihi šumor,
Ko velebne pjesme skladni svršetak,
Prirode disaj toplo se giba,
I grud joj vječito mlada
Pada i raste – raste i pada -
A na te grudi ko blaga majka
Lijepa vila, kraljica sanka,
Naginje uho i oči.
I kao kad majka pred zrake od svijeće
Ruku ko blago sjenilo meće,
I ona tako
Oblačje lako
Mjesecu stere po ploči.
Šušne li listak il ptica makne,
Cjelovom usne tiho ih takne;
Pogladi glatko,
Šane i da’ne:
Ja bdijem – spavajte slatko!

_________________________________

Samilost

Pa u čem sjaj ti sveti, ti – boli srca moga,
Ko biser te si njemu u bezdnu morskih tmina?
U čemu polet tvoj mi do spoznaje, do – Boga,
U čemu žuč ti ko milina?
…. Ti pred okom si alem, kroza te se u duši
Sva bijeda svijeta lama i krv mi srcu digne;
Cjelokup jad života po meni sav se ruši,
Posvećuje me kad me žigne!
Ti moj si anđel sjetni, što pouzdana oka
Do ljubavi me vodi, do zagrljaja svijeh;
To oko to je sunce, i bez njeg preduboka
Tamnina zemlje koti grijeh.
Ah, jadan, ko te nema. U grijehu ležat on će,
I duh mu vječno lijetat po kalnoj ovoj doli;
Kroz cijelu dršćuć vječnost svoj čekat sudnji zvon
Al gdje mu srce, čim da moli -?!
Prosvjeta, 1897.

_________________________________

Snilo mi se, kerub da sam

Snilo mi se kerub da sam
I da stražim rajska vrata,
U ruci mi strašna pala
Usijana žežen-zlata.
Iza vrata što ih stražim
Nevinost je žila sama;
Kitio joj bijelo čelo
Vijenac mirte i ljiljana.
Snilo mi se te mi rekli:
Čuvaj ovaj dah od pjene,
Od mirisa bijelih ruža
Stvorene su dojke njene.
I ako ih dašak dirne,
Što ga žarki šapat kreće,
Oparit će lijer bijeli
I nevinost – umrijet će!
Stražio sam strogu stražu,
U ruci mi strašna pala,
Poda mnom se kolutalo
Bezbroj zvijezda i svjetala -
A ja stražim vrhu svega,
Da ne bude želje strasne,
Nevinosti da se oko
Ne pomuti, ne ugasne…
Tada vidjeh gdje se s pola
Eter krenu k drugom polu;
Svi atomi zadrhtali
Ko u slasti, ko u bolu,
A krajevi svjetskih bezdna
Ko dvije glave mile, lijepe,
Činilo se: žarke usne
U poljubac će da slijepe -
…. Zadrhtali lijer i mirta,
A nevinost blijedit stala.
Spasti ću je – sad il nikad! -
Trže ruka, bljesnu pala.
I zasikta oštrac ljuti
Među cjelov, među lica.
- – Snilo mi se, kerub da sam,
A ja bijah – ubojica!

_________________________________

Smrti

Tajna vilo, što nam sklapaš oči,
Kad bi htjele da još malo glede,
Gdje u sreći il u kalu bijede
Šareni se ovaj život toči.
Ah, al valja da ti hire plati
Svega bitka zadnje zrnce svako,
Ne znajući, nit će igda znati,
Da l’ je bolje ili gore tako.
Tajna vilo mramornijeh usti,
U kojih se zalud milost prosi,
Čije krilo vaseljenu nosi,
Košto dimom vjetar vije pusti,
Ti koracaš sigurno i tvrdo
U vjekove od vjekova amo;
Mi smo crvić što mu slamka brdo,
A penje se za dlačicu samo!
Tajna vilo! vječno ti je slovo,
Iako je našoj volji kruto
Što ti rušiš nemilo i ljuto
Sve što niče da oplodiš novo,
Što sve gine silom tvoga znaka,
I ta igra što je zakon čvrsti;
Al je građa vječna i jednaka,
Samo oblik – tu su tvoji prsti!
Tajna vilo! sve u ljudskom duhu
Čas je brzi, a tebi u ruci -
Smrt i život tek su ljudski zvuci
Bez značenja Prirodi u uhu!
I ja znadem da sam bio veće
Pre neg škrinu zipka mog života,
I ja znadem da me nestat neće,
Kad me tvoja vječna sila smota!
Sitna muha što se suncem kupa,
Mene tješi lako titrajući;
Ja osjećam, ptiče milujući,
Da smo isti i jednaci skupa. -
Tajna vilo, strah me nije mrijeti,
Svog se humka plašno spominjati; -
Onaj zakon, što mi živu svijeti,
Jednako će mrtva milovati.
Svemirom mi mirna miso hrli,
Tamo joj je bez granice meta,
Tu dječinski zakone goneta,
S prirodom se željna tajne grli.
Tamo joj se slabo oko budi,
Zemske rane tamo joj se liječe;
Ta ondje su vječne majke grudi,
Okle mlijeko svim jednako teče!
Tajna vilo, sruši i obori
Sve, što jeste, u prašinu jednu;
Provaliju svjetsku, nedoglednu,
U kaosnu onu maglu stvori.
Al uzalud: razorna ti ruka
Rasadnik je novih tvorevina;
Promjena si, promjena si puka
Nakon jednog nesvršena čina!
Mrviš brda kao snježne grude,
Sušiš one bezdan-oceane;
Led će biti, gdje su cvale grane;
Sve drukčije, da još drukče bude.
Kroz vjekove do vječnoga vijeka
Miješati ćeš ovako i ‘nako;
Ja ne pitam što nas ondje čeka,
Niti pitam čemu je otako?
Ah, ta ti si s nama uporedno,
Atomi nam tvojeg vala pjena,
Korak svijeta samo tvoja sjena,
Čas nam svaki umiranje jedno!
Izišli smo, zapadamo s tobom
Na obzorju onih što nas ljube;
A kako je za mrkijem grobom,
Uzalud se u to misli gube.
Kako nam je pred kolijevku bilo?
Kako će nam pošlje groba biti? -
Ljudska tlapnja zalud tamo hiti,
Gdje je vrijeme pečat udarilo
Nijemoj leši na uvela usta,
Moždanima na života snagu -
Tu je Ereb, pustolina pusta,
I kud pošo, srneš po netragu.
Tajna vilo, sfingo mramorova,
Nesvijesna, vjekovita silo,
I jedini suče od vjekova,
Pred kojim je sve jednako bilo,
Ne dam maha uzdahu ni suzi,
Kad mi pjesma do tebe se šeće -
- – Zipko, grobe, zagrljeni druzi,
Ljudska suza rastavit vas neće!

_________________________________

U ponoćje

Na podbule vjeđe težak sjeda san,
Ko na lice da se crni veo sklada,
Kroz nemirne sjete osjet sumoran,
O, kako bi duša zaplakala rada…!
Spominjem se, majko moja,
Prvih zvijezda, prve zore,
Anđeoskog milopoja,
Kada šarne priče zbore.
Spominjem se rajske sreće,
Dok ne znadoh, što je zloba;
Al i prve smrtne svijeće,
I što vidjeh: prvog groba!
Mnogu noć sam mutna srca čeko – -
A do zore? Uvijek daleko!
Iz daljine šušti tajni uzdisaj,
Lijena noć se vlači zlokobrlomu satu.
U dremovnu oku drhtav trepti sjaj,
I preda se zurim kroz maglicu zlatu…
Spominjem se ljudskog grijeha
I bestidne, jadne jave
I odurnog grohot-smijeha,
Gdje nedjela svoja slave!
Klicu zgazi noga kleta,
Al oprosti, Bože, krivim;
Tek mi ljubav osta sveta,
Za nju moram ja da živim!
Za nju dišem i uzdišem sveto…
Gdje si, danče? Istom ponoć eto!
Tihim sankom snije davno svuda sve,
Mojim vrućim mozgom palucaju srsi;
U budućnost kad se misô navrne,
Ko da rika lava na ove će prsi:
Što će zanos tih njedara,
Bogoduhe duše znamen;
Što li iskra božjeg žara,
Što vječite pjesme plamen?
Aj, što mari svijet za muku,
Kad pjesničko srce vrije,
Kad ne može smrzlih ruku
Na toj vatri da ogrije!
Gusle uzmi te svijetom prosjači,
Pjesmom ljubi pa zaturen plači!
Gluha noći moja, crna ti si kob,
Kad nemoćno srce tuđe jade kaje,
Na velikom čuvstvu mekan stere grob,
Kuda bolna duša svih patnika staje!
Odreci se mirna kruha
Pa se kreni svijetom borit;
Kad te kora nađe suha,
I tu će ti gorkom stvorit!
Nek su pakô njedra tvoja,
Nek si žrtva svač’jeg bijesa,
Onda si mi, tugo moja,
Pjesnik, pravi sin nebesa!
Vapi zoru, da sve srce puca,
I vijek slušaj, kako ponoć kuca.
Ponoć kuca… muklo kobni bije bat,
Iz valovlja ko da utopljenik cvili,
I dok srećni sniju, u dremovni sat
Moj se uzdah lako pod nebesa krili -
Teška li je, trnja puna
Ova staza, kud mi poći,
Za svu ljubav cvjetna kruna
Svrh mene će kasno doći!
Moga vijeka cijelo cvijeće
Svezati će dobri ljudi
Uz voštene, smrtne svijeće…
Pa i na tom hvala budi!
Čekat ćemo – i dosad sam čeko,
Tek je ponoć, a zora – daleko…

_________________________________

U maskiranoj gomili

Pjan je karneval – divljem u bijesu
Alkohol i noć škaklju u mesu -
Šapću se laži kroz vino i pivo,
Koljena dršću, dižu se grudi…
Veselo sve je, srećno i živo,
Što tren im prosto – ne biti ljudi!
O, alaj bliješte, gore i sinu
Te ženske oči u poludimu!
Opojno gore iz polumaske:
Žeravka čas ko munjevna letnu,
Fosfor što tinja Ivanjske noći;
Čas su ko iskra, trule u daske,
Što je zar ruka zlotvorna metnu!
Ciliču gusle… Pean užitka
Hvata se pasa, tijela vitka -
Vitla se, vitla… ciliču gusle – -
Resko i drsko, razbludno – milo.
Valom širokim omamna žara
Na oči, uši, ravno su ušle
Opojne slasti željno u krilo – -
Smanuše već mu mitna stražara!
De, i ja žeđam! Nazdravit žudim
U ovoj noći bijelim grudim,
Plećima što su mramor ko parski,
Rukama gojnim, očima sjajnim;
Svevlasti ženskoj, što sjedi carski,
Trepavkam vještim migom pod bajnim.
- I htjedoh piti, i – nisam mogo!
- – - O, čedo malo, čedo o bijelo,
Zašto je tebe dovela mati,
Rulja gdje ova krila ti blati,
Peto što ljeto kite ti tijelo?!
Smijeh da slušaš nervozne žudnje,
Pogled da gledaš propale bludnje – -?
- I htjedoh piti, i – nisam mogo.
*
Amo te, svijeta udesu kruti,
Sfingo ledena, usnama makni,
Mramornom pandžom srca se takni,
Rad sam te čuti!
Tuži te ovdje – ne znajuć ništa -
Ovo anđelče – pet mu je ljeta -
Tuži te rose kapljica čista,
Što se na percu ljubice blista…
Čelo i vlas joj, stasić joj viti,
Tuže te ovdje – u što će biti,
Šesnaesto kad joj ljeto procvjeta?
Nijema je stala besrdna avet,
Vjeri i umu podla rugavet:
Stoput anđelku strgaše krilo -
Igrački bit će, košto ih bilo!
I lijer cvate, cvijet se razda,
Jedan se truni, a drugi cvjeta;
Pjesnik što plače, ne plaču vazda
Curice mlade šesnaest od ljeta!
- Našto li – tisnuh – onda je meni
Srce da vene, život da grkne?
Čemu se moja krvca ledeni
Sluteći njenu zvijezdu, gdje mrkne?!
Čemu mi čuvstva udahnu ova,
Plakat da moram luđe i luđe
Tuđih grijeha, tuđih grobova
Zločine tuđe?!
- – Nijema je stala besrdna avet;
Ja uzeh čašu suza i krvi,
Lupih je o tu podlu rugavet -
- Sve nek se mrvi!

_________________________________

U noći mrtvih

U noći spomena mrtvih, dok tisuć varnica drhti
S trave uvele, grobne, ko iskre divlje da blude
Zvijezdi našoj po kori, nad carstvom spokojne smrti
Cara i roba, uma i lude…
Dok zvona plačiva bruje kroz turobne drvorede
I pjev se dirljivi ori, gordi se mramor blista
I suze vrele se toče, a ruke ih brišu blijede
U staru krpu il komad batista…
Dok dolje pod zemljom vlažnom redovi žutih kostura
Leže na daskama trulim, upored, poleđice,
I grobni zareznik prsten s grbom plemićkim tura
Il zrno u glavi samoubice…
Moje su oči suhe! Duh moj trza me negdje
U bezdan svemirske magle, na konac mirijada;
Vjerujem: da sam ko ona vječit svuda i svagdje,
Iskra, a ne znam, gdje gori joj klada!
Svedno mi, samo kad ćutim, da s panja sam iver njena;
Neka me vitla oluja, svedno mi, kuda me tjera.
Počinut i ja ću negdje, na pragu novoga trena
Reći ću: Vjerovah, da spasava vjera!
Miran ću čekati pogreb: i vama sila kad klone,
O, tebi, zemljo i majko, i suncu i vaseljeni
I svemu bajnomu carstvu, što sada se kupa i tone
U iskravoj pjeni sanja – u meni -,
Demona sumnje ću vidjet, gdje vašega vrh pokrova
Strijelom nemirna oka drob vam miješa i dira,
Utaman! ko da noktom besna ptica sova
Grebe u granit sfinge Misira.
Bijedna ću, očajna, gledat, gdje s vaše lešine skače,
Silnijem, vatrenim krilom po mrtvoj gomili lupa;
Besmrtan vječnost si kune i grdno buči i plače:
Što nijeste umrli skupa!

_________________________________

Vili pjesme

O, ta nemoj pustit mene,
Med svojima nemam svoga;
Nemam nikog doli tebe,
Svoje vjere, svoga Boga.
Pred tvoje sam noge pao,
Da ti dvorim, dok me traje;
Pelenom se ovjenčao,
A sve mislim, lovor da je!
O, ta nemoj pustit mene,
Pa da svisnem u samoći,
Pa da srćem poput sjene
Jadni slijepac slijepom noći;
Već mi nosi tajnu tugu,
Dušu moju po vedrini,
Kroz šarenu gdje se dugu
Svijet ovaj rajem čini.
Dok progledah, sitno čedo,
U kolijevci brbljajući,
U oblak sam tebe gledo,
Kud me smâmi titrajući,
Gdje u carstvu priče šarne
Mali bogo sanjâ plovi;
Ljuljkaju ga pjesme čarne,
Lepet krila serafovih.
I plako sam s tajne želje
Svoje čežnje ne znajući;
Drhtalo je srce tako
Tvoje nebo gledajući;
A kad dođi gluhi sati,
Trzavo sam snivo tebe;
Pitala je čedo mati:
Što ga boli, gdje ga zebe?
- Što me boli, majko moja,
Ni danas ti ne znam reći;
Samo ćutim, majko moja,
Sve to ljuće da će peći!
Što u srcu, majko, peče,
Nije, majko, rana laka;
Čudne boli, što se liječe
Onim smiješkom sa oblaka!…
O ti, suzo svih srdaca,
Kad s pjesničke želje ginu:
Sjajni trače, što ga baca
Toplo sunce u prazninu;
O ti, koju srce voli,
Slatka vilo slađih usti, -
Neka peče, neka boli,
Samo ti me ne zapusti!
Bez tebe sam mrzak sebi,
A uza te svemir grlim,
I kad dignem oči tebi,
Ko po cvijeću trnjem hrlim.
Zvijezde su mi oči tvoje,
Munje tvoji osjećaji,
Srce tvoje – sunce to je,
Što srcima dobrim sjaji.
Gle, ja ne znam sreće steći,
Ne znam puzit, a u prahu;
Ne umijem ništa reći,
Što nij’ srcu na uzdahu!
Mnogo se je, vilo, oko
Narugalo već budali;
Jedni, što su previsoko,
Drugi, što su nisko pali!
Al što marim, gdje se smiju,
Il preziru ili škode,
Kad me tvoje misli griju,
Kad me tvoje zvijezde vode, -
A kada se srce cijepa,
Onda boli melem ištu,
Gdje ti dišeš, vilo lijepa,
Kroz prirodu na nebištu.
O, daj vatrom s toga neba
Istine mi pali usti,
Anđeoskog daji hljeba,
Ne zapuštaj, ne zapusti,
Da sa kama hladna, gola,
Tvojim prožet zborim žarom
Uzdižući kupu bola
Bogu pravde pred oltarom!
Zapad sunca
Srce šuti – - tone zvijezda sveta
Ko da mrije mrtvac dragi,
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta – -
- O, što vidje, zvijezdo žarka,
Kuda li ti traka pade,
Osuši li suzu koju,
Ogrija li čije jade?
O, sve site i sve gladne
Tješio ti cjelov vrući,
Pa je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? -
- – Je l’ mi ovog svijeta žao?
Ta gledim ga kroz eone,
Moje trake vjekovima
Kroz žile mu krvcu gone,
A ja jurim, kud me nosi
Moga puta vječna meta,
I ti pitaš: je l’ mi žao,
Je l’ mi žao ovog svijeta?! – -
- Da, ti juriš bezdnom vječnim,
Al ti si nam svjetlo dao,
Al ti si nas svojim žarom
Iz mrtvila podigao.
Kroz prirodu život diše
Tvoj plameni cjelov vrući;
O, je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? -
- – Je l’ mi žao ovog svijeta?
Ni ne vidim mrve lake!
Ne voli mi žarkog sjaja,
Povija se u oblake!
A kad prodrem oblak gusti,
Rasplinem ga u etiru,
Onda vidim gdje se puši
Krvna ljaga u svemiru! – -
- Da se puši, vidim i ja;
I ja gledim s tvoga neba,
I ja krv bih svoju dao,
Nek se puši gdje je treba;
Ta krvca je prva žrtva,
Idealu što se pali,
Med zvijezdama da bi jednom
I mi ljepše zasijali! -
- – Krv tu gledim kroz eone
I sve slušam vapaj ljuti;
Svemir šuti – vama nije
Dosuđeno počinuti.
O, što li je igra vaša
Tek u gvožđe i olovo?
To vas pitam, to vas pitam,
Jadno pleme Kainovo! – -
- Pitaš što se čovjek pati?
Kako komu vjetar dunu;
Kako koga rodi mati,
U krpama il – baršunu!
E, to mu je patnja ljuta,
E, to mu je borba cijela;
Više pravde, više kruha
I slobode i vidjela! -
Srce zape… tone zvijezda sveta
Ko kad mrije mrtvac dragi, -
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta.
I gledam ga, gdje pod obzor tone -
- O, je li ti svijeta žao? -
U mom oku trak mu zadrhtao
Kano pozdrav vasione.
A sa zlatnog zapadnog vrhunca
Bijela mi se vila smije;
Čujem pjesmu sfera nebesnijeh
I tješi me pozdrav sunca.
Kako tone veličajnim mirom,
Kako vedro zadnji trak mu blista!
Ko ideja vječita i čista
Carstvuje svemirom…
I kad crne oblačine guste
Strme preda nj leđi blatne,
Onda junak sa tetive zlatne
Oštru strijelu gromom pusti.
I razvedri i u život budi
Kano oko, u kom ljubav vrije,
Sa nebesa slatko nam se smije
Pa prirodu ljubi.
Tako i ti, komu žarka krvca
Grije košto božja zraka,
Rastjeravaj tamu od oblaka,
Podaj ljudstvu svoga srca!
I kad si ga gladna nasitio,
Uminut ćeš tiho, veličajno,
Košto mine ono sunce sjajno
Ogrijavši neživo i živo!
A iz tvoga groba
Rodit će se drugo sunce novo;
Tvoja žrtva – stvaralačko slovo -
Dizati će novo doba.
I rod ljudski slobodnoga duha
Cjelivat će vila bijela:
Vila pravde, ljubavi i kruha
I slobode i vidjela!
_________________________________

Zapad sunca

Srce šuti – - tone zvijezda sveta
Ko da mrije mrtvac dragi,
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta – -
- O, što vidje, zvijezdo žarka,
Kuda li ti traka pade,
Osuši li suzu koju,
Ogrija li čije jade?
O, sve site i sve gladne
Tješio ti cjelov vrući,
Pa je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? -
- – Je l’ mi ovog svijeta žao?
Ta gledim ga kroz eone,
Moje trake vjekovima
Kroz žile mu krvcu gone,
A ja jurim, kud me nosi
Moga puta vječna meta,
I ti pitaš: je l’ mi žao,
Je l’ mi žao ovog svijeta?! – -
- Da, ti juriš bezdnom vječnim,
Al ti si nam svjetlo dao,
Al ti si nas svojim žarom
Iz mrtvila podigao.
Kroz prirodu život diše
Tvoj plameni cjelov vrući;
O, je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? -
- – Je l’ mi žao ovog svijeta?
Ni ne vidim mrve lake!
Ne voli mi žarkog sjaja,
Povija se u oblake!
A kad prodrem oblak gusti,
Rasplinem ga u etiru,
Onda vidim gdje se puši
Krvna ljaga u svemiru! – -
- Da se puši, vidim i ja;
I ja gledim s tvoga neba,
I ja krv bih svoju dao,
Nek se puši gdje je treba;
Ta krvca je prva žrtva,
Idealu što se pali,
Med zvijezdama da bi jednom
I mi ljepše zasijali! -
- – Krv tu gledim kroz eone
I sve slušam vapaj ljuti;
Svemir šuti – vama nije
Dosuđeno počinuti.
O, što li je igra vaša
Tek u gvožđe i olovo?
To vas pitam, to vas pitam,
Jadno pleme Kainovo! – -
- Pitaš što se čovjek pati?
Kako komu vjetar dunu;
Kako koga rodi mati,
U krpama il – baršunu!
E, to mu je patnja ljuta,
E, to mu je borba cijela;
Više pravde, više kruha
I slobode i vidjela! -
Srce zape… tone zvijezda sveta
Ko kad mrije mrtvac dragi, -
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta.
I gledam ga, gdje pod obzor tone -
- O, je li ti svijeta žao? -
U mom oku trak mu zadrhtao
Kano pozdrav vasione.
A sa zlatnog zapadnog vrhunca
Bijela mi se vila smije;
Čujem pjesmu sfera nebesnijeh
I tješi me pozdrav sunca.
Kako tone veličajnim mirom,
Kako vedro zadnji trak mu blista!
Ko ideja vječita i čista
Carstvuje svemirom…
I kad crne oblačine guste
Strme preda nj leđi blatne,
Onda junak sa tetive zlatne
Oštru strijelu gromom pusti.
I razvedri i u život budi
Kano oko, u kom ljubav vrije,
Sa nebesa slatko nam se smije
Pa prirodu ljubi.
Tako i ti, komu žarka krvca
Grije košto božja zraka,
Rastjeravaj tamu od oblaka,
Podaj ljudstvu svoga srca!
I kad si ga gladna nasitio,
Uminut ćeš tiho, veličajno,
Košto mine ono sunce sjajno
Ogrijavši neživo i živo!
A iz tvoga groba
Rodit će se drugo sunce novo;
Tvoja žrtva – stvaralačko slovo -
Dizati će novo doba.
I rod ljudski slobodnoga duha
Cjelivat će vila bijela:
Vila pravde, ljubavi i kruha
I slobode i vidjela!

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati. (Strahimir Silvije Kranjčević)

AUDIO

Moj dom

U očaju