Sylvia Plath

Sylvia Plath (rođena 27. listopada 1932. Boston, Massachusetts; umrla 11. veljače 1963. Primrose Hill, London) bila je američka spisateljica, pjesnikinja i novelistica. Njezin otac: Otto Emile Plath, porijeklom je Nijemac i bio je profesor biologije i njemačkog jezika. Umire od raka pluća 1940., kada joj je bilo osam godina. U školi se ističe izvrsnim uspjehom i interesom za književnost. Bila je ambiciozna, željna uspjeha i priznanja. Pisala je pjesme od ranog djetinjstva (prvu je objavila već sa osam godina), a kao učenica redovno je pobjeđivala na školskim književnim natjecanjima. Sa osamnaest godina već objavljuje i u ozbiljnim časopisima (primjerice “The Christian Science Monitor”), a kao dvadesetjednogodišnjakinja živi neko vrijeme u New Yorku kao urednica magazina “Mademoiselle”. Nakon završene druge godine studija, 1953. pada u depresiju, doživljava živčani slom te pokušava izvršiti samoubojstvo. Zavukla se u podrumsko skrovište i otrovala pilulama za spavanje. Našli su je nakon tri dana i uspjeli joj spasiti život. Narednih nekoliko mjeseci provodi u privatnoj bolnici, na rehabilitaciji. To razdoblje svog života i tu krizu opisala je u autobiografskom romanu “Stakleno zvono” 1963. Nakon toga nastavlja školovanje i diplomira radom o Dostojevskom, odnosno ulozi dvojnika u romanima Dostojevskog. Dobila je stipendiju od Sveučilišta Cambridge u Velikoj Britaniji 1955. Bila je i dalje rastrzana između studiranja, pisanja poezije i prilično jakih društvenih ambicija. Godine 1956. upoznala je engleskog pjesnika Teda Hughesa. Vjenčali su se tri mjeseca kasnije, u lipnju. Umro je od raka, kao i Sylvijin otac, no punih trideset i pet godina nakon nje, 1998. Od 1957. do 1959. živjeli su u SAD-u, u Massachusettsu i Bostonu, radili kao nastavnici, pisali. Pohađala je satove poezije Roberta Lowela na Bostonskom sveučilištu i družila se s pjesnikinjom Anne Sexton. Od 1959. žive u Londonu. Sylvija postaje majka i objavljuje knjigu. Kćerki je ime Frieda Rebbeca, a knjizi “Kolos”. Nakon pobačaja 1961. napuštaju London i nastanjuju se u Devonu. Godine 1962. rađa sina imenom Nicholas Farrar. Međutim, u ljeto iste te 1962. otkriva muževljevu nevjeru, razdvajaju se i Sylvia s djecom odlazi živjeti u London. U ovim posljednjim mjesecima života piše više nego ikad. Pisala je često po dvije-tri pjesme na dan, a u zadnjoj sedmici svog života napisala ih je pet. Uspjela je pripremiti svoju narednu knjigu: “The Bell Jar” za tisak potpisavši je pseudonimom Victoria Lucas, no nije živa dočekala njezinu publikaciju. U siječnju 1963. izašlo je “Stakleno zvono”. Govorila je na BBC-u, novinari su tražili intervjue, objavljivala je u časopisima. Ipak, 11. veljače 1963. začepila je sve pukotine u kuhinji krpama, gurnula glavu u pećnicu i otvorila plin.

 

Bolje uskrsnuće
Dijete
Groznica 41
Ja sam okomita
Jutarnja pesma
Kolos
Lezbos
Luna i tisovo stablo
Ogledalo
Rani odlazak
Svakodnevnica
Sitni sati
Suparnik
Tri žene
Ženski Lazar 

_________________________________

Bolje uskrsnuće
Pameti nemam, ni reči ni suza;
Srce u meni kao kamen je,
Za nade i strahove previše utrnulo je;
Gledaj desno, gledaj levo, sama ostajem;
Podižem svoje oči zgasnule od tuge;
Ne vidim brda večna;
Moj život kao opali list je;
O, Isuse, oživi me!

_________________________________ 

Dijete

Tvoje bistro oko je jedna apsolutno divna stvar.
Želim ga ispuniti bojom i patkama,
Novim zoološkim vrtom

Čija imena ti izmišljaš
Proljećna pahuljica, Indijanska lula,
Mala

Stabljika bez neravnine,
Jezerce u koje bi slike
Bile velike i klasične

Ne ovo mučno
Svijanje ruku, ovaj mračan
Strop bez zvijezde

_________________________________

Groznica 41

Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k’o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, greh, greh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene sveće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k’o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolevci odojče nežno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Djavolji leopard!
Izbeli njega radijacija
i ubija začas.

Tela preljubnika pomazujući
k’o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Greh. Greh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k’o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il’ bilo koga.
Telo me tvoje
ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam -

Moja glava mesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.
Celom sobom kamelija sam neizmerna
što žari se i ljeska, blesak do bleska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uzneti…
Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Devica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) -
Raju.

_________________________________

Ja sam okomita

No ja bih radije bila vodoravna.
Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
Niti sam ja ljepota vrtne ljehe
Što privlači svoj dio uzvika “Ah”, živopisno obojena,
Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U usporedbi sa mnom, drvo je besmrtno
A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.

Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
Katkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik -
Misli su postale nejasnim.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

_________________________________

Jutarnja pesma

Ljubav te navije kao podmazani džepni sat,
Babica te je potapšala po stopalima, i tvoj ogoljeni krik
Smestio se između čestica.
Naši glasovi odjekuju, uveličavaju naš dolazak. Nova statua.
U promaji muzeja, tvoja nagost
baca senku na našu sigurnost. Stojimo okolo uprazno kao zidovi.

Nisam ti više majka
Kada oblaci glade ogledalo da bi odrazilo njihovo sopstveno usporeno
Nestajanje pod rukom vetra.
Čitave noći tvoj dah kao noćni leptir
Treperi između spljoštenih ružičastih ruža. Budim se da bih čula:
Udaljeno more šumi mi ušima.
Jedan krik, i spotičem se o krevet, teška kao krava i rascvetana
U svojoj viktorijanskoj spavaćici.
Tvoja usta otvoreno čista kao mačja. Prozorsko okno
Beli i guta svoje bezizrazne zvezde. I sada ispituješ
Tu svoju šaku tonova;
Jasni samoglasnici dižu se poput balona.

_________________________________ 

Kolos

Nikada neću uspjeti da te potpuno sastavim.
Spojen, zalijepljen, i pravilno uzglobljen.
Revanje mule, hroktanje svinje, bludno gaktanje
I dalje teče iz tvojih ogromnih usta.
Ovo je gore od kakve njive.

Možda smatraš se kakvim proročištem.
Glas mrtvaca, ili nekog boga.
Trideset godina trudih se
Da ti mulj iz grla izvadim
Ništa pametnija nisam.

Penjući se malim ljestvama sa ljepilom i lizalom
Pižem poput mrava u crnini
Preko jutara tvoje obrve
Da popravim velike ploče ljubanje i očistim
Ćelave, bijele humke sa očiju tvojih

Plavo nebo iz Orestije
Se u luku izvija iznad nas. O oče, sam si ti
Kadar i znamen kao Rimski forum.
Načeh svoj ručak na brdu crnih čempresa.
Tvoje izblijedjele kosti i aknatska kosa su razbacani.

U staroj im anarhiji sve do horizonta.
Trebalo bi nešto jače od udara groma
Da bi se stvorila takva ruševina.
Noćima čučih na rogu izobilja
Tvoga lijevog uha, van vjetra,

Brojeći crvene zvijezde i one boje šljive.
Sunce izlazi ispod stuba tvoga jezika.
Moji sati sjenom su vjenčani.
Ne osluškujem više grebanje
Po blijedom kamenju prstaništa.

_________________________________

Lezbos

Pakost u kuhinji!
Sikću krompiri.
Sve je to Holivud, bez prozora,
Neon trepće kao užasna glavobolja
Stidljive papirnate trake namesto vrata -
Pozorišne zavese, udovičine lokne
A ja sam ti, draga, patološka lažljivica
A moje dete – vidi je, smetenu na podu,
Lutkica pokidanih konaca, do besvesti se rita -
Zasto je ona šizofrena,
Rumeno njeno i belo lišće, panika,
Bacila si njene mačiće kroz prozor
U nekakvu cementnu jamu
Gde pogane, bljuju i cvile a ona ne može to da sluša.
Kažeš ne podnosiš je,
Kopile je devojčica.
Ti kojoj su produvali jajovode kao pokvaren radio
Očišćen od glasova i istorije, statičke
Buke novog.
Kažeš trebalo bi da udavim mačiće. Njihov smrad!
Kažeš trebalo bi da udavim svoju devojčicu
Prerezaće sebi grlo u desetoj ako je luda u drugoj.
Beba se ceri, debeli puž
Na uglačanim rombovima oranž linoleuma.
Njega bi mogla da pojedeš. On je dečak.
Kažeš muž ti ne valja.
Njegova jevrejska mama čuva njegov slatki seks
poput bisera
Ti imaš jednu bebu, ja imam dve.
Trebalo bi da sedim na steni kraj Kornovola i kosu da
češljam.
Trebalo bi da tigraste gaćice nosim, avanturu bi
trebalo da imam.
Trebalo bi da se sretnemo u drugom životu, trebalo bi
da se sretnemo u zraku,
Ja i ti.
Dotle tu je smrad masti i bebina pogan.
Drogirana sam i tupa od poslednje pilule za spavanje.
Smog kuvanja, smog pakla
Preplavljuje naše glave, dve zlobne oprečnosti,
Naše kosti, našu kosu
Zovem te Siroče, siroče. Bolesna si.
Sunce ti daje čir, vetar ti daje TBC.
Nekad si lepa bila ti.
U Njujorku, u Holivudu, muški su govorili: “Svršila?
Uf, mala, strašna si”
Glumila si, glumila i glumila iz zadovoljstva.
Impotentni muž izlazi na kafu
Pokušavam da ga unutra zadržim
Stari gromobran,
Kisela kupatila, vedrine od tebe daleko.
Baca se niz plastično kaldrmisano brdo
Išibana trola. Varnice su plavičaste.
Bljuju plavičaste varnice,
Rasipajući se u milion čestica poput kvarca.
O dragulju! O, dragoceni!
Te noći je luna
Teglila svoju torbu, bolesna
Zver
Gore nad svetlima pristaništa
A onda je postala normalna
Tvrda, izdvojena i bela.
Sjaj ljušture na pesku na smrt me je preplašio
Nastavili smo da sakupljamo pregršti, ljubeći ga
Meseći ga, telo mulata,
Svileni pesak.
Pas je pokupio tvoje pseto od muža. On je otišao.
Sad sam tiha, u mržnji
Do grla,
Tupa, tupa.
Ne govorim
Pakujem tvrde krompire kao finu odeću
Pakujem bebe,
Pakujem bolesne mačke.
O, vazo kiseline,
Ljubav je to čime si ispunjena. Znaš ti koga mrziš.
Grli on svoju loptu i lanac dole kod vrata
Što se otvaraju ka moru
Gde ono nadire, belo i crno,
A onda kulja nazad.
Svakoga dana puniš ga duševnošću, kao krčag.
Tako si iscrpljena
Tvoj glas je moja naušnica
Što lepeće i siše, krvožedni šišmiš
To je to. To je to.
Viriš sa vrata,
Tužna veštičara: “Svaka je žena drolja.
Ne mogu da komuniciram.”
Gledam kako se tvoj dražesni decor
Zatvara nad tobom poput bebine pesnice
Ili sase, to more
Draga, taj kleptoman.
Još sam neiskusna.
Kažem: možda se i vratim
Znaš ti čemu služe laži
Čak ni na tvojim zen nebesima nećemo se sresti.

_________________________________

Luna i tisovo stablo

Svetlost uma je to, hladna i planetarna.
Stabla uma su crna. Svetlost je plava.
Na moja stopala, ko da sam Gospod, trave polažu svoje jade,
Članke mi peckaju i o prolaznosti mrmore.
Dimne, utvarne magle nastanjuju to mesto
Od moje kuće odeljeno nizom nadgrobnih ploča.
Prosto ne mogu da nazrem kuda se stiže.

Luna nije izlaz. I sama je lice,
Belo ko zglob i strašno uznemireno.
More za sobom vuče, ko mračno zlodelo; ćuti
Sa O-zevom potpunog očaja. Tu ja živim.
Dvaput nedeljom, zvona izbezume nebo –
Osam velikih jezika obznanjuju Vaskrsenje.
Na kraju, trezveno odbiju svoja imena.

Uvis stremi tisovo stablo. Gotskog je oblika.
Oči ga slede i lunu pronalaze.
Luna je moja mati. Nije ona mila ko Marija.
Iz njene odore plave mali šišmiši ispadaju i sove.
Kako bih volela da u nežnost verujem –
Lice kipa, svećama umekšano
Skreće, baš k meni, svoje blage oči.

Nisko sam pala. Cvetaju oblaci
Plavi i tajnoviti ponad lica zvezda.
U crkvi, potpuno će pomodreti sveci
Lebdeći na osetljivim stopalima iznad hladnih klecala.

Lica i ruku ukrućenih od svetosti.
Luna ne vidi ništa od toga. Gola je ona i divlja.
A poruka tisovog stabla je tmina – tmina i tišina.

_________________________________ 

Ogledalo

Srebrno sam i egzaktno. Nemam predrasuda.
Šta god gledam smesta progutam
Takvo kakvo jest, nezamagljeno ljubavlju ili nesklonošću.
Nisam okrutno, samo istinoljubivo -
Oko malenoga boga, četvorokutno.
Većinu vremena provodim mozgajući o suprotnom zidu.
Ružičastom, s mrljicama. Toliko već dugo gledam u njega
da pomišljam da je deo mog srca. No on ne treperi.
Lica i tama razdvajaju nas uvek iznova.

Sada sam jezero. Jedna se žena prigiba nada mnom
Tragajući u mojim daljinama za onim što zaista jest.
Potom se okreće onim lažljivcima, svećama i mesecu.
Vidim joj leđa i verno ih odražavam.
Nagrađuje me suzama i mahanjem ruku.
Mnogo joj značim. Dolazi i odlazi.
Svakoga jutra baš njeno lice zamenjuje tamu.
U meni je utopila mladu devojku
I u meni se dan za danom stara žena
Uzdiže prema njoj, poput strašne ribe.

_________________________________

Rani odlazak

Gospo, soba vam je prepuna cvijeća.
Sjećat ću se toga kad me izbacite,
Mene što sjedim ovdje i dosađujem se kao leopard
U vašoj prašumi svjetiljaka od vinskih boca,
Baršunastih jastučića boje krvavice
I bijelih porculanskih riba poletuša iz Italije.
Zaboravljam vas, slušajući kako rezano cvijeće
Pijucka tekućine iz odabranih lončića,
Zemljanih vrčeva i krunidbenih pehara
Poput ponedjeljnih pijanica. Mliječne bobe,
Mjesni skup odličnika, klanjaju se
Svojim štovateljima u ploči stola:
Gomili očnih jabučica što gore gledaju.
Jesu li ono latice ili listovi s kojima ste ih združili –
Oni zelenilom isprugani ovali srebrnog tkanja?
Te crvene pelargonije poznajem.
Prijatelji, prijatelji. Vonjaju na pazuha
I zamršene jesenje bolesti,
Mošune poput ljubavničke postelje sljedećeg jutra.
Nosnice mi bride od nostalgije.
Močvare kane: nošnja njihove nošnje.
Nožnim prstima dodiruju ustajalu vodu kao magla gustu.

Ruže u čovjekolikom krčagu
Ispustile su dušu prošle noći. Krajnji čas.
Žuti im steznici bijahu spremni da se rascijepe.
Hrkali ste, a ja čuh kako se latice odriješuju,
Bubnjajući i kuckajući poput nervoznih prstiju.
Trebali ste ih baciti prije no što pomrijehu.
Svijetanje otkri komodu
Uneređenu kineskim rukama. Sad u me pilje
Krizanteme velike kao
Holofernova glava, uronjene u isti
Grimiz kao ova zdepasta sofa.
U zrcalu ih podupiru njihove dvojnice.
Slušajte: vaši podstanari miševi
Štropoću paketićima krekera. Glatko brašno
Prigušuje im ptičje nožice, a oni zvižduću od radosti.
A vi i dalje kunjate, nosom prema zidu.
Ova mi rosulja pristaje poput sumornog ovoja.
Kako stigosmo u vaše potkrovlje?
Pružili ste mi džin u stklenoj vazi za pupoljke.
Zaspasmo kao kamenje. Gospo, što to činim
S plućima punim prašine i jezikom od drveta,
Do koljena u studeni, pod samim cvijećem?

_________________________________

Svakodnevnica

Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kažu – piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti…

_________________________________ 

Sitni sati

Prazna, odjekujem i za najmanjim korakom,
Muzej bez kipova, veličajan zbog stupova, trijemova, rotunda.
U mom dvorištu vodoskok šiklja i tone natrag u sama sebe,
Opatičkog srca i slijep za svijet. Mramorni ljiljani
Hlape svoju bljedoću kao mio miris.

Zamišljam se sa silnom publikom,
Kao majku bijele Nike i nekoliko golookih Apolona.
Namjesto toga, mrtvi me vrijeđaju pažnjom,
I ništa se ne može dogoditi.
Mjesec polaže ruku na moje čelo,
Bezizražajnog lica i nijem poput bolničarke.

_________________________________

Suparnik

Kad bi se luna smejala, na tebe bi ličila.
Isti utisak ostavljaš
Prekrasnog nečeg, al razornog.
I ti i ona veliki ste dužnici svetla.
Njena O-usta nad svetom tuže; tvoja su prirodna

A prvi ti je dar da sve u kamen pretvoriš.
Budim se u mauzoleju; tu si,
Lupkaš prstima po mermernom stolu, tražiš cigarete,
Pakostan ko žena, al ne tako nervozan,
I od želje mreš da nešto bespogovorno laneš.

Luna takođe, svoje podanstvo ponižava.
Al danju je smešna.
Nezadovoljstva tvoja, s druge strane,
Stižu kroz poštanski prorez s redovitošću punom ljubavi,
Bela i prazna, rasprostiruća ko ugljen-monoksid.

Ni dana bez vesti od tebe,
Šetaš možda Afrikom, al misliš na mene.

_________________________________ 

Tri žene

- Koliko dugo mogu biti?

Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?

Koliko dugo mogu biti?

Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?

Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrcu moja ledja, neminovno.

Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?

- Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu lijeciti njegov bol? I koliko jos moje rijeci
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?

Strasna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i seta svijetom.

_________________________________ 

Ženski Lazar

Opet sam to izvela
Jednom u svakih deset leta
To mi uspeva -

Neka vrsta pokretnog čuda, moja put
sjajna kao nacistički abažur,
moje desno stopalo

Pritiskač za hartiju
Moje lice bezlično, fino
Jevrejsko rublje.

Salvet u kut,
O, moj neprijatelju.
Jesam li užasna?

Nos, očne duplje, svi zubi?
Neprijatni zadah
Nestaće za dan.

Ubrzo, ubrzo će meso
Što grobna ga raka pojede
Kod kuće na meni da bude

A ja nasmejana žena.
Meni je tek trideseta.
I kao mačka mogu devet puta da mrem.

Ovo je Treći Put.
Koliko đubreta
Za uništenje svake decenije.

Koliki milion niti.
Gomila što krcka kikiriki
Gura se da vidi

Kako mi odvijaju ruku, nogu-
Veliko svlačenje.
Gospodo, dame,

To su moje ruke
Moja kolena
Moguće da sam kost i koža

Pa ipak ista sam, identična žena
Prvi put se desilo kad mi je bilo deset godina.
Nesrećan slucaj

Drugi put sam mislila
Da istrajem i da se više ne vraćam tu.
Njihala sam se sklopljena

Ko morska školjka.
Morali su da me zovu i zovu
I crve s mene skidaju kao biserje lepljivo.

Umiranje je
Veština kao i sve ostalo,
Ja to izvodim maestralno.

Izvodim tako da izgleda pakleno.
Izvodim tako da izgleda stvarno.
Moglo bi se reći rođena sam za to.

Lako je to izvesti u grobnici.
Lako je to izvesti i ostati gde si.
Ovo je teatralni

Povratak usred bela dana
Istom mestu, istom liku, istom zverskom
Poviku iznenađenja:

“Čudo!”
Koji me obara.
Plaća se

Razgledanje mojih ožiljaka, plaća se
Slušanje mog srca -
Stvarno kuca.

I plaća se, mnogo se plaća
Za reč ili dodir
Il kaplju krvi

Pramen moje kose ili mog odela.
Zato, zato Herr Doktor,
Zato Herr Neprijatelj -

Ja sam vaše delo,
Ja sam vaše blago,
Čedo od suva zlata

Sto se u vrisak istapa.
Vrtim se i gorim.
Ne mislite da vašu veliku brigu sporim.

Pepeo, pepeo-
Džarate i mešate.
Meso, kost, ničeg tu nema -

Parče sapuna,
Burma s venčanja,
Plomba zlatna.

Herr Bog, Herr Lucifer
Oprez
Oprez.

Iz pepela
Ustajem s kosama crvenim
I muškarce kao zrak tamanim

_________________________________

Daddy

You do not do, you do not do
Any more, black shoe
In which I have lived like a foot
For thirty years, poor and white,
Barely daring to breathe or Achoo.

Daddy, I have had to kill you.
You died before I had time–
Marble-heavy, a bag full of God,
Ghastly statue with one gray toe
Big as a Frisco seal

And a head in the freakish Atlantic
Where it pours bean green over blue
In the waters off beautiful Nauset.
I used to pray to recover you.
Ach, du.

In the German tongue, in the Polish town
Scraped flat by the roller
Of wars, wars, wars.
But the name of the town is common.
My Polack friend

Says there are a dozen or two.
So I never could tell where you
Put your foot, your root,
I never could talk to you.
The tongue stuck in my jaw.

It stuck in a barb wire snare.
Ich, ich, ich, ich,
I could hardly speak.
I thought every German was you.
And the language obscene

An engine, an engine
Chuffing me off like a Jew.
A Jew to Dachau, Auschwitz, Belsen.
I began to talk like a Jew.
I think I may well be a Jew.

The snows of the Tyrol, the clear beer of Vienna
Are not very pure or true.
With my gipsy ancestress and my weird luck
And my Taroc pack and my Taroc pack
I may be a bit of a Jew.

I have always been scared of you,
With your Luftwaffe, your gobbledygoo.
And your neat mustache
And your Aryan eye, bright blue.
Panzer-man, panzer-man, O You–

Not God but a swastika
So black no sky could squeak through.
Every woman adores a Fascist,
The boot in the face, the brute
Brute heart of a brute like you.

You stand at the blackboard, daddy,
In the picture I have of you,
A cleft in your chin instead of your foot
But no less a devil for that, no not
Any less the black man who

Bit my pretty red heart in two.
I was ten when they buried you.
At twenty I tried to die
And get back, back, back to you.
I thought even the bones would do.

But they pulled me out of the sack,
And they stuck me together with glue.
And then I knew what to do.
I made a model of you,
A man in black with a Meinkampf look

And a love of the rack and the screw.
And I said I do, I do.
So daddy, I’m finally through.
The black telephone’s off at the root,
The voices just can’t worm through.

If I’ve killed one man, I’ve killed two–
The vampire who said he was you
And drank my blood for a year,
Seven years, if you want to know.
Daddy, you can lie back now.

There’s a stake in your fat black heart
And the villagers never liked you.
They are dancing and stamping on you.
They always knew it was you.
Daddy, daddy, you bastard, I’m through.

From “Ariel”, 1966
_________________________________

Nepodnošljiva izdaja. Neka slaboumni
Teturaju opijeni u ludnici proljeća:
Ona se uredno povukla.
I oko svoje kuće postavila
Takvu barikadu bodljika i zapreka
Protiv smutljivog vremena
Koju ni jedan buntovni muškarac neće moći probiti
Kletvom, šakom, prijetnjom,
Ili, pak, ljubavlju.

Sylvia Plath