Thomas Stearns Eliot

Tomas Sterns Eliot (26. septembar 1888. — 4. januar 1965) je bio engleski pisac američkog porekla, jedan od najpoznatijih evropskih pesnika XX veka, dobitnik mnogih nagrada, među njima Nobelove 1948. i Geteove 1954. Nosilac 16 počasnih doktorata.Tomas Sterns Eliot – Amerikanac po rođenju, na njegovu veliku žalost, Britanac po srcu i peru, jedan od najkontroverznijih i najosporavanijih pisaca dvadesetog veka. Široka javnost poznaje ga uglavnom po njegovoj najpoznatijoj poemi “Pusta zemlja”, ali je on mnogo više od toga, mnogo više od pesnika, zapravo. Pored poezije, Eliot se bavio i književnom kritikom i dramom i zbog uticaja koji je izvršio u prve dve oblasti, Jovan Hristić u predgovoru zbirci Eliotovih eseja kaže da je on kamen temeljac njih obe u 20. veku i to ne zato što je njegovo stvaralaštvo najbolje već što je načinio takvu prekretnicu da ko god se oproba bilo u poeziji bilo u kritici, mora da se osvrne na Eliota. Eliota optužuju da je elitista, a da mu je poezija kriptična, suviše ohola i da mu služi da se razmeće znanjem. Istina je da je Eliot intelektualni snob i da ne podilazi čitaocu, odnosno da polazi od pretpostavke da onaj ko se lati njegovih dela poseduje sveobuhvatno i duboko poznavanje svih oblasti umetnosti i kulture uopšte.  Na svu sreću, danas postoje čitavi tomovi raznih objašnjenja, tumačenja i komentara njegovih stihova, naročito “Puste zemlje”, tako da jedna obrazovana osoba danas može da čita njegova dela bez padanja u depresiju i bacanja knjige u najcrnji ćošak police da nikad više ne ugleda svetlost dana. Naravno, Eliot nikad nije ni nameravao da njegovu poeziju čita svako. Čak i uz komentare, potrebno je dobro i široko znanje iz opšte kulture, umetnosti, istorije, mitologije (ovo posebno) da bi se delo pratilo na odgovarajući način.  On sagleda neadekvatnost, nedovoljnost dosadašnjeg ljudskog života, u zaprepašćujuće iskrenom, ali istovremeno i mladalački naivnom, vrlo američkom viđenju ljudskih mogućnosti, koje dakako, ne moraju biti ograničene. Odatle je slika traganja za Gralom vrlo pogodna za ovu Eliotovu pjesničku kontemplaciju svijeta. Gral je slika vjere u teleologiju, dakle u svrhovitost postojanja, ili barem u postojanje nečeg transcendentnog, koja se u modernom svijetu nauke i ‘racionalnosti’ izgubila. I dok, bez ikakve sumnje, mi i dalje, možda s malo više cinizma, tragamo za mogućnostima nekog novog svijeta koga bismo htjeli sagraditi na ruševinama dva svjetska i mnogo drugih ratova (“poslije takvog saznanja kakvo praštanje” veli Eliot u “Gerontionu” iz 1920), u dobu vjerojatnog kraja dva antagonistička pogleda na gospodarstvo i organizaciju ljudskog života, kapitalizma i komunizma, Pusta zemlja nam ostaje jedan od putokaza, potvrda i dokaz da su i drugi ljudi, kolikogod drukčiji od nas po jeziku i običajima, u nekom drugom vremenu gazili sličnim ili čak istim prašnim putevima kao i mi, tražeći nemoguće.

 

Čista sreda
Devojka koja plače
Iz drugog kvarteta
Posveta mojoj ženi
Preludiji
Putovanje mudraca
Šuplji ljudi
Vreme sadašnje i vreme prošlo
 

______________________________ 

Čista sreda

I

Jer nemam nade da se vratim opet
Jer nemam nade
Jer nemam nade da se vratim
Želeći ovog čoveka dar i onog čoveka cilj
Ja više ne težim da težim ka takvim stvarima
(Zašto da stari orao širi krila?)
Zašto da tužim
Za iščezlom snagom običnog carstva?

Jer nemam nade da poznam opet
Nestalnu slavu pozitivnog časa
Jer ja ne mislim
Jer znam da neću znati
Jedinu stvarnu prelaznu snagu
Jer ne mogu da pijem
Tamo gde drveće sveta, i izvor teče, jer nema
ničeg ponova

Jer znam da vreme je uvek vreme
I mesto je uvek i samo mesto
I što je stvarno stvarno je samo za jedno vreme
I samo za jedno mesto
Radujem se što su stvari onakve kakve jesu
I odričem se blaženog lica
I odričem se glasa
Jer ne mogu se nadati da se vratim opet
Stoga se radujem, jer imam da gradim nešto
Nad čim ću se radovati

I moliti se bogu da ima za nas milosti
I molim da mogu da zaboravim
Te stvari koje sa sobom suviše raspravljam
Suviše objašnjavam

Jer nemam nade da se vratim opet
Nek’ ove reči odgovore
Za ono što je učinjeno, da se ne čini opet
Nek’ osuda ne bude suviše teška nad nama

Jer ova krila nisu više krila za let
Već samo vejalice da tuku vazduh
Vazduh koji je sad potpuno malen i suv
Manji i suvlji nego volja
Nauči nas da brinemo i da ne brinemo
Nauči nas da sedimo mirno.

Moli za nas grešnike sad i u času naše smrti
Moli za nas sad i u času naše smrti.

______________________________ 

Devojka koja plače

O kako te se spomenem…

Stani na najvišu stepenicu stubišta-
Nasloni se na bastensku urnu-
Utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu-
Privi cveće na grudi u bolnom soku-
Tresni ga o zemlji i idi
S prolaznom mržnjom u oku:
Al’ utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu.

Želeo bih, znači, da on ode,
Znači želeo bih da nju patnja bode,
Da ode on, da ode,
Kao što duša odlazi od tela ranjenog i bolnog,
Kao što duh odlazi od tela iskorišćenog.
Našao bih
Neki način neuporedivo lak i vest,
Lak za obostrano shvatanje,
Lak i bezveran kao osmeh, kao rukovanje.

Otišla je, ali je jesen kao sen
Robi mi maštu dane i dane,
Mnoge dane i mnoge čaše:
Njene kose preko ruku, njene ruke- žive vaze.

I pitam se kako su mogli skupa!
Trebalo je da se lišim pokreta i poze.
Katkad ove bludnje uznemire
Nemirnu ponoć i podnevni mir.

______________________________

Iz drugog kvarteta

I tu sam, na pola puta,
sa dvadeset godina za sobom -
dvadeset godina uveliko protračenih,
godina l` entre deux guerres -
kad sam učio kako da upotrebim reči,
i svaki pokušaj je potpuno nov početak,
i drukčija vrsta neuspeha
jer je čovek samo naučio kako bolje da koristi reč
za stvar koju više ne mora da kaže,
ili na način na koji više ne želi da je kaže.
I tako je svaki poduhvat nov početak,
napad na neartikulisano
s jadnom opremom koja je sve gora
u opštoj zbrci nepreciznosti osećanja,
nedisciplinovanih četa emocije.
A ono što ima da se osvoji
snagom i pokornošću, već su otkrili,
jedanput, dvaput, il` nekoliko puta,
ljudi koje ne možemo ni pomišljati
da nadmašimo – ali ne radi se o takmičenju -
postoji samo borba da se povrati ono sto se izgubilo
i našlo i opet, i opet, izgubilo:
i sad, pod uslovima koji nam ne izgledaju naklonjeni.
Ali možda ni gubitka ni dobitka.
Za nas, postoji samo nastojanje.
Ostalo nije naš posao.

______________________________

Posveta mojoj ženi

Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje

Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.

Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit’ od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvijetnjaku koji je naš i samo naš

Al’ posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.

______________________________ 

Preludiji
I

Zimsko se veče sliježe
S mirisom pečenja u prolazima.
Šest sati.
Dogorjeli opušci dimljivih dana.
I sada vjetroviti pljusak ovija
Kaljave ostatke
Sveloga lišća oko vaših nogu
I novine sa pustih trgova;
Mlazevi tuku
Razbijene kapke i vjetrokaze,
A na uglu ulice
Usamljeni fijakerski konj se puši i topće
A onda se pale svjetiljke.
II

Osvješćuje se jutro
Od mirisa ustajala piva
S ulice po kojoj piljevinu
Gaze blatne noge koje žure
K ranim gostionicama.
Sa svim drugim krabuljama
Koje vrijeme poprima,
Čovjek misli na sve ruke
Što podižu prljave rolete
U tisuću namještenih soba.
III

Zbacila si s kreveta pokrivač,
Ležala na ledjima i čekala;
Kunjala si i gledala kako noć odaje
Tisuće gnjusnih likova
Od kojih ti je duša satvorena:
Oni su treperili na stropu.
A kad se sav svijet vratio,
I svjetlo se ušuljalo izmedju kapaka,
I ti začula vrapce na olucima,
Imala si takvo prividjenje ulice
Kakvo ulica jedva razumije;
Sjedeći na rubu kreveta, gdje
Odvila si papire iz kose,
Ili obujmila žute tabane
Dlanovima svojih prljavih ruku.
IV

Duša mu se nategla preko nebesa
Što nestaju iza gradskog bloka,
Ili je gaze revnosne noge
U četiri i pet i šest sati;
I kratki uglati prstići puneći lule,
I večernje novine i oči
Sigurne od izvjesnih izvjesnosti,
Svijest pomračene ulice
Nestrpljive da preuzme svijet.

Ganu me utvare što se ovijaju
Oko ovih likova, i pripijaju:
Zamisao neke bezgranično blage
Bezgranično patničke stvari.

Obriši rukom usta, i smij se;
Svjetovi se okreću ko prastare žene
Što skupljaju gorivo po pustim gradilištima.

______________________________

Putovanje mudraca

”Studen beše taj dolazak,
Baš najgore doba godine
Za putovanje, i to tako dugo:
Drumovi teški a vreme oštro,
Upravo usred zime.”
A kamile nažuljane, bolnih nogu, zadrte,
Ležu u sneg što se topi.
Ponekad bi zažalili
Za letnjim dvorcima na padinama, terasama
I svilenim devojkama koje nose šerbet.
Pa onda gonići kamila psuju i gunđaju
I beže i traže pića i žena,
I noćne se vatre gase, i nigde da se skloniš,
I gradovi neprijateljski i varoši neprijazne,
I sela prljava i za sve mnogo ištu:
Ne beše nam tada lako.
Konačno smo odlučili da putujemo noću,
Spavajući na mahove,
A u sluhu glasovi nam pevaju i kažu,
Sve je to ludost.

Zatim zorom siđosmo u blagu dolinu,
Vlažnu, ispod crte snega, mirisnu od bilja,
Gde beše brzi potok i vodenica što razbija mrak,
I tri drveta na niskom nebu,
I stari neki beli konj u galopu niz livadu.
Zatim dođosmo do neke krčme s lozom nad vratima
Otvorenim, šest se ruku kocka u srebrnjake,
A noge tuku prazne vinske mešine.
Al tu ne beše obaveštenja, i tako smo nastavili put
I stigli uveče, ni trenutak prerano
Da pronađemo mesto: beše (može se reći) u redu tako.

Sve to beše vrlo davno, sećam se,
I učinio bih sve to opet, ali objasni,
To mi objasni,
To: bejasmo li čitavim tim putem vođeni zbog
Rođenja ili Smrti? Beše tu Rođenje, svakako,
Dobismo dokaz, ne sumnjamo. Viđao sam i rođenje i smrt,
Al zamišljah ih drugačije: za nas ovo Rođenje
Beše teška i gorka agonija, kao Smrt, naša smrt.
Vratili smo se u naše krajeve, ova Kraljevstva,
No ne osećajući se više ugodno tu, u starom proviđenju,
Sa tuđim jednim svetom što drži se čvrsto svojih bogova.
Radovao bih se još jednoj smrti.
______________________________

Šuplji ljudi

I

Šuplji smo ljudi
Nadjeveni smo ljudi
Zbijamo se
Glave punjene slamom. Jao!
Naši usahli glasovi
Kad šapćemo
Mirni su beznačajni kao
Vjetar u suhoj travi
Ko da je štakor na staklo stao
U našem suhom podrumu

Bezoblični obris, obris bezbojni,
Umrtvljena snaga, gesta bez pokreta;

Oni, koji su prešli, tamo
Upravljenih očiju, u drugo Kraljevstvo smrti
Pamte nas – ako nas pamte – ne kao grube
Izgubljene duše, već samo
Kao šuplje ljude
Nadjevene ljude.
______________________________

Vreme sadašnje i vreme prošlo

Vreme sadašnje i vreme prošlo
Su oba možda prisutna u vremenu budućem,
A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vreme večno prisutno
čitavo vreme je neiskupivo.
Što je moglo da bude jeste apstrakcija
I ostaje stalno mogućnost
Samo u svetu špekulacije.
Što je moglo da bude i što je bilo
Pokazuje jedan kraj, koji je uvek prisutan.
Koraci odjekuju u sećanju
Niz hodnik koji nismo birali
Ka vratima koja nikad ne otvarasmo
U ružičnjak. Moje reči odjekuju
Tako, u tvojoj duši.

______________________________ 

Aunt Helen

Miss Helen Slingsby was my maiden aunt,
And lived in a small house near a fashionable square
Cared for by servants to the number of four.
Now when she died there was silence in heaven
And silence at her end of the street.
The shutters were drawn and the undertaker wiped his feet–
He was aware that this sort of thing had occurred before.
The dogs were handsomely provided for,
But shortly afterwards the parrot died too.
The Dresden clock continued ticking on the mantelpiece,
And the footman sat upon the dining-table
Holding the second housemaid on his knees–
Who had always been so careful while her mistress lived.

“Od svih vrlina najteže je postići poniznost; ništa ne umire teže od želje za dobrim mišljenjem o sebi.” (Thomas Stearns Eliot)