Rođen je 29. juna 1922 u Grebencu kod Vršca. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vršcu. Posle toga upisao je Filozofski fakultet u Beogradu. Studije nastavlja u Bukureštu i Beču. Za vreme Drugog svetskog rata bio je zatvoren u nemačkom koncentracionom logoru u Zrenjaninu (tada se Zrenjanin zvao Bečkerek). Nakon završetka rata diplomirao je na romanskoj grupi Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1949. godine. rve pesme objavljuje u listovima “Književne novine” i “Borba”. Njegova prva zbirka pesama „Kora“ (1953) uz „87 pesama“ Miodraga Pavlovića smatra se početkom srpske posleratne moderne poezije. Ta knjiga je pokrenula rasprave književne javnosti i ostavila veliki uticaj na mlađe naraštaje pesnika. Posle Kore, Popa je objavio sledeće zbirke pesama: „Nepočin polje“ (1956), „Sporedno nebo“ (1968), „Uspravna zemlja“ (1972), „Vučja so“ (1975), „Kuća nasred druma“ (1975), „Živo meso“ (1975), „Rez“ (1981) kao i ciklus pesama „Mala kutija“ (1984), deo buduće zbirke „Gvozdeni sad“ koju nikad nije dovršio. d 1954. do 1979. godine radio je kao urednik u izdavačkoj kući Nolit u Beogradu. Slaganjem usmenog nasleđa, igara i zagonetki, Popa je stvorio poseban pesnički jezik moderne srpske poezije. Priredio je zbornike: Od zlata jabuka (Beograd, 1958.), Urnebesnik (Beograd, 1960.), Ponoćno sunce (Beograd, 1962.). U pesničkom zborniku „Od zlata jabuka“ (1958.) u novom svetlu je prikazan poetski svet narodnih umotvorina; u zborniku „Urnebesnik“ (1960.), poetski svet pesničkog humora i u zborniku „Ponoćno Sunce“ (1962.), poetski svet pesničkih snoviđenja. asko Popa je jedan od najprevođenijih jugoslovenskih pesnika, a i sam je prevodio sa francuskog jezika. U Vršcu, 29. maja 1972. god. osnovao je Književnu opštinu Vršac (KOV) i pokrenuo neobičnu biblioteku na dopisnicama, nazvanu „Slobodno lišće“. Iste godine izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Jedan je od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umetnosti (14.12.1979.) u Novom Sadu. mro je u Beogradu 5. januara 1991. godine i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. ojava Vaska Pope u posleratnoj srpskoj poeziji označava snažan preokret u odnosu na poetsko stvaralaštvo njegovih savremenika. Pesnički izraz Vaska Pope je naklonjen aforizmu, poslovici, eliptičan je i jezgrovit. Jezik Vaska Pope je sažet i lapidaran. On piše kratke stihove bez rime i interpunkcije, koji su bliski metrici srpske narodne poezije. osle smrti Vaska Pope u njegovoj zaostavštini pronađena je nedovršena knjiga pesama „Gvozdeni sad“, zatim nezavršena celina „Lepa varoš V“, kao i krug od pet pesama pod zajedničkim naslovom „Ludi Lala“. Iz zaostavštine potiče još i 19 pesama, kao i knjiga zapisa o umetnosti i umetnicima „Kalem“. 2002. godine u izdanju KOV Vršac izašla je knjiga „Rumunske i druge pesme“ gde su po prvi objavljene neke pesme iz Popine zaostavštine koje je on još u mladosti pisao. asko Popa je prvi dobitnik „Brankove nagrade“ za poeziju, ustanovljene u Sremskim Karlovcima u spomen na Branka Radičevića. Godine 1957. dobija Zmajevu nagradu, 1968. Austrijsku državnu nagradu za evropsku literaturu, 1976. nagradu za poeziju „Branko Miljković“, 1978. dodeljuje mu se nagrada AVNOJ-a, a 1983. književna nagrada „Skender Kulenović“.
Daleko u nama
Čas iz pesništva
Daj da ti priđem
Gvozdena jabuka
Izgubljena crvena čizmica
Jurke
Kalenić
Kosovo polje
Krompir
Kuća
Ljubav na prvi pogled
Mala kutija
Majstor senki
Ništarija
Nebesko putovanje
Na kraju
Neodložni povratak
Nevidljivi zemljak
Očiju tvojih da nije
Oca pravog nisi imala
Odjekivanje
Pre igre
Posle igre
Pepela
Poslednja igra
Padni mi samo na pamet
Predeli
Patka
Pesma mlade istine
Ružokradice
Razgovor
Sirotna odsutnost
Spomenik kiseoniku
Srce belutka
San belutka
Svadbe
Slobodan let
Skreni pogled prema meni
U znaku vukova
Verenik smrti
Vrati mi moje krpice
Vučja so
Visoki ljubavnici
Zaboravan broj
Zvezdoznančeva smrt
Zev nad zevovima
_________________________________
Daleko u nama
1
Dižemo ruke
Ulica se u nebo penje
Obaramo poglede
Krovovi u zemlju silaze
Iz svakog bola
Koji ne spominjemo
Po jedan kesten izraste
I ostaje tajanstven za nama
Iz svake nade
Koju gajimo
Po jedna zvezda nikne
I odmiče nedostižna pred nama
Čuješ li metak
Koji nam oko glave obleće
Čuješ li metak
Koji nam poljubac vreba
2
Evo to je to nepozvano
Strano prisustvo svoga
Jeza je na pučini čaja u šolji
Rđa što se hvata
Na rubovima našeg smeha
Zmija sklupčana u dnu ogledala
Da li ću moći da te sklonim
Iz tvoga lica u moje
Evo ga treća je senka
U našoj izmišljenoj šetnji
Neočekivani ponor
Između naših reči
Kopita što tutnje
Pod svodovima naših nepca
Da li ću moći
Na ovom nepočin-polju
Da ti podignem šator od svojih dlanova
3
Uznemirena šetaš
Podočnjacima mojim
Na nevidljivoj rešeci
Pred usnama tvojim
Nage reči me zebu
Otimamo trenutke
Od bezobzirnih testera
Ruke se tvoje tužno
U moje ulivaju
Vazduh je neprohodan
4
Šušte zelene rukavice
Na granama drvoreda
Veče nas pod pazuhom nosi
Putem koji ne ostavlja trag
Kiša pada na kolena
Pred prozorima odbeglim
Dvorišta izlaze iz kapija
I dugo gledaju za nama
5
Noćima nestaje tama
Čelične grane hvataju
Prolaznike za ruke
Samo nepoznati dimnjaci
Slobodno hodaju ulicama
Prosečenim kroz našu nesanicu
U olucima zvezde nam trule
6
Bdiš mi u bori između veđa
Čekaš da se razdani
Na mome licu
Voštana noć
Tek je dogorela
Do nokata praskozorja
Crne opeke
Već su popločale
Ceo nebeski svod
7
Nad mirnim vodama
Zubate oči lete
Oko nas modre usne
Na granama lepršaju
Krici udaraju o plavet
I padaju na jastuke
Kuće nam se kriju
Iza uskih leđa
Šake hvataju
Za nejake oblake
Vene nam valjaju mutne
Postelje i stolove
Izlomljenih kostiju
Podne na ruke nam palo
I smrknulo se
Otvorena raka na licu zemlje
Na tvome na mome licu
8
Na raskrsnicama
Podočnjaci dana
Sreću nam se modri
Ako okrenem glavu
Sunce će s grane pasti
Sahranila si osmehe
U dlanovima mojim
Kako da ih oživim
Senka mi je sve teža
Neko joj vezuje krila
Oči otvaraš dobra
Sklanjaš me nemo
Noć me iznenadna traži
U dnu drvoreda
Platan cigaretu pali
9
Otrovni zeleni
Časovi marširaju
Preko našeg čela
Putujemo iz tela
Ćutanjem koje vuku
Pogledi naši ludi
Između očnih kapaka
Stežem ti nagi pogled
Bol u njemu da zdrobim
10
Kako dugmadima ovim
Tučanim da gledamo
Smeje nam se tama
Kosama nas bičuje
Kako jezikom ovim
Papirnatim da govorimo
Reči nam ga suvog
Pod nepcima zapale
Kako sa telom ovim
Od živog peska da opstanemo
Razularene kašike
Odnose nam zrno po zrno
Kako drvenim rukama ovim
Lišenim lišća da se grlimo
Ginu nam karanfili sa usana
Ginu nam u vrelome pesku
11
Kuće su izvrnule
Gorke džepove soba
Da ih vihor pretraži
Duž naših rebara
Ulične svetiljke
Svlače haljine krvave
Dva smo lista novina
Surovo zalepljena
Na ranu večeri
Zapaljene ptice
iz obrva mojih
na ključnjače su ti pale
12
Teku nam hodnici mutni
Sa trepavica niz lice
Ljutom usijanom žicom
Gnev nam porubljuje misli
Nakostrešene makaze
Oko golorukih reči
Otrovna kiša večnosti
pohlepno nas ujeda
13
Ruše se stubovi koji nebo drže
Klupa sa nama polako
U prazno propada
Zar da dovek čamimo
U kamenom ćutanju
Kroz oči kroz čelo
Reči će nam prolijati
Razbežali se dani
Zar da dovek čekamo sunce
Da nam se kroz rebra zažuti
Slušamo kako nam srca
U grlu mrtvih stubova lupaju
Istrčali smo iz grudi
14
Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U slepom našem stanu
Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali
Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle
Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
15
Ulice tvojih pogleda
Nemaju kraja
Laste iz tvojih zenica
Na jug se sele
sa jasika u grudima tvojim
Lišće ne opada
Na nebu tvojih reči
sunce ne zalazi
16
Sijalicu dobru pališ
U tuzi mojoj smeđoj
Livadu mi prostireš
Na grudima svojim
Golubove okupljaš
U radosti mojoj bele
Cigaretu mojih briga
U srcu svome gasiš
U grozdu tamjanike
Na moje usne čekaš
17
U moru bih spavao
U zenice ti ronim
Na pločniku bih cvetao
U hodu ti leje crtam
Na nebu bih se budio
U smehu tvom ležaj spremam
Igrao bih nevidljiv
U srce ti se zatvaram
Tišini bih te oteo
U pesmu te oblačim
18
Dan ti bogat u naručju
Nosim
Mlade jele duž pogleda
Sadim
Gradovima tvog ćutanja
Lutam
Rosu ti sa trepavica
Berem
Noć vitku ti preko pasa
Lomim
Brižne zore sa krovova
Zovem
19
Mladost nam lista
Zelena duž svojih ulica
Obrazi kuće sjaje se
Kada prođemo
Stopalima našim
Pločnici igraju karte
Zvezda smo iznenadna
na licu prolaznika
Jata iznenađenja
Hranimo sa dlana
20
Iz tvojih dlanova
Piju živu vodu ptice
Plave i smeđe ptice
Koje nam iz očiju izleću
Kad nadaleko nema nijednog lovca
Tvoji dlanovi obasjavaju
Naše dve zamišljene grudve zemlje
Kad sunce kasni
21
Ruke tvoje plamsaju
Na ognjištu usred mog lica
Ruke tvoje otvaraju mi dan
Ruke tvoje cvetaju
U udaljenoj pustinji u meni
Gde još niko nije zakoračio
Ruke tvoje sanjaju u mojima
san svih ozvezdanih ruku na svetu
22
Naš dan je zelena jabuka
Na dvoje presečena
Gledam te
Ti me ne vidiš
Između nas je slepo sunce
Na stepenicama
Zagrljaj naš rastrgnut
Zoveš me
Ja te ne čujem
Između nas je gluhi vazduh
Po izlozima
Usne moje traže
Tvoj osmeh
Na raskrsnici
Poljubac naš pregažen
Ruku sam ti dao
Ti je ne osećaš
Praznina te je zagrlila
Po trgovima
Suza tvoja traži
Moje oči
Uveče se dan moj mrtav
S mrtvim tvojim danom sastane
Samo u snu
Istim predelom hodamo
23
Bez tvojih pogleda reka sam
Koju su napustile obale
Vetar me za ruku vodi
Tvoje ruke odsekao je suton
Bele ulice preda mnom beže
I prsti se klone moga čela
Na kome se svet zapalio
Reči su mi u travu zarasle
Tišina ti je raznela glas
Stvari mi siva leđa okreću
Po tami moga tela
Opaka svetlost šestari
24
Idem
Od jedne ruke do druge
Gde si
Zagrlio bih te
Grlim tvoju odsutnost
Poljubio bih ti glas
Čujem smeh daljina
Usne mi lice rastrgle
Iz presahlih dlanova
Blistava mi se pojavi
Hteo bih da te vidim
Pa oči zaklapam
Idem
Od jedne slepoočnice do druge
Gde si
25
Patos sam žut
U praznoj sobi u kojoj sediš
Samo da me tvoja senka uteši
I stepenište sam drveno
Kojim iz sobe na ulicu silaziš
Samo da se sa senkom tvojom poigram
Lišće sam suvo
Duž ulica kojim prolaziš
Da tvoju senku čujem
I stena sam naga kraj druma
Kojim se udaljuješ
Da me tvoja senka odene
26
U ovoj noći bez jutra
Ko je ta svetiljka sa ugla
Pogledom me tvojim obavija
I prati do našeg oslepelog stana
I svetli na pustim nasipima vena
I ko je ta ptica
Na napuklom nebu moga srca
Jedina ptica
Glasom me tvojim k sebi zove
Jer ne ume bela
na zemlju da sleti
27
Među dlanovima
grejao sam ulicu
Kojom si se vratila
Glas ti je po krovovima
Zaboravio belinu
Časovi sa kojima sam samovao
Dižu se pred tobom
Sa snežnih stolica
28
Pod očnim kapcima
Spavaju ti ljubičice
Pretvaram se sav u sunce
Nad tvojim ružnim snom
Otvaraš mi širom
Sve prozore na čelu
Berem za tebe bele
Lokvanje iz moje krvi
Daješ zeleno lišće
Mome stablu od pepela
29
Ovo su ti usne
Koje vraćam
Tvome vratu
Ovo mi je mesečina
Koju skidam
Sa ramena tvojih
Izgubili smo se
U nepreglednim šumama
Našeg sastanka
U dlanovima mojim
Zalaze i sviću
Jabučice tvoje
U grlu tvome
Pale se i gase
Zvezde moje plahe
Pronašli smo se
Na zlatnoj visoravni
Daleko u nama
30
Sa tela sumrak svlačim
Dan mi je našao lice
Vetar kosu razveselio
Pogled mi začuđen lista
Senka iz sunca niče
Svet na pragu srca stoji
Opet obroncima plavim
U glas ti bistri silazim
Po našu čarobnu lampu
_________________________________
Čas iz pesništva
Sedimo na beloj klupi
Ispod Lenauovog poprsja
Ljubimo se
I onako uzgred govorimo
O stihovima
Govorimo o stihovima
I onako se uzgred ljubimo
Pesnik gleda nekud kroz nas
Kroz belu klupu
Kroz šljunak na stazi
I tako lepo ćuti
Lepim bakarnim usnama
U Gradskoj bašti u Vršcu
Ja polako učim
Šta je u pesmi glavna stvar.
_________________________________
Daj da ti priđem
Daj da ti priđem
Hromi vuče
Daj da ti iščupam
Tri čudotvorne dlake
Iz trouglaste glave
Daj da ti štapom dodirnem
Zvezdu na čelu i kamen na srcu
I levo i desno uvo
I daj da ti poljubim
Ranjenu božansku šapu
Naslonjenu na oblak
Daj da ti priđem
I ne plaši me svetim zevanjem
Hromi vuče
_________________________________
Gvozdena jabuka
Gde mi je mir
Neprobojni mir
Gvozdena jabuka
Teme mi je stablom probila
Glođem ga
Vilice sam oglodao
Lišćem me okovala
Brstim ga
Usne sam obrstio
Plodovima me usijanim tovi
Točim ih
Mozak sam rastočio
Gde mi je mir
Gvozdenoj jabuci da bude
Prva rđa i poslednja jesen
Izgubljena crvena čizmica
Pramajka moja Sultana Urošević
U drvenom koritu plovila je nebom
I lovila kišonosne oblake
Pomoću vučje i drugih masti
Činila je još mnoga
Manja i veća čuda
Posle smrti
Nastavila je da se meša
U poslove živih
Iskopali je
Da je nauče redu
I bolje zakopaju
Ležala je rumenih obraza
U hrastovom sanduku
Samo je na jednoj nozi imala
Crvenu čizmicu
Sa svežim tragovima blata
Onu drugu izgubljenu čizmicu
Tražiću do kraja života
_________________________________
Jurke
Jedni odgrizu drugima
Ruku li nogu ili bilo šta
Stave to među zube
Potrče što brže mogu
U zemlju to zakopaju
Drugi se razjure na sve strane
Njuše traže, njuše traže
Svu zemlju raskopaju
Nađu li srećni svoju ruku
Ili nogu ili bilo šta
Na njih je red da grizu
Igra se nastavlja živo
Sve dok ima ruku
Sve dok ima nogu
Sve dok ima bilo čega.
_________________________________
Kalenić
Otkuda moje oči
Na licu tvome
Anđele brate
Boje sviću
Na ivici zaborava
Tuđe senke ne daju
Munju tvoga mača
U korice da vratim
Boje zru
Na lakoj grani vremena
Otuda tvoj inat lepi
U uglu usana mojih
Anđele brate
Boje gore
Mladošću u mojoj krvi
_________________________________
Kosovo polje
Polje kao svako
Dlan i po zelenila
Mlad mesec kosi
Pšenicu selicu
Dva ukrštena sunčeva zraka
Slažu je u krstine
Kos naglas čita
Tajna slova rasuta po polju
Božuri stasali do neba
Služe četiri crna vetra
Sjedinjenom krvlju bojovnika.
Polje kao nijedno
Nad njim nebo
Pod njim nebo.
_________________________________
Krompir
Zagonetno mrko
Lice zemlje
Ponoćnim prstima
Jezik večnog podneva
Govori
U zimnici uspomena
Iznenadnim svitanjima
Proklija
Sve to zato
Što mu u srcu
Sunce spava
_________________________________
Kuća
U pratnji prvog zubatog sunca
Posetio nas je Agim
Testeraš odnekud od Prištine
Doneo nam je dve crvene jabuke
Uvijene u maramu
I vest da je stekao kuću
Imaš Agime najzad krov nad glavom
Nemam krov
Odneo ga vetar
Imaš valjda vrata i prozore
Nemam ni vrata ni prozore
Iščupala ih zima
Imaš barem četiri zida
Nemam ni sva četiri zida
Imam samo kuću rekao sam ti
Za ostalo lako ću
_________________________________
Ljubav na prvi pogled
Ti si moj početak
Koji me pokrenuo
Sveo sam se
Na tvoju osovinu
Savsam se usijao
Od tvog prvog obrtaja
Lepo ću se putem polomiti
I sjediniti se zauvek s tobom
U kršu i lomu
Nisam lud
Da baš sada zastanem
Da se ohladim
I ružno poplavim
_________________________________
Mala kutija
Mala kutija raste dalje
I sad je u njoj orman
U kome je ona bila
I raste dalje i dalje i dalje
I sad je u njoj soba
I kuća i grad i zemlja
I svet u kome je ona bila
Mala kutija seća se svog detinjstva
I od prevelike čežnje
Postaje opet mala kutija
Sada je u maloj kutiji
Ceo svet mali malecan
Lako ga možete u džep staviti
Lako ukrasti lako izgubiti
Čuvajte malu kutiju
_________________________________
Majstor senki
Hodaš čitavu večnost
Po svome ličnom beskraju
Od glave do pete i natrag
Obasjavaš sam sebe
U glavi ti je zenit
U peti smiraj sjaja
Pred smiraj puštaš svoje senke
Da se izduže da se udalje
Da stvaraju čuda i pokor
I sebi dase klanjaju
U zenitu svodiš senke
Na njihovu pravu meru
Učiš ih tebi da se poklone
I u poklonu nestanu
Hodaš ovuda i dan danas
Ali se od senki ne vidiš
_________________________________
Ništarija
Ništarijo spavala si
I sanjala da si nešto
Nešto se zapalilo
Plamen se previjao
U mukama slepim
Probudila si se ništarijo
I grejala leđa
Na plamenu iz sna
Nisi videla muke plamena
Čitave svetove muka
Kratkovida su ti leđa
Ništarijo zaspala si opet
I sanjala da si ništa
Plamen se ugasio
Muke su njegove progledale
I ugasile se i one blažene
_________________________________
Nebesko putovanje
(Živo meso)
Na snimku
Načinjenom na brežuljku iznad Jabuke
Vide se moja zemaljska saputnica i ja
Držimo se za ruke
Ona u letnjoj haljini s naramenicama
Ja u košulji podavijenih rukava
Zakoračili smo s vrha brežuljka
na ravno nebo pred nama
Na snimku
Načinjenom pre trideset godina
Ne vidi se do koje smo zvezde stigli
Sočivo nas je uhvatilo s leđa
Ništa sa naših lica
Neće se pročitati
_________________________________
Na kraju
Kost ja kost ti
Zašto si me progutala
Ne vidim se više
Šta je tebi
Progutala si ti mene
Ne vidim ni ja sebe
Gde sam sad
Sad se više ne zna
Ni ko je gde ni ko je ko
Sve je ružan san prašine
Čuješ li me
Čujem i tebe i sebe
Kukuriče iz nas kukurek
_________________________________
Neodložni povratak
U ćeliji Bečkerečkog zatvora
Provodim dan s crvenoarmejcem
Odbeglim iz zarobljeničkog logora
Čekam da se svaki čas otvore vrata
Pa da ga izvedu
I streljaju u dvorištu
On me moli da mu pokažem
Kako će najbrže stići
Do Moskve
Ja mu zidam na podu
Usputne gradove od hlebnih kuglica
On meri palcem rastojanja
Tapše me ručerdom po plećima
I trese glasinom ceo zatvor
Lepotica nije daleko
_________________________________
Nevidljivi zemljak
Svetski putnik Dositej Obradović
Retko navraća
U svoj zavičajni Banat
U Vršcu na primer boravi triput
Graždani viđaju starca čigru
U izbledelom redengotu
Sa crnim cvetićima od burmuta
Na preklopima
Ne vide zmiju Roboros
Obavijenu oko njegvog šešira
Ni štampariju novu u njegovoj glavi
Ni slova ne vide
Koja njegove potpetice otiskuju
Na vlažnoj kaldrmi Dvorske ulice.
_________________________________
Oca pravog nisi imala
Majka ti nije bila kod kuće
Kada si u sebi svet ugledala
Rodila si se greškom
Imaš stas napuštene provalije
I sva na odsutnost mirišeš
Rodila si sebe sama
Vrtiš se u plamenim traljama
Razbijaš sebi glavu za glavom
Skaceš sebi iz usta u usta
I staru grešku podmlađuješ
Sagni se gola ako možeš
Do moga poslednjega slova
I pođi njegovim tragom
Sve mi se čini sirotice
Da u neku prisutnost vodi
_________________________________
Odjekivanje
Prazna soba stane da reži
Uvučem se u svoju kožu
Tavanica stane da skiči
Hitnem joj jednu kost
Uglovi stanu da kevću
I njima hitnem po jednu kost
Pod stane da zavija
hitnem i njemu jednu kost
Jedan zid stane da laje
I njemu hitnem jednu kost
I drugi i treći i četvrti zid
Stane da laje
Hitnem svakom po jednu kost
Prazna soba stane da urla
I sam prazan
Bez ijedne kosti
U stostruki se odjek
Urlika pretvaram
I odjekujem odjekujem
Odjekujem
_________________________________
Očiju tvojih da nije
Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu
Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali
Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle
Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
_________________________________
Pre igre
Zažmuri se na jedno oko
Zaviri se u sebe u svaki ugao
Pogleda se da nema eksera da nema lopova
Da nema kukavičjih jaja. Zažmuri se na drugo oko
Čučne se pa se skoči
Skoči se visoko visoko visoko
Do navrh samog sebe
Odatle se padne svom težinom
Danima se pada duboko duboko duboko
Na dno svoga ponora
Ko se ne razbije u paramparčad
ko ostane čitav i čitav ustane
Taj igra
***
Koraci tvoji sa pločnikom
Razgovaraju
Koraci tvoji pevaju
U mome telu
Bosi koraci tvoji vesele
Stidljivu rosu
I duboke ostavljaju tragove
U snegu moga sna
Maloj kutiji rastu prvi zubi
I raste joj mala dužina
Mala širina mala praznina
I uopšte sve što ima
_________________________________
Posle igre
Najzad se ruke uhvate za trbuh
Da trbuh od smeha ne pukne
Kad tamo trbuha nema
Jedna se ruka jedva podigne
Da hladan znoj sa čela obriše
Ni čela nema
Druga se ruka maši za srce
Da srce iz grudi ne iskoči
Nema ni srca
Ruke obe padnu
Besposlene padnu u krilo
Ni krila nema
Na jedan dlan sad kiša pada
Iz drugog dlana trava raste
Šta da ti pričam…
_________________________________
Pepela
Jedni su noći drugi zvezde
Svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori
Noći se zatim među sobom podele
Jedne budu zvezde
Druge ostanu noći
Opet svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori
Noć poslednja bude i zvezda i noć
sama sebe zapali
Sama oko sebe crnu igru odigra
_________________________________
Poslednja igra
Sahranjujem majku
Na starom prenaseljenom
Novom groblju u Beogradu
Sanduk se s mukom spušta
U usku plitku raku
I leže na očev
Nestaje brzo ispod prvih grudvi
Dva mlada gologlava grobara
Skaču po nevidljivom sanduku
I nabijaju zemlju
Na podignutim njihovim lopatama
Sijaju dva popodnevna sunca
Vesela moja majka
Sa ushićenjem bi gledala
Ovu igru u njenu čast
_________________________________
Padni mi samo na pamet
Padni mi samo na pamet
Misli moje obraz da ti izgrebu
Izađi samo preda me
Oči da mi zalaju na tebe
Samo otvori usta
ćutanje moje da ti vilice razbije
Seti me samo na sebe
Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je među nama došlo
_________________________________
Predeli
“U osmehu”
U uglu usana
Pojavio se zlatan zrak
Talasi sanjare
U šipražju plamenova
Plavooke daljine
Savile se u klupče
Podne mirno sazreva
U samom srcu ponoći
Gromovi pitomi zuje
Na vlatima tišine
_________________________________
Patka
Gega se prašinom
U kojoj se ne smeju ribe
U bokovima svojim nosi
Nemir voda
Nespretna
Gega se polako
Trska koja misli
Ionako će je stići
Nikada
Nikada neće umeti
Da hoda
Kao što je umela
Ogledala da ore
_________________________________
Pesma mlade istine
Pevala istina u mraku
Na vrhu lipe nasred srca
Sunce će kaže sazreti
Na vrhu lipe nasred srca
Ako ga oči obasjaju
Ismejali smo pesmu
Uhvatili i vezali istinu
I tu je pod lipom preklali
Oči su bile zaposlene
Napolju u drugome mraku
I ništa nisu videle
Što se srebrne ribe tiče
Ni mačke je ne bi jele
Grdno smo se prevarili
Mračno nam je sad u duši
_________________________________
Ružokradice
Neko bude ružino drvo
Neki budu vetrove kćeri
Neki ružokradice
Ružokradice se privuku
Ružinom drvetu
Jedan od njih ukrade ružu
U srce je svoje sakrije
Vetrove se kćeri pojave
Ugledaju obranu lepotu
I pojure ružokradice
Otvaraju im grudi
Jednom po jednom
U nekoga nađu srce
U nekoga bogami ne
Otvaraju im otvaraju grudi
Sve dok u jednog srce ne otkriju
I u srcu ukradenu ružu
_________________________________
Razgovor
Zašto se propinješ
I obale nežne napuštaš
Zašto krvi moja
Kuda da te pustim
Na sunce
Ti misliš poljubac sunca
Ti pojma o tome nemaš
Ponornice moja
Boliš me
Odnosiš drvlje i kamenje
Šta ti je vrteško moja
Razvalićeš mi beskrajni krug
Koji još dozidali nismo
Crveni zmaju moj
Teci samo dalje
Da stopala te ne raznesu
Što dalje možeš teci krvi moja
_________________________________
Sirotna odsutnost
Oca pravoga nisi imala
Majka ti nije bila kod kuće
Kad si u sebi svet ugledala
Rodila si se greškom
Imaš stas napuštene provalije
I sva na odsutnost mirišeš
Rodila si sebe sama
Vrtiš se u plamenim traljama
Razbijaš sebi glavu za glavom
Skačeš sebi iz usta u usta
I staru grešku podmlađuješ
Sagni se gola ako možeš
Do moga poslednjega slova
I pođi njegovim tragom
Sve mi se čini sirotice
Da u neku prisutnost vodi
_________________________________
Spomenik kiseoniku
(Kuća nasred druma)
Rujni neki vetar me naneo
U ovu širokogrudu zemlju
Iz čijeg srca je izraslo
Zelenooko drvo života
Diše i tako napaja
Jednu malokrvnu zvezdu
Prestrašili me spomenici lutkanima
Opremljenim hladnim i vatrenim
I drugim nevidljivim oružjem
Nigde me nije obradovao
Spomenik kiseoniku
Naoružanom lišćem
I cvećem i plodovima
I drugim zrelim istinama
_________________________________
Srce belutka
Igrali se belutkom
Kamen ko kamen
Igrao se s njima ko da srca nema
Naljutili se na belutak
Razbili ga u travi
Ugledali mu srce zbunjeni
Otvorili srce belutka
U srcu zmija
Zaspalo klupče bez snova
Probudili su zmiju
Zmija je uvis šiknula
Pobegli su daleko
Gledali su izdaleka
Zmija se oko vidika obvila
Ko jaje ga progutala
Vratili se na mesto igre
Nigde zmije ni trave ni parčadi belutka
Nigde ničeg daleko u krugu
Zgledali se osmehnuli
I namignuli jedni drugima
_________________________________
Srce belutka
Ruka se iz zemlje javila
U vazduh hitnula belutak
Gde je belutak
Na zemlju se nije vratio
Na nebo se nije popeo
Šta je s belutkom
Jesu li ga visine pojele
Je li se u pticu pretvorio
Eno belutka
Ostao je tvrdoglav u sebi
Ni na nebu ni na zemlji
Samog sebe sluša
Među svetovima svet
_________________________________
Svadbe
Svako svuče svoju kožu
Svako otkrije svoje sazvežđe
Koje noć nikad videlo nije
Svako svoju kožu kamenjem napuni
Svako sa njom zaigra
Obasjan sopstvenim zvezdama
Ko do zore ne zastane
Ko ne trepne ne tresne
Taj zaradi svoju kožu
(Ova se igra retko igra)
_________________________________
Slobodan let
Pusti nas da odletimo
Iz tvog dvora bez temelja
U zvezde sam vas kovao
Pod svodom svoje lobanje
Odletite ko vam brani
Pusti nas da propadnemo
Svaki nas let u dvor vraća
Tu sam vas ptice čekao
Odrežite sebi krila
Slobodan da vam bude let
_________________________________
Skreni pogled prema meni
Skreni pogled prema meni
Hromi vuče
I nadahni me ognjem iz čeljusti
Da propevam u tvoje ime
Pramaternjim lipovim jezikom
Ispiši mi kandžom na čelu
Nebeske crte i reze
Da stasam u tumača tvoga ćutanja
I ugrizi me za levu ruku
Da mi se poklone tvoji vukovi
I da me za pastira izviču
Skreni pogled prema meni
I ne bulji više u srušeni svoj kip
Hromi vuče
_________________________________
U znaku vukova
Nadomak poslednjih gradskih kuća
Našli su na putu zaklane konje
Upregnute u prazna kola
I na dudu kraj puta
Trgovca pretvorenog u belu ovcu
Cele su noći vukovi igrali kolo
Oko voćke s mirisom ljudskog mesa
Ti bi se lako nagodio
S repatim igračima
Kaže mi staramajka
Buljim u njene vučje zube
I trudim se da joj odgonetnem smeh
Trčim u baštu iza kuće
Penjem se na zavejanu krušku
I vežbam se u vučjem zavijanju
_________________________________
Verenik smrti
Moj zemljak starčić od Tuluzine
Čami po ceo dan
Prikovan za naslonjaču
Ne skida oči s vrata
Dok mi se šapatom obraća
Nisam se ja ni života plašio
A kamoli nje
Čekam je iz noći u noć
Ne mogu više da urlam
I zovem u pomoć
Ležim budan u postelji
S kuhinjskim nožem na grudima
I rukama prekrštenim na sečivu
_________________________________
Vrati mi moje krpice
Padni mi samo na pamet
Misli moje obraz da ti izgrebu
Iziđi samo preda me
Oči da mi zalaju na tebe
Samo otvori usta
Ćutanje moje da ti vilice razbije
Seti me samo na sebe
Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je među nama došlo
1
Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
Od moga čipkastoga tkiva
Moje krpice od tačkaste nade
Od žežene želje od šarenih pogleda
Od kože s moga lica
Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem
2
Slušaj ti čudo
Skini tu maramu belu
Znamo se
S tobom se od malih nogu
Iz istog čanka srkalo
U istoj postelji spavalo
S tobom zlooki nožu
Po krivom svetu hodalo
S tobom gujo pod košuljom
Čuješ ti pretvorniče
Skini tu maramu belu
Šta da se lažemo
3
Neću te uprtiti na krkače
Neću te odneti kud mi kažeš
Neću ni zlatom potkovan
Ni u kola vetra na tri točka upregnut
Ni duginom uzdom zauzdan
Nemoj da me kupuješ
Neću ni s nogama u džepu
Ni udenut u iglu ni vezan u čvor
Ni sveden na običan prut
Nemoj da me plašiš
Neću ni pečen ni prepečen
Ni presan posoljen
Neću ni u snu
Nemoj da se zavaravaš
Ništa ne pali neću
4
Napolje iz moga zazidanog beskraja
Iz zvezdanog kola oko moga srca
Iz moga zalogaja sunca
Napolje iz smešnog mora moje krvi
Iz moje plime iz moje oseke
Napolje iz mog ćutanja na suvom
Napolje rekao sam napolje
Napolje iz moje žive provalije
Iz golog očinskog stabla u meni
Napolje dokle ću vikati napolje
Napolje iz moje glave što se rasprskava
Napolje samo napolje
5
Tebi dođu lutke
A ja ih u krvi svojoj kupam
U krpice svoje kože odevam
Ljuljaške im od svoje kose pravim
Kolica od svojih pršljenova
Krilatice od svojih obrva
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba
Da love da vreme ubijaju
Kakva mi je pa to igra
6
Koren ti i krv i krunu
I sve u životu
Žedne ti slike u mozgu
I žar okca na vrhovima prstiju
I svaku svaku stopu
U tri kotla namćor vode
U tri peći znamen vatre
U tri jame bez imena i bez mleka
Hladan ti dah do grla
Do kamena pod levom sisom
Do ptice britve u tom kamenu
U tutu tutinu u leglo praznine
U gladne makaze početka i početka
U nebesku matericu znam li je ja
7
Šta je s mojim krpicama
Nećeš da ih vratiš neceš
Spaliću ti ja obrve
Nećeš mi dovek biti nevidljiva
Pomešaću ti dan i noć u glavi
Lupićeš ti čelom o moja vratanca
Podrezaću ti raspevane nokte
Da mi ne crtaš školice po mozgu
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika
Videćeš ti šta ću da ti radim
Seme ti i sok i sjaj
I tamu i tačku na kraju mog života
I sve na svetu
8
I ti hoceš da se volimo
Možeš da me praviš od moga pepela
Od krša moga grohota
Od moje preostale dosade
Možeš lepotice
Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava
Da mi grliš noć u praznoj košulji
Da mi ljubiš odjek
Pa ti ne umeš da se voliš
9
Beži čudo
I tragovi nam se ujedaju
Ujedaju za nama u prašini
Nismo mi jedno za drugo
Stamen hladan kroz tebe gledan
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
Ništa nema od igre
Kud smo krpice pomešali
Vrati mi ih šta ćeš s njima
Uludo ti na ramenima blede
Vrati mi ih u nigdinu svoju beži
Beži čudo od čuda
Gde su ti oči
I ovamo je čudo
10
Crn ti jezik crno podne crna nada
Sve ti crno samo jeza moja bela
Moj ti kurjak pod grlo
Oluja ti postelja
Strava moje uzglavlje
Široko ti nepočin-polje
Plameni ti zalogaji a voštani zubi
Pa ti žvaći izelice
Koliko ti drago žvaći
Nem ti vetar nema voda nemo cveće
Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno
Moj ti jastreb na srce
Manje te u majke groze
11
Izbrisao sam ti lice sa svoga lica
Žderao ti senku sa svoje senke
Izravnao bregove u tebi
Ravnice ti u bregove pretvorio
Zavadio ti godišnja doba
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemogući
Pa ti sad gledaj da me sretneš
12
Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica
Ništa neću da čujem ništa da znam
Dosta dosta svega
Reći ću poslednje dosta
Napuniću usta zemljom
Stisnuću zube
Da presečem ispilobanjo
Da presečem jednom za svagda
Staću onakav kakav sam
Bez korena bez grane bez krune
Staću oslonjen na sebe
Na svoje čvoruge
Biću glogov kolac u tebi
Jedino što u tebi mogu biti
U tebi kvariigro u tebi bezveznice
Ne povratila se
13
Ne šali se čudo
Sakrilo si nož pod maramu
Prekoračilo crtu podmetnulo nogu
Pokvarilo si igru
Nebo da mi se prevrne
Sunce da mi glavu razbije
Krpice da mi se rasture
Ne šali se čudo s čudom
Vrati mi moje krpice
Ja ću tebi tvoje
_________________________________
Vučja so
Dok ne zaledi lavež
I zarđaju psovke i crknu baklje
Sveopšte hajke
I dok se svi ne skljokaju
Praznih ruku u sebe
I pregrizu jezik od muke
I silnici psoglavci s nožem za uvo
I hajkači sa polnim udom na ramenu
I lovački zmajevi vukožderi
Četvoronoške puzim pred tobom
I urlam u tvoju slavu
Kao u velika
Zelena tvoja vremena
I molim te stari moj hromi bože
Vrati se u svoju jazbinu
_________________________________
Visoki ljubavnici
Njemu pločnik jede
Sumporno meso
Njoj pije živu iz žila
On uzima nju na ruke
Podiže je na oblak
Visoko iznad tornjeva
Vole se tako sa zanosom
Mladih ukrštenih munja
Ona mu rađa
Sina zelenooki mač
I kćerku riđokosu frulu
Neguju srećni
Svoju nebesku decu
I nastavljaju da se vole
Na zlatožderski pločnik
Nikad više ne silaze
_________________________________
Zaboravan broj
Bio jednom jedan broj
Čist i okrugao kao sunce
Ali sam mnogo sam
Počeo je da računa sa sobom
Delio se množio
Oduzimao se sabirao
I uvek ostajao sam
Prestao je da računa sa sobom
I zaključao se u svoju okruglu
I sunčanu čistotu
Napolju su ostali usijani
Tragovi njegovog računanja
Počeli su da se jure po mraku
Da se dele kad se množe
Da se oduzimaju kad se sabiraju
Onako kako se to u mraku već radi
I nije bilo nikog da ga zamoli
Da tragove zaustavi
I da ih izbriše
_________________________________
Zvezdoznančeva smrt
Morao je kažu da umre
Zvezde su mu bile bliže
Nego sami ljudi
Pojeli ga kažu mravi
Uobrazio je da zvezde
Rađaju mrave a mravi zvezde
Pa je kuću mravima napunio
Došle mu glave kažu
Njegove nebeske pokvarenice
I smešne su glasine o bodežu
Sa ostacima ljudskih prstiju
Našao se prosto van sveta kažu
Pošao je da nađe suncokret
U kome se stiču putevi
Svakog srca i svake zvezde
Morao je kažu da umre
_________________________________
Zev nad zevovima
Bio jednom jedan zev
Ni pod nepcima ni pod šeširom
Ni u ustima ni u čemu
Bio je veći od svega
Veći od svoje veličine
S vremena na vreme
Tama bi mu tupa tama očajna
Od očaja tu i tamo blesnula
Mislio bi čovek zvezde
Bio jednom jedan zev
Dosadan ko svaki zev
I još izgleda traje
_________________________________
Before The Game
Shut one eye then the other
Peek into every corner of yourself
See that there are no nails no thieves
See that there are no cuckoo’s eggs
Shut then the other eye
Squat and jump
Jump high high high
On top of yourself
Fall then with all your weight
Fall for days on end deep deep deep
To the bottom of your abyss
Who doesn’t break into pieces
Who remains whole gets up whole
Pre igre, Vako Popa
Samo u snu istim predelima hodamo. (Vasko Popa)