Vesna Parun

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku “Pjesme” (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku “Crna maslina” (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka “Zore i vihori” (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije. Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i “otpadništvo” od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se “u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa”. Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

 

Anđeo ljeta
Bila sam dječak
Čarolija jutra
Čovjek kojega progoni vatra
Da si blizu
Dom na cesti
Djevojčica
Dosada ili tko zna kakav dan
Gong
Kad ptica prestane voljeti
Kamene ustaj!
Kad bi se moglo otputovati
Mati čovjekova
Manifest ljubavi
Ne pitaj više
Na raskršću
Nikad
Nismo se mogli sjetiti
Prijateljska žalost
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne
Prijateljska žalost
Prva ljubav
Pećina sa izvorom I svijetom
Povratak djetinjstva
Ropstvo
Rijeka i more
Stijena o kojoj bi trebalo napisati baladu
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Turistički plakat
Usnuli mladić
Uniđi pod naš krov
Ushit
Večernja zvijezda
Vesele kočijice
Za sve su kriva djetinjstva naša
Zagrljaj
Zavjet
Zahvalnost

_________________________________

Anđeo ljeta

Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine

i disanje, i strast zelenih pčela noći
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta…
Dok dan nevin tka u putenoj samoći tananih priviđenja klas,
anđeo ljeta

zastavši na zlatnim ljestvama od pruća,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasićen val.

Na dnu moje jave kristal nadahnuća
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijeće iz ruku čežnja,
crni ždral.

_________________________________ 

Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
_________________________________ 

Čarolija jutra

Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skorotele,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana.

_________________________________ 

Čovjek kojega progoni vatra

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

_________________________________ 

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.
Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

_________________________________ 

Dom na cesti

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i dom moj.

_________________________________ 

Djevojčica

Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.

Na mrki glas dječaka
stado se moje prenulo.
Ko mjesečeva zraka
poljem je srce krenulo.

_________________________________

Dosada ili tko zna kakav dan

U pjesmi koju nikad neću napisati
Ima jezero već ostarjelo
Od rose nevidljivih cvjetova koji
Spuštaju nefunkcionalne ljestve
Sve dublje u mene, u neki grad
Do nevesele statue proljeća
Zelenog bubnjara koji čeka
U dronjcima, na vojničkoj kiši,
Negdje gdje su se staromodne suze
Umorile i postale mržnja

_________________________________ 

Gong

Časovi mog života – zrnje brojanica
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni

Draguljari, možete li da napravite
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć
Kasni sjaj

Tražim te
kao sto naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora,
i već sasvim umorni od huka noći,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama počinka.

Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.
_________________________________ 

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
“Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!”
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: “Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!”
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
“Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj – budite sigurni – nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu – one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?”
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

_________________________________ 

Kamene ustaj!

Probudi se, kamene,
Nebesa pozlati!
Stari nam most
Iz pepela vrati.

Neretvo, rijeko zelenih očiju,
Široko rastvori ih, stani!
Taj srpanjski dan neka bude tvoj blagdan,
Na ranu melem zvjezdani.

Neretvo vodo, još od davnine
Daleko čulo se nije
Čovjek da ’zgine, kamen da uskrsne,
A srce u kamenu bije.

Zaplivaj, labude,
Cvijete dugovrati,
Val joj razigran
Do ušća isprati.

O, ustaj kamene,
Iz praha se vrati!
Dok padao si
Znali smo:
Iz mrtvih
Ti ćeš ustati!

_________________________________ 

Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

_________________________________ 

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.
I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.
Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

_________________________________ 

Manifest ljubavi

R. Raljinu

Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
Stare trublje proljeća, mlada zvona slobode
Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri
Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.

Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti!
Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.

_________________________________

Ne pitaj više

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

_________________________________

Na raskršću

Naraskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju.
Volim ljeto.
Kao ruke mladića koji ozdravlja
i polako ustaje iz žute sjete soba -
ruke ljeta za suncem ispružene,
nudeći mu zanesene obrise našeg tijela,
libido ptica i med hladovine.
I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u brončanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom ve?eri i boja.
I zima katkad posjeduje mekoću prve ljubavi
u dugoj tajni trulog dječjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprašta
i sve je kadra da započne iznova.
Ali, mašta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godišnje doba koje živi
samo od prozračnog rasula snijega,
od nježne smrti sviju početaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lišena slatke groznice čekanja!
Paučino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljeće, kako si u svemu što
nam nudiš nemilosrdno!
Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljeće
na usnama žednih ljubičica.

_________________________________ 

Nikad

Ne znam gdje počinje praznina mora
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad.

To je rijeka koja se ne više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Nikad.

Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti: ne odlazi!

_________________________________ 

Nismo se mogli sjetiti

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničeg sjećati.
Samo ćemo živjeti
_________________________________

Prijateljska žalost

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

_________________________________ 

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

_________________________________ 

Prijateljska žalost

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi. 

_________________________________

Prva ljubav

U šuštavoj travi blizu raskršća
sjedim nemirna srca i čekam onog
kojemu noćas dadoh, bezazlena,
preplašenu pticu svoje ljubavi.

U žarko crvenoj mahovini brijega
već se zapliće jesen.
Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj
kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.

_________________________________

Pećina sa izvorom i svijetom

Jesam li sjećanje u kamenu
ili patnja koja se odmara?

K meni stižu mnogi beskućnici
koji ne čuju godišnja doba,
jer u ovoj pustari raste
samo jesan bezimen cvijet
posrednik između vas i mjeseca
i pokazuje zalutalima
tragove magarca u pijesku
a žednima raspuklinu
gdje se je stijena nekoć davno
sažalila nad putnicima.

Ovamo stižu sa četiri strane svijeta
oni koji misle da su nesretni,
i drugi podjednako ubogi
koji ne znaju što bi nazvali srećom.

Oni se napiju. Otpočinu
i krenu dalje pognuvši leđa
kao da razgovaraju sa zločincem.

A ja ostajem opet sama
i gledam sjenke kako se udaljuju
uznemirujući obzorje.

Neke od njih zaboravljam odmah
a druge pamtim. Oni me ispunjaju
tamnom čežnjom nerazjašnjivo
kao što je nejasno rastenje cvijeta
na bespuću između zemlje i neba.

I misleći na njih postajem
još više golet i još više stijena.
Sjećanje koje tješi kamen
i patnja koja ne može otpočinuti.

_________________________________ 

Povratak djetinjstva

U mojem disanju ti si glas kukavice.
U proljeće
u tvom disanju ja sam
boja pijeska i sna.
Život ne zna šta će mu njegova žurba;
dolijeće
iz hirova ledenjaka, možda iz pokošenog sna.
I naprtivši na leđa sunce kao vreću šišarki
krećemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati
viče hrapavim baritonom:
proljeće! proljeće!
Kalajišemo stare lonce! Sadimo cvijeće!
_________________________________

Ropstvo

Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.

O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.

Ne zatvarajte prozore,djevojke!
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.

Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada!
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.

I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.

Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.

I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.

Ja više ne tražim. I ne vjerujem…

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.

Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!

Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.

Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.

To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…

_________________________________

Rijeka i more

On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči.
Zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.
_________________________________

Stijena o kojoj bi trebalo napisati baladu

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.
_________________________________ 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

_________________________________

Turistički plakat

Blago vremenu u kome ima
netko s tim vremenom nepomirljiv.
U kom je kao oseki plima
protivnik protivniku vidljiv

Blagoj velikoj Nepogodi
kojoj mir u njedrima klija .
I bitkama što ih predvodi
junak -iluzija.

Al kad na povijest padne rđa
i zidine se podno Srđa
utvarna nasite sjaja,

godine će se gladne rojiti ,
u gnjezdu gluh će slavuj brojiti
kukavičja jaja.

_________________________________

Usnuli mladić

Prostrt na žalu sjenovitog zatona
leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
motrim kako grlo mladića postaje galeb
i odlijeće put sunca, klikćući sjetno
u žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Šušti žalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadima
i puštam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika.
I vraćajući mirne oči k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane žudnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
dršće u modrim gudurama oblačnim
tog tijela, koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.

_________________________________

Uniđi pod naš krov

Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,
u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom
skini sa umornih čela pečat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi,
neka je mir domaćin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!
U nas je sijaset srca i alata,
ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.

I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva
prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.
Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,
sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva!

_________________________________

Ushit

Tvoje su oči za me
lisnata topla streha.
Našla sam biser-kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.

_________________________________

Večernja zvijezda

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.

_________________________________

Vesele kočijice

Ostavih srce u škrapama blizu mora,
neka ga paze smeđi rakovi
na zidiću ljušturastog dvorca
sa smaragdno zelenim terasama
u odsjevu zalazećeg sunca.
Pohranih ga u krunu mrkog čempresa
koju posjećuje jedan
vrlo muzikalni slavuj, čije mi
kasno i zvonko pjevanje u slavu
večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.
Ostavih sebe na svim mjestima
na kojima cvate i miriše bilje
što ga ti svojim korakom prepoznaješ,
a ono što nisam ja
krenulo je duž nasipa zloćudnih
rijeka po plandištima, čije
užarene predjele ne kupaju slane
plime i ne rashlađuje vjetar s mora.
Kažem, nisam ja – jer ne vidim i
ne čujem ono što je preda mnom,
nego slušam i gledam što je u meni.
A u meni je slavuj, čempres
i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,
lijep kao starinski suncobran
izgubljen u gradu mjesečevu.
Kočijice s modrim i crvenim
patuljcima kotrljaju se, veselo
poskakujući k moru. Ali ja ne
smijem onamo, jer je ondje ostalo
moje vrlo trijezno starinsko
srce, kojemu sam na odlasku
obećala četrdeset smiješnih
djetinjstava i četrdeset
i četiri zlatna oraha.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Kotrljajte se vesele kočijice k moru!
Zbogom, dragi moj!
Doviđenja moja rasanjena dušo!
_________________________________

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.

_________________________________

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

_________________________________

Zavjet

Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oči budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi
I ako noću ne čeznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u močvarnim dnima
I u tjesnoći duša mi boravi
I ako nalijevam u svijeću
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijeću
I laži svoje pozajmljujem čelo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.

_________________________________

Zahvalnost

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća

_________________________________

Der Stamm

Du sprachst: sei ein Stamm.
Da ward ich ein Stamm.
Du sprachst:
sei furchtsam.
Da wagte ich nicht,
mit den Blättern zu zittern.
Du sprachst: sei treu.
Da wartete ich.
Dann sprachst Du nicht mehr.
Doch der Stamm ist noch da.
Und er wagt nicht,
mit den Blättern zu zittern.
 

Stablo, Vesna Parun

Zapitah život, šta je u njemu prastaro. Neko davni odgovori mi: bol je prastara. (Vesna Parun)

 

AUDIO

Ti koja imaš nevinije ruke 

Ljubav je

Za sve su kriva djetinjstva naša