Vladislav Petković Dis (1880-1917) zauzima istaknuto mesto u srpskoj poeziji XX veka i gotovo je nezaobilazno ime svakog antologičara. Dis, deveto od trinaestoro dece Dimitrija i Marije Petković, rođen je 27. februara 1880. godine prema starom kalendaru, odnosno 10. marta po novom u Zablaću kod Čačka. Dimitrije Petković, Disov otac, doselio se sredinom 19. veka iz okoline Kumanova i u Zablaću je držao mehanu. Vladislav je završio osnovnu školu u rodnom Zablaću i prvih šest razreda gimnazije u Čačku, da bi 1897. godine upisao sedmi razred gimnazije u Zaječaru. Gimnaziju ne uspeva da završi jer nije položio završni ispit zrelosti, ali to nije bila prepreka da radi kao privremeni učitelj u selu Prliti kraj Zaječara školske 1901/1902. godine. Iz Prlite 1903. godine prelazi u Beograd, gde počinje da objavljuje prve pesme u časopisima Srpski književni glasnik, Nova iskra, Brankovo kolo, pod pseudonimom Dis (srednji slog imena). Dis je svoje pesničko nadahnuće i potporu pronašao u boemskim krugovima oko Skadarlije, koji su predstavljali suštu suprotnost akademskoj i profesorskoj eliti oko Knez-Mihailove ulice. Savremenici su ga zapamtili kao mladog, anemičnog i nervoznog čoveka, koji je bio tankih nerava i zanesenog pogleda. Dis se najčešće kretao u društvu Sime Pandurovića, Antuna Gustava Matoša, Milana Simića, Luke Smodlake. Za Vladislava Petkovića Disa posebno je značajna 1911. godina, kada je iz štampe izašla zbirka Utopljene duše, koju je pesnik objavio o svom trošku. Knjiga i Disova poezija izuzetno su loše prošli u kritici Jovana Skerlića, ali je bilo i drugih mišljenja. Dis je veoma cenio svoju knjigu, koja ga je uvrstila u sam vrh srpskog modernog pesništva. Iste godine ženi se Hristinom (Tinkom) Pavlović u Beogradu, a pre toga su morali da pozajme venčani prsten od slučajne prolaznice kod crkve Svetog Marka. U braku su imali dvoje dece, Gordanu i Mutimira. Srpska kraljevska akademija Disu je 1913. godine dodelila godišnju nagradu za siromašne pisce. Ta je godina bila veoma teška za porodicu Petković, ali Dis uspeva iste godine da objavi svoju drugu zbirku pesama Mi čekamo cara, takođe kao autorsko izdanje. Izdanje je ponovljeno 1914. godine. Pesme ove zbirke su nadahnute patriotizmom i Balkanskim ratovima, u kojima pesnik nije učestvovao; prijavio se kao dobrovoljac, ali je odbijen zbog slabog zdravlja. Prvi svetski rat proveo je na mestu ratnog dopisnika Braničevskog odreda; preživeo je povlačenje preko Albanije, dolazak na Krf, odakle odlazi u Francusku marta 1916. godine. U Francuskoj je napisao Nedovršene pesme, koje će 1916. objaviti Srpske novine na Krfu. Boravak u Parizu u jesen 1916. godine Disu donosi zdravstvene probleme. Maja 1917. pesnik se odlučuje na put ka Krfu, kako bi bio bliže svojoj porodici. Nemačka podmornica je izjutra 18. maja 1917. godine torpiljirala parobrod „Italija”, koji je na dno Jonskog mora odvukao i Vladislava Petkovića Disa.
Bol i stid
Grobnica lepote
Himna
I tako…
Jutarnja idila
Lepota
Možda spava
Među svojima
Naši dani
Noć ljubavi
Nirvana
Na očevom grobu
Njeno ime
ogledalo
Orgije
Pijanstvo
Poenta
Pod prozorom
Rob
Stara pesma
Sedmi dan
Sa zaklopljenim očima
Tamnica
Uteha
Utopljene duše
Uzdah sa Dunava
Viđenje
__________________________________
Bol i stid
Draga i ja na zabavu neku.
sa oblaka gde nam ljubav bila,
Krenuli smo, padala joj svila,
hod i osmeh u muziku meku.
Ostavismo budućnost daleku,
dan večnosti, pokrajinu vila,
Mesta kondor gde razvija krila,
da bi stigli na igranku neku.
Uđosmo u dvoranu žurno.
S naših lica još se nebo sija.
Nismo znali za život i zvona.
Dočeka nas smeh kostura burno,
vetar greha, miris zemlje, i ja
digoh glavu, lice pokri ona.
__________________________________
Grobnica lepote
Da li znate zemlju s granicom bez kraja
Gde stanuje duga i život proleća?
Noći gde ne beše već tolko stoleća?
To je zemlja njene lepote i maja.
Zemlju gde dan, vazduh i cveće miriše,
Čije vreme nema budućnost ni sate,
Gde su venci, boje – da l‘ tu zemlju znate?
Da li znate i to da nje nema više?
Kao uzdah bola, kao sreća ljudi,
Kratka je i njena istorija smrti:
Noć i jedan vetar… I njeni su vrti
Umrli, da niko sad ih ne probudi.
A već u toj zemlji gde je bilo cveće,
živela je ona, i mladost, i duga;
A već u toj zemlji ovladala tuga,
I umesto maja svud se jesen kreće.
Jer jednoga dana, iz drugoga kraja,
Noć i vetar bio, i duvao jako,
Pa cveće i mladost umrli polako…
Posle jesen došla na stranu maja.
Na sarani maja bila je i ona;
Saranila dane cveća i mladosti
I sa njima vence, i svoje radosti,
I sve što je bila njena vasiona.
I u toj grobnici mladosti i cveća
Disala je ona još lepotom svojom
U jesenjoj noći, u noći sa kojom
Grlila je život svih mrtvih proleća.
Ali jedne zore, prve zore potom,
Zaspale su blago njene oči dana,
Njene oči cveća, sred živih obmana,
U jeseni tužnoj, sa njenom lepotom.
Zaspale su potom. Ona, bez života
I mladosti, spava na krilima tuge;
Mesto crvi – mrtvo cveće, mrtve duge
Po njoj: ona spava, s njom njena lepota.
__________________________________
Himna
Odma’ni rukom i zagazi baru,
Što mili, teče, kao život, meka,
Sa’rani razum, i udiši paru
S podneblja gliba što te svuda čeka.
I pusti trulež neka slepo gazi
Ljubav i dušu, i natapa strunu:
Zadah nek na te svoju senku plazi
Visoku, krupnu, kao zloba, punu.
Odma’ni rukom i zatvori oko,
Crvljivo doba neka naglo tiska
Spomene, slavu, u blato duboko,
Gde porok cveta i raznovrsnost niska.
Za lice tvoje ogledalo nije.
Živi medj ljudima u muzici bluda.
Živi! i nek ti vlaga srce pije.
Živi u zemlji sramote i luda.
__________________________________
I tako…
Eto suza baš nikako !
A rado bih ja oplako
Svoj Vavilon – stare dane
I sve nade – zatrpane
Sa životom; ali tako
Suza nema baš nikako.
Mnogo suza, o da mi je
Da ih oko plače, lije
Da prelije misli, snove,
Ljubav, mladost i bolove –
I sve mrtve … pa i želje!
Čini mi se kad bih plako –
To bi bilo tek veselje!
Ali suza baš nikako.
Katkad samo dušom pline
Uspomena i magline
Zasnivane moje sreće,
I zadrhti biće celo:
Iz daljine šum se kreće
Razliva se u opelo.
Ja ga slušam dugo tako,
Ne misleći otkud dođe.
Uspomena dušom pline,
Drhti biće – pa sve mine,
Ali suza baš nikako!
Kako brzo sve nam prođe!
__________________________________
Jutarnja idila
Imao sam i ja veselih časova,
Nije meni uvek bilo kao sada;
Imao sam i ja sate bez bolova,
Osmejaka vedrih i radosti, mada
To je davno bilo… Na grudi sam ruke
Prekrstio svoje. Gledam kako tama,
Nečujno i tiho, ne praveći zvuke,
Po zidu se penje u čudnim slikama:
Ko ljubavna čežnja, kao tuga znana
Preko mrtve drage, preko groba lednog;
I nasuprot tami iz ranijih dana,
Javlja mi se slika srećnog jutra jednog.
Ustao sam rano, preko običaja;
Otvorio prozor. Izgledaše kao
U prirodi da je bilo okršaja
Nekog groznog, strašnog. Vazduh mokar pao.
Neba nigde nema. Možda je propalo.
Elementi strasti negde se još bore.
Možda je i sunce ropstva nam dopalo.
Znam, tog jutra zemlji nije bilo zore.
Oblaci se sivi uplašeno nagli
Ispred moga oka, i kao da mole
Za pomoć, spasenje njima, kiši, magli,
Od nečije ruke što ih tera dole.
Naglo odoh k njima. Tamo videh kako
Zalaze sva bića, i propast ih nosi;
Videh da se gasi i svetlost i pako,
Neku mutnu utvar da maše i kosi.
U trenutku jednom ne znam šta se desi…
Kada se probudih, udarahu zvona,
Uz očajni ropac umirahu gresi,
Kupljeni životom: to mre vasiona,
Zemlja, njeno vreme. Umirahu boje,
S njima duše ljudi i grobovi njini;
Sazrevahu zvezde, al da ih opoje
Ne ostade niko, ni noć u crnini.
I nesta planeta i životu traga;
Izumire i smrt. Više nema ljudi;
Sa mene se poče da otkida snaga,
Svi udovi, redom, i pogled što bludi.
Minu sve što beše, htede biti ikad.
Tama se uvuče u ideju snova:
Raskošnije smrti nisam gledao nikad.
Imao sam i ja veselih časova.
__________________________________
Lepota
Da l se ova bajka u istini zbila
Tamo, gde već nema ni ruina stari,
Gde noć zaborava sve je dosad skrila
Osim nje, što ide sa nestalih stvari
Uz oblik vetrova i govor dubrava,
Kao duh umrlih preko naših glava?
Il je ova bajka ne iz ovog doba,
Ne iz zemlje naše, već sa zvezde neke,
Koja danas nema ni traga ni groba,
Dok Danica čuva spomene daleke,
Kao mašta ljudska, što jedina javlja
Ono što je bilo, što se ne obnavlja?
Ne znam o tom, ne znam. Al kad pada veče
Na crveno sunce i dan ko dim beo,
Kad iz svakog kutka noć crna poteče
I pritisne pogled, nebo, vidik ceo
Znam, da čujem tada, da mi neka struja
Nosi mrtve reči i pesme slavuja.
Nosi mrtve reči. Ja osećam tada,
Da mrak mene gleda ispunjen očima
Onih koji neće zaspati nikada,
A od kojih duša često se otima;
Da mrak mene gleda sa izrazom sviju
Umrlih oblaka i mrtvih očiju.
Čini mi se da se otvaraju vrata
Na grobnici sveta, zaspalih zemalja,
Da ustaju dani iz pomrlih sata
I da mrtvo vreme mirno se pomalja:
Vidim jednu zvezdu u obmani više,
Slušam kako prošlost tišinom miriše.
Vidim jednu zvezdu i kraj njenog doba,
Jednu moćnu senku što lagano kruži
Nad minulom zvezdom kao uzdah groba:
Možda na taj način za njom mrtvom tuži,
Il tu za to stoji, da nejasno, tavno,
Kaže što je bilo nekada i davno.
Kaže što je bilo. I ja slušam tako,
Smrt lagano ide, osvaja planetu,
Gasi ceo život neumitno tako
Ko pobeda večna, i u celom svetu
Njen se korak čuje: sve ispuni sobom
I zavlada zemnom i pokori grobom.
__________________________________
Možda spava
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice ne znam kakvo,možda dečije,
Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan,
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il‘ te oči da su moja duša van mene;
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih:
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu da me vide šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad;
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas,
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.
__________________________________
Među svojima
U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
Misao da jos živiš, moj predele mladi.
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Bože! šta li danas u Srbiji radi?
Kod vas je proleće. Došle su vam laste.
Oživele vode, đurdjevak i ruže.
I mirise zemlja, koja stalno raste
U grob i tišinu, moj daleki druže.
Jedno tvoje veče. Ideš kući sporo
Ulicama straha, i duša ti jeca.
Tvoje gladne oči, moja divna zoro,
Hrani ljubav majke: „Neka žive deca.“
Ulaziš u sobu. Suze te vec guše.
A dva naša cveta iz četiri rata
U tvome su krilu, obraze ti suše:
“ Mama, zašto plačeš? Je l‘ pisao tata?“
U velike patnje, nevino pitanje
Dubi dublju ranu: plač ti trese grudi…
Napolju je vidno, kao pred svitanje.
Ko da će se dići grobovi i ljudi.
Skupila si suze u kose detinje.
Sve vas gledam sada kraj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to duša svetinje
Ljubi tvoje čelo, moj sjajni živote.
__________________________________
Naši dani
Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podigao se truli zadah propadanja,
Razvilo se crno vreme opadanja.
Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas nasi suvereni,
Progledale sve jazbine i kanali.
Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti,
Od pandura stvorili smo velikaše.
Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podele i obede,
Budućnosti zatvorismo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede,
Svoju mudrost rastočismo na izbore.
Mesto svetle istorije i grobova,
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove,
Od nesreće naše braće, od robova
Zatvorismo svoje oči i džepove,
Mesto svetle istorije i grobova.
Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji koji sišu k’o pauci,
Pod sramotom živi naše pokolenje.
Pomračina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Pomračina pritisnula naše dane.
__________________________________
Noć ljubavi
Jedne večeri, kao posle grada,
Mirisala je koža telo moje:
Miran, bez sreće i radosti koje,
Bijah kao van tamnice jada.
Video nisam sunce kako pada,
Uzdah i cveće oko sna mog što je
Očajem skrio njenih nada boje,
Odveo dete u nesreću sada.
Draga moja, ja ne umem više
Nositi suze što ti radost krije,
Al‘ u noć mesec kad siđe ubavi,
Tišinom sreće kad bol zamiriše,
Odmori oko: nek se duša slije
U pozni šapat velike ljubavi.
__________________________________
Nirvana
Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.
Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.
Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.
I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće – k meni dohođaše.
Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.
I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.
I taj pogled, k’o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
__________________________________
Na očevom grobu
Gospođici R.G.
Oče, evo opet mene.
Tvoja cura traži tebe;
Sad je bolna, naglo vene;
Ne poznaje danas sebe.
Otkad nisam bila ovde!
Svelo cvece vec mraz dene!
Ja sam jedva dosla dovde.
Tvoja cura naglo vene.
Htela sam ti reći samo…
Ah, al’ suza guši, davi!
Kako ti je, oče, tamo?
Tvoju curu što ostavi?
A ona te tako voli;
Ali mnogo, mnogo strada.
Ni Bogu se sad ne moli.
Nema čemu da se nada.
Ah, vecno bih bila s tobom!
Je l’ da I sad trazis mene?
Sreca mi je s tvojim grobom;
Tvoja cura naglo vene.
__________________________________
Njeno ime
Kad sklopim oči – i to jednom biće –
Nestaće svesti gde su moje bile
Ideje, misli; i pokrov od svile,
Poklopac, zemlja, telo moje skriće.
Videti neću zoru kada sviće,
Molitvu, suze onih koji cvile,
Ni vlagu, crve što po meni mile,
U oblik idu čas dublje, čas pliće.
Sve mi se čini da pre nego veo
Na misli, snove i ideje siđe,
U svesti ona javiće se tada.
Bojim se da će lica izraz ceo
Odati lik joj svetu, kad mi priđe,
i ime koje ne rekoh nikada.
__________________________________
Ogledalo
Kroz svest i nerve čujem da korača
Senka tišine i nejasna mira,
I gusta magla lagano se zbira
U pokrov bola, u zavesu plača.
Osećam dodir trulog ogrtača,
Sebe, da idem iz ovog okvira,
I vlagu zemlje, da linije spira,
Dok šapat crvi budi se i jača.
Gledeći kako izumire vreme
Slepome telu, što ga instinkt krepi,
Za ogledalo se pogled naglo lepi:
Da vidi usta što ce da zaneme,
Ma da josh žedna poljubaca, nege,
A ne pokrova, ne mrtvačke pege.
__________________________________
Orgije
Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvet:
Bez svega, i bez radosti; mada nam grudi
Čeznu za cvet.
Zvuci violina, vino, jak dodir žena
Daju nam pir,
Al‘ svuda se kreću senke mrtvih vremena,
Umrli mir.
Muzika s pesmom pruža nam stare jauke,
Opela trag;
Zgrljaj, za navek skrštene ruke
I život nag.
U samoći nam stanuje, k’o u ćutanje,
Veliki strah;
Bez leka smo. S nama tu je, noću i danju,
Ledeni dah.
U igri, u pupoljcima tražimo besno
Izraza, sna;
Plačemo mrtviam što je u paklu tesno,
Kad nema dna.
Jer svaki živi u grobu svom, samo što neće
Da vidi grob,
Ni svoje dane, što ore k’o mrtvom sveće,
Ni svoju kob.
Pijemo s usta i čaša. Maštom ludila
Stvaramo zrak;
Sve nas je dovela tajna što nas ubila,
Otkala mrak.
Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvest;
I znamo, radost ne može da se probudi,
Opao cvet.
__________________________________
Pijanstvo
Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.
Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.
I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: „Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće.“
I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.
I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.
__________________________________
Poenta
Jedva čekam veče da i meni svane
jer ja nemam dana. Ko pustarom pesak
misli, zraci pali u sjaj, ledni blesak.
I vidi se život, zima ko dve rane.
Mladost i sve cveće stvori se pred okom.
Ja osećam iz njih kako bol se vije:
zamirisa uzdah iz onog što nije,
što ostaje, trune, u snu u dubokom.
Al‘ zemlji će sunce veselo da grane,
Maj će vedar ići, probudiće goru:
Njoj promena nosi proleće i zoru;
Jedva čekam veče da i meni svane ….
__________________________________
Pod prozorom
I sinoć sam bio pored tvoga stana.
K’o bolnik kad diše, kiša jedva teče,
Lišće šušti, plače, s mokrih, crnih grana;
Sumorno i mutno spustilo se veče.
Ulica je bila pokrivena mrakom,
Krovovi i kuće tonuli u tminu.
I ja sam se kret’o laganim korakom
Kao čuvar mrtvih kroz aleju njinu.
Bojažljivo pridjoh do prozora tvoga:
Modra, bleda svetlost na zavese pala.
Inače svud pusto, svud nigde nikoga,
Samo preko lišća noć je uzdah slala.
Pod prozorom zastah. Tu sam dugo bio
I drhtao tako bez glasa i moći:
Na zid ruku stavih pobožno i ti’o,
Ne mogah je dići, ne umedoh poći.
Najednom se trgoh. Ko da neko ide?
Mis’o moju preli krv mi uzrujana.
Ja bežati počeh. Da l‘ me kogod vide?
I sinoć sam bio pored tvoga stana.
__________________________________
Rob
Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duše, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronašao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.
I dok stara ponoć nosi moje dane,
I dok lanac muka steže i okiva,
Bol, padanja i potresi da sarane –
Moja glava na tvom krilu nek počiva.
I dok dubi verna slutnja strah jezivi
I jedna pesma dok je jos krik sova,
Moje srce, jadno srce, neka živi,
Nek još kuca, knjigo moja sviju snova.
Čelom mojim i danas je splet od bora.
Al‘ su oči ozarene uvek tobom;
Ti si izvor i slobode i odmora,
Izmirenje sa pustinjom i sa grobom.
Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duše, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronasao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.
Ti nikada možda nisi znala da je
Tvoja mladost meni život, moja snaga,
Što obilno pruža meni zagrljaje,
I zaborav i pijanstva tako draga.
Da li ti je kadgod na um mis’o pala,
Bujnu kosu kada prgavo sama splećeš,
Kad u vrtu bereš ružu što je cvala,
Ružu bereš i na grudi svoje mećeš,
Kad haljinu svoju držiš s puno pošte,
I ti prsti, i te ruke – da l‘ si znala,
Kol’ku radost meni nose i milošte –
Da li ti je kadgod na um mis’o pala?
I dok imam ruke, grudi, usne tvoje,
I te oči pune sreće i neznanja,
Ja osećam kako diše leto moje
I moj suton u kome se toplo sanja.
Nebo mi je tvoja ljubav, tvoja soba,
Bera mi je tvoje lice bez oblaka –
Knjigo moja sviju snova, evo roba,
Da te grli, da te voli iz svog mraka.
__________________________________
Stara pesma
Za mnom stoje mnogi dani i godine,
Mnoge noći i časovi očajanja,
I trenuci bola, tuge, greha, srama
I ljubavi, mržnje, nade i kajanja.
Sve to stoji na gomili trenutaka
U neredu, po prošlosti razbacano,
Dok nju vreme vuče nekud, nekud nosi
I odnosi bez otpora i lagano.
Nemam snage da se borim sa vremenom
Da odbranim, da sačuvam, ne dam svoje,
Nego gledam čega imam, šta je bilo:
I sve više, ništa više nije moje.
Kao miris, kao zraci, kao tama,
Kao vetar, kao oblak, kao pena,
Odvojeni dani, noći, lebde, kruže
I prilaze u obliku uspomena.
Al‘ kad mis’o i sećanje budu stali,
Onda kud će i kome oni poći?
Onda kud će da iščeznu i da odu
Uspomene, moji dani, bivše noći?
Pa kud idem, da li idem, je l‘ opsena?
Ko me goni, koga nosim, pre i sada?
Za mnom stoji čega nemam, a preda mnom:
Mrtva prošlost sa životom pokrivena.
Dok budućnost polagano pokrov skida,
Nje nestaje i u prošlu prošlost pada.
__________________________________
Sedmi dan
Prošli su aprili
i mi nismo više
i nećemo biti ono što smo bili.
Sve tiše i tiše
podnosimo dane,
ovaj vidik sunca i magle i kiše.
Tu su ruže znane
i promena ista,
samo naše pesme već su poabane.
Danas nam ne blista
kao nekad, pređe,
pobeda i ljubav i budućnost čista.
Došli smo do međe.
Još jedino java
seća nas na doba sve bleđe i bleđe.
Svetlost, boja plava
sad su izraz neba
u kome se tužno i umorno spava.
Nama sad ne treba
zagrljaj i cveće,
da ukrasi mladost, sumnju pokoleba.
Nama doći neće
snovi, što se kriju,
zabuna života koju krv pokreće.
Ko haljinu čiju,
meku i u svili
nosili smo prošlost kao sreću sviju.
Prošli su aprili,
i suze se liju
što mi nismo ono što smo nekad bili.
__________________________________
Sa zaklopljenim očima
Ponovo, evo, ja nalazim sebe
U plodnom kraju staroga neznanja;
Ponovo, evo, osećam potrebe
Za pali trijumf bola, i nadanja,
I iluzija, i za sve pogrebe,
Sa’ranu cveća, želja i stradanja.
Umire vetar ravnodušne smrti
Tamnicom zvezda, mojom kućom mraka;
Umire nemar, što je znao strti
Mesta molitve, suza i oblaka.
Crnom dolinom gde su bili vrti,
Umire tama kao vlaga, jaka.
K’o sumrak zemljom, k’o mirom lepota,
Duh opet ide onim starim putom,
U hlad mog groba, u raku života,
S crninom mojom. I ustaje ćutom
Opelo moje i zemlja s ćivota
Što je sve veći, sa svakim minutom.
Vidi se moj grob… Meni sve se čini
da sam, u dane bez sunca, i sive,
Što behu nalik ružnoj mesečini,
Umro k’o dete: smrti perspektive
Izgubiše se van mene po tmini,
I more zvezda što više ne žive.
Sve mi se čini grob moj nije ovo.
Koliko prostran, k’o grob sviju ljudi,
Sa danima njinim teškim k’o olovo,
Teškim k’o suza koja mrtve budi,
K’o noć sa suzom, kada sam bolov’o
I osećao dodir mrtve studi!
I sve to, grob moj! Tu će lepo stati
Sve mrtve ruže, srca dece nežne,
Što će živeti a bol neće znati,
Što se kameni, a ipak ne pati.
Grob veliki k’o put smrti neizbežne.
Znam, dete neću nikad biti više.
Sa starom dragom neću opet poći
Srećnim neznanjem, gde život miriše
Na krv i ljubav i veo ponoći.
Spava san sreće, k’o dan posle kiše,
U dnu sutona koji neće proći.
Spava san sreće. Dah groba se vije
Životom, bolom, vremenom prostora;
Ničega nema što umrlo nije,
Tišina puna skamenjenih bora.
Ničega nema, samo iluzije
Pred pustom kućom mirnog, mrtvog mora.
Grob, i grob samo. Sve izgleda kao
Otvoren sanduk života i tame:
Tu spava nebo, zemlja, i pakao,
I lik svršetka, i kraj panorame.
Tu, nekad, ja sam svoj život plakao,
Tu, nekad, behu san i zvezde same.
Kol’ko velik grob! I ja, tu, kraj njega,
stojim, k’o oblik umrlih vremena,
Poslednji čovek na granici svega,
Poslednji talas otišlih spomena.
Svud mrtvo more, svud nigde ničega;
I spava voda, i nema promena.
Nema promena. San jednak, kameni,
Spaja sva mesta sa predelom nada
Osećaj mirne ravnine na meni,
I preko stvari nepomično vlada.
U mome oku poslednji prameni
Još žive kose. Više se ne strada.
Sećanjem, opet ja nalazim sebe
U mrtvom kraju plodnoga neznanja,
I sklapam oči: duh nema potrebe
Mrtvom dolinom ići bez penjanja,
U mrtvom moru tražiti pogrebe
Ljubavi, bola, zvezda i stradanja.
Kada ispustim i te oči svoje,
I srce što se u kamen pretvara,
Vreme, i veze prostora, i boje,
I san života, iluzija stara,
Pašće ko sada mrtvo more što je
Palo na groblje, večno ga odmara.
__________________________________
Tamnica
To je onaj život, gde sam pao i ja
S nevinih daljina, sa očima zvezda
I sa suzom mojom, što nesvesno sija
I žali, ko tica oborena gnezda.
To je onaj život, gde sam pao i ja.
Sa nimalo znanja i bez moje volje,
Nepoznat govoru i nevolji ružnoj.
I ja plakah tada. Ne beše mi bolje
I ostadoh tako u kolevci tužnoj
Sa nimalo znanja i bez moje volje.
I ne znadoh da mi krv struji i teče,
I da nosim oblik što se mirno menja;
I da nosim oblik, san lepote, veče
I tišinu blagu ko dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i teče,
I da beže zvezde iz mojih očiju,
Da se stvara nebo i svod ovaj sada
I prostor, trajanje za red stvari sviju,
I da moja glava rađa sav svet jada,
I da beže zvezde iz mojih očiju.
Al begaju zvezde ostavljaju boje
Mesta i daljine viziju jave:
I sad tako žive kao biće moje,
Nevino vezane za san moje glave.
Al‘ begaju zvezde, ostavljaju boje.
Pri bežanju zvezda zemlja je ostala
Za hod mojih nogu i za život reči:
I tako je snaga u meni postala,
Snaga koja boli, snaga koja leči.
Pri bežanju zvezda zemlja je ostala.
I tu zemlju danas poznao sam i ja
Sa nevinim srcem, al bez mojih zvezda,
I sa suzom mojom, što mi i sad sija
I žali, ko tica oborena gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam i ja.
Kao stara tajna ja počeh da živim.
Zakovan za zemlju što životu služi,
Da okrećem oči daljinama sivim.
Dok mi venac snova moju glavu kruži,
Kao stara tajna ja počeh da živim,
Da osećam sebe u pogledu trava
I noći, i voda; i da slušam biće
I duh moj u svemu kako moćno spava
Ko jedina pesma, jedino otkriće;
Da osećam sebe u pogledu trava.
I očiju, što ih vidi moja snaga,
Očiju, što zovu kao glas tišina,
Kao govor šuma, kao divna draga
Izgubljenih snova, zaspalih visina,
__________________________________
Uteha
Misao se gubi, nestaje i tone
u dolini plača, gde se nada kupa,
gde stradanja žive, gde se suze rone
i gde točak patnji klopara i lupa.
I dok miso spava, klonula, u miru,
izvija se ljubav na krilima noći,
i sa sobom nosi razlupanu liru,
i kreće se, čebdi po mojoj samoći.
Kao eho sreće, bez šuma i glasa,
preko tajnih snova visinama stremi,
kao zora nebom zračno se talasa,
kao veče u noć gubi se i nemi.
I trag joj ostaje, i slika se stvara:
Nebo plavo, vedro, kao njeno oko,
pogled koji priča, teši, razgovara,
pojima i voli i gleda duboko.
Ja osećam dušu i svoju i njenu:
Obe, večne, stoje na jednom osmehu,
na jednom prostoru, u dalekom vremenu,
koje katkad stupa i šapće utehu.
__________________________________
Utopljene duše
Još jednom samo o da mi je dići
Ispod života svet umrlih nada;
Još jednom samo o da mi je ići
Prostorom snova pod vidikom jada.
Potajna slabost i žudnja ka sreći,
Skrivene misli u boji ljubavi,
Njen pogled nekad sve što znade reći,
Još jednom samo da je da se javi.
U harmoniji svetlosti i tame,
Lik duše trajno gde se od nas krije,
Gde svesti nema već ideje same,
Otkud bol sleće, da osećaj svije.
U meni o njoj, o lepoti, cveću,
I o mladosti – o još jednom samo,
Da mi je da se moje misli kreću,
Da mi je da sam još jedanput tamo.
Da mi je da sam u predelima onim,
Gde su mi mladost, san i uspomene,
Kod negda svojih da je da se sklonim
S lepotom njenom što ko miris vene.
Il da je groblja, senki, vetra, zvuka
I igre mrtvih, avetinja kolo,
Da je bolova, sećanja, jauka –
Znamenja, da sam nekad i ja vol’o.
Al‘ nije. Ja znam svi ti dani stari,
I želje, njena tuga i lepota,
I nežne veze osmeha i čari
Nemaju više za mene života.
Nemaju više života ni za nju
Sva njena ljubav i moja stradanja:
Dremež i suton i noću i danju.
Nama se spava. Nama se ne sanja.
Gube se redom, trunu pod životom
Aleje bola i podneblja plava,
I moja lira sa njenom lepotom,
Tugom i srećom… Da je da se spava.
I samo katkad, al‘ to retko biva,
Nju kada vidim posred ovih zala,
Prilazi meni neka magla siva,
Nagovest bleda dalekih obala.
Gledeći dugo taj magleni veo,
Kamo se dani moji razasuše,
Širi se pokrov velik, prostran, beo,
Pod kojim leže utopljene duše.
__________________________________
Uzdah sa Dunava
Na Kalemegdanu, posred starog grada,
Gde Beograd grle i Dunav i Sava,
Jedno Srpče gleda zemlje naših nada,
Što ih tajno krije ta daljina plava.
Ogromna ravnica pred njime se pruža
Nesrećna i lepa, kao srpska tuga,
U toj zemlji ima i polja i ruža,
Al‘ sloboda samo toj se zemlji ruga.
Stolećima Srbin u toj zemlji živi,
Al‘ Nemac i Mađar večito ga gone,
Jedino se Srbin toj zemlji ne divi,
Jer njegova zvona samo na plač zvone.
Tu je Banat, Bačka, tu je i Srem ravni,
Dalmacija, Bosna – sve to zemlje Srba,
Tu je i Hrvatska: svud spomeni slavni,
Čuvaju se tajno mesto srpskog grba.
I dok sunce greje Veliku Srbiju,
Na Kalemegdanu dok cveće miriše,
Srpče stoji tako, suze mu se liju,
I njegovo srce ovako uzdiše:
„O velike zemlje, o Srpski Narode,
Kada će i za te doći život pravi?
Što sudbina krije buktinju slobode?
Veliko proleće kad će da se javi?
S Dunava i Drine, Timoka, Vardara,
Kad će u boj poći naše moćne čete,
Da unište jednom ime gospodara,
Koji kao tiran guši zemlje svete.“
__________________________________
Viđenje
Noćas kada sam ja spavati hteo,
Željan da telo umorno odmaram,
Duh stare sreće obuze me ceo,
I ja sam poš’o srce da otvaram.
Iz snova prošlih, prijatnih ko duge
Nisam video ovaj život grubi,
Već moje nebo, moj zavičaj tuge
I tebe s vencem što ti kosu ljubi.
I tebe s vencem. A tuga se splela
U tajnu želju, punu nežne tame,
Koja ti skriva lice sve do čela,
Pod kojom misliš, nepomična, na me.
Pojava tvoja pričaše mi kako
Patiš, zajedno s pogledom ti holim:
Ja sam te gled’o i zanesen tako
Šaptao da te ko smrt svoju volim.
Noć je spavala pokrivena mirom,
Mrak se širio ko more duboko,
A ja sam budan, s tobom i sa lirom,
Doček’o zoru, ne sklopivši oko.
Danas sam set’o ulicama tužan,
Svaki mi korak beše prava beda:
Znam da izgledah tada vrlo ružan,
I tebe spazih, ti si bila bleda.
__________________________________
Vielleicht schläft sie
Heute Morgen hatte ich das Gedicht vergessen,
suchte vergebens mir den Traum zurück,
ich weiß nicht mehr, was nachts im Schlaf gewesen
–
das Gedicht, das ich geträumt, es schien mein
ganzes Glück.
Heute Morgen hatte ich das Gedicht vergessen.
Im Schlafen ahnte ich die Kraft des Morgens nicht:
Bei Tag verlieren die Sterne ihren weißen Schein,
der Mensch erwacht, die Erde braucht das
Sonnenlicht,
der bleiche Mond geht wieder in das Dunkel ein.
Im Schlafen ahnte ich die Kraft des Morgens nicht.
Was im Traum geschah, ich weiß es kaum,
da waren Augen, ein Gesicht, die Himmelsferne,
vielleicht ein Kind, ein altes Lied, das war mein
Traum,
ein Tag von früher und am Himmel Sterne.
Was im Traum geschah, ich weiß es kaum.
Ich kann mich nicht erinnern an den Traum,
nicht an die Augen, nicht an jenes Gedicht.
Der Traum, er ist zergangen wie aus Schaum.
Die Augen sind vielleicht die Seele, die aus mir
flieht.
Ich kann mich nicht erinnern an den Traum.
Ich ahne – nur das Ahnen wird mir bleiben,
ich ahne, es sollten jene Augen sein,
die seltsam mich durchs Leben leiten, treiben,
im Traum, zu sehen, was ich tue so allein…
Ich ahne – nur das Ahnen wird mir bleiben.
Dass jene Augen kommen, und mein eigenes Glück,
es winkt mir zu, die Liebe und das Lachen,
ihr Antlitz und ihr Frühling und ihr Blick –
ich sehe es ihm Traum, doch nicht im Wachen,
dass jene Augen kommen, und mein eigenes Glück.
Ich sehe ihren Kopf mit der Haareskrone und in
Haaren eine Blume,
und ihren Blick, der sich zu mir wendet,
der mir wie aus der Blumenwiese sagt, dass er
mich spürt,
der mir fürsorglich Labsal und Zärtlichkeit
spendet.
Ich sehe ihren Kopf mit der Haareskrone und in
Haaren eine Blume.
Nun habe ich keine Liebste, ich weiß ihre Stimme
nicht.
Ich kenne nicht den Ort, wo sie wohnt oder
begraben liegt.
Warum hält der Tag nicht, was der Traum mir
verspricht!
Ich weiß nicht, ob sie schläft oder ob ihr Grab
meine Trauer teilt.
Nun habe ich keine Liebste, ich weiß ihre Stimme
nicht.
Vielleicht schläft sie mit Augen fern allem Bösen,
fern vom Leben, von Illusionen, von Zeit und
Raum,
und mit ihr schläft unsichtbar, was Schönheit
gewesen.
Doch vielleicht lebt sie und kommt nach diesem
Traum.
Vielleicht schläft sie mit Augen fern allem Bösen.
Možda spava, Vladislav Petković Dis
Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka da odnese sve što imam u dubinu, u duboku…“ (V.P.Dis)
AUDIO