WEB SITE NEWS »

Vladimir Vidrić

Vladimir Vidrić rođen 1875. i potječe iz imućne građanske obitelji (otac, odvjetnik Lovro Vidrič, bio je slovenskog podrijetla). Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri. Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma “Boni mores”, objavljena 1897. godine u “Viencu”. Opus mu je nevelik: broji 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku “Pjesme”, koju je sam izdao 1907. godine. Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu. Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. “Jutro”, dva “Pejzaža”, “Adieu”, “Ex Pannonia”, “Dva levita” itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije antologije hrvatskog pjesništva. Suvremenici, npr. A. G. Matoš, prigovarali su mu tehničku nesavršenost, pogrešne akcente u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na glavnim akcentima. Možda najbolji opis Vidrićeve poezije dao je Ivo Frangeš: “Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine.” Umro je 1909. godine pod nerazjašnjenim okolnostima u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču.

 

Adieu
Dvije parije
Gonzaga
Grijeh
Jutro
Mrtva ljubav
Mrtvac
Notturno
Pejzaž
Roblje
Silen
Sjene
Vrh moga čela

_______________________________ 

Adieu

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenâ pada.
- Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

_______________________________  

Dvije parije

Bilo je tiho, bilo je tužno –
Sunce je palo za planine;
Daleko tamo na krvavo nebo
Vihar je vitlo oblačine.

Poljem su išle dvije parije stare
Sumorne – s krpom odijela –
Leđa su njina pognuta bila,
Kosa je bila već bijela.

A bilo je tiho, bilo je tužno,
Vrane se dizale krikom:
Tog dana se prvom svi sljubiše ljudi –
Pred pravdinim spomenikom.

_______________________________  

Gonzaga

Sveti Alojzij iz Španije,
Histerični klerik sa krinom,
Koj’ je cjelivo lubanje
Slatkom i strasnom gorčinom,
Sastao se na stubama
Pred zlatnom božjom dveri
S jednom u crno zavitom,
Blijedom i noćnom kćeri.
Ona je rekla: «Gospodine,
(Tužno podignuv oči)
Ja čekam. Strah me je anđela
Što se na dveri koči.»
A svetac je halje skupio:
- «Idi mi, griješe, s vida!»
Na njegov su obraz banule
Bolesne ruže stida.
Da, svetac je halje skupio,
I poš’o uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al’ se je anđel ganuo
I rekao: – «Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani.»
I sâm se anđel dignuo
Da vodi djevojče blijedo,
Alojzij je u to kleknuo,
A sve je čudnije gled’o.
I kako se je zadivio,
Oduljilo mu se lice;
Baš tako ga vidjeh slikana
U ruci usidjelice.

_______________________________  

Grijeh

Ja vidim grijeh. Gle! gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar,
I pada u noć i u okean.

U svjetlu zublje stoji djevojka,
O prsi stište veo razderan,
I groznu palu diže ko u snu,
A pogled joj je tmast i užasan.

Pred njom se svija svjež i krvav leš,
Razgaljen, bijel – i gavran klikće vran,
I negdje dal’ko zviždi oluja,
Ko da se smije demon razuzdan.

_______________________________ 

Jutro

Svitaše. Još bi tama u lugu.
Pan se ukaza s omašnim mijehom.
On stupi na čistac pod jasiku tanku
I tu se oglasi smijehom.

Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale na zelenoj travi.
Bile su divlje plavojke Nymphe
S bijelimi vijenci na glavi…

A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepti
Jasika širokog lista.

Pod jasikom ljupko žamore dude
I igra kolo naoko Pana.
A šumi lug – to ide vjetar
O prvom osvitu dana…

_______________________________  

Mrtva ljubav

Na obronku prama meni niču hridi raskidane,
Niču ceste zavojite, niču stijene obasjane.

A međ njima, ko na sagu, stoje tihi dvori bijeli,
Po njima su, nad njima su oblačići rujni sjeli.

Tamo kucnu zvonce smjerno – ko da sitan biser kanu -
Oglasi se i zaćuta; vjetrić prhnu, dašak danu -

I u jedan mah zaore iz daljine silna zvona:
Jaki njihov krik poleti preko neba vasiona.

A ugasnu sunce jarko. Zaljulja se i zatavni;
Još zarudi, još zaplamti – i sumor bî povrh ravni.

Ja sam stao. I uporno gledao sam nijemo, nujno,
U duši mi pečal krenu nezamjetno i nečujno.

Iz mog oka probi kaplja. – Ja primakoh ruke dvije
I poniknuh – niz lice mi podjednako suza lije.

I ja znadem, ah, ja znadem, u tišini onih dvora
Usnula je moja ljuba od klonuća, od umora.

Blijeda leži među cvijećem. Klonula joj trudna glava,
Nad čelom joj i nad kosom aureola podrhtava.

_______________________________  

Mrtvac

Crnom zemljom preoranom
Razlile se vode sjajne,
A oblaci nebom plove
U tišine veličajne.

Mirno lebde, tiho plove
K svijetloj pruzi nebosklona;
Tako lebde ponad zemlje
Od početka, od iskona.

S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava.

Ubila ga ruka silna.
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava
I živote utrnjiva.

Ubila ga i sad leži,
U nebo mu gleda glava –
Mirno trune, a nad njim se
Dim na zemlju povijava.

_______________________________  

Notturno

Dignuv na ruke ženu
Mag je na stube stao,
I na sjajno mu tijelo
Srebren je ures pao.
A lice mu bilo bijelo:
K’o u snu gleda i sluša
I kao stakleni val
Roni se njegova duša.

Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zraku se kupa mjesec
I sipa svjetlo i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilene vjeđe obara
I noć je i – biva tiše.

_______________________________ 

Pejzaž

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.
I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; -
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.
A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno -
I s huma se k humu vere…

_______________________________  

Roblje

O, kako je puto, kako je tužno!
Sunce pada za gole planine,
Daleko tamo na krvavo nebo
Vijor povije oblačine.

A kipi more. – Nad talasom talas
Pjenav se diže i šumeć se sliva.
Vijore ptice lupajuć krili,
A stenjuć o boku lađa pliva.

Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljudi i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču,
A kose im lete raspletene.

Stištu prsi i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu.

Daleko tamo u onom kraju,
Vijor gdje huči, vijor gdje huji,
Daleko u demonskoj onoj oluji
Vidješe žal i domaju.

_______________________________  

Silen

U poljskoj vodi tiho mjesec sijeva,
A s grmlja pada preko puta sjen.
Silena vodi bahantka i pjeva,
A s krupnim vrčem koleba Silen.
Polako ide, smije se – i sluša:
“Boginjo, šapće, ustavi se čas”
K zvjezdanom nebu vrč okrenuv – kuša
I sloni uz nju, bijel i sijedih vlas’.
I tako idu kud se grmlje crni,
Odmiču – staju – dubok smijeh je čut.
Putniče, sustaj, ogledaj se, svrni;
Gle, mjesec sja – i tvoj se bijeli put!

_______________________________  

Sjene

Sav je obzor zarudio.
Dunuo je dah s poljana…
I lete u nebo oblaci:
Purpurni sanci dana…
S grmlja na žutu obalu
Živo prhaju ptice,
I ribar u čamcu nemirnom
K nebu obraća lice.
Obraća se i sluša tih
Ariju sa nebesa –
S mrećom se ljulja, i saginje,
Sijedu kosu stresa.
I kako se ljulja, biba se
I čamac i on i sjena –
Ljulja se, pljuska, razilazi
Na zlaćanih valih pjena.

_______________________________  

Vrh moga čela

Vrh moga čela cjelov zaplamti,
I mir me zaokupi sveti.
I bi mi ko da ću pod usnom joj
Dahnut i mrijeti.

I bi mi ko da sam posljednjom snagom
Polako dignuo velo
S predivna kipa i mrijuć da sam
Preda nj položio čelo.

I bi mi ko da me je sama Madona
Svetom zakrilila rukom
I na njen poziv da brijeg i dol
Umukoše mukom.

Ah, u grudi se mojih pokrenu demon,
Ah, u moje proniko žiće.
Ja hoću strast! Preda mnom drhtnu
Na svijetu najljepše biće.

I digoh se blijed; al bukti strast
I milinjem protrnu nijema -
Na gruboj mi usni ukočenoj
Ni trunka milosti nema.
 
Ja hoću strast!
 

Bistra rijeka razuma ne gubi svoju putanju u suvom pijesku navika. (Tagore)