Vlado Gotovac rođen je u Imotskom 18. rujna 1930. godine. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i u Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegovom smrću prestao je životni put čovjeka koji je političkim, pjesničkim i novinarskim radom ostavio dubok trag u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti. Istupima i radovima od ranih pedesetih godina Gotovac je neumorno zagovarao ideju slobode, prava čovjeka pojedinca pozivajući na moralno preispitivanje društva. Od 1955. do uhićenja 1972. godine radio je kao novinar i urednik na RTV Zagreb. Zbog političkog angažmana početkom sedamdesetih godina komunistička ga je vlast osudila na četiri godine zatvora koje je odslužio u Staroj Gradiški i tri godine gubitka građanskih prava. Istodobno mu je oduzela i pravo da se zaposli u državnoj službi, te da objavljuje svoje radove, odnosno da javno nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977. u kojem je ponovio svoje poznate humanističke i antitotalitarne stavove, ponovo je bio uhićen i 1982. osuđen na dvije godine zatvora koje je izdržao u Lepoglavi, i s četiri godine gubitka građanskih prava. U zatvoru je nastavio pisati, a vodio je i zatvorski dnevnik koji je objavljen 20 godina kasnije (»Zvjezdana kuga«, 1995.). U tamnicama komunističke države zaražen je hepatitisom od kojega je bolovao 15 godina i s čijim se posljedicama borio do posljednjih dana. Nakon izlaska iz zatvora objavljuje knjige: »Moj slučaj«, »Zabranjena vječnost« i »Znakovi za Hrvatsku«, a 1995. sedam svezaka »Izabranih djela«. Za predsjednika Matice hrvatske izabran je 1991. i na toj dužnosti ostaje do 1996. Objavio je ukupno 14 pjesničkih zbirki, od kojih je prva »Opasni prostor« tiskana 1961., te sedam proznih djela. Bio je predsjednik Rimskog kluba, član Hrvatskog P.E.N. centra i Društva hrvatskih filozofa. Umro je u Rimu 7. prosinca 2000.
Bogorodica
Cvjetni rukopis
Groblje u Imotskom
Ja domahujem životu
Ja to nazivam pjesmom
Lice u meni
Ljudi mogu kao ribe
Ljubavna pjesma
Mjesto pisanja
Moj vodič u vječnost
Mogu samo nestati
Ono što ne shvaćamo
Pojedinosti našeg mjesta
Predajem se tvome srcu
Poštivam stidljivost
Ratna skica
Sodoma je zaborav
Sjećanje se uči besmrtnosti
Tamo stoje ljudi
Ušutkajte pjesnika
Vrijeme bez naslova
Zamiranje
________________________________
Bogorodica
Oči su tvoje jezero gorsko samo nebu okrenuto
I zemljom opkoljeno i njenim vremenom
S bunilom oblaka jedinim snovima ovdje
Tvojim pogledom prelijeću ptice sa zlatnim nitima
Samo po smetenim stazama uokolo
Vidi se da je mnogima bilo teško
A ti si postala njihovo cvijeće
Što u nebo gleda da bi bilo lijepo
Djevojko svima razumljiva
Po zvijezdama podjeljena
________________________________
Cvjetni rukopis
Ti iskušavaš moju nježnost dok vjetar prolazi tulipanima
Odnoseći im boju k mom prozoru
I još kroz mnogo cvijeća dolaze boje na prozor
Što se otvara kao pohlepne nosnice nad parfemom
Drage žene
Melankolija je moja nježnost koja ti donosi ovaj rukopis
I moli te da ispraviš pogreške
Ovo je šareni vjetar jedini takav
Koji zna koliko vrijedi čuvati cvijeće
On niče iz mog vrta
On leti neosjetno pokraj Mjeseca
On je zvjezdan sve do jutra
Kad dolazi cvijeću vlažan i ranjen
Sav u krvi
On raste u mom vrtu kao suncokret
Sve do prvih cvrčaka
To je rukopis moje nježne igre
Plašljiv poput mekih zečeva i toliko bezazlen
I ja ti ga prepuštam toliko koliko te volim
________________________________
Groblje u Imotskom
gdje leže moja majka i moj otac
Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila.
I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;
A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,
Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.
Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –
Okružena novostima, golema gnijezda:
U nesvijesti se otapa led beskraja;
Ništa se više slučajem ne razdvaja –
To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju
Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže.
Nas troje zajedno sklapamo ruke;
Koliko je stara ova zaliha čuda? – Iste čujemo zvuke,
Ista je blizina neizreciva.
Majka, otac i sin –
To više nije nikakav redoslijed:
Susretljiv je beskraj, rastopio se led;
Molitva, patnja i čin –
Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.
I svejedno je gdje smo nas troje:
Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.
________________________________
Ja domahujem životu
Maloj Ani
Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu
Ti me poput neke besmrtne ptice iz drevne bajke
Nosiš sve dalje dok se trošim
I ja sam jači što si ti sretnija
Nježnost me uspinje putem kojim su se stvarale zvijezde
Sreća me zagrijava toplinom koja je stvarala ovaj svijet
A tama postoji samo za snove koji se brzo ostvaruju
Gdje ja sanjam tvoj čisti dah gori poput grma božjeg
I upućuje moje srce da se spusti niz vrijeme
Ako za to ne postoje riječi postojiš ti
I može se govoriti o mom spašenom životu
I ja mogu proći stazom kojom prolaze sretni ljudi
Nema više proteklih dana sav moj život oko tebe kruži
I u beskrajnom obrtanju obnavlja se iz svog centra
Ja domahujem životu
Dok tebe držim na rukama mojoj snazi je prepušten svijet
I njišući tebe sretan ja mu vraćam bezbrižnost
I mislim ako se zvijezde sudare bit će divan zvuk
I cvijeće će se runiti svemirom u stotinu boja
Kao da bogovi stari idu na krunisanje svečanom stazom
Ne ja nisam čarobnjak već jednostavan radnik
Tako mi je jer su stvari koje pravim istinite
Ali sam sretan jer su za svačiji život stvarne
Jer i oni koji meni ne vjeruju upotrebljavaju ih
I lakše im je često puta od kad sam ih napravio
Može se sanjati ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što sanjaš
Kiša sunce vjetrovi i sve potrebne ptice i kukci
Što donose plodnost poljima nakon jalove zime
Sve izlazi iz tvojih malih ruku sve u tvojim očima svijetli
Sve tvojom kosicom šumi kao let duhova
I plodovi su se već zametnuli
Ja domahujem životu
________________________________
Ja to nazivam pjesmom
Ne znam draga da li je naš svijet počeo propadati
na nebu ili na zemlji
Ne znam šta je bilo jače
svijet u kome smo živjeli
ili svijet koji smo stvorili ljubeći se
I da li su bili zajedno i da li su bili jedno
Pružajući drugima sve riječi koje smo rekli jedno drugom
Ne razmišljajući šta se sa svijetom tada zbiva
Mijenjali smo sve što ljubav može mijenjati
Ja sam to nazivao pjesmom
A zemlja je u nas sve više ulazila kao pijesak u vrt
kao jesen u vidik
I ne znam šta je bilo slabije u našem svijetu
naše tijelo ili naš zanos
Samo znam da je sve opet isto
Kao prije svega što smo učinili i što smo izgubili
To je taj svijet što je opet između nas
rođen iz naše pustoši
Dok mi svako na svojoj strani promijenjeni vremenom
Nosimo svoj plod što ja nazivam pjesmom
________________________________
Lice u meni
Tvoje se lice po meni šulja
Oko srca oko jezika oko očiju
I prati me dok sanjam
Dok ptice pjevaju proviruješ iza grana
Iznenađuješ me između oblaka
Po kiši mi šapćeš sa svih strana
Iz magle dolazi tvoja jeka
Dok sjedam pisati pjesmu
Tvoje lice moju ruku čeka
________________________________
Ljudi mogu kao ribe
Ljudi mogu kao ribe: biti
S jednim svijetom u drugom svijetu.
Oni mogu živjeti u jednom svijetu,
Gledajući drugi svijet iz njega.
U svijetu koji tako gledaju,
Svijet je u kojem žive kao ribe.
Ljudi, također, mogu imati ribe,
Koje ih gledaju iz svog svijeta.
I oni mogu gledati ribe,
Gledajući drugi svijet u svom.
________________________________
Ljubavna pjesma
Ljubavi i u snu uznemirena
Kad ćeš počinuti
Ni moj zagrljaj te ne smiruje
Dok spavaš tvoje lice gubi granicu
I ja o tebi više ništa ne znam
Slutim samo da je sve poznato iščezlo
Da se moj zagrljaj rastvorio tako
Da sam nestao
U tvome nepreglednom prostoru
Ja ne znam da li je to gubitak
Zbog kojeg trebam patiti
Ili to vječnost iskušava moju ljubav
I sve što smo u njoj sabrali
Ljubavi ja više ne vidim tvoje lice
Iščezlo je u snu nad kojim bdijem
________________________________
Mjesto pisanja
I.
Pod tužnom vrbom
Pljusak čiste visine
Srebro pomišljenih riječi
Okiva
U tamnici kiše
U jednom oku
Ponovljena slika trenutka
U drugom oku
Otok i ništa više
Duša i Srce —
Dvije nijeme obale
Između njih tijelo
— Ponor Lepoglave —
Izjednačuje sve
Tek oblik se opire
II.
Imotski!
U tebi još ima riječi
Za mene: čujem svoju visinu.
Otok se umotao tamom oluje:
Crno zrno zemaljskog sna
Pod tužnom vrbom…
Imotski! Gospodine moga jezika!
U jednom oku Modro, u drugom Crveno
Tvojih jezera…
III.
Otočja gdje se susrećeš
S riječima bez dna
Što iz prizora u prizor
Iste približnosti oblikuju
— Ta bliskost za svaku sitnicu…
Otočja gdje tijelo je zaustavljeno riječima
U svakoj našoj uspomeni
A studena tama oka
Umnaža vlastite slike —
Zrcala u Modrim i Crvenim odajama sna…
IV.
Suhim koritom šumi presahla rijeka
I naše zvijezde sjaju na njezinom nevidljivom dnu,
A između obala lebdi teška skela u golemom odrazu.
Pjesma tog trenutka nijednom drugom ne pripada.
*
Nježnost je sjaj preodjeven tamom:
Nezaboravak jednog slučaja iz katakomba;
Gdje nas zaustavlja jedna zvijezda
Na dnu vječne tame ugašena.
V.
Beskraj je samo riječ,
— koja lebdi izvana… —
Ratnik bez domovine,
Bez pobjede i bez poraza…
Nigdje nikakvih granica —
u prostoru… —
Samo blato koje ostaviše mrtvi…
VI.
Gledam tvoj osmijeh —
Na svakoj usni jedan trag neba.
Možda zametnut, možda zaboravljen,
Pravedan trag anđela…
Gledam tvoj osmijeh —
Tišinu zrcala među usnama.
Gledam tvoj osmijeh —
Krila podignuta nad mojim ponorom…
VII.
Nestao je trag anđela —
Prividni gubitak u visinama,
Nemarni trenutak vječnosti!
S čistoćom visine
Moj ponor je dublji i tiši…
VIII.
Jedan drugi svemir
Tajno se u tebi slavi;
Prolazeći mojim svemirom,
Kao njegova zagonetka…
A ti si objašnjenje,
Koje se igra s tvari —
Dar slučaju među zvijezdama.
________________________________
Moj vodič u vječnost
Tvoje je lice tako lijepo,
da jedva postoji.
I svaki moj pogled u vječnosti nestaje.
Spavaš li ili bdiješ svejedno je:
pred tobom se ništa ne može zaustaviti
i ostati na zemlji.
U tvojim se očima pokazalo sve,
što su vjekovi skrivali,
i ostalo neizrecivo.
Cijela jedna šuma propada pred tvojim trepavicama,
i brdo tako beznačajno postaje ravnica
iza tvojih usana.
Samo tvoje tijelo ne iščezava
u ovoj seobi gdje nestaje materija.
O, napustimo napokon zemlju,
kad ti ni časa ne odolijeva!
Ti si vodič u vječnost!
________________________________
Mogu samo nestati
Ne može se zamijeniti mekoća trave
Ni miris ni vlaga
Ni hladno njihanje što dolazi s neba
Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama
Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru
Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta
Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća
Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom
Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola
Ni jutro na golom kamenu Zagore
Ne može se zamijeniti glava mog djeda
Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života
Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom
Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora
Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih
Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju
Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu
________________________________
Ono što ne shvaćamo
On i ja nikad se nećemo susresti
A istom te snagom ljubimo
On je tvoja sjeta
Ja sam tvoja radost
Njega udaljava moja buka
Mene udaljava njegova tišina
Poput plime i oseke izmjenjujemo se
Oko tvog života
I nikada nećemo shvatiti
Zašto strepiš tako ljubljena
Dok te okružujemo svojim mijenama
________________________________
Pojedinosti našeg mjesta
1.
Cijela je ulica puna zlih slutnja:
Miriše tek ispečeni kruh!
Postolar pjeva neobuzdane pjesme
Čopora svoje djece, opasnih igrača.
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
Oni mašu s otoka.
Oni viču iz rupa.
Oni živi ništa ne dokazuju,
A mrtve ih stiže šutnja doba…
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
2.
Opasna je svaka točnost:
Kad se divi tratinčici, na primjer;
I tišina trešnje
U njoj je rumena kap
Vječnost za svako carstvo.
Između tratinčice i Heraklita
Proročke slučajnosti nemaju gospodara:
U jednoj igri za djecu, more i Sibilu.
A trenutak mnoštva —
To je poniženje s rojevima muha.
3.
Kome se obratiti za činjenice,
Poslije Platona?
Jedinstvene Kristove grudi
Probodene su. A pjeva se
Slučajno: od sjećanja do nemogućeg.
Raspitujući se o činjenicama,
Odsutni su druga strana zgode
I visine nad njima prazne su:
Skrenuvši s puta
Oni su na smetištu zaustavljeni slučaj.
4.
Mnoštvo je prepušteno samoći;
Unutrašnjost mu je oceanska —
Pučinom svjetlucaju otoci…
Poniženje i riječi izjednačeni su.
Svi su složni da ne mogu nestati!
O, nevino pričanje!
Uvijek ljepše od vremena!
To bdijenje među riječima
U kojem me oslovljava slavuj,
Kad preostaje jedino nemoguće.
5.
O, nevina ljubavi! Iznutra nebo,
Izvana zemaljska oluja!
Zamršeni slučaj anđela koji sanja
S obe strane vremena,
Tvoja je tajanstvenost…
Ruža je tvoje unutarnje kazalište.
Preostale riječi su posve nerazumljive:
Tišina snijega nad kojom samo zvijezda prolazi!
I sve što točno vidiš
S tobom dijeli nesreću.
6.
Svako jutro uspinjao si se na Topanu
U pet sati i četrdeset minuta —
Topao, ponizan i bezbrižan: u svojoj vjeri.
Svega su te ispunjavale bilješke anđela —
Zamršene, nepovratne riječi iz Imotskoga.
Ministrant i ulični apologet Golgote —
Toliko vrtoglavica bijaše u svakoj riječi!
I nitko ti nije opraštao tvoj beskraj: borove, jezero, stijene!
A vrijeme je bilo u priči o svecima
I o jednoj ljubavi, koja je tek tražila svoje riječi…
7.
U fantomskoj oluji monomanije
Duša postavlja do sada nepoznato pitanje:
Kako se piše o izvanjezičnom?
To je naša svakodnevna činjenica!
Kraj jedne zablude pretvoren u mjesto zaborava…
S više tišine biva opasniji,
S više tvari biva bolniji moj slučaj;
Ali riječi zato ispravljaju zgode:
One i tijelo isto čine
Povezujući dvije točke oblikom…
8.
Za mojom prijateljicom
I zrak ostaje neshvatljiv!
Gdje su bili uvojci zamršeni
Uzalud sada poričem grijeh… Uzalud plavetnilo!
Za njom se ne mogu sklopiti oči.
Ne mogu sanjati: Bijeg je beznadna okrutnost.
Svi njegovi darovi ostavljaju me patnji.
I ptice su ovdje bjegunci!
S mojom prijateljicom, bilo gdje,
Svaka je zgoda bezvremena.
9.
Sve što je izvanjezično istom poučava…
— Ah, te pjesme, zapetljane lukavstva patnje;
Gdje se riječi kroz tjeskobu provlače
Umjesto zanosa i stare čistoće svoje…
Uvijek sam uzalud napuštao tu muku!
Gledam: Nad nama velika tišina poniženja.
Uzalud su riječi, zgoda ostaje bezimena…
A onda, jedne noći, bukne cijeli arhipelag —
Likovi spaljeni u susretu. I da bi uopće
Sve to nešto bilo, postalo je hir…
10.
Naša kuća u Imotskom podignuta je
U prizoru starih priča. To bijaše vjerodostojno:
Kao da je svaka riječ pitanje vile!
Naivna je prolaznost svega toga… Bezlična mudrost
I po svemu nepozunat osjećaj.
Bezimena strana vremena,
Nakon svega još opasnija: s pouzdanjem u činjenice!
Dvoboj doba i ponora — cijeli je slučaj;
Tema koja predstavlja izlaz
Sveden na san u kojem tvar nije napuštena.
11.
Stari dom s gospodskim obvezama:
Tamo su znali kako se što čini,
Kad je vrijeme za koju zgodu
I tko to zahtjeva, u kojem sjaju…
Ne ulazi: Ništa nije preostalo.
Razvaline su slikovita šutnja pada;
Neuspjeh koji godine uljepšavaju…
A sanjarenje riječima vraća mjesto
Na kojem će se opet znati
Ono što je zaboravljeno: Pitanje upućeno šutnji.
________________________________
Predajem se tvome srcu
Vlasti posvećeno
Što sam mogao uljepšati gotovo je
Radost je našla svoje riječi
I ljubav cvijet koji će je prikazati
Mjesta su dobila što sam im mogao dati
I vrijeme je uzelo svoje
Zvijezdu za kojom sam išao ti si nazivala svojom
Kao da mene primaš u zagrljaj
Ovom danu ti ćeš dati vrijednost
I sve drugo bit će samo priprema
Slijep od patnje ja sam slijep za svoje
Posljednja se pobjeda slavi u tuđim srcima
A ja se tvome predajem željan skloništa
Već usred života
________________________________
Poštivam stidljivost
…Poštivam stidljivost onih
koji zavolješe neke neobične stvari.
Gospodina s mrenom na očima,
slabim sluhom i opipom
koji se čudi sebi iznutra.
Prijatelja izvaljenih koljena
koji nekom starom pantomimom
izražava svoje sumnjive misli.
Lijepe su mi ljubičaste pjesme seoskih krčma
i jedna ruka,
koja suvišno visi uz stolove;
i neki veslači,
i neke propale skitnice,
koji su prosjačkog sveca
smutili licima i alkoholom.
I drag mi je moj umor blijedih boja
što prolazi kroz moje oči, ruke i noge.
I poštivam skromnu glavu svoju
koja klima o zalazu sunca.
Poštivam stidljivost onih
koji zavolješe neke obične stvari.
Luđakinju malu pred kavanom
koja rastjera posjetioce,
a ima samo tanke ruke i noge.
I strah svoj volim
jer moja mama želi da živim.
– Pažljivo, a ne s ljubavlju,
prelazim ulicu! …
________________________________
Ratna slika
Lovreć bijaše pun hrvatske ratne pustoši;
Na jednoj od naših bezbrojnih granica: usnula straža.
— Ta nedokučiva zemlja, ratna šara,
Što lako zapjeva, zaboravi i usne…
Čudo kruh. Čudo bor. Čudo tišina.
Gdje se noć prepušta ponorima,
A na dnu snivaju djeca.
— Sve tu luta između granica…
Još jednom bijaše rat. Sve puno nepoznatih riječi.
Mi smo se igrali feudalnih zasjeda u vrtu.
Vojnici su prolazili neshvatljivo i ravnodušno.
Na pustoj granici naše tragedije smjenjivali su se stražari.
A nas je na svakoj strani bilo sve manje.
* * *
Spavam: To je mjesto slobode.
Jedina sadašnjost kojoj sam potreban
Nigdje se drugdje neće pojaviti.
Strana prošlost i strana budućnosti
— Dvije strane okomice
Kojom uminu san…
* * *
Zima mi je. Usred noći.
Bijela zima!
Ljulja mi se. Cijele noći.
Valovima, zamirući!
Vrti mi se. Pada mi se.
U ponoći!
Odlazeći, posred noći,
Bijelom zimom:
Neću stići!
________________________________
Sodoma je zaborav
Na bedemu našeg grada neki luđak zvani Lot
očekuje vatru. On je lud, sasvim sigurno, i
moje pisanje nemojte primiti kao opozivanje tog
ludila: Pišem samo zato što drugog izlaza pred
njim nemam.
Svaki od nas ima svoj način da bude sam
Ne gubeći nijednu radost
Ono što je uživanje istrošilo među nama
Znamo nadoknaditi
Smanjujući svijet
Gospoda već sliće na umorne robove
Carstva koja se ne vidi
I koje ništa neće
Koje samo postoji
A svatko od nas za sebe u njega ulazi
Sve manje obilazimo naš grad
Tako nepoznat i tko zna gdje smješten
Samo zbog naših užitaka
Zbog kojih se napokon zemlja izgubila
I neba se već dugo nitko ne sjeća
Osim onih što zaviruju u knjige
Gdje se o njemu govori ali ne vidi ga nitko
Kažu da će i to čitanje uskoro preći u naše igre
I nestati
Svaki od nas ima svoj način da bude sam
I da smanjuje svijet do kraja
Ne pitajte čijega ako i to nije samo igra
Kojom se čitava vječnost zamjenjuje
Na bedemu našeg grada neki luđak zvani Lot
uzvikuje: Vatra! – Smiješim se i pozdravljam
vas: Jer nitko, sasvim sigurno, ne zna gdje
je bedem – ako ga ima… Kako onda uopće
postoji luđak na njemu i kako se vidi vatra?!
Smješim se i pozdravljam vas smanjujući
svijet kao vatra.
________________________________
Sjećanje se uči besmrtnosti
I.
Dugo si patio, dugo se čula samo oluja.
Nad Topanom još lebdi
Bijeli trag duše, hladna kovrdža…
Nikad dovoljno visokog spasa
Za mjesečara.
II.
Zatvori su šupljine pune brujanja,
Što odjekuje u tvom jeziku.
Bogumilske vječnosti prah –
Zaboravljena starost u novom rječniku;
Mjesečina i neoprezno lutanje histerika.
Duga patnja najbolje razumije
Zašto ljepota zamjenjuje kraj.
Riječi koje je njihala unutarnja visina
Na trenutak postaju tvoja besmrtnost.
________________________________
Tamo stoje ljudi
Tamo ljudi uvijek nešto čekaju
tamo gledaju
tamo je tišina
ona najviša
Tišina izvana hladna
iznutra pomirena
S osjećajem kobi
što možda neće doći
Tamo stoje
U nevidljivim poslovima
duše u prolazu
Zagledani niz stvarne pojedinosti
Mjesto je stalno ispunjeno
Tamo je obala i visine
sat sa zvijezde
početak i učinak
Jedne od nijemih daljina
duše u prolazu
Tamo stoje ljudi kojima se približavam
u prolazu
obalom mora
Spavač lebdi bez staze
Među ledenim oštricama šutnje…
On se oslanja na otvoreni beskraj:
Kao slučajni trenutak
Na neshvatljive riječi…
________________________________
Ušutkajte pjesnika
Htio sam nešto učiniti za domovinu,
Ali probudio sam se
Izgovarajući slučajne riječi…
– Bolje je sanjati, nego biti budan za Hrvatsku;
A najbolje je to ne otkriti.
Onda skinuti zastavu
Potpaliti vatru nad glavom
Bezbrižan prema plamenu otići
Tamo gdje tragovi ne ostaju
I u jedru vlada crna tišina vatre
Nema više ludih, ni mudrih ljudi;
Ničega više nema, što čudi ili se žudi.
________________________________
Vrijeme bez naslova
Mladosti moja s požutjelih listova,
S nejasnih fotografija,
Gdje su sada one riječi –
Ponedjeljka, nervoznog rujna 1953. iznenada!…
Gdje je sada ono mjesto
– Odbačeno tijelo, Stijena, Let misli, raspušten:
Tako sam ih lakovjerno upotrebljavao,
Dok je plamtjela pobožnost u svibnju, puna ruža,
Ometan jedino točnošću koja je veća od svakog vremena.
Gdje je ta odanost, to mjesto i njegovi posjetioci?
Ugašena su sva svjetla.
Nitko više tamo ne ispituje budućnost.
Sve je tiše postojanje.
Ono što tama zauzme
Samo Sibila može pretvoriti u riječi.
________________________________
Zamiranje
Hladna samoca usnulog – afera medju zvijezdama;
Kamo s ocajanjem ulijece slavuj.
Samo jos neupotrijebljene rijeci
Pruzaju skloniste mjesecarima.
Snivamo posvuda, snivamo uzbune:
Ugrozeni krajolik lisen proslosti smracuje se,
Sve je hladnija tisina njegovih prljavih putova –
Nepovratna tisina nevidljivog sata u pahuljicama.
San, samoca u mecavi, mjesecev led –
Samo daljina preostala rijecima
Jedne price, sve tise i bestvarnije,
Koju nam u nesvijesti ostavlja zaborav…
Vise ne dolazimo, vise ne odlazimo.
Bez daha je cijelo obzorje nad tamom;
Uzvisenu dubinu nestalih prizora
Ispunjava Svjetlost plavetnilom beskraja.
U trenutku kada pravda zašuti, istinu moraš zastupati sam. (Vlado Gotovac)