WEB SITE NEWS »

Vesna Krmpotić

Vesna Krmpotić rođena je 17.6.1932. u Dubrovniku. Diplomirala psihologiju i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju. Početkom 60-tih radila kao urednica u Literarnoj redakciji Radio-Zagreba, zatim kao urednica u Prosvjeti i Globusu, i u kulturnoj redakciji beogradskog radija. Na studijskom boravku u Indiji boravila 1962.-1964., a nakon toga kao profesionalna književnica uglavnom živi u Beogradu. Pjesnikinja, prozna spisateljica, prevoditeljica. Objavljuje eseje, članke, književne prikaze.

 

Ako tebe znam
Budućoj ljubavi
Čiju još potvrdu tražiš
Daj mi to što mi daješ…
Dan sedmi
Duša se moja sjeća tvog lica
Gola pjesma
Gozba
Jedan prozor
Ljubav sa mnom
Mnogostruki život
Pješčana kula
Svuda sam te tražila
Usta tajne
Vječiti rastanak
 

_________________________________ 

Ako Tebe znam…

Ako Tebe znam
Ništa na svijetu nije mi strano.
Tada mi dani dolaze u susret
Kao davnašnji prijatelji.
Iza svih vrata, iza svakog zida,
Tada se otvara nepoznat čas
I širi
Čašku moga srca.
Ako Tebe nosim,
Svaki mi kamen na duši je lak.
Ako Tebe želim,
Slobodna sam da svaku stvar
Uzmem i ostavim -
Da uzmem kao da ostavljam,
Da ostavim kao da uzimam.
Svakoj je travki ime: Ti.
A Ti sam nemaš imena:
Kao ni ja.

_________________________________

Budućoj ljubavi

Buduća ljubavi,
kad bi mogla ne doći.

S tobom se rastajem unaprijed,
za ruku odvodeć dijete koje začeh s tobom,
ovu tjeskobu koja naglo raste.
Ljubavi sve sam ti rekla već davno.
A ti si već davno prošla.

Kad bi mogla ne doći.

_________________________________ 

Čiju još potvrdu tražiš

Čiju još
potvrdu tražiš, ako sam Ja potvrdio?
Čije dopuštenje, ako sam Ja
dopustio?
Čije objašnjenje, ako sam Ja objasnio?
Iako si od
neba, zemlju ne možeš zaobići.
Morao sam zemljanin postati, da bi ti
sišla,
i sa Mnom prišla svojoj zapečaćenoj kolibi od blata,
pobožno,
kao da je stan zlatni besmrtni.
Ako sam ušao s tobom u kolibu
pozemljušu,
u što se prometnuo njezin temelj i krov?
Kakvom je
vatrom planulo ognjište,
kojom se svjetlošću ozarile svjetiljke,
a
tronožac na koji sam sjeo,
u kakvo se prijestolje provrgao?
Čiji
se potpis još čeka,
i čija potvrda,
da je nebo svagdje, baš
svagdje kod Svoje kuće,
gdje sa Svojim ukućanima proslavlja vječiti
neodlazak od Sebe?

_________________________________ 

Daj mi to što mi daješ…

Daj mi to što mi daješ.
I daj mi ono što ćeš mi dati.
I ne usliši ako Te ikad molim
Nešto treće.
A ne zaboravi dati snagu
Da primim sve to što mi daješ;
Da ne odbijem što ćeš mi dati,
Ne zaištem što nećeš dati.

_________________________________

Dan sedmi

Sastavila sam te kao pjesmu,
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.
Danas
stojiš preda mnom tuđ i dalek
u meni svršen,u sebi započet
o što sam ono htjela tobom reći?

 _________________________________

Duša se moja sjeća tvog lica

Duša se
moja sjeća tvog lica,
mada te oči nisu srele.
Idem i zagledam lica
ljudska,
i tražim te, tražim, toliko te tražim
da te valjda i ne
umijem naći.

I možda sam davno kraj tebe prošla
na kakvom
trgu, u gužvi perona,
mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
jer već
sam mogla, živote moj, bez tebe,
ali ne bez ovog traganja za tobom

_________________________________ 

Gola pjesma

Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
Pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili, nisu me pitali
Ne bih li više voljela javu.
Dobri Bože, nisam pristala da budem drukčija od Tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin, kao što mudri vele,
Ja nisam pristala na pričin, na sebe.
Dobri Bože, tako mi se čini. Ali ako Ti znaš i kriješ od mene
Moj pad, moj potmuli pristanak
Na sve ove rastanke, na sav taj svijet od sjene,
Tad uzmi, preuzmi me Ti, koji si pristao na mene.

_________________________________ 

Gozba

Za radost Boga u nama
pijem.
Za sjaj Njegov u kristalu, vatri, Suncu,
pijem.
Pijem, ne da se opijem,
već da se opijam,
i dno ove čaše
u blaženo bezdno spuštam

_________________________________

Jedan prozor

Jedan prozor cijelu noć ti svijetli,
sve dokle ga ne ugase pijetli.
Taj prozor je bdijenje nad tobom
i usnulim rodom.

Pogledaj ga, otvori mu se širom,
sretna sto ga vidiš ljudskim okom,
i siđi mu u vidik, spusti se duboko,
s Mojim budnim mirom.

_________________________________ 
 
Ljubav sa mnom  
     
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska – da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirisu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom

_________________________________

Mnogostruki život

Bit će da živimo
istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,kad smo tako čudno
iznemogli
od čeznje za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit,
I
kad umiremo,umire nas mnogo.
I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom
slutim,
da samo karika sam golemog mog žica,
samo jedno svoje
čulo, dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom
troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla
nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni
u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
ko
ponoćna rosa.

_________________________________

Pješčana kula

Držim se na
okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak
svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više
nisam pijesak
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam,
zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.

Što
sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono
je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup
zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu
slušam
kako podzemno žude srca
da ih pomete veliki val
i da ih
taban vjetra zgazi
u zaborav.

Držim se na
okupu.
Svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak
svoga bića
na hrpu,na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam
pijesak.
Sad sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda
sam već kula od kamena;
možda sam već samo kula.

_________________________________

Svuda sam te tražila…

Svuda sam Te tražila
Osim u svom srcu.
Sve sam bila
Osim Tebe.
Potonule lađe su me vozile,
Zmajske su me spilje zatvarale,
Mutne su me vode ispijale.
Mislila sam, to je cijena za Tebe.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da ne može platiti.
Svuda sam Te tražila,
A Ti si već bio nađen.
Sanjala sam da Te osvojim
Svojim stradanjem,
Da Te zaslužim dugim hodočašćem:
Nisam Te htjela bez plaće i truda.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da nema takovg stradanja
Kojim će te zaslužiti.

_________________________________

Usta tajne

Rekla sam sve, i sve je
ostalo tajna: usta orhideje
šapuću neizmjerje
sve odzvanja,
i znano se s neznanim sklanja.

Rekla sam sve i sve je
ostalo tajna: ljubav nesaznana
što šuti do kraja,
i stoga,
samuje s dušom, do boga.

Jesam li rekla sve baš zato
da ostane skrito i nepoznato?
Da skuti Svarožića
pometu
cvjetiće divljih otkrića?

Rekla sam sve, ne znajuć
kako ne reći, kako tajnu
zadržat u riječi;

i kako nju, slobodnu i sjajnu
munju mojih sanja,
svezati strahom od priznanja.
_________________________________

Vječiti rastanak

Ja sam oko
ti si jedna od mojih mnogih suza
rađaš se iz mog bola
i čim se rodiš, rastaješ se samnom
Zbogom suzo sretnija bih bila
kada bih mogla plakati za tobom
umjesto što tobom plačem

 „Svijest je ta koja mijenja svijet, to je naš najhitniji posao!“(Vesna Krmpotić)