Zvonimir Golob (Koprivnica, 1927. – 1997.), hrvatski pesnik. Nakon studija u Zagrebu, jedan je od pokretača časopisa „Krugovi“, a uređivao je i druge publikacije. Učestvovao je u osnivanju grupe „Studio 64“, koja je stvorila i afirmisala „Zagrebačku školu šansone“. Golob je svoje pesme gradio asocijacijom metafora, a posebnu paznju davao je glazbenosti i čitkosti stiha. Objavljivao je i eseje, te prevodio sa više jezika. Kompozitor je i autor tekstova šansona snimljenih na 20-ak ploča i kaseta a bavio se i umetničkom fotografijom. Bio je pjesnik-partizan koji u ljeto 1945. putuje Istrom sa svojom partizanskom jedinicom i recitira stihove. Godine 1948. isključen je s Fakulteta jer se i suviše družio sa tada proskribiranim hrvatskim književnikom Tinom Ujevićem.Bio je veliki pjesnik ljubavne poezije, čije se ime vezivalo uz nadrealizam.Član je Fotokluba Zagreb od godine 1968. Neko kraće vrijeme iskušao se i u izložbenoj fotografiji. Iza njega je ostao nevelik, ali osebujan fotografski opus. Umro je godine 1997. u Zagrebu.
Amuleti
A lišće oluji
Dvoje
Da bih rekao što želim
Dušo moja
Grlice u šumi
Gdje si, bilo je isto veče
Između mnogih prolaznika
Ime ljubavi
Kada si ti otišla
Košulja
Kavana
Lišće oluji
Ljubavi moja
Obična pjesma
Osam izgubljenih stihova
Obične stvari
Pismo
Pogledaj patke, draga
Prve kapi kiše
Ruža
Slika
Srce
Sadržaj romana
Ti si vatra
Tijelo žene
Tako pada sjekira
Tvoj dio zraka
Zamagljeno staklo
_______________________________
Amuleti
1.
Čekam te, srce moje,
nadglasan tišinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako teško
i čežnja tako stvarna?
2.
Nema više
zamrzlih ptica
na granama
što se otkrivaju,
ni slučajnih prostora,
ni žalosti
u srcu koje te pronalazi.
3.
Okus naranče u toplom svitanju,
tamo iza dobrote što dijeli
kolijevku od prašnog
spomenika ljubavi.
4.
Ono što ostaje na kraju
to je uvijek gorčina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.
5.
Volim darivanja
jer me napuštaju
nalik šljunku
i pijesku sa obala.
Ja sam onaj drugi
a ti već pretvaraš
ruke u ruke
odsutne zauvijek.
_______________________________
A lišće oluji
Teško je dijelit pjesmu I pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?
_______________________________
Dvoje
Stavi ruku na moja usta,
na njima već je tvoja ruka.
Nasloni obraz na moj obraz.
Naslonit ćes ga
na svoje lice.
Na mome ramenu
budeš li me ljubila
već su tvoje usne.
Ako si moja
već si bila moja.
Poljubi me.
Već si me poljubila.
Zatvori oči,vidjet ćeš
kako ih zatvaram
kako se zatvaraju.
Ispod sive krošnje usnula
naći ćeš sebe kako spavaš.
_______________________________
Da bih rekao što želim
Da bih rekao što želim dosta je jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.
Da bih rekao što želim dosta je jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.
Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi
da bih te primio i da bih te zaboravio.
Vjetar podiže iz pijeska moje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.
Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.
O tebi znam samo da si bila,samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.
Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.
Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.
I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.
Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više.
_______________________________
Dušo moja
Dušo moja, i kada krenem
tako bih rado da se vratim.
Ti ne znaš da je pola mene
ostalo s tobom da te prati,
Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.
Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.
Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.
Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.
Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mom dlanu,
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
_______________________________
Gdje si, bilo je isto veče
Gdje si? Bilo je isto veče, iste strijele
ulazile su u tvoje meso, isto nebo
koje pamtim, jednake zvijezde, ali od jednog sna
ostade u mojoj krvi otisak tvojih usana.
Danas ti nisi ovdje, samo u bilu što jeca
prepoznajem tvoj glas između mnogih, u kamenu,
u prašini svoju ljubav, ali tebe nema
da me ponovo stvoriš od krhotina srušenog zrcala,
od silovitog sunca, od izujedane vode, od hljeba,
od toplog daha dok se odmaraš rastvorenih koljena
kao školjka, nudeći još uvijek svoj crni biser.
Gdje si? Odakle da zovem bez nade
ako ne s ove postelje, iz ovog tijela
koje mi više ne pripada i koje gledam dok odlazim
kako bez mene živi kao napuštena ličinka.
_______________________________
Grlice u šumi
Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.
Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.
Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.
Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.
Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.
Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.
Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.
_______________________________
Između mnogih prolaznika
Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći
jednoga dana. Što ćeš zateći,
što naći u ovoj odjeci, koju vijest
o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi
zidova odviše visokih koju napusti dječak
da bi bacio svoj ognjeni kolut
na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu
ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni
nije bilo dovoljno što će tebi
ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega,
na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti
gubitak ili časna trgovina kad već danas znam
koliko je preostalo? Žalim te, smrti,
jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno
da se ponovo nađe što sam izgubio
idući prema tebi. Već vidim
kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim
onaj neodlučni pokret rukom
koja drži sječivo noža i preostaje mi
samo da se nasmiješim znajući
da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti
izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina
jednako stvarnih. I ti ćeš
saznati što znači nada svakoga dana.
Ostat će samo sjena pognuta u mraku
do nogu onih koji ti već umirući domahuju,
meso i krv u kojima ćeš ti živjeti
poslije mene. Žalim te, smrti,
jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice
između mnogih prolaznika na vratima Stanice
i srdžbu na koju ja nisam imao pravo,
dok nestrpljivom rukom prevrćeš
ono sto je preostalo:
nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale
poput zida
između svijeta i mene, malo
prašine i mrvica duhana, mapu
nekog izmisljenog grada, sliku žene
koja spava na jutarnjem suncu, mrlje
tinte na noktima koji jos rastu
i postelju sa koje silazim, smijući se,
dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa
i nalaziš
samo prazan prostor
u kome još uvijek
odjekuje udarac groma…….
_______________________________
Ime ljubavi
Njeno je ime
izmišljeno na sajmu,
tamo se prodaje i kupuje,
tamo se mijenja za zdjelu leće.
Ljubav se lažno predstavlja.
Njena usta otimlju hranu,
ne poljupce,
njeni se zubi zatvaraju,
ne u ljubavi.
Zvijezde?
Na fotografiji, u tuđem spomenaru.
Snovi?
U zavadi, iako sanjani
na istoj postelji.
Jedno, dvoje ?
Ne u jedinstvu i okrenuti
ravnodušnim licem
vlastitom zrcalu.
Sjećanje, čega se sjeća?
Pamti praznina
ispunjena sama sobom.
Studen, sumnja, samoća,
tako se ljubav zove zaista,
ako ne pristaje više
na ime koje nosi,
izmišljeno da prevari
ili da ubije.
_______________________________
Kada si ti otišla
Kada si ti otišla jedan se svijet
zamijenio drugim, jedna je luka
napustila brod, jedan brod svoga kapetana,
i sve bijaše samo jod i rana,
kad si ti otišla.
Gdje su sada zvijezde bez neba,
bez mora svoga, gdje su ptice bez krletke,
gdje tvoje prazne oči bez moje duše
i stotine drugih stvari toliko važnih za mene,
kada si ti otišla.
Sada te tražim izvan ovih prostora
koji poznaju sreću, i izvan onih
u kojima se otvaraju čaške leptira.
Pada crna kiša od smole i straha
na tvoju vlažnu zemlju, sada,
kada si ti otišla.
Kada si ti otišla, tvoja pjesma, tvoj glas
odjekuje, odjekuje kao stup ognja
zariven duboko u moju krv,
u moje grlo, i ne govorim nego vičem:
bez mene ti ne postojiš!
Ovo mutno lišće, ova sjena jeseni,
ovaj oblik bola koji se mijenja
i ne napušta me, što će mi
pamćenje ili ruka, ili gorke usne,
kad ni tebe više nema,
kad si ti otišla.
_______________________________
Košulja
Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.
Zagrli me barem
rukavima praznim.
_______________________________
Kavana
Otvarašvrata kavane
ulaziš,
već je pola osam,
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati, nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između danas i sutra.
Kraj stolova ponovo raste bor,
djevojka za šankom izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju i pada snijeg.
ne vidiš me ako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu okreće mi leđa,
prepoznaj me,
moram ti reći da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
naslonjen ramenom na ono rame
koje si imala
jedne večeri
uz vatru na Otoku.
Okrenula si se i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ja ovdje,
djevojka za šankom promatra me
i ne govori ništa,
već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovo doći u isto vrijeme.
_______________________________
Lišće oluji
Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišće oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uze svome vratu,
raširene ruke – kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?
_______________________________
Ljubavi moja
Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.
Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,
prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.
Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.
I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.
_______________________________
Obična pjesma
Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć‘ glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.
_______________________________
Osam izgubljenih stihova
Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.
Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.
Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.
Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.
Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.
Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.
Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.
Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.
_______________________________
Obične stvari
Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.
Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.
Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti
bespomoćan, ako je ostavljen.
Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.
Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.
To su obične stvari, ali ne one,
te običe stvari,
ja živim s njima svakog dana
i one me nalaze.
Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.
To će proći, znam. Uvijek prolazi;
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje šećer od soli.
_______________________________
Pismo
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.
_______________________________
Pogledaj patke, draga
Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.
Pogledaj patke, draga, nekamo lete.
Svugdje parovi, svugdje on i ona
i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
samo ti i ja stojimo bez riječi
kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.
Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno,
šta ću sada bez tebe u toj šumi?
Svi nekamo žure, ali ti i ja,
na koju ćemo stranu?
Teška si odviše, ne mogu da te nosim.
Nisam te volio, sada mogu reći.
Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
sada ti i ja stojimo bez riječi
kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.
_______________________________
Prve kapi kiše
Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.
Možda sam mijenjao skretnice
očekujuci vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.
Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.
_______________________________
Ruža
Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.
_______________________________
Slika
Na zidu slika: stol, igračke,
nekoliko jabuka
i prazan tanjur.
Jabuke se kotrljaju,
padaju u vrt,
uspinju se na stablo
i ponovo rastu.
Prozor je otvoren,
noć kao kiša
kaplje u prazan tanjur.
Za stolom sjedi dijete,
promatra me
i skriva ruke
iza jastuka.
Plaši se,
ne prepoznaje me,
mislim da me ne voli.
Jedno je oko plavo,
drugo sivo.
– Što si učinio od mog života?
reče dijete, a usta mu zatvorena.
– Ne znam, odgovorih – oprosti,
ne sjećam se,
zaboravio sam.
Mislio sam da je to moj život.
_______________________________
Srce
Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.
Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.
Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.
Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.
Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.
Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.
Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.
Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.
Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.
Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.
ima još dovoljno mjesta između kamenja.
_______________________________
Sadržaj romana
Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.
Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.
Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što pišem na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje….
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?
Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.
Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.
Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.
Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.
Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.
Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi – piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.
_______________________________
Ti si vatra
Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.
Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.
Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.
Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?
_______________________________
Tijelo žene
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos …
(Pablo Neruda)
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.
_______________________________
Tako pada sjekira
Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti,
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje područje ograđeno žicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira.
Tako snijeg koji čekam!
_______________________________
Tvoj dio zraka
Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajednickom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.
Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živis i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.
Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.
Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.
_______________________________
Zamagljeno staklo
Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj,
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.
Poezija se piše kad postoji potreba da sačuvamo vlastiti život. (Zvonimir Golob)
AUDIO